Pratite nas

Povijesnice

1.ožujka 1991. Bitka za Pakrac – pobjeda specijalaca RH

Objavljeno

na

Hrvatski Domovinski rat protiv velikosrpskog agresora počeo je bitkom za Pakrac 1.3.1991. Bio je to prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularni snaga s pobunjenim Srbima. (Srpske je pobunjenike u Pakracu naoružao šef milicije Jovo Vezmar).Ovaj dan se u Pakracu obilježava svake godine kao obljetnica početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj.

Cilj velikosrpskih ideologa je bio zauzeti grad Pakrac. Prema njihovim planovima, trebao je biti središtem SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju.

Stvari su se počele zakuhavati početkom 1991.. Počele su sa otvorenom velikosrpskom ikonografijom. Po gradu su velikosrbi iscrtavali četničke oznake i isticali četničke zastave. Noćna pucnjava je postajala uobičajenom, a onda su počeli podmetati eksplozive pod kuće Hrvata.

Sljedeći korak su napravili dužnosnici Skupštine Općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi. 22. veljače iste godine su izglasovali pripojenje t.zv. SAO Krajini.

U to vrijeme je načelnik pakračkog SUP-a bio Jovo Vezmar, osoba srpske nacionalnosti. Na tom je mjestu bio zadržan zbog “mirnog suživota”.

No, od srpskih političara koji su poticali pobunu i pripojenje velikoj Srbiji je dobio zadaću da pripoji Općinu Pakrac SAO Krajini, a kao put ka tom cilju je trebao preuzeti nadzor nad Pakracom i policijskom postajom.

1. ožujka 1991.

Tako je on 1. ožujka 1991. zapovijedio mobilizaciju pričuvnog sastava ondašnje milicije i to je mobilizirao isključivo Srbe. Sve oružje namijenjeno pričuvnom sastavu je predao isključivo Srbima iz Pakraca i iz sela u okolici. Iste noći, sa 1. na 2. ožujka je na prijevaru razoružao policajce hrvatske nacionalnosti (njih 16) te tako preuzeo nadzor nad policijskom postajom.

Sa policijske zgrade i općinske zgrade su pobunjeni Srbi skinuli zastavu Republike Hrvatske i postavili zastavu Republike Srbije. Na zgradu Skupštine Općine su postavili i četničku zastavu.

Potom se i JNA uključila u srpsku pobunu. Iz vojarne JNA u Bjelovaru je prema Lipiku krenula kolona od 10 tenkova. Kroz Pakrac je prošla oko 22:30.

2. ožujka 1991.

Hrvatska reakcija je uslijedila idućeg dana, 2. ožujka. Postrojba specijalne policije RH je krenula iz Bjelovara. Prvo je uklonila barikade na cestovnoj prometnici prema Daruvaru. Rano ujutro je došla u Pakrac. Kad je stigla u gradsko središte, po njima su iz pješačkog oružja zapucali pobunjeni srpski policajci sa položaja na brdu Kalvariji.

Hrvatski specijalci su odgovorili i uslijedio je kratki okršaj, u kojem su pobjedu izvojevali hrvatski specijalci. Zarobili su 32 pobunjena policajca i oslobodili policijsku postaju te uklonili srpske zastave sa službenih hrvatskih objekata i vratili zastave RH. Pobunjene srpske policajce se sprovelo u Bjelovar, a u gradu su ponovno vratili javni red i mir.

Pobunjeni zapovjednik je smijenjen i policijska postaja je dobila novog zapovjednika Stjepana Kupsjaka.

Popodneva tog dana oko 16 sati su u Pakrac došli visoki hrvatski dužnosnici, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik Vijeća općina Sabora RH Slavko Degoricija.

Hrvatske su postrojbe uskoro doznale da srpski pobunjenici spremaju još iste noći novi i snažniji napad na policijsku postaju. Radi sprječavanja velikosrba da ponovno zauzmu postaju i radi obrane Pakraca, u Pakrac su se zaputila dva autobusa hrvatskih policajaca. Oko 18 sati su došli autobusi u Pakrac. Čim su izašli iz autobusa, policajce je zasula snažna puščana paljba sa položaja na okolnim brdima te iz strojnice sa tornja pravoslavne crkve.

Nakon što su Mesić i Degoricija završili s posjetom, pobunjeni Srbi ponovo s brda Kalvarije pucaju po gradu. Napad na grad i okršaj hrvatske policije sa pobunjenicima je potrajao cijelu noć.

3. ožujka 1991.

Jutro nakon borba su se srpski pobunjenici razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici.

Pobunjenicima je pohitala u pomoć oklopna postrojba JNA, no stigla je u grad prekasno i nije mogla spriječiti reakciju hrvatskog redarstva. Ipak prolazak kroz grad je imao drugu svrhu: demonstrirati silu prolazeći kroz grad, zastrašiti Hrvate i ohrabriti velikosrbe.

Na nogometnom igralištu je održan sastanak u nazočnosti Stjepana Mesića, ministra unutarnjih poslova RH Josipa Boljkovca, potpredsjednika Vlade RH Mladena Ramljaka, predstavnika Predsjedništva SFRJ Nenada Bućina i Bogića Bogićevića, ministra unutarnjih poslova SFRJ Petra Gračanina i zapovjednika 5. vojne oblasti generala Konrada Kolšeka. Zaključilo se da se stvari u Pakracu vrate na stanje od prije 1. ožujka.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati