2014. protiv Jugoslavena – ključna braniteljska poruka

1

Hrvatske kronike –  Svršetkom listopada

Da se u nenormalnoj državi ipak nešto može normalizirati dokazuje vrijeme svršetkom listopada. Vrlo stabilno, ponekad čak ugodno. Samo su noći hladne, posebno ako spavate u šatoru kao stopostotni invalidi, hrvatski branitelji. Atmosferu remete samo jutarnje magle, pa treba voziti oprezno da ne naletite na one Hrvate koji su odlutali u maglu 1918. i još uvijek besciljno tumaraju po cestama, šumama i gorama, a ponekad istrče i na autocestu. Najviše ih se skuplja u šumici na Pantovčaku. I njima je noću hladno pa pale vatre ispred Ureda predsjednika, a podigli su i transparent: Za Jugoslaviju 1918. Za Jugoslaviju 1941. Za Jugoslaviju 1991. Za Jugoslaviju 2014.

Svi sveti

Zapalio sam svijeću za sve svete na dan koji mi kajkavski nevukovci zovemo Sisveti. Otvorio sam teletekst HTV-a da me prosvijetli. Pisalo je: „Blagdan Svih svetih u okviru kojega se uobičajilo da građani obilaze grobove svojih pokojnika.” To se zove političko-birokratski jezik, u okviru kojega se uobičajilo zaobilaženje jednostavne, prirodne rečenice. Uz to, mi ne „obilazimo” grobove nego ih posjećujemo.

Hrvatski je jezik bogat. Obilazimo gradove obilaznicom da izbjegnemo pretjerani promet u ionako prometom zagušenom gradu. Obilazimo automobil zaustavljen na cesti. A ljude posjećujemo. I grobove pokojnika. U standardnom hrvatskom jeziku obilaze se kada je riječ o ljudima) samo bolesnici, a i to radi jedino bolničko osoblje, liječnici koji idu u obilazak, no rođaci i prijatelji dolaze u posjet bolesniku.

Dušni je dan pao u nedjelju, što je dobro jer je inače taj dan podcijenjen. U Rimskom misalu (Kniewaldova obrada iz polovice 20. stoljeća) žive se upućuje u posjet grobljima isključivo na Dušni dan određen za spomen na sve vjerne mrtve. Tako od 14. stoljeća. Odredbom Benedikta XV. Iz 1915. svaki svećenik smije služiti tri mise, kaže se, kao i na Božić.

Počelo s Radoslavom

Imao sam prošloga tjedna potpuni kolaps računala koje je prije desetak godina došlo do mene valjda iz Tehničkog muzeja. Spominjem to zato što sada napamet rekonstruiram prošli tjedan, svjestan da sam i ja zaboravio pisati rukom, olovkom. Pišući o genijalnom prevoditelju Mirku Tomasoviću koji je nakon Tassova Oslobođenog Jeruzalema preveo i Camoesove Luzitance, Marko Grčić naoko ekstemporira pričom o odličnom đaku koji je zaradio trojku jer je imao pogrješke u prepisivanju stihova rukom, kao i ostali učenici. Grčić veli: parvenijski virtualni svijet elektroničkih uređaja vjerojatno je zauvijek, s posljedicama koje ne umijemo proračunati, u k i n u o povezanost ruke i njezinih pet prstiju s evolucijom mozga, et vice versa. Tako mi je bibličar Marko objasnio zašto sam ponešto poglupavio otkako uđoh u „parvenijski svijet elektroničkih uređaja”. I zašto stalno imam osjećaj da pišem ispod ionako upitne literarne, ali i publicističke razine.

Katicic jezikNo, idem na temu odnosno teme prošloga tjedna koji je započeo i opet Radoslavom Katičićem u HAZU gdje je predstavljen raskošan zbornik u čast velikom jezikoslovcu, pod naslovom „Vita Literrarum Studiis Sacra „na više od 400 stranica. O filologu, indologu, povjesničaru kulture, u zadnje vrijeme sve više okrenutom pretkršćanskoj slavenskoj baštini Hrvata, govorili Mislav Ježić, August Kovačec, Ivana Franjić (najbolje razotkrila novo, suvremeno nasilje nad jezikom i jezikoslovljem), a nazočni Katičić za kojega je zbornik trebao biti iznenađenje – bijaše doista iznenađen jer su svi pozvani na predstavljanje bili zamoljeni da čuvaju tajnu, i jesu.

Nevjerojatno za ova vremena kada i iz sudske istrage istoga časa cure informacije kao nedavno Sava kod Gunje. Autor Sintakse hrvatskoga književnog jezika iz druge polovice osamdesetih prošloga stoljeća – uz Babićevu Tvorbu riječi kapitalno djelo hrvatskoga jezikoslovlja – imao je u to doba podosta nevolja, o čemu piše akademik Ježić u zborniku: “Kada je izašla, Sintaksa je zatekla hrvatsku jezikoslovnu akademsku zajednicu nespremnu da prepozna takvo djelo, osim nekoliko bliskih suradnika auktora. A u srpskoj akademskoj zajednici odmah se pokrenula hajka na njega.” Zašto? Ah, jednostavno je. Katičićeva Sintaksa ugrozila je mit o jedinstvu „srpskohrvatskoga „jezika koji je prikrivao dominaciju srpskoga standarda nad hrvatskim u tadanjoj jezičnoj jugoslavenskoj politici.

Hajka na akademika Katičića (člana mnogih akademija u europskim zemljama, a ne samo HAZU) nakon mnogo je godina nastavljena za naših dana, kada je i opet ne baš spremnu (na napad) hrvatsku akademsku zajednicu upravo preko smjene Katičića sa čela Povjerenstva za normu standardnog hrvatskog jezika zaskočio Srbin Jovanović s položaja hrvatskoga ministra – jedan anonimni liječnik usudio se u staljinističkom stilu poslati pakrački dekret jednom od najboljih europskih i svjetskih filologa, demonstrirajući moć partije. Istodobno je angažirao jezikoslovne gnome da putem „novoga” pravopisa udare hrvatski jezik u zatiljak.

Na svršetku svečanosti u HAZU – na kojoj je rečeno kako je Katičić svako svoje predavanje na sveučilištima pretvarao u svečanost – ustaju svi nazočni i pozdravljaju 85-godišnjeg velikana dugim pljeskom. Vrlo rječitim aplauzom kojim se iskazuje čast čovjeku koji se kao osoba i znanstvenik uspravio u tjeskobnim hrvatskim prilikama, ne dopuštajući nikada da politički crvi nagrizu znanstvenu vjerodostojnost te kao jedan od najuglednijih članova HAZU uvelike pridonio poslanju te ustanove, dotično očuvanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta.

Među braniteljima

Mislim da je bila srijeda kada sam posjetio hrvatske branitelje, stopostotne invalide iz Domovinskoga rata koji su prkosno razapeli dva šatora ispred režimskoga ministarstva za branitelje. Dan ili dva prije zapalio se jedan branitelj. Idem prvo u veći šator i ne praznih ruku – u dnu šatora gdje ima podosta kištra raznoga voća, predajem svoj dar, naime šteku cigareta. Usput velim: ako tko dođe u napast da se igra vatrom, neka zapali cigaretu.

U šatoru dug stol, za njim sjede u kolicima veterani invalidi. Tražim gospodina Glogoškog, naletim na Mladena Markača i dugo se grlimo, a Gologoški je – veli Markač – u manjem šatoru pred kojim stoji Hrvatina od dva metra koji bi desetak protivnika mogao pojesti za doručak. Predstavljam se, zatim i akademika Pečarića koji je upravo naišao, dobivamo dopuštenje da uđemo. Sjedi Đuro Glogoški u kolicima, sjedi u središtu šatora, a iza njega improvizirani ležajevi na golom tlu i među jastucima i poplunima napola se budi stariji čovjek, ratni invalid.

Spava na hrvatskoj zemlji koju je branio, a narod koji je branio vraća mu na izborima biranjem raznih Mesića i Josipovića, biranjem raznih Milanovića, te nadalje stoke sitnih zuba o kojima je govorio Tuđman i kojima su zubi narasli do mjere da namjeravaju zdrobiti Hrvatsku. Gospodin Glogoški i gospođa koja je uz njega, pokazuju mi fotografije nezaraslih rana s kojima su branitelji otpušteni iz bolnica te će fotografije biti navečer toga dana biti oprezno pokazane u Dnevniku, ne previše krupno da se narod ne uznemiruje).

To su svježe rane i ne jedini dokaz kako se tretira hrvatske branitelje invalide u bolnicama i toplicama , nadam se ne baš svima. Ja sam tzv. doktorsko dijete (djed, otac, majka) i svašta sam vidio u životu, ali me sada obuzima bijes, obuzima me gorčina. No to je samo jedan od razloga prosvjeda, drugi je u svezi s izmjenama Zakona o braniteljima koje predlaže izdajnička Vlada – pokušaj guranja u isti koš hrvatskih branitelja i srpskih četničkih postrojba odjevenih u civile, bacanje u isti koš veterana iz svih ratova, a pritom i podmuklo zadiranje u braniteljska prava hrvatskih junaka.

U šatoru je pokraj Đure Glogoškog i junak Domovinskoga rata Klemm, šef udruge specijalaca, koji je zapeo za oko Josipoviću kada je crveni predsjednik u pratnji aktualnih generala posjetio šator i loše se proveo. Eto: junačni Klemm stoji, nije u kolicima, čak je dobro situiran. Pa zašto je tu? Pa zato jer je moglo biti i obratno, da je on u kolicima a Glogoški i ini stoje pokraj njega – i kako bi bilo da oni koji stoje odmahnu rukom i ne pružaju potporu stradalima? To bi htio Josipović.

Klemma je nedvosmisleno označio kao metu, u Putinovu i Staljinovu stilu. A zašto su veterani invalidi Josipoviću pjevali hrvatsku himnu? Ma nisu pjevali njemu, nego su pjevali Hrvatskoj, pjevali domovini, da mu pokažu tko su, od čega je zemlja građena i od čega su oni sami građeni, za razliku od njega koji nastavlja posao svojega oca, progonitelja proljećara i ljubitelja svake protuhrvatske družbe poput Documente koju je netom posjetio i nazvao savješću Hrvatske.

Pa kada Tomac kaže da bi izbor Josipovića u prosincu bio katastrofa za Hrvatsku, posve je u pravu. A branitelji koji su 1991. točno osjetili da je kucnuo čas propasti ili opstanka, sada isto tako – za razliku od još neosviještene ostale javnosti – u dubini izmučenih duša znaju da je sve pripremljeno za konačni čin izdaje i zato su velikim slovima ispisali pred šatorima: Protiv Jugoslavije 1991. Protiv Jugoslavije 2014.

I ta je poruka ključna, uz sve druge koje šalju, uz traženje da se maknu Fred, Nađica i mali podmukli birokrat skuhan u crvenom loncu. Tako jasna, sažeta poruka koja u podtekstu kaže: mi smo vas odavno pročitali, ne tražite druge temelje jer mi smo temelj, vaša regionalna politika nije drugo do vaša žudnja za neprežaljenom Jugoslavijom zbog koje smo mi sada u invalidskim kolicima i otvaraju nam se stare rane, vi ste stoka koja je osiromašila Hrvatsku toliko da je šezdeset tisuća školske (i ne samo školske) djece gladno, vi ste namjerno, zlonamjerno, u tri godine uništavali našu domovinu.

Mi smo savjest ove zemlje, Hrvatske, a vi nazivate savješću neprijateljske udruge i njihove ćirilične torte, predlažete opasnu i opaku razuđenost Hrvatske po irinejskim uputama, sabotirate tužbu protiv Srbije za genocid, izbjegavate riječi kao što su srpska agresija i štoviše šaljete u Europu tekstove u kojima Domovinski rat nazivate nakaradnim imenima. A to što se šećete gradom (zemljom) u pratnji aktualnih visokih vojnih časnika, to zaudara na državni udar.

Spomenuo sam dobru pripremu: rušenje dostojanstva branitelja nastavljeno je s ovom Vladom, premda kriminaliziranje i opet nije uspjelo, a registar branitelja kojim su mahali kao mačem pokazao da lažnih branitelja gotovo i nema, a morali su upisati još poneke koji se ondje nisu našli i pitali zašto ih nema. Kad to nije uspjelo, prebačene su opskrbnine u ministarstvo socijalne skrbi, k Milanki koja je po prirodi stvari upravo zaljubljena u hrvatske branitelje, pa se događaju ucjene poput one: ili prepiši kuću ili nema opskrbnine.

Pripreme za izdaju obavljane su cijelo vrijeme aktualne orjunaške vlasti: već početkom stoljeća naglo smanjena Hrvatska vojska sada je svedena na ostatke ostataka, razorena obavještajna zajednica djelomično je rekonstruirana kadrovima , dotično sinovima komunističkih udbaških moćnika iz doba Jugoslavije, naoko priglupom gospodarskom politikom u stvari je namjerno rušen ionako krhki hrvatski gospodarski suverenitet i ugled, vanjska je politika srozana na niske grane i učinila od Hrvatske neznatnoga pijuna, razvidno je svakodnevno razaranje hrvatske kulture instaliranjem neprijatelja u institucije.

Dva primjera

Oko gornje tvrdnje, to jest instaliranja. Tako je instaliran stanoviti dojdek Oliver Frljić, odmah na mjesto ravnatelja HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, u aranžmanu ministarke Zlatar i riječkoga oberkelnera komunističkih korijena. Taj je Oliver na Dan nezavisnosti proglasio HNK u Rijeci LGBT kazalištem (pozorištem), a zatim najavio Šnajderovog Fausta koji u Zagrebu ni u komunističko doba nije postavljen, a zna se i zašto.

No balavom protuhrvatskom provokatoru ni Šnajder nije bio posve poćudan, pa se s njim razišao naoko iz bizarnih pobuda, a zapravo snujući „autorski projekt” kojemu bi Šnajder bio samo povodom za provokaciju na koju ni taj autor očito nije bio spreman, te je tako nastao potencijalni ispljuvak najavljen u nemuštom biltenu, s namjerom da se sa faustovskoga kolosijeka skrene na budakovski, odnosno predstava zagrebačkoga HNK „Ognjište” po Budakovu romanu proglasi fašističkim činom.

Na stranu što Frljić nikada nije pročitao „Ognjište”, jedan od najboljih romana u povijesti hrvatske književnosti, na stranu što hrvatska književna povijest (više) ne izbjegava Budaka, na stranu što se njegovo ime i djela nalaze u svakoj suvremenoj enciklopediji i leksikonu, na stranu što je autor pisao djelo u vremenu kada je bio žrtvom i što u romanu nema pronacističke ili slične ideologije niti je s obzirom na vrijeme događanja može biti – ali je, eto, predstava izvedena 1991. u vrijeme koje Frljići, na preporuku sadašnje vlasti, smatraju nastavkom ustaškoga režima, kao i devedesete u cjelini.

Te su u „biltenu” navedeni akteri predstave, u stilu „Bijele knjige” odnosno u stilu popisa koje su radili Cilić i slični 1945. a temeljem kojih su zaglavili na stratištima ili na robiji mnogi umjetnici. Riječ je, znači, o otvorenoj neprijateljskoj djelatnosti s pozicije ravnatelja kulturne ustanove, o vrijeđanju hrvatskih glumaca i staljinističkim prijetnjama.

Zanimljiva je reakcija tiska. U „Večernjem” stanovita novinarka hvali Frljića za LGBT kazalište u Rijeci pišući da je to „i više nego u redu jer se u društvu koje samo brak muškarca i žene gura u Ustav, šuti o svim onim gay osobama koje su s puškom u ruci branile pravo na taj Dan nezavisnosti” (!) To je posve novi moment i Registru branitelja nepoznat, a bogme i meni, premda dopuštam da je takvih slučajeva bilo – koliko? No, to je otkriće ionako samo uvod u razmatranje o Ognjištu.

Za predstavu iz 1991. novinarka ne misli da ju treba proglasiti baš fašističkom, i to zato jer se tako lijepi etiketa „svim ljudima koji su radili na predstavi.” Znači, ima i ljudi koji su radili na predstavi, a nisu fašisti, za razliku od drugih koji jesu. Koji su to koji jesu, nije rečeno. Tako naša štampa doli gre, pomažući „lukavo” instaliranim neprijateljima hrvatske kulture, u kulturnim rubrikama naravno. Doduše, sljedećega je jutra Večernji objavio veliki intervju s redateljem predstave iz 1991. Jakovom Sedlarom koji je ismijao Frljiće i dodao im imena bagre koja terorizira hrvatsku (ne samo) kulturnu scenu izmišljanjem fašista kako bi antifašizam našao razloga za život vječni.

Javila se posredno i Sedlarova asistentica u inkriminiranoj predstavi Saša Broz šarmantnom humoreskom o svojoj ustaškoj provenijenciji, dovodeći cijelu blesavu aferu do apsurda. No stvari nisu nimalo komične, jer taj Frljić i nadalje ostaje gdje je instaliran, a hrvatska Rijeka škrguče zubima. Do kada? Do parlamentarnih izbora, očito, nakon koje će svi otići u paketu, i instalateri i instalirani. Ni kamen na kamenu…

Drugi primjer protuhrvatskoga instaliranja, i opet iz područja kulture i opet na prijedlog ministarstva i ministarke – u upravno vijeće Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata uguran ni manje ni više nego Čedomir Višnjić, onaj isti protiv kojega sam u ime HKV-a svojedobno alarmirao DORH kada je Minsitarstvo kulture u kojemu je Čedomir bio pomoćnik ministra zadužen za hrvatsku književnost sufinanciralo knjigu u kojoj se kaže da hrvatski narod ne smije svoj jezik nazivati svojim, hrvatskim imenom.

Eto, taj Višnjić koji Vojnovića proglašava srpskim piscem iz Hrvatske a daje potporu protuhrvatskim knjigama i odbija potporu hrvatskim, sada je član upravnoga vijeća ustanove koja znanstveno utvrđuje istinu o srpskoj agresiji na Hrvatsku. Čitam na jednom portalu da je isti Čedomir Višnjić bio suradnik vojske tzv. srpske krajine pod pseudonimom Avram Gnjatić. Očito je to za ministarstvo nekulture preporuka da ga stavi u upravno vijeće rečene ustanove, što bi branitelji isto tako morali akceptirati kao dio cjelokupnog odnosa prema njima i Domovinskom ratu.

Propuštena obljetnica

Josip Palada1To jest, ja sam zbog nesporazuma i tehničkih problema propustio 24. obljetnicu Satnije hrvatskih umjetnika koja se službeno vodi pod nazivom Satnija „Hrvatski umjetnici”. Bio sam dozapovjednik, a zapovjednik isto tako književnik Josip Palada kojega slučajno susretoh na Dušni dan na Mirogoju pa poslije uz kavu kaže da nikakvu potporu za književno djelo ne može dobiti jer se zove Palada, kao što ni ja ne mogu dobiti jer se zovem kako se zovem. Imamo kriva prezimena.

Nego, s nekoliko strana me zadnjih dana uvjeravaju da je dični Fred Matić u nekoj emisiji, ne zna se kada, ismijavao našu satniju – vjerojatno kada je najavio svoj čuveni registar branitelja, pa kao krunski dokaz da tu ima svega podao Satniju hrvatskih umjetnika. Kao što je poznato onima kojima je poznato, objavljena je i monografija o toj satniji nezabilježenoj u povijesti ratovanja, koju Matić nije pročitao. Za razliku od njega, ja sam svojedobno pročitao njegovu knjigu pa ju čak – ako se sjećam – i recenzirao.

U četvrtak Matoš

Opet HAZU, to jest hazuova knjižnica i sjajno predavanje Dubravke Oraić Tolić o Matošu praćeno projekcijama s izvrsnim grafizmom. Uvodno govori predsjednik HAZU, Kusić, koji na kraju postaje i osobnim, a zašto ne – išao u istu pučku školu kao i Matoš, u istu srednju kao i Matoš, predavala mu Matoševa nećakinja… Matoš Zagrepčanin odgojem, Srijemac rodom, Bunjevac porijeklom, hrvatski nacionalist . Predavanje akademkinje Dubravke Oraić Tolić naslovljeno je kao „Matoševa ideja nacije u doba globalizacije”.

Veliki pjesnik, putopisac, kritičar, novelist i čelist držao je da se nacija sastoji od političke, kulturne i primordijalne (zemlji priljubljene, takoreći krajoličke) supstance, a etničku nije naglašavao smatrajući da ionako svi koji žive u Hrvatskoj trebaju biti politički Hrvati. Ah! Postao je tako idolom mladih starčevićanaca koji su se nagnuli prema jugoslavenstvu shvaćajući ga protegnutim hrvatstvom. Ah!

Matoševa ljubav prema hrvatskim krajobrazima postala je globalnom, barem sudeći po prikazanoj Googlovoj karti stereotipa na kojoj su (valjda) anketirani ili urednici sami označili svaku eruopsku zemlju pridjevom. Hrvatska je jedina dobila pridjev beautiful, prekrasna. Slovenija je označena kao malena, balkanske zemlje kao siromašne, Italija kao rasistička (?), francuska kao homoseksualna (?) itd. a Hrvatska , eto, prelijepa. I jest.

Jedina mana toga zemljovida jest u činjenici da Hrvatskoj nedostaje ne samo Dubrovačko primorje, Dubrovnik i Konavle, nego i dobar komad sjeverozapadno, čak do Omiša čini mi se. Što je već manje lijepo, i nekako je postalo navikom kartopisaca.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

  • Kada pročitam Hitreca, ljepši mi je i dan i život! Bravo