Pratite nas

Kolumne

Moguć je i novi Hladni rat s Europom kao bojnim poljem i Kinom kao konačnim ciljem

Objavljeno

na

Kad su ljetos bivšeg američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda pitali za koga će glasati na izborima, odgovorio je u stilu svoje logike “poznatog” i “nepoznatog”: “Na strani demokrata imamo ‘poznato poznato’. Na strani republikanaca imamo novo lice u politici, ‘poznato nepoznato’… Svakako ću glasati za njega.” Rumsfeld je, tako, glasao za “poznato nepoznato”, što bi bila njegova prevedenica čuvene Sokratove sentencije “Znam da ništa ne znam”. A znamo da osvještavanjem vlastita neznanja tek počinju problemi. Ali, to je i onaj zanimljiviji dio, svakako privlačniji od onog dosadnog “poznatog poznatog”.

Dolaskom Trumpa na vlast, upravo je ta filozofska svijest o vlastitu neznanju, pa i sljedstvena nesigurnost, postala dominantna mudrost. Svi imamo osjećaj da smo pred nepoznatim, nečim većim od nas, što nas obuhvaća a što sami nikako ne uspijevamo obuhvatiti. Prva stvar u približavanju nepoznatom jest udaljavanje od poznatog. Prvi problem, dakle, nije Trump i što će on učiniti, već svijest o onom poznatom.

Veliki je problem da je slika tog poznatog bila uvelike medijski iskrivljena i uljepšana. Amerika je pod vlašću Baracka Obame dotaknula neke od najdubljih udolina u svojoj povijesti – postali su ugroženi njezina sigurnost, ekonomski razvoj i sloboda. Obamina administracija skresala je vojni proračun na najnižu razinu od Drugog svjetskog rata.

Neodlučnost američkog vodstva dovela je do niza poraza na međunarodnom planu, od kojih je najbolniji onaj u Siriji, gdje je Rusija preuzela vodstvo. Ambivalentan stav prema radikalnom islamu – poput zabrane službama da istražuju svjetonazorske stavove osumnjičenika – doveo je do niza sigurnosnih propusta koji su rezultirali terorističkim napadima u Americi.

Tu je i problem 11 milijuna ilegalnih imigranata, kao i stvaranje “zaštićenih zona” za ilegalce u gotovo svim većim gradovima, u kojima su lokalne vlasti zabranjivale federalnim tijelima pristup. Sve je to utjecalo na povećanje osjećaja nesigurnosti. Pretjerana regulacija, dizanje poreza i politika zaduživanja vodile su prema najsporijem ekonomskom oporavku u američkoj povijesti. Također, na ideološkom je planu Obamina radikalna ljevičarska retorika, koja je htjela okončati rasne i klasne sukobe, dovela do još dubljih podjela u društvu.

Osam godina Obame dovelo je do radikaliziranja rasnog pitanja i njegove regresije na razinu na kojoj je bilo nakon građanskog rata. Sve to su problemi američkog društva koji su gurani pod tepih (ono “poznato poznato”, koje je predstavljala Hillary Clinton), a na koje je Trump ponudio svoje odgovore. Oni mogu biti dobri ili loši, ali je činjenica da je Trump jedini imao hrabrosti narušiti omertu šutnje o njima, i za to je nagrađen pobjedom na izborima. U tom smislu je Trumpovo “nepoznato” bilo bolje od “poznatog”, a njegov izbor je kod ljudi pobudio entuzijazam, pa je očekivanje da će njegova imigrantska i ekonomska politika, kao i odbacivanje ideologije političke korektnosti, pridonijeti stabilizaciji i prosperitetu američkog društva.

Najveća je zebnja pitanje kako će izgledati njegova vanjska politika.

Američko je gospodarstvo ekonomskim uzletom Kine i razvojem europskog tržišta dobilo snažne konkurente i došlo u situaciju u kojoj ekonomska globalizacija za njega znači i odljev poslova i porast nezaposlenosti. Trump zato želi opozvati trgovinske ugovore poput TTP-a i NAFTA-e i ponovo o njima pregovarati. Zato su se EU i Kina našle na udaru njegove retorike. Rezultat bi moglo biti veliko globalno prestrojavanje u dva bloka, koji će imati i ideološke i geopolitičke konotacije: eurokrati i kineski komunisti u globalističkom taboru, te SAD i saveznici, koji pristanu na bilateralne ugovore s njim, u taboru nacionalista. To bi, u konačnici, moglo voditi do novog hladnog rata, s Europom kao bojnim poljem i Kinom kao ciljem.

Piše: Borislav Ristić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati