18. srpnja 1918. Rusija – zločini nad ruskim kršćanima nadahnuli hrvatske i druge komuniste diljem svijeta

8

Na današnji dan 1918. komunisti u Rusiji izvršili težak zločin nad pripadnicom carske obitelji – velikom kneginjom i pravoslavnom monahinjom (redovnicom) Elizabetom Romanovom.

Ona je bila sestra ruske carice Aleksandre koja je samo dan ranije ubijena zajedno sa suprugom carem, 13-godišnjim sinom carevićem i četiri kćeri u dobi od 17-22 godine.

Još 1905. godine, kad je ljevičarski revolucionar Ivan Kaljajev ubio bombom njenog supruga – velikog kneza Sergeja Romanova, generalnog guvernera Moskve. Elizabeta je tada kršćanski oprostila ubojici svog muža i čak zauzela za njegovo pomilovanje.

Nakon tog ubojstva, ona je prestala jesti meso, a zatim je odlučila stupiti u samostan. Prethodno je prodala svoj luksuzni nakit, uključujući i vjenčani prsten, te ostalu imovinu.

Tako prikupljenim novcem financirala je podizanje samostana sv. Marte i Marije u Moskvi. Postala je poglavarica tog samostana, a u sklopu njega otvorila je i bolnicu,  ljekarnu i sirotište. Dapače, s vremenom je samostan dijelio čak 300 obroka za siromašne stanovnike Moskve.

Velika kneginja Elizabeta bila je poznata među Rusima po svojoj izrazitoj pobožnosti. Elizabetu su komunisti bacili živu u rudarsko okno duboko oko 20 metara (slično kao što su činili u Hrvatskoj kasnije), a s njom još i nekoliko daljih pripadnika carske dinastije. Kad su komunisti shvatili da ovi nisu poginuli od pada, bacili su u otvor granatu. Čak ni to nije ubilo Elizabetu, jer je jedan od komunista čuo nju i ostale kako pjevaju kršćanski napjev s dna okna. Ni nakon druge granate nije prestalo pjevanje pa je vođa naredio da se nabaca suho granje u rupu i da još žive ljude zapali.

Zbog svoje pobožnosti, Elizabeta je bila omražena među komunistima koji su činili najveće zločine upravo nad ruskim pravoslavnim kršćanima, svećenstvom i monasima. Ubijeno je preko 40 000 svećenika, redovnika i redovnica, često na najbrutalnije načine. Taj obrazac ubijanja kršćana proširio se iz Rusije na sve komunističke zemlje svijeta, a osobito na Hrvatsku gdje je ubijen veliki broj svećenika i kršćana na najbrutalnije načine po uzoru na svoje „duhovne očeve“ iz Rusije.

Svirepost ruskih komunista prema kršćanima 

Nema svireposti i zla koje sovjetski (ruski i dr.) komunisti nisu učinili prema kršćanskim pastirima i vjernicima. Čak se nisu prezali javno u strašnim mukama ubijati najviše crkvene velikodostojnike u Rusiji.

U svibnju 1922. g. moskovski patrijarh Tihon bio je uhićen, zajedno sa svim članovima Svetoga sinoda. Trideset dvojica mitropolita i arhiepiskopa bila su strijeljana. Ali, iza službenoga naziva ‘strijeljanje’ često se skrivalo zvjersko ubijanje.

Kijevski mitropolit Vladimir bio je unakažen, kastriran, strijeljan i gol bačen na porugu javnosti da gleda mrtvog i obnaženog.

Mitropolit Peterburga Venijamin, koji je morao zamijeniti patrijarha u slučaju njegove smrti, bio je pretvoren polijevanjem ledenom vodom u ledeni stup, a zatim javno udavljen.

Tobolski episkop Germogen, koji je svojedobno dobrovoljno otputovao s Carem u izgnanstvo, bio je živ privezan na kotač parobroda na Nevi i raskomadan lopaticama.

Permski arhiepiskop Andronik, poznat u prošlosti kao misionar u Japanu, bio je živ zakopan u zemlju do smrti.

Černigivski arhiepiskop Vasilij bio je raspet na križu i spaljen.

“Treba upravo sada, tako naučiti ovu publiku da joj nekoliko desetljeća unaprijed neće pasti na pamet suprotstaviti se”, rekao je tada vođa ruskih, ali i svih komunista svijeta, Vladimir Ilič Lenjin o ovim javnim ubijanjima.

Crkve su bile opljačkane, kako je naredio Lenjin, nemilosrdnom odlučnošću i u najkraćem roku. Ruski kršćani, a osobito žene, starci i djeca, koje su tijelima branile ulaz komunističkim barbarima u crkve bili su živi ubijani ili zapaljeni u crkvama. Radi se o stotinama tisuća ubijenih ljudi samo u prvom naletu strašnog zla.

Ovaj progon kršćana još je pojačan poslije Lenjinove smrti u vrijeme zloglasnog diktatora Staljina, a nakon njegove smrti nastavio ga je Hruščov i drugi sve do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Hrvatski komunisti i ostali vjerno slijede zločinački primjer “starije braće” iz Rusije

Po ruskom primjeru u 20. stoljeću razne ljevičarske i komunističke skupine provele su brutalne zločine i masovna ubojstva nad kršćanskim svećenstvom i vjernicima diljem cijelog svijeta: Španjolska, Meksiko, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Poljska, Albanija, Kina, Sjeverna Koreja i drugi.

Radi se o desetinama tisuća ubijenih svećenika i časnih sestara, te milijunima kršćana diljem svijeta u svim komunističkim režimima bez iznimke.

Svi su oni žrtve jednog općeg globalnog komunističkog ludila koje je trajalo cijelo 20. Stoljeće u velikom dijelu svijeta. Ludila  za koje se nadamo da se nikada neće vratiti, a da će milijuni ubijenih konačno dobiti javnu satisfakciju kakvu su zaluženo dobile žrtve „bratskog“ ludila – nacizma i fašizma.

Krv mučenika sjeme je novih kršćana (Tertulijan, III. stoljeće) (narod.hr)

facebook komentari

  • Istina

    Na žalost oni i dalje ovdje imaju glavnu riječ. Možda Plenkovićeva komisija dokaže suprotno. Vrag je vrag.

    • Dusko Besenic

      Optimizam ti je pohvalan, ali je ipak samo optimizam ( a definiciju za optimizam znaš?).

      • Sivooki

        Nije zdravo biti pesimist.
        Mislim da je to težak i gorak život.
        A da ne govorimo kako to kršćani nikako ne mogu biti.

        • Istina

          Nije zdravo stvari gledati lažnim očima. Stvari treba gledati onakve kakve jesu, a ne onakve kakve nisu. Gledati stvari onakve kakve jesu nije pesimizam. Onaj tko vjeruje u Plenkovićevu komisiju kao nešto pozitivno, on nije optimista, nego naivac i utopista.

          Kršćanin treba vjerovati Bogu, a ne onima koji su progonili Boga i njegove sljedbenike.

          • Sivooki

            Ajme meni….koliko stvari koje mi nisu bile ni u peti… :))))

          • Istina

            Licemjerje isto tako nije kršćanska osobina.

          • Sivooki

            Istu kozu deremo, dakle, tu se odjavljujem.

        • Dusko Besenic

          Dragi moj ,,Sivi”….prestar sam i sa previše toga viđenog i proživljenog da bih bio pesimista ili optimista. Za biti jedno ili drugo čovijek treba imati iluzije, a što gledati bez iluzija nekima izgleda da je u pitanju pesimizam, to je sasvim ,,drugi par rukava” :))) Što kažeš da je život težak i gorak onima koji vide samo crnilo, slažem se. U našem slučaju ja nisam kriv (ili tek malim dijelom?) što kod nas ima jako puno ,,crnila” u politici, životu, ljudima….ukratko, zbog narušenog vida nosim naočale sa dioptrijom, neobojane, ni ružičastom ni crnom bojom ;)))