Pratite nas

Kronika

24 godišnjica masakra na Uzdolu, još nitko nije odgovarao za zločine

Objavljeno

na

Masakr na Uzdolu Rama/ Prozor, stradanje 41 osobe hrvatske nacionalnosti od čega je bilo 29 civila i 12 vojnika od toga troje maloljetne djece, koje su na svirep način ubili pripadnici Armije BiH.

Na današnji dan  14.09 1993   pripadnici “Prozorskog bataljona”, uz sudjelovanje još nekoliko postrojbi u ranim jutarnjim satima upadaju u selo Uzdol i pri tome čine nezapamćen zločin.

Kolju, masakriraju i ubijaju sve što su stigli. Također, pljačkaju I pale sve što im dolazi pod ruku.

Ubijaju starce od osamdeset godina, ali i djecu od desetak. U svom krvavom piru ubili su 41 Hrvata, 29 civila i 12 vojnika HVO-a.

Najmlađe žrtve bili su Stjepan Zelić (10) i njegova sestra Marija (13) koji su ubijeni s majkom na kućnom pragu. Ubijena je i djevojčica Jadranka Zelenika (12). Najstarija ubijena osoba u Uzdolu imala je 87 godina.

Osnovna škola na Uzdolu bila je pretvorena u vojarnu HVO-a, i kao takva, bila je jedan od glavnih ciljeva muslimanske vojske. Na putu do nje trebalo je proći kroz uzdolske zaseoke u kojima su i to jutro bili civili, koje su muslimani, onako “usput” pobili, da bi kasnije u nekim svojim knjigama imali hrabrosti i obraza tvrditi kako je te iste civile topništvom pobio HVO.

Ono što se taj dan moglo vidjeti na Uzdolu bila je jedino smrt na svakom koraku. Većina kuća i gospodarskih objekata spaljena je, poluizgorjeli leševi na pragovima kuća i u kućama, leševi djece i staraca po putu…

Iako je svima poznato tko je sudjelovao u ovome zločinu i tko je predvodio napad na Uzdol, tzv. haaški „sud pravde“ oslobodio je krvnika Sefera Halilovića, a u ovome slučaju ne vrijedi zapovijedna odgovornost niti za Halilovića niti za vođu akcije, a o ostalim sudionicima nema smisla nti govoriti. Domaće pravosuđe šuti kao da se ništa nije dogodilo. Za ovakav odnos prema uzdolskim žrtvama krivi su i hrvatski političari, koji godinama šute. Ne zanima ih Uzdol ni ono što se tada desilo, niti im je u interesu da se počinitelji kazne!

Postoji čitav niz dokumenata od strane HVO-a, ali I tzv. ABiH koji jasno govore što se 14. rujna 1993. godine događalo na Uzdolu, tko je bio glavni zapovjednik operacije, ali Ii tko je na terenu bio izravni izvršitelj.

Jedno od izvješća o događajima na Uzdolu, zapovjedništvu 6. Korpusa, poslao je Enver Buza, zapovjednik “Prozorskog bataljona” i vođa akcije “Handžar”.(njegovo viđenje, koje je daleko od stvarnih događaja).

Ramski branitelji /Hrvatskonebo.com/ HRsvijet.net

Enver Buza optužen je da je kao zapovjednik Samostalnog bataljona Prozor tzv. Armije RBiH počinio zločin protiv civilnog stanovništva u Uzdolu. U optužnici se navodi da su pripadnici ‘Samostalnog bataljona’, pod kontrolom optuženog, u rujnu 1993. izvršili napad na stanovništvo sela Uzdol i zaselaka Križe, Zelenike i Raiči, te ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Na suđenju Enveru Buzi,  zapovjedniku Samostalnog prozorskog bataljona tzv. Armije RBiH, za zločine počinjene u Rami, svjedok Tužiteljstva BiH rekao je kako je sredinom rujna 1993. u selu Uzdol vidio leševe i da je čuo kako je tzv. Armija RBiH počinila zločin.

Luka Markešić, bivši načelnik Sigurnosno-informativne službe (SIS) Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Rami , ispričao je da je 14. rujna 1993. dobio informaciju da se u selu Uzdol (općina Rama ) desio zločin nakon što su pripadnici ‘Prozorskog bataljona ABiH’ ušli u selo.

Prema svjedoku, od Tužiteljstva  u Livnu dobio je zadatak da ode na lice mjesta te prikupi informacije na terenu. Dodao je da je sa službenim kamermanom i Kazimirom Zelenikom obišao selo i identificirao  žrtve.

Markešić je kazao da su došli u zgradu Osnovne škole u Uzdolu, gdje je bilo smješteno zapovjedništvo Treće bojne HVO-a, i tu su vidjeli nekoliko pokrivenih leševa.

“Kada smo krenuli, znali smo za zločin i da ćemo nailaziti na masakrirane ljude. Zaticali smo grozne stvari. Ono što nikad nisam zaboravio – u kući Kazimira Zelenike zatekli smo oca, mamu i kćerku. Ubijeni, masakrirani…”, prisjetio se svjedok.

On je također ispričao da je na putu vidio djecu Zelić i njihovu majku – za njih je rekao da su bili “izrešetani”. Kako je kazao, zatekao je i zapaljeno, ugljenizirano tijelo ženske osobe.

Enver Buza je optužen da je, kao zapovjednik  Samostalnog bataljona Prozor tzv. Armije RBiH  počinio zločin protiv civilnog stanovništva u Uzdolu. U optužnici se navodi da su pripadnici ‘Samostalnog bataljona’, pod kontrolom optuženog, u rujnu 1993. izvršili napad na stanovništvo sela Uzdol i zaselaka Križe, Zelenike i Raiči, te ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Markešić je izjavio da je imao informaciju kako je isključivo Samostalni prozorski bataljon bio na tom području te da je Buza bio zapovjednik.

U sudnici je prikazan videozapis, za koji je svjedok rekao da je napravljen 1993. godine. Na snimku su se mogli vidjeti ubijeni civili i zapaljeni objekti.

Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedok je kazao da je od mještana i vojnika HVO-a saznao da su u Uzdolu bili pripadnici ‘Samostalnog prozorskog bataljona’.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

DUBROVNIK: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI: ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

Objavljeno

na

Objavio

Slavni Odred naoružanih brodova bio je dragovoljačka postrojba čiji se početak djelovanja veže za 23.rujna 1991.i prvu plovidbu glisera Sveti Vlaho.

Odred su osnovali Aljoša Nikolić, Miljenko Bratoš i Rudi Butković. Zadatak odreda bio je probijanje pomorske blokade Grada i uspostava morskog koridora za dopremanje lijekova, hrane, naoružanja i streljiva za uspješnu obranu Dubrovnika.

Pripadnici ONB-a gliserima su prevozili i ranjenike, kao i branitelje koji su iz svih krajeva Hrvatske dolazili pomoći dubrovačkim braniteljima. U sastavu ONB-a bilo je 22 brodice raznih veličina koje su prevezli preko 5000 ljudi i više od 4000 tona različitog tereta. Ova ekipa, njih 117, pod vodstvom Aljoše Nikolića, držala je Grad na životu. Odred je bio jedan od najvažnijih faktora za održavanje obrane i preživljavanje stanovnika. Vozili su po najtežim vremenskim uvjetima, a zanimljivo je kako nisu izgubili niti jedan brod. Posljednji i očuvani primjerak jednog od naoružanih brodova, sveti Vlaho, restauriran je i izložen na Batali kao muzejski primjerak, piše Nportal

Nagrađeni su Plavom vrpcom Novog vjesnika, nagradom za hrabra i humana djela na moru 1992.godine. Odred je odlikovan 2006.Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu. Unatoč hrabrosti i požrtvovnosti, sudjelovanja u oslobađanju Slanog, i konačnog oslabađanja Konavala,zauzimanja HE Plat, nijedan pripadnik ONB-a nije dobio časnički čin ni ratno odlikovanje. Aljoša Nikolić je malo prije svoje smrti, 2010.

Plavu vrpcu i skulpturu Galeb donirao Muzeju Domovinskog rata, koja je izložena u tvrđavi Imperijal na Srđu.
Dubrovnik će se uvijek sjećati hrabrih pripadnika Odreda naoružanih brodova i nikada neće zaboraviti ni one koji su izgubili svoje živote tijekom Domovinskog rata: Miljenka Bratoša, Gorana Gojkovića, Đura Raguža Kanadera, Matka Soče i Zdenka Zorića.

facebook komentari

Nastavi čitati