Pratite nas

Kolumne

1991. Protiv Jugoslavije – 2014. protiv Jugoslavena!

Objavljeno

na

1991. Protiv Jugoslavije – 2014. protiv Jugoslavena!  …i(li) 1991. protiv Andrije Rašete, 2014. protiv Borisa Rašete

Do sada nikada nisam komentirao nastupe pojedinaca kod konkurencije na Radmanoviziji, međutim, sada je došlo vrijeme i za to. Cijeli specijalni “štab” pripremao je već nekoliko dana moguće podvale Josipu Klemmu, predsjedniku Udruge specijalaca, a Klemm ih je svojim beskompromisnim, iskrenim i patriotskim stavom, bez ikakvih kalkulacija – doslovce razorio! Njegov pristup prema iznenađenom voditelju bio je jedanak onome Ace Tijanića, pokojnog direktora RTS-a, koji je pred kamerama svog imenjaka podsjetio iz kojeg je jata doletio u Zagreb.

Gospodu s Radmanovizije najviše pogađa braniteljski transparent iz Savske – 1991. PROTIV JUGOSLAVIJE, 2014. PROTIV JUGOSLAVENA! Nije im jasno protiv kojih se to “Jugoslavena” branitelji bore 2014. godine? Potpuna je idiotarija nabrajati Jugoslavene s popisa stanovništva, kao argument protiv prozivke. Nitko – pa ni branitelji – ne prozivaju etničke Jugoslavene, nego ideološke. To je potvrdio i Klemm, u jednoj rečenici, a gluhi nisu čuli. Ili nisu htjeli čuti. Još je pokojni predsjednik Tuđman pred svoju smrt upozorio da će među Hrvatima uvijek biti najmanje 20 posto onih koji ne žele Hrvatsku državu i koji će zagovarati jugoslavensku ideju i neki oblik “Jugoslavije”. Danas je ona svedena pod pojam “Region”, a njezini najglasniji zagovaratelji su djeca i unuci onih koji su 1945. s puškom u ruci stvorili komunističku Jugloslaviju ili kasnije u njoj provodili represiju nad Hrvatima.

Tko su “Jugoslaveni” u današnjoj Hrvatskoj? Pa eto, vodeća osoba na Prisavlju je posve sigurno politički i karijerni “Jugoslaven”. “Hrvat” je samo na papiru. Da živi u Sloveniji, bio bi “Slovenac” na papiru, a u glavi i dalje “Jugoslaven”. Čudi me da već nije uveo trčanje štafete, barem od Prisavlja do Pantovčaka. Ispred Titinog kipa primio bi je osobno drug Ivo. Tko zna, možda bi stavio čak i predsjedničku lentu, koju inače uopće ne stavlja. Sve to pratile bi i kamere RTV-a. Štafeta bi se mogla trčati nedjeljom, u vrijeme Svete mise, koju po starom i poznatom stavu glavnog ravnatelja ne bi trebalo prikazivati! U već spomenutom talk showu na Radmanoviziji, u kojem je gostovao Klemm, bilo je najmanje troje “Jugoslavena”: jedan Bosanac koji je na čudan način dobio hrvatsku Domovnicu, a piše u jugoslavenskom “Novom listu” (to nije etiketa, nego tradicija riječkih Supilovih novina), jedna radikalka koja mrzi “klerofašiste”, a naročito šibenskog biskupa Antu Ivasa, dok za preostalo mjesto “Jugoslavena” u emisiji konkuriraju sam voditelj i komentator. Pod uvjetom da se komentator ne izjašnjava isto kao i njegov stric – general JNA koji je velikim dijelom odgovoran za masakr na Ovčari…

Tko su “Jugoslaveni” u hrvatskome društvu? Većinom, to su luzeri koji tuguju za bivšom državom i nostalgično posjećuju baš svaki koncert strašnog novosadskog “petla” Đorđa Balaševića – Srbina kojeg Srbi smatraju izdajicom i nostalgičara kojeg Hrvati smatraju “Jugoslavenom”. Jedan osječki novinar, iskompleksiran svojim njemačkim podrijetlom, sav je ushićen išao na Balaševićev nedavni koncert u nepokorenom gradu i tamo glumio “urbanog Hrvata”, ljevičara, a svi znamo da je zapravo “Jugoslaven”. Dakle, “Jugoslaveni” su svi oni koji sa sjetom slušaju Balaševića, kao što Hrvati s ponosom slušaju Thompsona ili Srbi Boru Čorbu. Jasno, to ne isključuje i izuzetke, jer može se dogoditi da neki Hrvat sluša Balaševića, Srbin Thompsona, a Jugoslaven Boru…

Povijesno gledano, jugoslavenstvo u Hrvata i nije neka novost. Ta ideja dugo je živjela i nailazila na plodno tlo kod dobrog dijela naših sunarodnjaka. Kada su Makedonci uz pomoć Hrvata u Marseilleu zatukli Aleksandra I. Karađorđevića, na posljednji ispraćaj njegovih posmrtnih ostataka koje je mornarica dovezla u Split, došlo je pola grada. U Zagrebu je za njim tugovalo gotovo 200.000 Zagrepčana. Znači, Hrvati uistinu imaju ozbiljan problem. Godine 1991. Vukovar nisu razorile kokarde. Razorila ga je crvena zvijezda petokraka, koja je  na taj način pokušala sačuvati SFRJ. Kokarde su, kao i u prošlom ratu, obavile samo prljavi dio posla. I svi smo nakon 18. studenog 1991. pomislili da je jugoslavenska ideja u glavama Hrvata napokon mrtva. Ali danas vidimo da nije. Vidimo da postoje komentatori kojima se gadi hrvatska ratna, pobjednička odora. Koji smatraju da bi trebalo zabraniti njezino nošenje, isto kao i isticanje povijesne hrvatske zastave s prvim bijelim poljem. Braniteljima u Savskoj zato žele oduzeti odore, a krov na crkvi Svetog Marka sigurno bi prekrili nekim drugim bojama. Možda čak i duginim! Nevažno je što svugdje u svijetu – Americi, Njemačkoj, Italiji – postoje military shopovi u kojima možete nabaviti vojne odore tamošnjih postrojbi. Najmanje dva takva postoje i u Zagrebu i u njima se legalno prodaju maskirne stvari – pa sad zamislite Acinog modnog mačka Borisa, kojem odjednom smetaju modni dodaci hrvatskih branitelja! Da nose “pink”, valjda bi sve bilo u redu. Da skinu šahovnicu i stave “peace”, opet bi sve bilo u redu, ali ovako – oni su opasni – jer ih podsjećaju na dane kada su izgubili svoju državu – Jugoslaviju. I kada nisu nosili odore. Ili su možda nosili SMB?!

Tko su “Jugoslaveni” u politici? Možda oni ministri koji su redizajnirali logo HZZO-a pa više ne sadrži crvenu, bijelu i plavu boju – nego je ružičast! Ili pak oni koji su stajali kraj kninskih balvana 1991., a sada Hrvatsku drže čvrsto na zadnjem mjestu ekonomske ljestvice u Europi?! Učenici onih koji 1990. nisu željeli Hrvatsku i izašli su iz sabornice ili glasovali protiv, kada se odlučivalo o nezavisnosti. Takvi danas Hrvatima dijele lekcije iz demokracije i domoljublja. Takvi danas sviraju klavir Miloradu Dodiku u Banja Luci i ispijaju litre šampanjca s Borisom Tadićem. Takvi se ljube tri puta sa srbijanskim predsjednikom Nikolićem (jer im je i onako svejedno koliko se tko puta ljubi na Balkanu) i godinama slušaju savjete deklariranog “Jugoslavena”, porijeklom Srbina – Dejana Jovića. Kada treba sjesti u počasnu ložu na Olimpijskim igrama, pažljivo biraju – pa sjednu u drušvo Aleksandra Lukašenka jer ih neodoljivo podsjeća na Tita i jer se s njime dobro razumiju.

I što je tu sad čudno? Cijela Vlada pomalo je “jugoslavenska” i višenacionalna – baš kao u bivšoj državi. Kada igraju Hrvatska i Srbija – ne znaju za koga navijati –  neki su ministri etnički Srbi, a državljanstvo im je hrvatsko – pa bi najbolje bilo da ponovo imamo jugoslavensku nogometnu reprezentaciju i sve njihove dileme bile bi riješene. U Montevideo ovoga bi puta sigurno išli i “Hrvati”!

I Zoran Milanović je “Jugoslaven”. Kada je bio rat nije uzeo pušku u ruku, niti je na bilo koji drugi način pokušao doprinjeti stvaranju Hrvatske, iako je bio u naponu snage. Pobjegao je u inozemstvo i pričekao da vidi kako će stvar završiti. Da smo izgubili, vratio bi se u svoju Jugoslaviju i prema potrebi prilagodio priču… Do zadnjeg je branio šefa jugoslavenske Udbe i njezinog ogranka u socijalističkoj “Hrvatskoj” od izručenja demokratskom Zapadu – i time pokazao gdje zapravo vidi Hrvatsku: zemlju u kojoj se štite ubojice, a hapse politički protivnici, po dobrom starom komunističkom obrascu – ovoga puta Ostoje Rankovića. I Tomislav Saucha, šef premijerova kabineta, koji je branitelje okupljene na Jelačić placu, prilikom oslobođanja generala zatočenih u Haagu, nazvao “ruljom” je – “Jugoslaven”, sa sličnim frustracijama kao već ranije spominjani osječki novinar. Usuđujem se reći – i Bojan Glavašević je “Jugoslaven”! U detalje njegovog jugoslavenstva ne ulazim, ali to su mi potvrdili upravo u Vukovaru, gdje je na surov način presuđeno svima onima koji su prije 25 godina govorili “tko nas bre, zavadi”.

Kao dobar alibi “Jugoslaveni” su u Vladu uzeli nesretnog Antu Kotromanovića – da pokrije njihovo nenacionalno ponašanje i duboke frustracije potaknute kukavičlukom i ratnim dezerterstvom. Milanović bi na jednak način mogao biti premijer i u Finskoj i u socijalističkoj Hrvatskoj, ali sigurno ne i u Srbiji. Tamo ne bi dobro prošao. Srbi ipak brutalno kažnjavaju svoje izdajnike. Mi Hrvati smo kulturniji. Sjetio sam se jedne izjave Vlatka Mačeka, koji je bio HSS-ovac, a dobro je poznavao “Jugoslavene”: “Hrvati izdajice, Slovenci kukavice, Srbi ubojice!” Ovo izdajice – odnosi se na onih 20 posto, na koje je krajem 90-ih upozorio dr. Franjo Tuđman.

Velimir Bujanec/Direktno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati