Pratite nas

Religija i Vjera

13 genijalnih znanstvenika koji su vjerovali u Boga

Objavljeno

na

U povijesti svjetske i europske znanosti mnogi znanstvenici bili su vjernici, a ponajveći broj njih bili su kršćani.

1. Nikola Kopernik (1473.-1543.)

Kopernik1

Kopernik je bio poljski astronom koji je osmislio prvi matematički model kretanja planeta oko Sunca. Pohađao je razna europska sveučilišta i 1497. godine postao je kanonik Katoličke Crkve. Njegov je novi model najprije bio predstavljen u Vatikanskim vrtovima 1533. pred papom Klementom VII., koji ga je odobrio i potaknuo Kopernika da ga objavi u to vrijeme.

Kopernik nikad nije bio izložen nekoj prijetnji vjerskog progona, a i katolički kardinal Nikolaus von Schönberg i protestantski profesor George Rheticus poticali su ga da objavljuje svoje radove. Kopernik se ponekad u svojim djelima referirao na Boga i nije smatrao da je njegov model u sukobu s Biblijom.

2. Sir Francis Bacon (1561.-1627.)

Francis_Bacon

Bacon je bio filozof poznat po uspostavljanju znanstvene metode istraživanja utemeljene na eksperimentiranju i induktivnom zaključivanju. U De Interpretatione Naturae Prooemium, Bacon je postavio svoje ciljeve: otkrivanje istine, služenje zemlji i služenje Crkvi. Iako je svoj rad zasnivao na eksperimentima i razmišljanju, odbacio je ateizam kao rezultat nedovoljno duboke filozofije, rekavši: ˝Točno je da malo filozofije gura čovjekov um u ateizam, ali duboka filozofija dovodi umove ljudi do religije: jer dok čovjekov um promatra raštrkane sekundarne uzroke, ponekad se može zaustaviti na njima i ne ići dalje, ali kad ih pogleda kao združeni i međusobno povezani lanac, mora se uzdići k Providnosti i Božanstvu.˝

3. Johannes Kepler (1571.-1630.)

Kepler

Kepler je bio briljantan matematičar i astronom. U svom ranom radu bavio se svjetlošću i utemeljio je zakone kretanja planeta oko Sunca. Također je došao i do njutnovskog zaključka o univerzalnoj gravitaciji – puno prije nego što se Newton uopće rodio! Uvođenjem ideje o sili u astronomiji, učinio je radikalan zaokret u modernom smjeru u toj disciplini. Kepler je bio iznimno odan i pobožan luteran, čija su djela o astronomiji sadržavala i zapise o tome kako svemir i nebeska tijela odražavaju Trojstvo. Kepler nije bio izložen nikakvu progonu zbog svog otvorenog zalaganja za heliocentrični sistem i kao protestantu mu je bilo dopušteno da ostane u katoličkom Grazu kao profesor (od 1595. do 1600.) čak i kad su ostali protestanti bili izbačeni!

4. Galileo Galilei (1564.-1642.)

galileo-galilei

Galilea obično pamtimo po njegovu sukobu s Rimokatoličkom Crkvom. Njegov kontroverzni rad o Sunčevu sustavu objavljen je 1633. Nije sadržavao dokaze o heliocentričnom sistemu (Galileova teleskopska otkrića nisu upućivala na kretanje Zemlje), a jedini ˝dokaz˝ utemeljen na morskim mijenama bio je nevaljan jer je ignorirao točne eliptične orbite planeta koje je dvadeset godina prije objavio Kepler. Budući da je rad završavao stavljajući papin omiljeni argument u usta glupaka, papa (Galileov stari prijatelj) se jako uvrijedio. Nakon ˝suđenja˝ i zabrane da poučava heliocentrični sistem, Galileo je došao do svojih najkorisnijih teoretskih saznanja, onih o dinamici. Galileo je izričito rekao da Biblija ne može pogriješiti i svoj je sistem vidio kao alternativnu interpretaciju biblijskih tekstova.

5. Rene Descartes (1596.-1650.)

René_Descartes

Descartes je bio francuski matematičar, znanstvenik i filozof koji se naziva ocem moderne filozofije. Tijekom školovanja bio je nezadovoljan prijašnjom filozofijom: imao je duboku rimokatoličku vjeru, koju je zadržao sve do posljednjeg dana, zajedno s odlučnom, strastvenom željom da otkrije istinu. U dobi od 24 godine imao je san i osjetio poziv da pokuša sabrati sve znanje u jedan misaoni sistem. Njegov je sistem započinjao pitanjem što se može spoznati ako se u sve ostalo sumnja – sugerirajući poznatu rečenicu: ˝Mislim, dakle jesam˝. Zapravo, često se zaboravlja da je sljedeći Descartesov korak bio dokazivanje vjerojatnosti u postojanje Boga – jer jedino kad bi Bog postojao i ne bi htio da budemo u zabludi od svojih osjetila, tada bismo mogli vjerovati svojim osjetilima i logičnom misaonom procesu. Bog je, dakle, centralan za njegovu cijelu filozofiju. Ono što je zaista htio doživjeti jest da njegova filozofija bude usvojena kao standardan rimokatolički nauk. Rene Descartes i Francis Bacon (1561.-1626.) općenito se uzimaju kao ključne figure u razvoju znanstvene metodologije. Obojica su razvila sustave u kojima je Bog bio važan i obojica su bila pobožnija od prosječnog čovjeka njihova doba.

6. Blaise Pascal (1623.-1662.)

blaisepascal

Pascal je bio francuski matematičar, fizičar, izumitelj, pisac i teolog. Na području matematike je objavio traktat o nacrtnoj geometriji i postavio temelje za teoriju vjerojatnosti. Pascal je izumio mehanički kalkulator i postavio principe vakuuma i tlaka zraka. Bio je odgojen kao rimokatolik, ali 1654. doživio je duboku spoznaju Boga što je njegov studij usmjerilo od znanosti ka teologiji. Pascal je počeo objavljivati teološke radove, Lettres provinciales, 1656. godine. Njegov najutjecajniji teološki rad, Pensées (Misli), bio je obrana kršćanstva i objavljen je nakon njegove smrti. Najpoznatiji koncept iz Misli je Pascalova pogodba. Pascalove zadnje riječi bile su:˝Neka me Bog nikad ne napusti.˝

7. Isaac Newton (1642.-1727.)

Sir-Isaac-Newton

Na području optike, mehanike i matematike, Newton je bio neosporeni genij i inovator. U svoj svojoj znanosti (uključujući kemiju), matematiku i brojeve je smatrao središnjima. Ono što je manje poznato je činjenica da je bio odan vjernik i da je smatrao da su brojevi uključeni u razumijevanje Božjeg plana za povijest u Bibliji. Puno je radio na biblijskoj numerologiji i iako neki dijelovi njegovih uvjerenja nisu bili pravovjerni, smatrao je da je teologija vrlo važna. U njegovoj sistematizaciji fizike, Bog je u biti prirode i apsolutnosti svemira. U svom djelu Principia ustvrdio je: ˝Najljepši sustav Sunca, planeta i kometa mogao je nastati jedino iz zamisli i vlasti inteligentnog i moćnog Bića.˝

8. Robert Boyle (1791.-1867.)

Boyle

Jedan od osnivača i ključni član Kraljevskog društva Robert Boyle, posudio je svoje ime “Boyleovu zakonu” za plinove i napisao važan rad na području kemije. Encyclopedia Britannica za njega kaže:˝U svojoj oporuci ostavio je novac za niz predavanja ili propovijedi koje se još uvijek održavaju ‘da bi se obranila kršćanska vjera od tvrdokornih nevjernika…’ Kao pobožni protestant, Boyle se posebno zanimao za promicanje kršćanstva u inozemstvu i financirao je prijevod i izdavanje Novog zavjeta na irskom i turskom jeziku. Godine 1690. svoje je teološke poglede konstruirao u svom djelu Kršćanski virtuoz, koje je napisao da bi pokazao da je proučavanje prirode središte vjerske dužnosti.˝ Boyle je pisao protiv ateista svojeg doba (poimanje ateizma kao modernog izuma je mit) i jasno je da je bio pobožniji kršćanin od svojih suvremenika.

9. Michael Faraday (1791.-1867.)

michael-faraday

Michael Faraday bio je sin kovača i postao jedan od najvećih znanstvenika 19. stoljeća. Njegov rad na području elektriciteta i magnetizma nije samo revolucionirao fiziku, nego je i utjecao na puno aspekata našeg današnjeg stila života, koji o njemu ovise (uključujući računala i telefonske linije pa tako i internet). Faraday je bio pobožan kršćanin i pripadnik sandemanista, protestantske sekte koja je značajno utjecala na njega i na način na koji je pristupao interpretaciji prirode. S korijenima u prezbiterijanstvu, sandemanisti su odbijali ideju državnih crkava i pokušavali su se vratiti tipu kršćanstva iz Novog zavjeta.

10. Gregor Mendel (1822.-1884.)

Mendel

Mendel je prvi položio matematičke temelje genetike, koja je nazvana Mendelova genetika. Svoje je istraživanje započeo 1856. (tri godine prije nego što je Darwin objavio Podrijetlo vrsta) u vrtu samostana u kojem je bio redovnik. Mendel je bio izabran za opata svog samostana 1868. godine. Njegov rad ostao je većinom nepoznat sve do prijelaza stoljeća kad su nove generacije botaničara počele dobivati slične rezultate i ponovno ga otkrili (iako njihove ideje nisu bile identične njegovima). Zanimljivo je da je 1860. godina bila zapamćena po osnivanju Kluba X, posvećenog smanjivanju utjecaja religije i propagiranju slike o sukobu između znanosti i vjere. Jedan od simpatizera bio je i Darwinov rođak Francis Galton, znanstvenik koji je imao interes za genetiku (predlagao je eugeniku – selektivno razmnožavanje među ljudima za ˝unapređenje˝ rase). Pisao je kako ˝svećenički um˝ nije pogodan za znanost dok je otprilike u isto vrijeme austrijski redovnik dolazio do revolucionarnih otkrića u genetici. Ponovno otkrivanje Mendelova rada došlo je prekasno da bi imalo utjecaja na Galtonov doprinos.

11. William Thomson Kelvin (1824.-1907.)

Kelvin

Kelvin je prije svega bio član male grupe britanskih znanstvenika koji su pomogli postaviti temelje moderne fizike. Njegov rad pokrivao je mnoga područja fizike i za njega se govorilo da ima više slova iz svog imena od bilo koga drugoga u tadašnjem Commonwealthu, s obzirom da je dobio brojne počasne titule europskih sveučilišta, koja su prepoznala vrijednost njegova rada. Bio je vrlo predani kršćanin, sasvim sigurno pobožniji od većine svojih suvremenika. Zanimljivo, njegovi kolege fizičari George Gabriel Stokes (1819.-1903.) i James Clerk Maxwell (1831.-1879.) bili su također ljudi duboke kršćanske vjere, u razdoblju u kojem su mnogi bili samo nominalni, ravnodušni kršćani ili čak protukršćanski raspoloženi. Encyclopedia Britannica kaže: ˝Najmoderniji fizičari Kelvina smatraju znanstvenikom koji je imao najveći utjecaj na modernu fiziku 20. stoljeća. Svrstavaju ga u rang sa Sir Isaacom Newtonom i Albertom Einsteinom zbog njegova fundamentalna doprinosa.˝ Lord Kelvin zagovarao je Kreacionizam stare Zemlje, koji je procjenjivao da je Zemlja stara između 20 i 100 milijuna godina, s gornjom granicom od 500 milijuna godina, koju je temeljio na brzini hlađenja (niska procjena zbog nepoznavanja zagrijavanja uslijed radioaktivnog raspada).

12. Max Planck (1858.-1947.)

planck

Planck je dao velik doprinos u fizici, ali je najpoznatiji po svojoj kvantnoj teoriji, koja je revolucionizirala naše poimanje atomskog i subatomskog svijeta. U svom predavanju 1937. naslovljenom ˝Vjera i prirodne znanosti˝ Planck je izrazio stav da je Bog prisutan svugdje i smatrao je da se ˝svetost nepojmljivog Božanstva izražava preko svetosti simbola˝. Mislio je da ateisti pridaju preveliku važnost samim simbolima. Planck je bio župni vijećnik od 1920. do svoje smrti i vjerovao je u svemogućeg, sveznajućeg i dobrostivog Boga (iako ne nužno u osobnog). Za njega i znanost i vjera biju ˝neumornu bitku protiv skepticizma i dogmatizma, protiv nevjere i praznovjerja˝ s ciljem ˝usmjeravanja prema Bogu˝!

13. Albert Einstein (1879.-1955.)

Einstein

Einstein je vjerojatno najpoznatiji i najpriznatiji znanstvenik 20. stoljeća i povezuje ga se s velikim otkrićima u našem razmišljanju o vremenu, gravitaciji i pretvaranju materije u energiju (E= mc2). Iako nikad nije došao do vjere u osobnog Boga, smatrao je da je nemoguće da svemir nije stvoren. Encyclopedia Britannica za njega kaže: ˝Čvrsto opovrgavajući ateizam, Einstein je izrazio vjeru u ’Spinozina Boga koji se objavljuje u harmoniji svega što postoji’. To je zapravo potaknulo njegov interes za znanost, kao što je jednom rekao nekom mladom fizičaru: ‘Želim znati kako je Bog stvorio ovaj svijet i nisam zainteresiran za ovaj ili onaj fenomen, u području ovog ili onog spektra znanosti. Želim znati Njegove misli, ostalo su detalji.˝ Einsteinov poznati princip nesigurnosti bio je ˝Bog se ne kocka˝ i to je za njega bila prava tvrdnja o Bogu u kojeg je vjerovao. Njegova je poznata izreka: ˝Znanost bez vjere je hroma, vjera bez znanosti je slijepa.˝

Bitno.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

U Župi Kočerin (Široki Brijeg) u nedjelju 24. rujna slavljena je Sveta misa za stradale u ratovima.

Misu je predvodio fra Mario Knezović, župnik. Pjevala je kočerinska Frama.

Prije Svete mise Ivana Ivanković je pročitala svjedočanstvo koje donosi detalje kako su partizani ubijali. U propovijedi se fra Mario osvrnuo na mentalitet komunizma koji se i dalje osjeća.

Nakon Svete mise predan je svijećnjak ubijenoga fra Andrije Topića koji će biti u Vicepostulaturi za proglašenjem franjevačkih mučenika.

Propovijed možete čuti ovdje…

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Marin Miletić: Mrzitelji svetog Leopolda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MATKO BILJAK

Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji.

Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika

Kad se susrećemo sa stvarima koje su nam daleke, koje ne razumijemo, ili, bolje reći, koje ne želimo razumjeti one često potiču na emocije koje su do tada bile skrivene negdje duboko u nama. Uzmimo jednu situaciju Mojsija. Bog je od njega očekivao da izuje cipele jer je na svetom tlu, a ne da ovaj kojim slučajem, sad ću dati jedan slikoviti primjer – na tom tlu izvrši nuždu. Upravo ta nelijepa slika mi dolazi pred oči kada razmišljam o boravku svetog Leopolda u hrvatskim gradovima: u Zadru, Splitu, Herceg Novom i u našoj Rijeci. Nije ovdje problem neodgojenih ljudi koji nisu svjesni svetosti ceremonijala oko svetog Leopolda, piše Marin Miletić/NoviList

Problem je, i to veliki, što svi zlonamjernici točno znaju što katolicima predstavlja štovanje svetog Leopolda i to ih ne sprječava, štoviše – kao da ih potiče – notorno ismijavati katolike, izražavati mržnju, točnije katolikofobiju na najnižim razinama. Ti mrzitelji svega katoličkoga, dobro, gotovo svega, ne mrze, s druge strane, primjerice primati sakramente po potrebi. Ti, i takvi širitelji mržnje skriveni pod kvazihumoristični prizvuk pokušavaju svoju mržnju opravdati površnim zezancijama koje su sve samo nisu – dobronamjerna šala. Licemjerstva je napretek. Kao kod jedne uvažene Riječanke koja »izvana« stalno pljucka na Isusa i Crkvu, što je bio slučaj i u štovanju svetog Leopolda, a onda mrtva-hladna ode u tajnosti moliti krštenje za svoje dijete.

Mrzitelji

Predsjednici zamjeraju što je bila u Splitu i pomolila se pred neraspadnutim tijelom svetog Leopolda. Mogu oni Kolindi oprostiti sve, i hladnoću karakterističnu za NATO činovnike, ove i one ispade, i to da je s Grobnika, i mnogo drugoga, ali vjeru – to joj oprostiti ne mogu, niti ne žele. Istaknuti kolumnisti, portali, Facebook analitičari i Twitter namjernici velikom mjerom baš – mrze. Dobro je primijetio književni kritičar, lijeve orijentacije ako smijem to istaknuti, Božidar Alajbegović koji je na svom profilu napisao da je Descartes kojom greškom živ danas, shvatio bi da je pogriješio u svojoj sintagmi »Mislim, dakle jesam!«. On bi je morao prepraviti u: »Mrzim, dakle jesam!«

Mržnja je nažalost u mnogim porama našeg društva tako prisutna. Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji. Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika. Mržnja time zatvara svoj mrziteljski začarani krug, mržnja postaje pogonsko gorivo, no, ta ista mržnja uvijek vodi i do uništenja, do konačnog pada čovjeka. Rekao bih, čovjeka koji je u samo tkivo svoga postojanja uključio odbrojavanje do onog potpunog gubitka sebe samoga u mržnji svoga bivstva.

Ti mrzitelji, previše bi bilo za očekivati, očito ne mogu shvatiti zašto je tisuće i tisuće vjernika po kiši i ružnom vremenu marljivo stajalo satima u redu ne bi li se pomolili ispred neraspadnutog tijela sveca. Štoviše, mrziteljima je to čak bilo teško i ignorirati. Samo ignorirati. No, ne. Ponašajući se poput razmaženih klinaca bogatih roditelja koji bacaju nove skupocjene smartphoneove u zid jer ne razumiju da se taj uređaj ne jede, da se s njime ne kotrlja niz nizbrdicu niti da se njime čačka uho mački – oni su htjeli ostaviti dojam. Mrziteljski dojam. I sve isto kao i razmaženi klinci, mrzitelji kao da su tih dana stajali pred brojnim mogućnostima koje im nude pametni telefoni, ali ne želeći učiti, niti pokazati zanimanje te pojmiti snapdragon 835 procesor i otvor blende 1.7, uzimali su ovaj uređaj pun perspektive i šiljili ga u zid.

Proročica Kristina

Žalosti i činjenica da se mlada teologinja, protestantske vjere, teškom difamacijom obrušila na katoličke svetinje. Mediji koji su je jedva dočekali – stavili su je na pijedestal. Iako se radi o djevojci koja je ovim siktanjem dočekala svojih pet minuta slave i prozvala samu sebe kao mjerodavnu za tumačenje katoličkog nauka. Ona, naravno, kao i svi može imati vlastiti stav, to je legitimno, ali svojim komentarom pokazala je zapravo notorno nepoznavanje i nepoštivanje katolika. Taj stav onda ne može biti mjerodavan.

Kristina, ulovljena u zamku Zloga, bacila je blato u lice svima nama koji se trudimo živjeti ekumenizam svakodnevno i prihvaćati našu braću i sestre različite kršćanske denuncijacije. Kristina je svojim tekstom napravila razdor, posijala mržnju i doprinijela radikalima i s jedne i druge strane. Dobro, pokazala je teološko neznanje, ali to nije predmet ovog promišljanja. Sva sreća, pa ima protestanata koji imaju snage nadići nešto što ih možda buni. Ako želite primjer s terena – u jednom dijelu programa dolaska svetog Leopolda u Rijeku pomogao mi je osobno jedan moj brat u Kristu, istaknuti riječki – pogađate – protestant. Kako je lijepo imati otvoreno srce, a ne srce zadojeno mržnjom.

Povijesno utemeljenje

Najstarije svjedočanstvo štovanja svetaca mučenika je »Mučeništvo Polikarpovo« (oko 160. godine nakon njegove smrti), a koje upotrebljava jasnu martirološku terminologiju. Već od IV. stoljeća (Galerijev edikt 311., pa Milanskim 315., prisjetimo se, kršćanstvo postaje slobodno), javni kult se proširio i na osobe kod kojih je glas svetosti bio siguran. Za katolike, čašćenje svetaca događa se kroz spomeničko čašćenje, u nasljedovanju njihova primjera, u molitvi zagovora, sveci kao zaštitnici, tj. posrednici naše molitve. Ne radi se tu o nikakvom direktnom »utjecaju na Boga«. Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: »Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva« (DH 1821).

U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Gradimo, ne rušimo

U ovom vremenu nestabilnosti važno je da barem mi vjernici, kršćani, pravoslavni, katolici, protestanti, muslimani, svi koji vjerujemo, budemo graditelji mostova, a ne rušitelji. Ostavimo pritom one kojima nije smetalo klanjati se tijelima diktatora po trgovima i ulicama, dok su suze ronili za propalim ideologijama smrti. Mi se moramo moći uzdignuti iznad ljudske stvarnosti. Mi, kako kaže Biblija, moramo svjedočiti istinu, bilo to zgodno ili ne.

Ljubimo svoje, poštujmo one različite. I nemojmo si nikada dopustiti da nas uvuku u njihov krug mržnje. Oni su to odabrali, oni mržnju žive, njima će mržnja biti njihova sudbina. Molimo i za njih, da ih dobri i milosrdni Bog oslobodi okova skučenosti i da prihvate pored sebe u miru živjeti sve nas – različite.

Marin Miletić/NoviList

facebook komentari

Nastavi čitati