Pratite nas

Kronika

20 godišnjica masakra na Uzdolu, još nitko nije odgovarao za zločine

Objavljeno

na

Masakr na Uzdolu Rama/ Prozor, stradanje 41 osobe hrvatske nacionalnosti od čega je bilo 29 civila i 12 vojnika od toga troje maloljetne djece, koje su na svirep način ubili pripadnici Armije BiH.

Strašni zločin koji je izveden na svirep način u ranu zoru 14. rujna 1993. godin. Pripadnici Armije BiH, Samostalni Prozorski bataljun predvođeni zapovijednikom Enverom Buzom, po zamisli ratnog zločinca generala, danas poslanika u Parlamentarnoj Skupštini BiH, gosp. Sefera Halilovića, u hrvatskom selu Uzdol masakrirali su 29 civila i ubili 12 vojnika HVO, od toga troje maloljetne djece, popalili više desetaka kuća i gospodarskih objekata te oštetili i oskrnavili župnu crkvu. Za učinjeno ne/djelo ratnog zločina general Halilović je pohvalio i nagradio počinitelje pokolja na Uzdolu. Tako je zapovijednik Samostalnog Prozorskog bataljuna Enver Buza promaknut, a poraću zahvaljujući bivšim političkim moćnicima i predstavnicima tajnih službi sklonut na sigurno izvan BiH.

Zločin priznat od svih, a nitko nije odgovoran!!!

Predstavnici UN-a, pa i gosp. Alija Izetbegović prizano je grdne radnje pripadnika Armije BiH protiv civila na Uzdolu. Haaški sud u sramotno oslobađajućoj presudi generalu Haliloviću nedvojbeno je utvrdio da su pripadnici Armije BiH izvršili ratnih zločin protiv civilnog pučanstva i ratnih zarobljenika na Uzdolu te pozvao državne strukture BiH pronaći i procesuirati počinitelje. Politikanski i vješto konstruirani pristup državnih struktura i agencija prema zločinu na Uzdol ogleda se i u montirnoj šutnji koja traje već sedamnaest godina, tj. smišljenim izbjegavanjem procesuirati odgovorne za zločin na Uzdolu.

Nepravedna šutnja Suda BiH o masakru na Uzdolu!!!

Mi, žitelji Uzdola, rodbina poginulih tražimo da konačno prestane manipulacija, medijsko ignoriranje, državna šutnja, pogotovo sudske vlasti (odjela za ratne zločine), ne samo o zločinu na Uzdolu nego tražimo da se svaki zločin kazni jer je to jedini put opstanka i sigurne budućnosti u BiH. Iz pouzdanih izvora imamo saznanje da je istraga o masakru na Uzdolu završena. Već godinama čekamo i pitamo se zašto Sud BiH, Odjel za ratne zločine, u kojem sjede i neki međunarodni predstavnici ne procesuiraju nareditelje i izvršitelje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na Uzdolu. Ne želimo vjerovati da je moguće, još i danas, da pojedine osobe u Sudu BiH, sklanjanju ovaj predmet u latice, svjesno štiteći zločince koristeći se istom metodom kojom je skriven zapovijednik Enver Buza, najodgovorniji za zločin na Uzdolu.

Masakar nad civilima Uzdola je zločin protiv BiH!

Nevini civili na Uzdolu dali su svoj život u obrani suvereniteta BiH. Zato je nedvojbeno da je masakar na Uzdolu zločin protiv BiH. Stoga je u interesu BiH da se oni koji su činili zločin pravedno kazne kako bi se bosansko-hercegovačko društvo gradilo na istini i pravdi. Ne možemo prihvatiti kao normalno, kao europsku uljudbu, da oni koji su naređivali i ubijali danas kao heroji sjede u institucijama države čije su građane progonili i na svirep način ubijali.

Smišljena integracija zločinaca u državne strukture

Poražavajuće je, za cijelo bosansko-hercegovačko društvo, da ratni zločinac gosp. Sefer Halilović danas sjedi kao poslanik u Zastupničkom Dom Parlamentarne Skupštine BiH. Štoviše, imenovan je i predsjednikom Istražne komisije za utvrđivanje trošenja donatorskih sredstava.

Sefer Halilović

Tako sramotnom odlukom najveće predstavničko tijelo u Zemlji, omogućava, što je apsurdno, da onaj koji je rušio civilna i sakralna zdanja, naređivao i vodio akcije, a samo u akciji “Neretva93” pod njegovim zapovijedanjem ubijeno više od sto nedužni civila, nadzire kako se obnavljaju, i od njega, porušeni objekti te neizravno nadgleda povratak onih koje je i sam progonio. Njegovo imenovanje je najgori oblika rušenja digniteta državnih institucija, zločin protiv pomirenja i pravedne budućnosti naroda u BiH. Onaj koji je u ratu nepoštivao, rušio i ljudske i božanske, i naravne i nenaravne zakone, ne može u miru braniti, poštivati ni državne zakone.

Nedužnim civilnim žrtvama Uzdolu institucije BiH-e uskratile pravo na istinu, pravdu i zadovoljštinu???!!!

Pozivamo sve državne strukture, sve nevladine udruge, elektronske i pisane medije, međunarodne predstavnike da svaki zločin bude imenovan pravim imenom, svaki nareditelj i izvršitelj zločina protiv civilnog stanovništva bude pravedno kažnjen.

Mi, žitelji Uzdola, nećemo prestati tražiti da se da se konačno utvrdi istina o zločinu na Uzdolu. BiH, njezine institucije ukoliko žele opstati moraju vratiti dostojanstvo nevinim žrtvama a ne manipulacijom pojedinih njezinih (državnih) predstavnika prekrivati zločince dopuštajući im da mirno rade integrirajući se strukture same države, jer je to najlakši način zaštite i vještog izbjegavanja vlastite odgovornosti za počinjena ratna zlodjela!

Kazimir Zelnika , predstavnik udruge “Uzdoljani za svoje poginule”

don Miljenko Džalto, župnik

I nakon dvadeset godina od masakra, još nitko nije za ovaj zločin odgovarao, kako je to moguće? Postoji li jedan razuman odgovor na ovo pitanje, jesu li svi zločini u federaciji BiH isti, na isti način tretirani neovisnim sudstvom, međunarodnom pravdom, Haškim sudom? Uzdol je jedno od mnogobrojnih stratišta Hrvata od AbiH koje još uvijek nije procesuirano i ne zna se kad će!?

Hrvatska politička elita kako voli sebe nazivati, elitno posjeti stratišta Hrvata na godišnjice obilježavanja, gdje ti isti političari nestaju poslije? Znamo, reći ćete neovisno sudstvo, ne smije se miješati u rad sudstva, samo se pitam u čiji rad, kakav je ovo rad i za čije interese?

Imamo li političare koji znaju postavit to pitanje međunarodnoj zajednici, nametnuti to pitanje na dnevni red? Očito nemamo, jer da ih imamo već bi ovi užasni zločini bili davno procesuirani.

Vjerujemo li da su nam bošnjački političari multietični i spremni istom žestinom tražiti pravdu nad nevino ubijenima Hrvatima, naravno da ne.Taj multietični SDP-a ima ministra branitelja u Vladi Federacije koji radi sve da bi izbrisao postojanje logora ABiH u kojima su držali, mučili i ubijali Hrvate, ministar Helez radi kako na brisanju postojanja logora tako i na brisanju preživjelih logoraša iz prava.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati