25. listopada Katarina Kosača Kotromanić – posljednja kraljica Bosne i franjevačka blaženica

0

Premda nije zabilježeno da je vođen službeni proces beatifikacije Katarine Kosače, niti da je proglašena blaženom, ipak je glas o njezinoj svetosti od davnina prisutan u hrvatskom narodu u BiH koji ju, poglavito zahvaljujući ocima franjevcima, časti kao blaženicu.

Naša se blaženica, iako još neproglašena, kao franjevačka trećoredica takvom odavna štuje u franjevačkom martirologiju.

Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša, i Jelene koja je potjecala iz zetske kneževske kuće Balšića. Rodila se oko 1424. godine, a 1446. godine oženio ju je kralj Stjepan Tomaš Ostojić (1443.-I461.) s kojim je imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Prije patarenka, obratila se na kršćanstvo i katolicizam, kao malo prije i njezin muž. Primivši vjersku poduku o evanđelju svim srcem je prionula uz njega i Onoga o kome evanđelje piše. Odlučila se za život posvećenosti Bogu i svetost, te je bila omiljena u bosanskom puku.

Kraljičinu djecu oteli Turci i poturčili

Vjersku je pouku primila od bosanskih franjevaca koji su joj poslije bili dvorski kapelani. Zajedno s mužem promicala je katoličku vjeru. Među ostalim, sagradila je crkvu Sv. Katarine u Jajcu. Nakon muževe smrti ostade udovicom s dvoje nejake djece. No ostala je i dalje kao kraljica majka na dvoru posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (146I.-1463.).

Nakon pada Bosne 1463. godine, i kraljeva pogubljenja, ona se spašava bijegom u Dubrovnik, potom u Rim, ali su joj djeca odvedena u tursko zatočeništvo gdje su poslije i poturčena. Ostaje povijesno nejasno kad su je zla vremena odvojila od djece. Kao kraljevska bjegunica pred Turcima, od pape Pavla II. (1464–1471.) i Siksta IV. (1471.-1484.) dobiva izdašnu pomoć te je, s nekoliko svojih dvorskih ljudi, također emigranata, mogla živjeti dostojanstveno, hrabro se noseći sa svim nedaćama. Nažalost, uza sve pokušaje, nije joj uspjelo izbaviti djecu iz turskog zatočeništva.

U Rimu je uživala opće poštovanje. U jubilarnoj godini 1475. među kraljevskim hodočasnicima zabilježena je i njezina jubilarna pobožnost 25. travnja 1475. Također je zapisana njezina prisutnost u Akvili godine 1472., prigodom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskoga u njegovu novu crkvu za koju je u svoje vrijeme dao svoj doprinos i njezin pokojni muž Stjepan Tomaš.

Život posvećen Bogu i imenovanje Svete Stolice vlasnicom Bosne

Pobožnost ju je povezala sa središnjom franjevačkom crkvom Araceli na rimskom Kapitoliju. Ondje je sudjelovala i u djelima kršćanskoga karitasa. Bila je članica žive franjevačke trećoredske zajednice. Možda je već u Bosni postala trećoredicom. O tom je sačuvan prvi zapis u kronici Franjevačkoga reda, koju je napisao fra Marijan iz Firenze (+1523), odakle su to preuzeli svi susljedni franjevački povjesničari. On zapisuje: «Godine Gospodnje 1478., dana 25. listopada, u Rimu je preminula gospođa Katarina, kraljica Bosne, i sahranjena u Araceli. Ta je pobožna kraljica više godina živjela pod Pravilom bi. Franje i javno nosila habit.»

Kad je osjetila da joj se bliži posljednji čas, a smatrala se jedinom zakonitom predstavnicom bosanskoga kraljevstva, dala je 20. listopada 1478. godine – uz prisuće sedmorice franjevaca – potanko napisati svoju posljednju volju. Među ostalim, nadarila je franjevačku crkvu Araceli, gdje će biti pokopana. Stvari iz svoje dvorske kapele poklanja hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjenjuje svojoj crkvi Sv. Katarine u Jajcu. Srž je njezine oporuke i njezino povijesno značenje: Imenuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva, s tim da ga predaju njezinu sinu Sigismundu, odn. njezinoj kćeri Katarini ako se s islama vrate katoličkoj vjeri. Inače, Sveta stolica ostaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva.

Pokopana u Rimu među svecima Kapitolija

Po svojoj želji, nakon smrti 25. listopada 1478. godine, pokopana je u franjevačkoj crkvi Araceli. Grob joj je s velikim natpisom bio postavljen pred glavnim oltarom, a na nadgrobnoj je ploči bio isklesan reljefni kraljičin lik s krunom na glavi u naravnoj veličini (1,78 m). Nakon sto godina došlo je do prepravljanja svetišta, pa joj je grob premješten, a nadgrobna je ploča postavljena iznad stuba koje vode na propovjedaonicu, na lijevom stupu kod svetišta. Srećom je cijeli epitaf preslikao i 1547. godine objelodanio rimski kaligraf Ivan Palatino, i tako je sačuvan u izvornoj bosančici i u prijepisu, te na latinskom.

Bazilije Pandžić piše: «Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled i pozivao na trajno štovanje. A franjevci su propovijedali posjetiocima svoje crkve burnu povijest ove kraljice koja je ostavila glas dobre i svete žene i postala uzor kršćanskoga življenja.

Njezini pak sunarodnjaci već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Araceli pred ostatke kraljice Katarine da iskažu svoju duboku odanost njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću kršćanske odgovornosti i kraljevske veličine.».
Time obnavljaju sjećanje o nekadašnjem kršćanskom kraljevstvu Bosni i njenoj posljednjoj kraljici.

Hrvati hodočaste svojoj posljednjoj kraljici Bosne

U posljednjim je desetljećima XX. stoljeća njezin grob postao dragom hrvatskom hodočasničkom postajom. Iz dubine povijesti ponovno među nama izranja njezin lik kao oličenje vjekovne sudbine tolikih hrvatskih i bosanskih izbjeglica i prognanika sve do naših dana koji i u svom izbjeglištvu nastavljaju živjeti dostojanstveno i sveto. I u narodu je ona zapamćena kao veliki domoljub što gine i vene za domovinom, željna «pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice» – sve s okolja kraljevskoga grada Bobovca.

facebook komentari