240 dana tame bugojanskoga logora

    4

    U organizaciji tomislavgradskog ogranka Matice hrvatske, sinoć je u Tomislavgradu promovirana knjiga “240 dana tame bugojanskoga logora“, autora Jadranka Dadića.

    Knjiga predstavlja autobiografsko djelo autora koji se potrudio što vjernije prikazati događaje i trag sjećanja svega onoga što je zajedno s 550 logoraša proživio u tadašnjem logoru na Iskrinom stadionu u Bugojnu.

    U ime organizatora sve je nazočne na početku pozdravio predsjednik tomislavgradskog ogranka Matice hrvatske Mate Kelava, dok su knjigu predstavili predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana HBŽ-a Jozo Radoš, ministar branitelja u Vladi ZHŽ-a Mladen Begić, nastavnik hrvatskog jezika Ante Visković Dalton, predsjednik Udruge hrvatskih logoraša općine Bugojno Mario Pranjić te sam autor.

    Jozo Radoš je, prigodom predstavljanja, kazao kako je trebao govoriti o poveznici njegova političkog “tamnovanja” u Zenici gdje je proveo preko 1100 dana.

     – Međutim, bilo bi licemjerno to uspoređivati s logorom u Bugojnu. Svaki preživljeni dan za logoraše bio je novi dan života u mjestu gdje nije bilo pravila i druge životne odgovornosti – kazao je Radoš.

    On smatra kako je ta knjiga opasna za autora te se divi njegovoj hrabrosti jer sadržava imena onih koji su odlučivali o životu i smrti a trenutno se nalaze u raznim institucijama vlasti.

    Predsjednik Udruge hrvatskih logoraša općine Bugojno Mario Pranjić je, uz povijesne činjenice vezano za zatočeništvo Bugojanaca, govorio o problemima vezanim za registraciju Udruge te o kontinuiranom “bošnjačkom protivljenju” postojanja logora u Bugojnu.

    Za knjigu, koja sadrži sjećanja na 240 logorskskih dana koje je osobno proživio u logoru Iskra pod kontrolom Armije RBiH, autor kaže kako je vrlo značajna i po tome što se u njoj navode konkretni događaji i imena.

     – Time se dolazi do činjenice kako nema više generaliziranja o narodu kao krivcu i zločincu, već o odgovornima za zločine – kazao je Dadić, koji smatra kako bi utvrđivanje odgovornih za počinjene zločine nad Hrvatima Bugojna doprinijelo daljnjoj izgradnji suživota i prevladavanju međusobnog nepovjerenja.

     –  Želim naglasiti kako zločin treba procesuirati i osuditi, a sjećanja na to razdoblje uvijek će nas opominjati na učinjeno zlo koje se nikada ne smije zaboraviti, ali nas treba upućivati na put pomirenja i mira u zajedništvu života – istaknuo je autor.

    Dadić apelira na općinsku vlast Bugojna da poduzme sve kako bi se saznala istina o odvedenim zatočenicima iz logora u Bugojnu za kojima se još traga.

     – Istini za volju, ja ne mogu danas reći da pripadam ovom gradu sve dok se ne sazna istina o nestalim Hrvatima Bugojna – poručio je Dadić.

    facebook komentari

    • peppermintt

      – Želim naglasiti kako zločin treba procesuirati i osuditi, a
      sjećanja na to razdoblje uvijek će nas opominjati na učinjeno zlo koje
      se nikada ne smije zaboraviti, ali nas treba upućivati na put pomirenja i
      mira u zajedništvu života – istaknuo je autor.

    • peppermintt

      – Želim naglasiti kako zločin treba procesuirati i osuditi, a
      sjećanja na to razdoblje uvijek će nas opominjati na učinjeno zlo koje
      se nikada ne smije zaboraviti, ali nas treba upućivati na put pomirenja i
      mira u zajedništvu života – istaknuo je autor.

    • Do Boga je visoko a do pravde daleko, rekao je Milan Bagarić u Parizu davnih šes(t)desetih (ili šesdesetih) godina u Parizu. Stavio sam slovo”t” u zaporke iz razloga toga što još uvijek pojedini i vrlo državotvorni Hrvati se prepiru oko riječi gdje se slovo “d” pretvara u slovo “t”. Mogao bih ja nastaviti s ovakovim primjerima do sutra, ali nije potrebno, jer pametnome je i ovoliko dovoljno.
      Dr. Vinko Grubišić, rodom iz Posuškog Graca, je davno rekao da je jezik živ kao biljka i živi s narodom, razvija se sa narodom i napreduje s narodom. To je primjerice rekao za članove Hrvatskog Narodnog Odpora, da je danas pravilnije reći OTPOR, nego ODPOR.

    • Do Boga je visoko a do pravde daleko, rekao je Milan Bagarić u Parizu davnih šes(t)desetih (ili šesdesetih) godina u Parizu. Stavio sam slovo”t” u zaporke iz razloga toga što još uvijek pojedini i vrlo državotvorni Hrvati se prepiru oko riječi gdje se slovo “d” pretvara u slovo “t”. Mogao bih ja nastaviti s ovakovim primjerima do sutra, ali nije potrebno, jer pametnome je i ovoliko dovoljno.
      Dr. Vinko Grubišić, rodom iz Posuškog Graca, je davno rekao da je jezik živ kao biljka i živi s narodom, razvija se sa narodom i napreduje s narodom. To je primjerice rekao za članove Hrvatskog Narodnog Odpora, da je danas pravilnije reći OTPOR, nego ODPOR.