Pratite nas

Kronika

30,000 obitelji bez hrane i vode čeka smrt na goloj planini nakon bijega pred ISIL-ovim teroristima

Objavljeno

na

Pakao u planinama Sinjar – tragedija za koju svijet mora saznati: 30,000 obitelji bez hrane i vode čeka smrt na goloj planini nakon bijega pred ISIL-ovim teroristima

pakao-u-planinama-sinjar-30-000-obitelji-bez-hrane-i-vode_648_4376

Proteklih tjedana doslovno je cijeli svijet ustao na noge dok je Izrael vršio pokolj Palestinaca u Pojasu Gaze. U tom krvavom sukobu ubijeno je gotovo 2,000 ljudi, većinom civila. Svijet, njegovi građani dakako, ne vlasti, je ustao u znak solidarnosti s Palestinom jer je znao što se događa. No, svijetu se danas moraju dostaviti informacije o jednoj potencijalno još strašnijoj tragediji koja se upravo odvija uz iznimno malu medijsku pažnju.Za one koji nisu upoznati, kratka pozadina – na teritoriju sjevernog Iraka buknula je ofenziva terorističke skupine ISIL (Islamska Država Irak i Levant) povezane s Al-Qaedom. U kratkom roku pregazili su iračke snage te okupirali nekoliko većih gradova. Zbog svoje brutalnosti, masovnih egzekucija svih neistomišljenika i religijski “nepodobnih”, ISIL se s pravom naziva “srednjovjekovnom silom u 21. stoljeću”.Stotine tisuća stanovnika na sjeveru Iraka pobjegle su iz svojih domova pred najezdom ekstremista. No, posebno strašna tragedija odvija se u zadnjim danima. Naime, ISIL je zauzeo grad Sinjar, gdje većinom žive pripadnici etnoreligijske skupine Jezidi. Stanovnici su pobjegli iz grada, ali zbog izuzetno teškog zemljopisnog okruženja zapravo nemaju gdje bježati – pobjegli su tamo gdje su jedino mogli, u planine koje se uzdižu iznad grada.

Ovo su gole planine usred pustinje, prostor na kojem se ne može preživjeti. Informacije govore kako je čak 30,000 obitelji pobjeglo ovdje u očaju, jer čekajući teroriste bi značilo čekati gotovo sigurnu smrt.

Zbog svojih specifičnih etničkih i religijskih različitosti progon je nešto s čime su se Jezidi oduvijek suočavali, ali ovo čemu sada svjedočimo, u 21. stoljeću, moglo bi značiti njihovo istrebljenje. Teroristi iz ISIL-a već su ihproglasili “štovateljem sotone”, jasan znak što se sprema ovim ljudima – masovni masakr.

Jezidska zastupnica u iračkom parlamentu, Vian Dakhil, jučer se rasplakala upućujući apel vlastima i cijelom svijetu da se spase njezini ljudi iz ovog pakla. “Tijekom zadnjih 48 sati, 30,000 obitelji je zarobljeno na planinama Sinjar, bez vode i bez hrane”, rekla je Dakhil.

“Sedamdesetero djece je već umro od žeđi, kao i 30 staraca. ISIL su pogubili 500 muškaraca Jezida nakon što su zauzeli Sinjar i okolna sela. Žene su zarobili kao ‘ratni plijen’. Tamane nas, cijelu našu religiju će istrijebiti s lica zemlje. Preklinjam vas, u ime ljudskosti!”, poručila je u Vian Dakhil u emotivnom govoru pred iračkim parlamentom.

VIDEO: Govor zastupnice Dakhil u iračkom parlamentu

I druge manjine se nalaze na planinama Sinjar – tisuće pripadnika turkmenske manjine su se tamo također sklonile. Svjedoci ističu kako su ljudi bježali u panici, napuštajući svoje domove bez ičega.

Iz UNICEF-a ističu: “Obitelji koje se tamo nalaze trebaju hitnu pomoć. Do 25,000 djece je u planinama Sinjar i treba im pomoć odmah, uključujući vodu za piće”.

Iračko ministarstvo za prava žena jučer je pozvalo na hitnu iračku i međunarodnu intervenciju kojom bi se spasili ovi civili. Kurdski dužnosnici ističu kako irački vojni helikopteri nastoje dostaviti hranu i vodu civilima na planinama, no jasno je da neće biti u stanju spasiti desetke tisuća od kojih neki već umiru od žeđi.

Jezidski zastupnik u Bagdadu, Haji Ghandour, rekao je kako ova pomoć ne pokriva ni polovicu potrebe. Nadalje, ističe kako helikopteri često griješe pa pomoć padne na prostor koji se nalazi pod kontrolom ISIL-a.Na internetu su se počele pojavljivati strašne slike – s jedne strane ljudi na planinama, s druge strane teroristički zločinci iz ISIL-a poziraju s odrubljenim glavama ubijenih Jezida.

U isto vrijeme stižu vijesti o još jednoj strašnoj situaciji – ISIL su zauzeli 34 naselja oko grada Amerli, no sam grad u kojem živi oko 20,000 Turkmena, i dalje herojski odolijeva njihovim napadima. U gradu više nema struje, nema vode, na paklenoj vrućini stanovnici se bore protiv znatno snažnijeg neprijatelja i spremni su umrijeti na nogama. Ako im uskoro ne stigne pomoć, a šanse su male, smrt je jedino što mogu očekivati. “Pod opsadom smo već dva mjeseca, borimo se svom silom protiv terorista koji nas žele istrijebiti”, rekao je jedan od stanovnika Amerlia, Abu Zahraa. Kao i brojni njegovi suborci već je znatno iscrpljen, a i ranjen je u nogu, no o patnji ne govori jer moral je u ovom trenutku jedino što grad čuva od još jednog masakra.

Jučer su branitelji Amerlia odbacili najveći napad do sada. “Krenuli su na nas u ogromnom broju, ali naši hrabri borci su ih zaustavili”, ispričao je za medije Abdullah Shukur Zain al-Abidin, lokalni zastupnik, ležeći na krevetu s povijenom ranom na vratu.

Iračka turkmenska manjina jedna je od najvećih u Iraku i živi isključivo na sjeveru zemlje.

Na jugu zemlje iračka vojska nikako da se probije dalje od svojih položaja na rijeci Udhaim.

Velike nade se polažu u opći kurdski angažman, operaciju u koji bi krenuli Kurdi iz Iraka, Turske i Sirije. Tijekom jučerašnjeg dana izvori ističu kako se kreće s koordinacijom svih snaga prema sjeveru Iraku kako bi se odbacilo teroriste i spasilo desetke tisuća civila na planinama Sinjar.

Grad Sinjar nalazi se u podnožju golih planina na koje su se sakrile tisuće u bijegu od ISIL-ovih terorista. Ukoliko im uskoro ne stigne pomoć umrijeti će od gladi.Sirijski Kurdi iz organizacije PYD navodno već napreduju, a izvori prenose kako su na prostor oko Sinjara već stigli i PKK kurdski borci iz Turske. No, jedan kurdski dužnosnik upozorava kako bi moglo proći neko vrijeme prije no što uspiju spasiti zarobljene na planinama.

“PKK radi na otvaranju sigurnog prolaza za izbjeglice. Neće biti lako i trebati će nekoliko dana”, rekao je kurdski dužnosnik Harem Kamal Agha u razgovoru za AFP.

Peshmerga, oružane snage Iračkog Kurdistana, daleko su najsnažnija vojna snaga na ovom prostoru, no čak ni oni nisu u stanju poraziti ISIL. Štoviše, Sinjar i okolni gradovi bili su pod zaštitom upravo Peshmerga snaga kada su ISIL-ovi militanti napali. Pružili su otpor, ali se uskoro povlače pred fanatičnim džihadistima, a stanovništvo u panici bježi.

Irački Kurdistan i Kurdi također postaju meta ISIL-a. Jučer se bombaš samoubojica u automobilu raznio na vojnom punktu Peshmerga snaga između Mosula i glavnog grada Iračkog Kurdistana, Arbila. Izvori prenose kako je najmanje jedan kurdski vojnik ubijen, a 13 ih je ranjeno.

Vojni zapovjednik PKK-a, Murat Karayilan, trenutačno se nalazi negdje u iračkim planinama Kandil, od tamo je pozvao vlasti u Iračkom Kurdistanu da se pokrene zajednička akcija. “Formirajmo zajedničko zapovjedništvo. Krenimo s pripremama za uklanjanje ISIL s ovog prostora, uključujući i Sinjar, to je moguće”.

Mogu li se Kurdi na vrijeme organizirati kako bi spasili zarobljenike planine Sinjar? Vremena je izuzetno malo. “Stiže li pomoć?”, pitao je jedan od zarobljenih na planini, 23-godišnji Shihab Balki. Njegov mobitel je jedan od rijetkih koji još uvijek ima baterije. Rekao je u razgovoru za medije kako djeca umiru od žeđi i gladi. “Stojim uz jednu stariju ženu i dijete, leže na zemlji, nisu još mrtvi, ali bojimo se da umiru”, rekao je.

Falah Mustafa Bakir, ministar vanjskih poslova Iračkog Kurdsitana, rekao je jučer kako Irak jednostavno nema mogućnosti pomoći ljudima na planini te kako je potrebna hitna međunarodna pomoć. “Vrijeme nije za razgovore. Vrijeme za hitnu akciju – djeca umiru”, rekao je.

Kako prenosi The Washington Post, dužnosnici iz Obamine administracije jučer nisu odgovarali na pitanja da li će SAD na bilo koji način pomoći u ovoj situaciji. Podsjetimo, iračke vlasti pozvale su SAD u pomoć odmah nakon izbijanja ISIL-ove ofenzive početkom lipnja – tada se moglo, u vojnom smislu, puno učiniti – no Obama je odbio vojno pomoći Iraku inzistirajući prvo na političkim ustupcima po pitanju odabira novog premijera.

Mnogi su kritični prema američkim vojnim intervencijama, no ovo bi možda bila jedina oko koje se apsolutno nitko ne bi bunio, pa čak ni njihovi Zaljevski saveznici koji sve više i sami strahuju od širenja ISIL-a (Saudijska Arabija ovog je tjedna najavila kako će libanonskoj vojsci dati milijardu USD za borbu protiv ISIL-a), a nema sumnje da je pošast ISIL-a, Frankensteina Bliskog istoka, stvorila upravo njihova politička ambicija u regiji.

Što se tiče ljudi zarobljenih u planinama bez vode i hrane, svijet mora za njih saznati prije nego bude prekasno.

izvor: Advance.hr|  AFP | Al-Akhbar | Al-Jazeera | Reuters | The Washington Post

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati