Pratite nas

Povijesnice

18. srpnja 1918. Rusija – zločini nad ruskim kršćanima nadahnuli hrvatske i druge komuniste diljem svijeta

Objavljeno

na

Na današnji dan 1918. komunisti u Rusiji izvršili težak zločin nad pripadnicom carske obitelji – velikom kneginjom i pravoslavnom monahinjom (redovnicom) Elizabetom Romanovom.

Ona je bila sestra ruske carice Aleksandre koja je samo dan ranije ubijena zajedno sa suprugom carem, 13-godišnjim sinom carevićem i četiri kćeri u dobi od 17-22 godine.

Još 1905. godine, kad je ljevičarski revolucionar Ivan Kaljajev ubio bombom njenog supruga – velikog kneza Sergeja Romanova, generalnog guvernera Moskve. Elizabeta je tada kršćanski oprostila ubojici svog muža i čak zauzela za njegovo pomilovanje.

Nakon tog ubojstva, ona je prestala jesti meso, a zatim je odlučila stupiti u samostan. Prethodno je prodala svoj luksuzni nakit, uključujući i vjenčani prsten, te ostalu imovinu.

Tako prikupljenim novcem financirala je podizanje samostana sv. Marte i Marije u Moskvi. Postala je poglavarica tog samostana, a u sklopu njega otvorila je i bolnicu,  ljekarnu i sirotište. Dapače, s vremenom je samostan dijelio čak 300 obroka za siromašne stanovnike Moskve.

Velika kneginja Elizabeta bila je poznata među Rusima po svojoj izrazitoj pobožnosti. Elizabetu su komunisti bacili živu u rudarsko okno duboko oko 20 metara (slično kao što su činili u Hrvatskoj kasnije), a s njom još i nekoliko daljih pripadnika carske dinastije. Kad su komunisti shvatili da ovi nisu poginuli od pada, bacili su u otvor granatu. Čak ni to nije ubilo Elizabetu, jer je jedan od komunista čuo nju i ostale kako pjevaju kršćanski napjev s dna okna. Ni nakon druge granate nije prestalo pjevanje pa je vođa naredio da se nabaca suho granje u rupu i da još žive ljude zapali.

Zbog svoje pobožnosti, Elizabeta je bila omražena među komunistima koji su činili najveće zločine upravo nad ruskim pravoslavnim kršćanima, svećenstvom i monasima. Ubijeno je preko 40 000 svećenika, redovnika i redovnica, često na najbrutalnije načine. Taj obrazac ubijanja kršćana proširio se iz Rusije na sve komunističke zemlje svijeta, a osobito na Hrvatsku gdje je ubijen veliki broj svećenika i kršćana na najbrutalnije načine po uzoru na svoje „duhovne očeve“ iz Rusije.

Svirepost ruskih komunista prema kršćanima 

Nema svireposti i zla koje sovjetski (ruski i dr.) komunisti nisu učinili prema kršćanskim pastirima i vjernicima. Čak se nisu prezali javno u strašnim mukama ubijati najviše crkvene velikodostojnike u Rusiji.

U svibnju 1922. g. moskovski patrijarh Tihon bio je uhićen, zajedno sa svim članovima Svetoga sinoda. Trideset dvojica mitropolita i arhiepiskopa bila su strijeljana. Ali, iza službenoga naziva ‘strijeljanje’ često se skrivalo zvjersko ubijanje.

Kijevski mitropolit Vladimir bio je unakažen, kastriran, strijeljan i gol bačen na porugu javnosti da gleda mrtvog i obnaženog.

Mitropolit Peterburga Venijamin, koji je morao zamijeniti patrijarha u slučaju njegove smrti, bio je pretvoren polijevanjem ledenom vodom u ledeni stup, a zatim javno udavljen.

Tobolski episkop Germogen, koji je svojedobno dobrovoljno otputovao s Carem u izgnanstvo, bio je živ privezan na kotač parobroda na Nevi i raskomadan lopaticama.

Permski arhiepiskop Andronik, poznat u prošlosti kao misionar u Japanu, bio je živ zakopan u zemlju do smrti.

Černigivski arhiepiskop Vasilij bio je raspet na križu i spaljen.

“Treba upravo sada, tako naučiti ovu publiku da joj nekoliko desetljeća unaprijed neće pasti na pamet suprotstaviti se”, rekao je tada vođa ruskih, ali i svih komunista svijeta, Vladimir Ilič Lenjin o ovim javnim ubijanjima.

Crkve su bile opljačkane, kako je naredio Lenjin, nemilosrdnom odlučnošću i u najkraćem roku. Ruski kršćani, a osobito žene, starci i djeca, koje su tijelima branile ulaz komunističkim barbarima u crkve bili su živi ubijani ili zapaljeni u crkvama. Radi se o stotinama tisuća ubijenih ljudi samo u prvom naletu strašnog zla.

Ovaj progon kršćana još je pojačan poslije Lenjinove smrti u vrijeme zloglasnog diktatora Staljina, a nakon njegove smrti nastavio ga je Hruščov i drugi sve do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Hrvatski komunisti i ostali vjerno slijede zločinački primjer “starije braće” iz Rusije

Po ruskom primjeru u 20. stoljeću razne ljevičarske i komunističke skupine provele su brutalne zločine i masovna ubojstva nad kršćanskim svećenstvom i vjernicima diljem cijelog svijeta: Španjolska, Meksiko, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Poljska, Albanija, Kina, Sjeverna Koreja i drugi.

Radi se o desetinama tisuća ubijenih svećenika i časnih sestara, te milijunima kršćana diljem svijeta u svim komunističkim režimima bez iznimke.

Svi su oni žrtve jednog općeg globalnog komunističkog ludila koje je trajalo cijelo 20. Stoljeće u velikom dijelu svijeta. Ludila  za koje se nadamo da se nikada neće vratiti, a da će milijuni ubijenih konačno dobiti javnu satisfakciju kakvu su zaluženo dobile žrtve „bratskog“ ludila – nacizma i fašizma.

Krv mučenika sjeme je novih kršćana (Tertulijan, III. stoljeće) (narod.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati