Pratite nas

Povijesnice

16.-23. rujna 1991. bitka za Šibenik – prva velika pobjeda u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Od 16-23. rujna 1991. vodila se osmodnevna bitka za grad Šibenik.

Bila je to izuzetno važna bitka jer bi zauzimanjem Šibenskog mosta, Šibenika ili bilo kojeg mjesta na Jadranskoj magistrali južna Hrvatska bila ispresijecana na par manjih ili većih džepova.

To bi vrlo teška situacija za obranu Dalmacije. Hrabrost branitelja Šibenika je bila toliko velika da je neprijatelj nakon osam dana bio prisiljen na povlačenje. Bila je to prva velika pobjeda Hrvata u Domovinskom ratu.

16. rujna 1991. počinje jedna od velikih bitaka Domovinskog rata – bitka za hrvatski kraljevski grad Šibenik. Bila je to ujedno i prva velika pobjeda u Domovinskom ratu koja je pokazala odlučnost i hrabrost Hrvata da brane svoju domovinu do posljednjeg čovjeka, piše narod.hr

Sam napad na grad bio je izveden iz jednog smjera Bribirske Mostine – Čista Mala – Zaton – Šibenski most, te drugog Drniš – Pakovo Selo – Šibenik sa primarnim ciljem zauzimanja Šibenskog mosta na ulazu u grad.

Time bi Zadar bio u potpunosti odsječen kopnenom vezom od drugih dijelova Hrvatske (osim Paškog mosta koji bi tada bio žestoko napadan), a Šibenik i Split odsječeni od ostatka Hrvatske.

Dalmacija bi bila podijeljena na par većih ili manjih džepova koji bi se našli u teškoj situaciji. Bio bi to strašan udarac za Dalmaciju i vrlo teška situacija za obranu južnog dijela naše domovine.

Tako bi Srbi došli do praga ostvarenja svojih želja da taj stari hrvatski kraj i središte hrvatskog kraljevstva etnički očiste od Hrvata i stvore izlaz na more fašističkoj Velikoj Srbiji, što je bila njihova želja gotovo 150 prethodnih godina.

Velike snage JNA i dalmatinskih Srba napadaju Šibenik

Grad je napadao 9. korpus JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Kao glavni nositelj napada bila je 221. mtbr s pridodanom oklopnom bojnom i TO „SAO Krajine“. Istovremeno, jedan pravac napada je išao prema Sinju sa ciljem zaokruživanja i izolacije Splita.

Osim snaga za napad, u gradu i okolici nalazile su se u vojarnama, ratnoj luci, obalnim topničkim bitnicama na otocima Žirju i Smokvici te na obali u Zečevu i Rogoznici jake snage JNA.

Jugoslavenska ratna mornarica uputit će skupinu ratnih brodova s otoka Visa u bitku radi prodora i deblokade svojih brodova u šibenskoj luci, a Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo podupirat će kopnene i pomorske snage iz zrakoplovnih luka Pule, Zadra, Splita i Mostara.

Šibenik brane brojni, ali vrlo slabo naoružani Hrvati

Veliko šibensko-drniško područje je branila 4. bojna 4. brigade iz Splita sa oko 500 bojovnika, 1300 pripadnika 113. brigade ZNG-a iz Šibenika, preko tisuću policajaca i lokalni stanovnici sa lovačkim puškama ili gotovo bez oružja . Na velikom drniško-šibenskom području hrvatski bojovnici bili su vrlo slabo naoružani, a od težeg naoružanja bilo je tu svega par minobacača, desetak protuzračnih topova, dva policijska transportera, te nešto protuoklopnog naoružanja.

S druge strane, JNA je sa cijelim korpusom naoružana do zuba krenula je tenkovsko-topničkim napadima praćena zračnim udarima zrakoplovstva uz potporu topovnjača s mora. Uz to ih je pratila brojna vojska domaćih Srba teritorijalaca iz Knina i srpskih sela u široj okolici, snage domaćih „martićevaca“, kao i skupine paravojnih postrojbi iz Srbije.

Šibenik se nakon Zadra našao u vrlo teškoj situaciji.

JNA i Srbi došli do samog ulaza u grad

Agresor dolazi do Šibenskog mosta u kasnim večernjim satima 16. 9 1991. što je sam ulaz u grad. Tu se vode borbe, ali čak i kao u svakom pogledu nadmoćni Srbi se ne usuđuju na frontalni juriš prema mostu znajući za izuzetnu motivaciju hrvatskih snaga iskazanu već u borbama oko Kijeva, Kruševa, Skradina i drugih dalmatinskih mjesta. 17. 9. 1991. neprijatelj ponovno iz pravca mosta granatira grad i mnoge civilne objekte među kojima i katedralu Sv. Jakova, možda najljepšu hrvatsku crkvu pod zaštitom UNESC-a.

Tijekom 18. i 19. 9. 1991. neprijatelj je doživio poraze pokušavajući tenkovski proboj prema Vodicama gdje je odbijen i na samom Šibenskom mostu gdje branitelji ojačani sa pojačanjima iz Pirovca te specijalnom policijom iz Šibenika i dijelom 113. brigade HV uspješno odbijaju neprijateljski napad i potiskuju ga od mosta.

Predaja Žirja i vojarni u gradu – poraz za porazom JNA

Za obranu Šibenika jako je važno bilo ovladavanje topničkom bitnicom na otoku Žirje čiji se zapovjednik 14. 9. 1991. mirno predaoHrvatima sa ispravnim topovima i velikim količinama granata. JNA je saznala da se bitnica predala tek nakon što su prve granate ispaljene na ratne brodove JRM 16. 9. 1991. kada je jedan brod pogođen a ostali su napustili to područje.

Istog dana osvojena je vojarna Šubicevac i Dom JNA smješten u središtu Šibenika. Branitelji su nizali uspjeh za uspjehom i do 19. 9. 1991. mnoštvo objekata bivše JNA biva oslobođeno a među njima i Remontni zavod Velimir Škorpik kada je zarobljeno više brodova JRM.

Istog dana neprijatelj se vratio na Šibenski most i dovodeći velike snage na ulaz u grad planirao je zajedno sa jedinicama koje su napadale iz pravca Drniša ući u grad. No i taj napad propada jer su neprijateljske jedinice zaustavljene i razbijene u Pakovom selu dok kod Šibenskom mosta u topničkom udaru neprijatelj trpi velike gubitke.

21.9.1991. srušena su dva zrakoplova JNA što vidjela na snimkama i cijela Hrvatska dobivajući tako dodatni motiv da je moguće se obraniti od treće vojne sile u Europi.

Dolazi 23. 9. 1991. dan kad je osmodnevna bitka za grad završila, a razbijeni neprijatelj započeo sa povlačenjem sa Šibenskog mosta.
Tako je hrvatski narod šibenskog kraja hrabrom i odlučnom borbom obranio svoj grad i njegovu okolicu.

Kraj snova o Velikoj Srbiji

Kasnijim manjim i većom akcijama Hrvatske vojske poput oslobađanja Miljevačkog platoa 1992., brane Peruča 1993. načet je borbeni moral i odvažnost srpske vojske, pa je već krajem 1994. osvajanjima na području Dinare bio predvidljiv kraj i definitivni krah srpske vojske.

Stvorivši respektabilnu vojnu silu akcijom Oluja 1995. Hrvatska Vojska je jednom zauvijek pomela srpsku vojsku iz područja Šibenika i Dalmacije. Na taj način propali su svi njihovi planovi o Velikoj Srbiji, suludoj ideji koja je nanijela velike boli i gubitke hrvatskom narodu, a na kraju i onima koji su je zdušno podržavali i pokušavali ostvariti 1991. napadajući Šibenik i cijelu nam domovinu.

Šibenik i Dalmacija ostali su hrvatski.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati