11. studenoga – Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

0

Sveti Martin rođen je oko 316.g. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj. Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi. Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem”. Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav.

I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika.

Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371.g. preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.
I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su-ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Radi toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena.

On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397.g.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

facebook komentari