Pratite nas

Herceg Bosna

24 GODINE OD STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI

Objavljeno

na

1993. do tada mirno mjesto Grabovica smještena između Drežnice i Jablanice postaje strateški cilj bošnjačke vrhuške u njihovim planovima osvajanja hrvatskih prostora i izlaska u Neum. 10.05.1993. jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a.

Pokolj u Grabovici počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93”.

Padom Grabovice braneći svoja ognjišta život su izgubila tri pripadnika HVO-a : Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić.

Većina pretežito mlađih žitelja Grabovice ranije je izbjegla a ostale su uglavnom starije osobe vjerujući da im se ništa neće dogoditi jer nikome ništa nisu skrivili.

Nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. ARBiH  a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Sedinom ljeta  ubijeni su na Ćopima, selu između Grabovice i Drežnice i Cvitan Lovrić i žena mu Jela. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago – Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH “Zulfikar”.

Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe “Zulfikar” u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, Pored pripadnika postrojbe “Zulfikar”na području Grabovice često su boravili i pripadnici “Drežničkog bataljona” pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića – Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.

Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije “Neretva 93”, koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji “Neretva 93” bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:

– Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića – Ćele;

– Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića – Cace, kao i manje postrojbe

za posebne namjene;

– “Igmanski vukovi” pod zapovjedništvom Ediba Šarića;

– Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao “Solakovi ljudi” ili “Adnanova grupa”

– “Handžar divizija” i

– Odred za posebne namjene MUP-a BiH “Laste”. Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK “Zulfikar” pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage – Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu – Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran.

Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao:

“ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu”!

Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.

Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir “vitezova” ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na talijanku, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir-prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim.

Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo’. I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali’. Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune četiri godine…”

U suludom krvavom piru pripadnika “viteške i slavne ” ABIH 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

Josip Brekalo           1939
Luca Brekalo           1939   žena Josipa
Pero Čuljak             1913
Matija Čuljak            1917  žena Pere
Andrija Drežnjak       1921
Mara Drežnjak         1921  žena Andrije
Dragica Drežnjak     1953  kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak         1933
Ljubica Drežnjak       1932  žena Živkova
Cvitan Lovrić             1936  ubijen prije  09.09  1993  u svojoj kući
Jela Lovrić                1940  žena Cvitanova  ubijena prije  09.09  1993  u svojoj kući
Mara Mandić            1912
Ivan Mandić              1935
Pero Marić                1914
Dragica Marić           1914  žena Perina
Ilka Marić                 1921
Ruža Marić               1956
Martin Marić             1911
Marinko Marić          1941
Luca Marić              1944  žena Marinkova
Marko Marić            1906
Matija Marić            1907  žena Markova
Ruža Marić             1935
Ilka Miletić              1926
Anica Pranjić          1914
Franjo Ravlić           1918
Ivan Šarić               1939
Ivan Zadro               1924
Matija Zadro            1923  žena Ivanova
Mladen Zadro          1956  sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro          1956  žena  Mladenova
Mladenka Zadro       1989  četverogodišnja kčer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk                1930  ubijen prije 30.07 1993  u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće

Nitko od ubijenih nije bio naoružan niti je u Grabovici bilo bojovnika HVO-a niti ratnih operacija. Zločin se pokušalo prikriti paljenjem i pretpostavlja se bacanjem tijela u Neretvu. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo 16 osoba i to većinom djelomično . Obitelji stradalih i dalje će se pitati gdje su tijela njihovih najmilijih

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor filmova .

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:

“Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s n naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

“…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.”

GrabovicaSa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili : Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ABIH govori se da je Uprava bezbednosti a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici.

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi: “vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala. General Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”.Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.

Danas 22 godine poslije ništa se nije promjenilo. Ponovo će u Grabovici na misnome slavlju svećenik i neko od pripadnika stradalničkih udruga tražiti da se nalogodavci kazne. Ponovo će Grabovica postati mjesto gdje će dužnosnici polagati vjence izricati velike riječi.

A onda ponovno muk. Do sljedeće obljetnice stravičnoga zločina u Grabovici.

Daran Bašić/Kamenjar.com

Gospodin je pastir moj:
ni u čemu ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
On mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim On me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči DUŠMANIMA mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Tvome ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati