Pratite nas

Povijesnice

27. siječnja Međunarodni dan sjećanja na holokaust – oslobođen logor Auschwitz

Objavljeno

na

Diljem svijeta 27. siječnja obilježava se kao ‘Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta’ u spomen na dan kada su postrojbe Crvene armije 1945. oslobodile zloglasni nacistički koncentracijski logor Auschwitz smješten u istočnoj Poljskoj.

Auschwitz je jedan od mnogih nacističkih stratišta, ali slovi kao najveći i najstrašniji. Osnovan je u veljači 1940., a u ljeti 1942., kada su proradile plinske komore i krematoriji, započelo je masovno ubijanje. Bila je to posljedica zločinačke odluke nacističkog vrha o takozvanom ‘Konačnom rješenju’, koje je uključivalo potpunu likvidaciju svih europskih Židova.
Tu akciju vodili su pripadnici nacističke organizacije SS (ESES) Heinricha Himmlera prema izričitom nalogu  Adolfa Hitlera.

Nakon što bi teretnim vlakovima pristigli u logor, mlade i zdrave odvajali su za rad, a starce, trudnice i djecu izravno slali u plinske komore. U krematoriju bi na kraju završili i oni koji, iscrpljeni glađu i naporima, više nisu mogli raditi. Nacistički su liječnici u logoru nad ljudima obavljali i različite medicinske eksperimente.

Smatra se da je u Auschwitzu život izgubilo oko milijun i pol ljudi.
Poput svojih prethodnika sv. Ivana Pavla II i Benedikta XVI., papa Franjo pohodio je sabirni logor Auschwitz-Birkenau. Bilo je to prilikom Svjetskog susreta mladih u Krakowu 2016. godine. Tiho je obilazio mjesta smaknuća i na trenutke se zaustavljao na molitvu. Pohodio je i ćeliju mučeništva svetog Maksimilijana Kolbe koji je žrtvovao svoj život kako bi spasio jednog oca koji je s njim boravio u Auschwitzu.

Osvrnuvši se na svoj pohod logoru, Papa je istaknuo kako, dok nas pogađa okrutnost onoga što se dogodilo prije 70 godina, ne treba zaboraviti da ni danas, u mnogim dijelovima svijeta gdje vlada rat, situacija nije drukčija.

Uz 27. siječnja, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, donosimo razmišljanje dr. Ružice Ćavar

Toga datuma, 1945. godine, sovjetske trupe ušle su u nacistički logor Auschwitz u Poljskoj, a Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 2005. godine usvojila Rezoluciju o obilježavanju toga dana kao Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta.
Program obilježavanja donose vlasti pojedinih zemalja, pa tako i Republike Hrvatske. Židovske općine se pridružuju vlastima zemalja u kojima žive.

dr.Ružica Ćavar

Ove godine, 2017, Koordinacija židovskih općina u Republici Hrvatskoj, na poticaj Židovske općine Zagreb, na čijem je čelu dr. Ognjen Kraus, odlučila je bojkotirati obilježavanje toga dana sjećanja zajedno sa vlastima Republike Hrvatske, a Koordinaciji se pridružila i vjerska židovska zajednica Beth Israel, koju vode Slavko i Ivo Goldstein.
Razlog njihovu bojkotu je taj što predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Andrej Plenković, nije odmah naredio skidanje spomen ploče poginulim hrvatskim braniteljima, dragovoljcima HOS-a, nedavno postavljene u Jasenovcu, gdje su ti branitelji poginuli, a neki bili zarobljeni i masakrirani od strane velikosrpskog agresora i okupatora hrvatskoga grada Jasenovca.

Ognjenu Krausu, državljaninu Republike Hrvatske, ne smeta i ne govori o tome što je Jasenovac bio okupiran i što su mnogi hrvatski civili zločinački ubijeni, a svo hrvatsko stanovništvo bilo protjerano, nego mu smeta spomen ploča i pijetet poginulim osloboditeljima Jasenovca i na ploči legalan i registriran znak postrojbe HOS-a, na kojem piše: “Za dom – Spremni!”. Njemu, rođenom 1945. godine u Zagrebu, sinu zamjenika javnoga tužitelja SR Hrvatske Ive Krausa i majke Herme, SKOJ-evke i liječnice, članice Vlade Socijalističke Republike Hrvatske u ta najgora totalitarna zločinačka komunistička vremena, kada se Hrvate masovno ubijalo bez ikakva suda ili sustavno montirano presuđivalo na smrt, smeta, kao i Slavku Goldsteinu i čelniku Centra “Simon Wiesenthal”, srpskom plaćeniku Efraimu Zuroffu, što uopće netko kani osnovati povjerenstvo i, po njima, dovesti u pitanje sve oznake totalitarnoga sustava, pa naravno i zvijezdu petokraku.

Odmah su taj svoj prosvjed, optužbe i bojkot javili u Izrael, i to baš u vrijeme kada je hrvatsko izaslanstvo, na čelu sa Andrejem Plenkovićem, 23. siječnja, odlazilo u posjet Izraelu.

Iako svi znamo kakvi su užasni zločini počinjeni pod znakom petokrake i u Drugom svjetskom ratu, posebno u poraću, i kako su gažena sva ljudska prava kroz 45 godina komunističke tiranije i strahovlade i tako nam svježe velikosrpske agresije od 1991. do 1995. godine, Ognjen Kraus ipak ima obraza reći: “Ako su ‘Za dom – Spremni!’ i petokraka isto, o čemu onda uopće razgovaramo?”. Tu se, naravno i jedino, slažemo da nisu i nikad ne mogu biti isto. Prirodna je razlika između tih znakova kao između neba i pakla.

No, nakon što se hrvatsko izaslanstvo vratilo iz Izraela, gdje je boravilo 2 dana, i gdje su potvrđeni dobri odnosi između Izraela i Republike Hrvatske, bijes se sručio od istih spodoba i mrzitelja hrvatskoga naroda i hrvatske države i na premijera Izraela Benjamina Netanyahua, jer nije uvažio njihove sotonske optužbe i zbog spomen ploča učinio pritisak na hrvatsko izaslanstvo. I njega će vjerojatno proglasiti ustašom.
Nije im dosta što sramote Izrael i ruše dostojanstvo istine, dostojanstvo hrvatskoga naroda i dostojanstvo Memorijalnog muzeja “Yad Vashem” u Jeruzalemu, jer su i tamo nametnuli svoje i velikosrpske laži da, pored panoa o Jasenovcu, još uvijek pišu zločinačke laži o nekoliko stotina tisuća ubijenih Srba u tome radnome logoru za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.

Žalosno je što ni hrvatske vlasti ne pokrenu diplomatske aktivnosti sa prijateljskom zemljom Izrael, da se uklone te monstruozne laži koje beskrupulozno mogu samo utabati temelje za, ne daj Bože, nove tobože opravdane osvetničke zločine prema nedužnim i miroljubivim ljudima.

Stoga naša izaslanstva i pojedini vodeći predstavnici hrvatske države Republike Hrvatske ne bi smjeli mirno posjećivati Yad Vashem i odavati počast istinskim nedužnim žrtvama židovskoga naroda, mirno čitajući i ništa ne poduzimajući da se uklone te strašne laži protiv vlastitoga naroda.

Trebali bi konačno svi shvatiti ono što je svojevremeno izrekao Honoré de Balzac: “Kad bismo znali strahote laži, prognali bismo je ognjem prije nego druge zločine.”
Hrvatski narod to dobro zna, a znaju li to oni koji su na vlasti, posebno od 2000. godine na dalje? (Ružica Ćavar)

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati