Pratite nas

Povijesnice

1483.g. tiskan je ‘Misal’ – prva tiskana knjiga na hrvatskom jeziku

Objavljeno

na

‘Misal po zakonu rimskoga dvora’ je prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta svega 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. Ujedno, to je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena  je 22. veljače 1483. godine.

Jezik na kojem je Misal tiskan zapravo je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda. Točnije, staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik je, kao i pismo glagoljicu, sastavio sveti Ćiril, a za bogoslužne potrebe Slavena. Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. Glagoljsko se pismo na hrvatskom području s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu, na kojoj je tiskan i Misal.

Misal nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom, a kao takav je označavao prekretnicu u kulturi Hrvata i Slavena uopće.

misal3
Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su imali povlasticu u liturgiji se služiti hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju. Hrvati su pak tu povlasticu služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., koji je tu dozvolu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. god.

Nije na odmet niti skrenuti pozornost na činjenicu da je baš od svih drugih knjiga za prvotisak odabran misal, odnosno knjiga za slavlje svete mise. Pokazuje to ne samo važnost te knjige po sebi, nego i odražava vjerski život onoga vremena. Primjerice, u talijanskim su tiskarama (gdje su se, napose u Veneciji, češće tiskale naše kasnije knjige) najprije tiskali rimski pjesnici i grčki filozofi, pa su tek tada došle na red liturgijske knjige. Kod nas se, pak, kao najčasnija za tisak pokazala uistinu u duhovnom smislu najvrjednija knjiga poslije Svetog pisma – misal.

S koliko se brižljivosti pristupilo pripremi za tisak Misala svjedoči i činjenica da je upravo on najljepša od svih tiskanih glagoljskih knjiga. Tiskan je dvobojno, odnosno crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca, u formatu 27 x 14 cm, na ukupno 220 stranica, uz korištenje većih i manjih slova (s ukupno 201 grafičkim znakom), te uvriježenih kratica i ligatura (tj. slova sastavljenih od dva, a ponekad i više slova). I po tome možemo biti ponosni na naš prvotisak, jer se po ljepoti itekako može usporediti s najljepšim rukopisnim misalima iz 14. i 15. st., a uz to valja i dodati da je to prva dvobojna slavenska inkunabula.

Kao i u Gutenbergovoj Bibliji, ni u Misalu nisu otisnuti inicijali, nego je ostavljen prostor za njihovu naknadnu iluminaciju, što je na nekim mjestima i učinjeno rukom, ali ne baš posebno vješto. Kao i druge knjige iz tog razdoblja, knjiga je tiskana bez naslovne stranice, odnosno počinje kalendarom, a potom slijedi tekst Misala. Završava pak kolofonom (bilješkom na zadnjoj stranici koja sadrži podatke o autoru, tiskari, mjestu i godini izdanja…), ali je u njemu naznačen samo nadnevak završetka tiskanja: 22. veljače 1483. god.

misal2Budući da takvi važni podaci nisu naznačeni u samom Misalu, put za njihovo otkrivanje je iznimno trnovit, tako da većinu njih, unatoč višestoljetnom nastojanju, ni danas ne poznajemo. Ipak, stručnjaci su utvrdili da je tekst za tisak pripremljen u Istri, odnosno otkrili su da je kao glavni od predložaka za Misal po zakonu rimskog dvora poslužio rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. god., koji se u to vrijeme nalazio u Istri, te da su kao drugi predlošci poslužili i istarski glagoljski rukopisni misali. Istarsko podrijetlo potvrđuje i uvrštavanje u kalendar blagdan sv. Mavre, porečkog biskupa, a koji se nije nalazio u drugim kalendarima, kao i neki drugi pokazatelji.

Prema nekima, iako to nije općeprihvaćeno, Misal je tiskan u Kosinju, dok se još kao moguća mjesta tiskanja navode Izola, Roč i Modruš, a u ranijim se vremenima smatralo da je tiskan u Veneciji. No, ni jedno od tih mjesta se ne može uzeti s potpunom sigurnošću.

Ne zna se ni u koliko je primjeraka tiskan Misal po zakonu rimskog dvora, ali sudeći po tiražu onoga vremena, može se pretpostaviti da nije prelazio brojku od 300, a možda ni od 200. Sačuvano je tek 11 nepotpunih primjeraka i 6 fragmenata. Iako je bilo i onih primjeraka koji su tiskani na pergameni, takvi nisu sačuvani, odnosno sačuvana su tek tri lista. Sačuvani primjerci se čuvaju u raznim mjestima i državama: u Zagrebu 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera), u Vatikanu 2, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu (tom primjerku nedostaje tek jedan list), Washingtonu i jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču.

Drugo izdanje Misala  tiskao je je Blaž Baromić 1494. god. u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Mlecima, te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. god. Valja spomenuti i kako je pretisak prvotiska objavila Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu 1971. god.

Uz poseban vjerski i nacionalni ponos zbog tolikog bogatstva Misala, valja sa žaljenjem istaknuti da je ipak ta knjiga označila i početak kraja svog onog marljivog i sustavnog posla ručnog pisanja i prepisivanja knjiga, kojega možemo ponajviše zahvaliti srednjovjekovnim samozatajnim redovnicima, koji su taj posao svakodnevno obavljali u tišini svoje samostanske ćelije ili u skriptorijima, kao i početak kraja onih prekrasnih iluminacija koje su minijaturisti pomno i umjetnički ukrašavali, pazeći na svaki detaljčić dok su bojili crvenom, zelenom, modrom i zlatnom bojom. Svaka je takva knjiga za sebe značila neizmjerno bogatstvo, ne samo po svome sadržaju ili neponovljivosti knjige, nego i po tolikom trudu onih koji su ih stvarali.

S druge pak strane, prvotisak je označavao skoru sve veću i veću dostupnost znanju i znanosti znatno širem čitateljstvu od onoga koje si je do tada moglo kupiti rukom pisanu i oslikanu knjigu, pa bi to svakako trebali imati u vidu oni današnji kvazimudraci i kvaziznanstvenici koji se odveć razbacuju nekakvim “svjetovnim znanjem” i svjetovnom znanošću, negirajući doprinos Crkve u razvoju kulture i znanosti, jer da nije bilo onih marljivih redovnika koji su postojano, pažljivo i marljivo svakodnevno prepisivali knjige grčkih, rimskih i kršćanskih klasika, oni bi danas od svoje svjetovne znanosti uistinu imali jako malo, zapravo gotovo ništa.

Pojava Misala, knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.
Misal iz 1483. prvi je spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist, koji pišući 1820. o našem prvotisku duhovito primjećuje kako je “ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana”, a godinu dana poslije iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s nadnevkom 20. listopada 1821. ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. rujna 1991. Beograd – ‘bacanje cveća’ pred tenkove koji razaraju Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 19. rujna 1991. dogodilo se poznato „bacanje cveća pred tenkove“ u Beogradu. Bilo je to prilikom kretanja Prve gardijske oklopne divizije JNA (poznatije kao elitna Titova divizija) prema hrvatskom gradu heroju Vukovaru.

Hrvatski junaci branitelji Vukovara uspjeli su razbiti jednu od najelitnijih oklopnih postrojbi Europe u to vrijeme.

Bio je to samo još jedno od niza „događanja naroda“ u glavnom gradu Srbije Beogradu čiji su građani masovno i učestalo sudjelovali na huškačkim ratnim mitinzima od 1987. nadalje. Tako se stvarala ratna atmosfera i podloga za agresiju na Hrvatsku i druge u cilju ostvarenja opće prihvaćene ideje Velike Srbije.

Tisuće Beograđana je oduševljeno izašlo na ulice pozdraviti tenkove koji su išli na Hrvatsku. Vukovar je razrušen, Hrvati pobijeni ili raseljeni, a slika o cvijeću i oduševljenju Beograđana ostala je u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda.

U to vrijeme razboriti i časni antiratni glasovi u Srbiji i Beogradu su postojali, ali bili su rijetkost kao i danas.

Naime, sličnu huškačku atmosferu pokušava podgrijati i današnje čelništvo Srbije koje je aktivno sudjelovalo u divljačkoj agresiji na Hrvatsku što huškanjem (Vučić), što kao četnički vojnik i agresor (Nikolić), a što kao jedan od najvažnijih političara u Srbiji u to vrijeme (Dačić).

Osim toga ovaj događaj, kao i donji TV prilog, jasno pokazuje da je iz glavnog grada Srbije Beograda kretala ne samo upravljačka i huškačka agresija na Hrvatsku, već da su u toj agresiji sudjelovali i Beograđani i drugi građani susjedne Srbije. To znači da je na djelu bila agresija Srbije na Hrvatsku, a ne građanski rat kao što su hrvatski političari s ljevice, (kvazi)povjesničari i velik dio nevladinih udruga godinama pokušavali sugerirati.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20 godina od autobombe u Mostaru: Mozak prvog terorističkog napada još u bijegu

Objavljeno

na

Objavio

20 godina od autobombe u Mostaru
Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici

”Dana 18.09. 1997. godine, u 23.40 sati u Splitskoj ulici, u blizini ulaza br. 9 (prolaz iz Splitske ulice prema zgradi Policije), NN počinitelji su prouzročili eksploziju jake razorne moći, na mjestu uz sami stambeni blok, pri čemu je ranjeno, po podacima sa Kirurškog odjela KB Mostar, 29 osoba, od kojih su dvije u težem stanju, te je jedna otpremljena u KBC Split.

Među ranjenim osobama nalaze se i tri djelatnika PU Mostar, koji su radili na osiguranju zgrade PU Mostar”, navodi se u priopćenju za javnost nakon terorističkog napada u Mostaru.

Naime, u još uvijek nerazjašnjenom napadu, prije 20 godina je eksplodirala auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf, piše bljesak.info

Osveta

Bomba je aktivirana satnim mehanizmom, a na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 i dubine 85 centimetara. Prema priopćenju koje je tada potpisao ravnatelj bolnice dr. Zoran Antunović, 29 osoba je teže i lakše ozlijeđeno, a eksplozija je uništila 120 stanova, od toga 56 potpuno, i 120 automobila.

Auto bomba u Splitskoj ulici u Mostaru postavljena je iz osvete prema pripadnicima HVO-a, tvrdio je tada u ekskluzivnom razgovoru za Večernjak glasnogovornik mudžahedinske zajednice u BiH

Alu Husin Imad, poznatiji pod nadimkom Abu Hamza, u jednom je intervjuu rekao je kako je napad ustvari osveta koja je, po njegovim tvrdnjama, stigla od Ahmeda Zuhaira zvanog Handala, nakon što se ovaj zakleo da će se, kad bude pušten na slobodu, osvetiti Hrvatima za poniženja koja je doživio kao zarobljenik HVO-a.

“Mi ne opravdavamo to što je učinio; za postavljanje auto-bombe odgovarat će pred Allahom, ali ga u isto vrijeme razumijemo. On će za taj čin mora imati jak dokaz pred Allahom, jer nitko ne može opravdati da se u ime islama ubijaju žene i civili. Ako imaš problem s ljudima otiđi i kaži mu i vrati mu. Ne mogu se opravdati niti napad u Mostaru ili Londonu, ili Madridu”, rekao je Abu Hamza.

Kako se skovao plan?

Sudski postupak protiv Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. Handala, je u odsutnosti osuđen na deset godina zatvora. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Handalu je američka vojska je zarobila u Afganistanu, potom zatvorila u Guantanamo, odakle je nakon oslobađanja otputovao u Saudijsku Arabiju.

Napad u Mostaru prvi je teroristički čin u BiH.

Tjednik Slobodna Bosna još je 1999. godine opisala tijek događaja u Mostaru navodeći kako su Ahmet Zuhair zvani Handala i Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida prvi put u Mostar došli 11. rujna 1997. kako bi precizno utvrdili lokaciju na kojoj će sedam dana kasnije parkirati automobil bombu.

Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici.

U izjavi koju je nakon uhićenja, krajem listopda iste godine, Sektoru kriminalističke policije MUP-a Federacije dao Bahreinac Ali Hamad (bivši pripadnik 7. korpusa koji u Bosni stalno boravi od kolovoza 1997.), stoji kako je Handala je osvetu planirao mjesecima ranije. Prijetio je da će “nešto učiniti” u Žepču, Kiseljaku ili Mostaru kako bi se osvetio hrvatskim policajcima koji su ga od siječnja 1996. do kraja svibnja 1997., kada je službeno pomilovan i oslobođen, navodno maltretirali u zatvoru.

Gubljenje tragova

Dan prije eksplozije, njih dvojica sastala su se u kući Handalinog punca u zeničkom naselju Željezno Polje, gdje ih je čekao Saleh Nedal zvani Jemen. Četvrti bitan lik je, navela je tada Slobodna Bosna, Vlado Populovski zvani Makedonac, oružar i stručnjak za izradu eksplozivnih naprava sa satnim mehanizmom iz Zavidovića, koji je Ali Hamadu nekoliko dana ranije uručio satni mehanizam, štapin i sprej protiv insekata za brisanje tragova na automobilu.

Zajednički su odlučili da u toj akciji koriste crveni Golf s automatskim mjenjačem koji su ranije ukrali u Novom Travniku – objavila je Slobodna Bosna 20. ožujka 1999. podsjetivši da je, nakon terorističkog čina u Mostaru, Oslobođenje iz izvora bliskih Federalnom MUP-u objavilo vijest da je “uhapšen Vlado Populovski, misteriozni “Makedonac” iz Zavidovića, za kojeg se vjeruje da je jedan od najopasnijih terorista, u izravnoj vezi sa Abu Hamzom i Handalom.

”Prema istom izvoru, Populovski je, nakon što ga je uhitila federalna policija, pritvoren u Kazneno-popravnom domu u Zenici. Kao i u slučaju Abu Hamze i Handale, tako se i njemu naknadno gubi svaki trag?!”, objavila je Slobodna Bosna.

WIKILEAKS: Dvojica ‘mostarskih’ bombaša bila zatočena u Guantanamu

facebook komentari

Nastavi čitati