Rješenje za Federaciju je u decentralizaciji

    0

    Institut za društveno-politička istraživanja iz Mostara objavio je analizu dr. sc. Boška Picule, višeg predavača na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, o odnosima SAD-a prema regiji i dao zanimljiv kut o mogućem rješenju daytonske krize.

    [dropcap]V[/dropcap]anjskopolitički pristup i djelovanje Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini te ostalim državama sljednicama bivše Jugoslavije nužno je promatrati u kontekstu tektonskih promjena u međunarodnim odnosima i geopolitičkoj konfiguraciji u posljednjih dvadeset i pet godina. Četvrt stoljeća od fizičkog i simboličkog rušenja Berlinskog zida 1989. do danas, proteklo je, poglavito u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi u nizanju dramatičnih društvenih, političkih i ekonomskih promjena. Ipak, manji je dio bivših socijalističkih zemalja koje su 1989./1990. započele sveobuhvatnu tranziciju autoritarnog režima u demokratski poredak, u tom procesu zahvaćen ratom kao generatorom velikih unutarnjih promjena i razlogom uključivanja međunarodne zajednice u njegovo rješavanje. U tom je smislu BiH moguće promatrati logikom “babuški” jer se općenito smatralo da je složena struktura ove bivše jugoslavenske republike ekvivalent cijele SFRJ, a bivša Jugoslavija, također sa svojom heterogenošću, pokazatelj onoga što bi se moglo dogoditi u bivšem SSSR-u.

    Naime, pri analizama mogućeg raspada bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza većina zapadnih analitičara i političara na prijelazu iz 1980. u 1990. ukazivala je na mogućnost da će nekontrolirana disolucija Jugoslavije uz širenje međuetničkog nasilja i rata poslužiti kao negativan primjer bivšim sovjetskim republikama i središnjoj vlasti u Moskvi. Strahovalo se od “niza Jugoslavija” u SSSR-u pri čemu je najveći strah bio vezan uz tamošnja oružja za masovno uništavanje, poglavito nuklearno. Ta se predviđanja nisu pokazala točnima, ali je analiza američke obavještajne službe sastavljena samo nekoliko mjeseci nakon što su u svim republikama bivše Jugoslavije održani prvi višestranački demokratski odnosi 1990., u potpunosti predvidjela tijek događaja u bivšoj Jugoslaviji. Ova je analiza ukazala na veoma skori raspad zemlje uz izbijanje rata pri čemu je kulminacija sukoba i najneizvjesnija mogućnost političkog rješenja konflikta predviđena baš za BiH. To se i dogodilo, dok je SAD sa svojim političkim i vojnim instrumentarijem od početka ratova u bivšoj Jugoslaviji koji su se protegnuli na puno desetljeće od 1991. (Slovenija, Hrvatska) do 2001. (Makedonija) bio najutjecajniji akter, iako ne u svim etapama i najprisutniji, odnosno jednoznačan u svojim aktivnostima.

    Od 1991. kada je počeo rat u Sloveniji i Hrvatskoj, a godinu dana poslije i u Bosni i Hercegovini do danas, američka administracija promijenila je četiri čelne političke ličnosti i njihove vanjskopolitičke doktrine te u tom kontekstu i treba analizirati vanjskopolitičku ulogu SAD-a prema Bosni i Hercegovini. Tijekom kulminacije političke krize i neposredno uoči rata kao njezina nastavka administracija predsjednika Georgea H. W. Busha (starijeg) zalagala se za mirno rješavanje unutarnjih konflikata ustrajavajući pritom na politici teritorijalnog integriteta i demokratizacije SFRJ, o čemu svjedoči i posjet tadašnjega američkog državnog tajnika Jamesa Bakera Beogradu. No, veoma brzo i sve krvavije sukcesivno izbijanje rata upravljano od režima srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića kasnije osumnjičenog za ratne zločine koji se protivio na referendumima izraženoj volji građana Slovenije, Hrvatske i BiH za samostalnost, tražilo je promjenu pristupa krizi i ratovima na području bivše Jugoslavije i od SAD-a, i od tadašnje Europske ekonomske zajednice koja je na početku rata preuzela ulogu međunarodnog posrednika u pregovorima između sukobljenih strana. Dolaskom nove američke administracije u siječnju 1993. predvođene prvim demokratskim predsjednikom nakon dvanaest godina republikanske vladavine Billom Clintonom, započinje razdoblje najintenzivnije uloge SAD-a u ratu u BiH i u susjednoj Hrvatskoj.

    BiH postaje američki vanjskopolitički prioritet sukladno Clintonovoj politici zaštite američkih nacionalnih interesa i vrijednosti, osobito kada je riječ o, doduše neujednačenim, intervencijama u sukobima praćenima teškim kršenjima prava čovjeka. SAD od 1993. do 1995. polako, ali nezaustavljivo preuzimaju vodeću ulogu u rješavanju rata u BiH, a prvi je važan vojno-politički učinak bilo sklapanje Washingtonskog sporazuma 1994. kojim je prekinut “rat unutar rata” između bošnjačke i hrvatske strane te ustrojena Federacija BiH. Do kulminacije američkog interveniranja u bosanskohercegovački sukob došlo je 1995. kroz vojno djelovanje NATO-a protiv srpske strane u BiH i sklapanje Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je BiH postala složena dvoentitetska država.

    Do 2004. američki vojnici činili su glavninu snaga za održavanje mira u BiH, a od 1993. do danas SAD je investirao više od dvije milijarde dolara za pomoć ratom stradaloj zemlji. Nakon nove političke promjene u Washinghtonu i dolaska predsjednika Georgea W. Busha (mlađeg), BiH izlazi iz fokusa američkih vanjskopolitičkih prioriteta koji se sele na Bliski istok i Srednju Aziju. Međutim, i tijekom dva Busheva mandata američka diplomacija nastoji aktivno djelovati u korist učinkovitosti bosanskohercegovačkih institucija, posebice kroz prijedloge novih ustavnih aranžmana. No, takva su dva pokušaja 2006. i 2009. propala pri čemu se posljednji poklopio s početkom prvoga predsjedničkog mandata Baracka Obame i nove američke vanjskopolitičke doktrine inzistiranja na međunarodnoj suradnji te na fokusiranju američkih nacionalnih interesa prema Dalekom istoku. Posjet američkog potpredsjednika Johna Bidena BiH u svibnju 2009. te njegov govor tom prigodom zrcali aktualnu američku politiku prema zemlji. Biden je tada naglasio potrebu da se Bosna i Hercegovina treba uključiti u euroatlantske integracije uz funkcioniranje središnje vlasti s dva živuća entiteta, zatim sprječavanje bilo kakvog sukoba između središnjih i lokalnih vlasti, rad na porastu standarda i socijalne sigurnosti građana te donošenje takvog izbornog zakonodavstva koje neće isključivati niti jednu skupinu u postupku dolaska na vlast. Na sličan je način odnos SAD-a prema BiH formulirala i bivša američka državna tajnica Hillary Clinton koja je zemlju i regiju posjetila u jesen 2012.

    Nema dvojbe da BiH kao jedinstvena, demokratska i unutarnjim ustrojem složena država ostaje cilj američke vanjske politike i dalje, ali je jasno da će američka strana uz dogovor sa svojim europskim partnerima koji su posljednjih desetak godina preuzeli primat unutar međunarodne zajednice u odnosu prema BiH, raditi na donošenju novih pravo-političkih rješenja kojima bi se utjecalo na rješavanje permanentne političke krize u zemlji. Jer – Daytonski mirovni sporazum jest zaustavio rat i spriječio raspad države, ali nije riješio inicijalni konflikt među različitim vizijama kako bi Bosna i Hercegovina trebala biti ustavno uređena. Za SAD Bosna i Hercegovina, ali i regija bivše Jugoslavije općenito, predstavlja primjer uspješne primjene intervencionizma iz ‘90-ih unatoč svim nesavršenostima mirovnog sporazuma. SAD je bio krucijalan vanjskopolitički akter u zaustavljanju rata u BiH i dovršetku rata u Hrvatskoj, zatim u rješavanju kosovske krize i rata 1999. te u saniranju međunacionalnog konflikta u Makedoniji 2001. SAD sukladno svojim vanjskopolitičkim ciljevima definira cijeli prostor na jugoistoku Europe kao prostor uključen u euroatlantske integracije pri čemu su mu Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Albanija i formalno vojno-politički saveznici. SAD nastoji nadalje razvijati čvrste odnose s Crnom Gorom te korektne odnose sa Srbijom protiv koje su vojno intervenirali 1999., a 2008. priznali neovisnost Kosova.

    S obzirom na aktualnu dionicu bosanskohercegovačke političke krize, SAD je spreman uložiti vlastiti autoritet kako bi se postiglo rješenje koje će na nekoliko razina – središnja vlast, odnosi između entiteta i odnosi unutar Federacije BiH – dovesti do makar minimalnih pomaka u učinkovitijem funkcioniranju državnih i lokalnih tijela. Među tim su rješenjima mogućnost da i građani koji nisu bošnjačke, srpske i hrvatske nacionalnosti imaju pristup u izbornom natjecanju za zajednička tijela vlasti te mogućnost drukčije konfiguracije Federacije BiH s manjim brojem županija. Odnos SAD-a prema hrvatskoj strani u Bosni i Hercegovini treba promatrati u kontekstu odnosa Hrvata i Bošnjaka u BiH te odnosa Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. SAD se od početka zalagao za suradnju dvaju konstitutivnih naroda, poglavito zbog što bržeg završetka srpske agresije i na BiH, i na Hrvatsku, a što je rezultiralo formiranjem Federacije BiH.

    Također, SAD je od početka oštro osuđivao svaki oblik secesije dijela BiH ustrajavajući na politici unutarnjih dogovora uz punu podršku međunarodne zajednice. Hrvati kao brojčano najmalobrojniji konstitutivni narod u državi koja je de jure labava asimetrična federacija s jednim nacionalno heterogenim (Federacija BiH) i jednim nacionalno homogenim entitetom (Republika Srpska), imaju de facto najsuženiji prostor za politički i ini utjecaj što je, dakako, posljedica zbivanja iz ‘90-ih. No, Hrvati kao konstitutivni narod imaju ustavno zajamčeno pravo na osiguravanje svojih kolektivnih interesa od kojih je najvažniji faktično političko predstavništvo na državnoj, entitetskoj i lokalnoj razini. Nema dvojbe da će SAD podržati svaki ustavno-institucionalni aranžman koji će zajamčiti najširi spektar prava čovjeka i građanina u BiH s posebnim naglaskom na harmoniziranje položaja triju konstitutivnih naroda u BiH i entitetima, ali bez deprivilegiranja građana ostalih nacionalnosti. S obzirom na malo vjerojatni preustroj aktualnog političkog sustava države s dva entiteta, što bi zasigurno dovelo do novih zaoštravanja unutar zemlje, moguća su rješenja značajnija decentralizacija unutar oba entiteta (jačanje lokalne i regionalne samouprave) te redefiniranje broja i ovlasti kantona/županija unutar Federacije BiH u smjeru stvarne jednakopravnosti naroda i građana.

    BiH, dakle, ostaje u fokusu američkih vanjskopolitičkih interesa i nastojanja da jugoistok Europe u cijelosti ili najvećim dijelom kao mirna i stabilna zona bude dio američke interesne sfere, osobito kao regija koja na sjeveroistoku graniči s postsovjetskim prostorom, a na jugoistoku ima dodir s Bliskim istokom. Zato SAD politički i dalje ostaje u Bosni i Hercegovini, a osnovni će mu alat biti rad na jamstvu osobnih i kolektivnih sloboda i prava.

    Zoran Krešić/vl

    facebook komentari