34 godine od smrti zločinca Josipa Broza Tita

109

Prošle su 34 godine od smrti jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita.

Da su mu se liječnici usudili odmah amputirati nogu, Tito bi mogao živjeti mnogo duže, prenosi večernji list

Unatoč jakoj kiši, u mimohodu do Kuće cvijeća, u parku kompleksa nekadašnje rezidencije predsjednika SRFJ, od 10 sati je nekoliko stotina ljudi s cvijećem, vijencima, transparetima, nekadašnjim državnim i partijskim zastavama, te s porukama poštivanja Titu.

8171.tito-zlocinacU Beograd je u nedjelju stiglo nekoliko  autobusa iz svih krajeva bivše Jugoslavije, od Slovenije i Hrvatske do BiH i Makedonije, s poštovateljima koji žele odati počast doživotnom predsjedniku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipu Brozu Titu, koji je umro 4. svibnja 1980. godine u bolnici u Ljubljani.

Unatoč jakoj kiši, u mimohodu do Kuće cvijeća, u parku kompleksa nekadašnje rezidencije predsjednika SRFJ, od 10 sati je nekoliko stotina ljudi s cvijećem, vijencima, transparetima, nekadašnjim državnim i partijskim zastavama, te s porukama poštivanja Titu.tito

Unatoč kontroverzama i prijeporima među povjesničarima i suvremnicima Titova doba oko njegove uloge u komunističkim zločinima, Memorijalni centar “Josip Broz Tito” i Kuću cvijeća svake godine na dan Titove smrti 4. svibnja i 25. svibnja kad se u bivšoj Jugoslaviji slavio dan mladosti, pohode stotine ljudi iz bivše SFRJ odajući poštovanje Titu.

Njegovo ime se, osim uz komunistički i partizanski pokret, te antifašističku borbu koja je tijekom Drugog svjetskog rata presudno utjcala na ustrojstvo i postojanje bivše SFRJ, vezuje i za osnivanje Pokreta nesvrstanih. Taj pokret je bio svojverstan balans između Istoka i Zapada, što je u tadašnjim međunarodnim okolnostima imalo veliki značaj. hina/kamenjar

facebook komentari

  • da li je baš tako??

    Draga Ivona.Vidim da si mlada i ne pamtiš Titova vremena.Samo ću ti reći nekoliko stvari:
    Bilo nas je četvero djece i troje smo završili fakultete besplatno.Živjeli smo u stanu koje je otac dobio besplatno.On je radio a majka je bila domaćica.Svake godine smo išli na more.Po završetku školovanja smo svi odmah dobili posao.Poslije 3-45 godina rada stan.Imali smo vikendice,aute,putovali,mala nam je bila Europa.Nikad nitko nije bio u SK.Sasvim obična prosječna obitelj.
    A danas??Ovi ne mogu okrečiti koliko je Tito napravio.Osvrni se oko sebe.Zgrade,oblakoderi,stadioni,pruge,putevi sve je to odranije.Danas profesori kopaju kante,penzioneri gladuju,mladi na birou,more??Stan??Što je to??
    Pogledaj danas frke sa Rusijom koja je mnogo slabija nego onda kada je Tito rekao -NE.
    Što je najsmješnije?
    To što protiv Tita najviše pričaju baš komunisti a mi tadašnji antikomunisti i nekomunisti se sa sjetom sjećamo tih vremena.
    Hrvatska mu je zahvalna za Istru i Dalmaciju.Da nije bilo Tita ne bi bilo ni Hrvatske.Problem onda a i danas je KOS.
    Naročito “naši” ljudi koji rade za KOS u naše ime i pola naroda istjeraše iz BiH a eno čujem danas i Josipović lupa o genocidu u Jasenovcu baš sad u vrijeme suđenja za genocid a nitko ga ne vuče za jezik.
    Titonaravno jest imao dosta grešaka ali narod je dobro živio a to je valjda najvažnije u jednoj državi.

    • da li je baš tako??

      Poslije 3-5 godina rada stan-greška

    • Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

      Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internet portalu nema prostora i zahtijeva bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

      U Jugoslaviji su svi bili zaposleni, Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima. No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

      Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

      Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

      No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “političkog zapošljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti “tehnološki višak”, balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali “prinudni godišnji” neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.

      Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

      U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta (“direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi”), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini – i mnogo veća nego u godinama prije krize.

      Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više

      Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

      No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “švicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – također u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

      Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

      No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

      Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

      Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe.”

      Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.
      1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

      Jugo­sla­vija je, dakle, 1991. godinu doče­kala s oko 20 mili­jardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret­hodno joj je Među­na­rodni mone­tarni fond uma­njio dug za 1.8 mili­jardi jer zemlja jed­no­stavno nije imala sred­stava za vra­ća­nje ni kamata, a kamoli glav­nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret­ho­dilo neko­liko desetljeća izgrad­nje eko­no­mije čija je struktura bila takva da joj je opsta­nak zavi­sio baš od stal­nog pove­ća­nja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

      Gra­fi­kon pri­ka­zuje ukupni dug Jugo­sla­vije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aprok­si­mi­rati trend kre­ta­nja ukup­nog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve­ća­vao za oko 17.6% svake godine u tom dva­de­set­go­di­šnjem peri­odu. Da se se taj tempo rasta nasta­vio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas izno­sio nevjerojatnih 6 tisuća mili­jardi dolara. Ukupni godi­šnji bruto domaći pro­i­zvod (BDP) svih biv­ših jugo­slo­ven­skih repu­blika danas iznosi ukupno oko 200 mili­jardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jed­no­stavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.
      Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

      Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle­damo uku­pan jugo­slo­ven­ski trgo­vin­ski defi­cit tokom sedam­de­se­tih godina pro­šlog stoljeća, vidimo da on ubr­zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.
      U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

      Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokri­ven dozna­kama emi­gra­nata. Na pri­mjer, ukupne doznake emi­gra­nata su 1971. izno­sile 1.3 mili­jarde dolara, a 1972. 2.1 mili­jardu. Ipak, pri­ljev strane valute kroz kre­dite i doznake emi­gra­nata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo­vin­ski defi­cit i spriječi odljev deviza iz Jugo­sla­vije.

      Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

      Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

      I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1988. godine, 16,4% BDP-a, 1989. 17,9%, i 1990. 20,2%. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma…. a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

      Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.

      Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalističkoj braći” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo – inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

      S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću”, „Goši” i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

      Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

      Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion”, „nadzvučni avion”), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

      Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijardi dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

      Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih”. Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.
      U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, “izvoz” na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka. Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili – prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

      Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac – i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje. Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno “uništio proizvodnju”. Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima… Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

      Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge…

      Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, međutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd – Bar, a auto cesta proglašena “nacionalističkom”. I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku… a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!
      Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz austro ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena…

      Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

      Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.

      Školstvo je također bilo upitne kvalitete, s izuzetkom par boljih tehničkih škola poput ETF-a (danas FER), PMF-a i strojarstva u Zagrebu. Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput “Đure Pucara Starog” u Banja Luci ili “Džemala Bijedića” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. (“Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću…”)
      U konačnici, Jugoslavija je, unatoč “besplatnom” školstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%. Današnja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.

      Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.

      • HRSmoock

        Pismo atešea privredne misije S.F.R.J. u Rimu.
        Damira Ercigoja drugu Edvardu Kardelju…

        18. lipanj 1969.

        Zdravo druže Edo,
        Evo raspitao sam se za cijenu traperica ovdje u Trstu.
        Sviđa mi se tvoja ideja da ih uvozimo u S.F.R.J. i prodajemo omladini željnoj
        svega i svačega po deset puta višim cijenama. Drug Tito je sigurno ponosan što
        su se pojavili poduzetnici kao što si ti, koji nastavljaju razvoj njegovih
        ideja. Raspitao sam sei za cijene tekstila, kućnih pomagala i aparata, preko
        štednjaka do perilica.
        Talijani su voljni da nam prepuste licence za zastareli program svojih
        proizvoda, uključujići i osobna vozila. Budzašto će nam prodat kompletne
        fabrike, a vi ih tu možete rasporedit kako vam drago. Nazovite ih “velikim
        investicionim pothvatima” i “proizvodom naše pameti”. Znate već
        kako to treba propagandno iskoristit i predstavit naivnom narodu….

      • HRSmoock

        Kad već ovako počinjemo sedmicu :)) Evo sjećanja jednog kolege…

        ·
        Veliki deo Srbije i danas nostalgično priča o standardu koji je imao u poznim
        godinama komunističke diktature i prvim godinama njene metastaze u
        Miloševićev režim. Ja ovaj put neću koristiti statistiku, objašnjavati
        selektivno pamćenje, niti braniti bilo kakvu ideologiju. Ovo je nekoliko
        slika standarda koje pamtim.

        – Početak moje osnovne škole obeležilo je progresivno učenje uz
        sveće jer su restrikcije struje bile svakodnevne i na vrhuncu trajale i po osam sati.

        – Da bi mogla sebi da priušti putovanje po SFRJ u vlastitoj režiji, moja porodica je morala da se suzdržava od vožnje automobila u gradu tokom cele godine jer je na raspolaganju imala 40 litara goriva mesečno. Ko je živeo u sistemu par-nepar zna da ima i strašnijih stvari od bonova za gorivo.

        – Crveni pasoš se koristio da bi se kupovala kafa u Trstu jer se
        ista teško mogla kupiti u dovoljnim količinama u zemlji. Vrednost
        crvenog pasoša “posebno je bila velika” u uslovima kada se devize
        nisu mogle slobodno kupovati. I danas mi nije jasno zašto smo se smejali
        Rumunima, kada smo mi bili isto tako jadni dok smo se čudili gumenim
        bombonama, bofl garderobi i drugoj prestižnoj robi sa buvljaka u Trstu.

        – Vreme blagostanja otvorilo je prostor za istraživačke poduhvate u svet šećernih tabli i drugih surogata.
        – Levis 501, kao jedan od retkih brendova koji ste mogli kupiti u
        zemlji, mogao se naći u prodaji oko 4-5 sati, jedan dan mesečno. Inače,
        reforme Ante Markovića su obeležene uvozom svakojakog smeća u zemlju
        što na najbolji način govori o “izobilju” pre slobodnog uvoza.
        – Nijedan rođendan nisam proslavio u igraonici.
        Gazirani sokovi su bili vrhunac luksuza.
        – U pekarama se mogao kupiti hleb, burek i kifle.
        Doručak 1980-ih je uključivao “specijalitete” koji su nekim čudom nestali sa
        jelovnika u poslednjoj deceniji.
        – Putovanje u Egipat, na primer, delovalo je čudnije nego kada bi se danas otputovalo na Antarktik.
        – U kupatilu je postojalo “bogatstvo” kozmetike (“zirodent” ili
        “kolinos”, “merima” ili neki drugi domaći sapun, “breza” ili “kopriva”
        od jednog litra, “super silver žileti”, dezodorans domaće
        proizvodnje, “brion” i pasta za brijanje). “Faks” se kupovao u mrskoj
        Sloveniji.
        – Frižideri su ustuknuli pred zamrzivačima u koje su pakovane
        mrtve životinje kupljene na selu – “tipično ponašanje u vreme obilja”.
        – “Fića” je bio nacionalno vozilo, a moja porodica je vozila “škodu”, ali onu iz 1980-ih.
        – Godine 1990. sam prvi put jeo mango i papaju.
        – Ponuda kompjutera je bila nadasve fascinantna,
        sreća da nije zaživela neka fabrika računara veličine “Zastave”.
        – Veliki deo ljudi koji sam poznavao nije imao
        telefon, posebno oni koji nisu živeli u većim gradovima.
        – Donji veš u boji koja nije bela bio je čest kao i
        sneg u boji koja nije bela.
        Uz ovakvu ponudu i stan koji dobijete ili ne dobijete, u zavisnosti od toga koliko ste talentovani da uspete da postanete socijalni slučaj, plata od 300 evra bila bi i danas više nego dovoljna.
        Ali kako reče jedan moj drugar, znao se red, povazdan si morao za nešto
        da stojiš u redu. I još kada dodaš da niko od generacija koje ove godine
        stiču biračko pravo neće moći shvatiti oduševljenje običnom “milka”
        čokoladom tokom „zlatnog doba“. Bilo ne ponovilo se…

        • .. a da ne pričamo socijalnim zubarima mesarima. Banana je bila Bog voća.. čivije smo skupljali i ispravljali i vreće cementa skupljali po selu! Moji su radili, a nešto se ne sjećam da su dobili stan! …

          • HRSmoock

            Ali je život bio jednostavniji :)) Sjećam se da mi je limenka “Coca-Cole” (i to ohlađena jer su Talijani za razliku od nas imali frižidere u prodavnicama) uz parče pice bila ono…Raj. A tek šareni izlozi, kina, veliki trgovi i gomile automobila…Jbg. nikad komunista od mene. Prodao sam se za žvake i šarene laže :)) Što ću, kad sam slab i nemam onu…Revolucionarnu svijest.

          • Sječam se limenke coca-cole.. kako svi imamo rodbine vani, ponekad smo imali tu limenku.. Na velikom odmoru si bio Bog, sve ti je žao načet! .. A život za nas djecu i ‘omladinu’ život jeste bio jednostavniji.. osim što je obrazovni sustav bio zahtjevniji!

          • i evo još nekoliko promidžbenih slikopiščića 🙂 http://youtu.be/J4kJx3gSjjE?t=19m31s

          • HRSmoock

            Da, kod nas je bila samo u bocama. Vrhunac luksuza, “Coca-Cola” za veliki odmor. A ako ti treba kinta za film, onda piješ “Jupi”. Sjećam se neke domaće kopije koju sam pio u prvom razredu osnovne. “Apa Kola” (verovatno je proizvodila apatinska pivara). A tek “Traubi soda” ( zvali smo je “Traumi”). Čudo su bili ti socijalistički trendovi. Tito ode u posjet Carteru i onda nas tove kikiriki buterom. Bilo je takvih uvozničkih pothvata na desetine. Ali preživjeli smo. A što te ne ubije…Barem te istraumira.

          • Vrhunac sokova, sokića su mi bili Šljiva u staklenoj bočici i kasnije Mirinda… što se tiče odjeće, toga se i ne sjećam.. vjerojatno je to bio nekakav ‘domaći industrijski jad’. Ono čega se sjećam su pleteni džemperi koje je nama djeci plela jedna žena u selu.. to je bilo super, i danas bi onako nešto poželio! … obuća Borovo, iako je ono B nekako izgledalo kao A.

          • HRSmoock

            “Mirinda” mi je bila O.K. Volim te “Bibite”.I danas pijem “Oranginu”, a mislim da sam u “Mercatoru” vidjeo “Jupi”. Džempere nisam nikad nosio. Vaterpolista :)) Zapamtio sam “kvalitetne” domaće patike. Raspadale su se nakon prve kiše. Odoš na fucu i ostaneš bos :)) Klopa je bila shit. U Bgd-u si imao državne kioske koji su prodavali viršle i kobaje. Bile su odvratne, ali kad si gladan…A ja sam bio stalno gladan jer sam pored treninga i škole morao i u muzičku. U suštini, cijeli dan sam provodio vani i po busevima i tramvajima. Spas je donela “Jaffa” :))

          • jaffa i ‘mančmelou’ :)) … ma mi smo tukli domaće.. Pogače, Prevrte, ‘Varenike,’ Kiseline’, Drobe, Divke,… KrašEkspres , EuroDžemovi su nam kasnije podvaljivali.. .. Lasta je imala fin punjeni keks štapić… dvojniC i bog te veselio.. :))

          • HRSmoock

            Kao što reče drugar,”dobrodošli u paralelni svijet šećernih tabli”. :)) Nakon što je dozvolio odlazak vani (pritisnut uspjesima naše ekonomije) drug Ljubičica nas je “častio” južnim voćem. Prednosti pokreta nesvrstanih. Bilo je i cool stvari. “Franck” kikiriki u limenkama. Grejpfrut sok (također u limenkama) sa Kube. Masline…Također u limenkama. Sve što valja, bilo je u limenkama.
            Nedostaju mi neke autentično domaće stvari, recimo semenkari ispred kina i stadiona. “Košpice, kupite košpice…” (Bgd. verzija, “Kikiriki, semenke…”) Niko više ne peče kesten. Nema ni pečenog ni kuvanog kukuruza… To je valjda taj progres.

          • Recimo u Mostaru u jesen s ejoš uvijek može kupiti kesica pečenog kestena, ja ga volim, al je Mrčav! 🙂 … A kuvanog kukuruza nema bez Jadrana 😉 … ili ako ga sam skuvam, doduše, volim pečeni kukuruz onako sa žara,.. usadim si dva reda šećerca!

          • HRSmoock

            O tome pričam! Ideš gradom i osjetiš miris. Čudno kako ti baš miris od svih čula najviše budi sjećanja. Na smrt druga Tite me tako sjeti miris kožnih jastučića na slušalicama. Zbog nedjelju dana kozmičke žalosti morao sam slušati muziku sa sluškama. Sa plus strane, te sedmice nismo imali solfeđo :))
            A što se tiče Jadrana…Vidiš da žele zabraniti kukuruz. Tražei se suvremena ponuda. Najviše me nervira što ljudi uvođenjem nekih novih, istiskuju stare stvari. Takav je bio i Ljubičica. Od seljaka je pravio radničku klasu i uglavnom je dobio…Protuhe. Lijenčine. Barabe. To i jeste njegov najveći zločin. Silovao je stvari, a kada je vidjeo da nema kontrolu…Prepustio je stvar drugovima, koji su bili još veći kreteni od njega. Veče amatera.

          • ja sam bio malešan kad su ovoga isključili s aparata, kažu da je buncao na ruskom na samrti.. sjećam se da smo mnogo učili o liku i djelu.. sjećam se nekog kera ki mu je spasil života! navodno 🙂

          • cleuna

            Prvu limenku fante i coca cole sam popio u touring-ovu autobusu 1981.god.

          • peppermintt

            Zna se, sve moralo trbuhom za kruvom

            Btw.Sinoć sam gledala odličan film na HTV, Crveni i Crni od Miroslava Mikuljana. snimljen 1985. god tema Život u istri nakon što je kraljevina Jugoslavija prodala Italijanima Istru … odličan film odličan

          • cleuna

            Ja sinoć za vrijeme filma malo ubijao vrijeme s Lilithom i Smukom,vidim da si se kasnije i ti pridružila.
            Bio je taj film i prije nekoliko godina.
            A bombončiću,ja stalno mislio da je Pavelić predao Istru Talijanima.
            Ili su me krivo učili,ko će ga sad znati:))

          • peppermintt

            slabo si slušao na satu men se čini :)))

          • Livno (ako si livanjac a po imenu mislim da da) je bilo malo središte i centar kulturni i gospodarski.. poznat je njihov autoprevoz.. mi nismo imali ništa … sad kad pogledam Fredove snimke,.. nema ništa doli kamen, grab i junačko srce 🙂

          • cleuna

            U pravu si.
            I ne samo autoprevoz,još dosta toga.
            Pilana,kožara,jedina tvornica konfekcije u BiH “Livtex”,tvornica boja i lakova “Unimax”,teretni promet,poljeprivredno dobro,”Opskrba”,rudnik “Tušnica”….sve su to “stručnjaci” syebali.
            A kada smo baš kod putničkog prijevoza u bivšoj državi,Livno bus (prije “bosna” livno) bila je uz bok sa Zagrebačkim transportima (današnja “Croatia” bus),”Centrotransom,Riječkim autoprijevozom,”i “Lastom”.Nije bilo grada za koji iz Livna nisi imao vezu.
            Dvije robne kuće,dva hotela, zelena tržnica uz bok one Splitske ,ma dođe mi slabo kada vidim što je sve bilo a što je ostalo.

          • cleuna

            Evo naslovnica.

          • aa super dobio si i svoju ‘monografiju’ :))) šalim se, znam da je Cleuna latinski naziv za Livno!

          • Znam za Livno Bus i neke od tih firmi.. Bio sam nekoliko puta u Muzeju kod franjevaca na Gorici,.. baš mi je fra Bono Vrdoljak pokaza neke vrijedne eksponate iz Hrvatske povijesti ovih krajeva! Drago mi je da ste izdali i ovaj vrijedan Časopis!

          • cleuna

            Pok.Fra Bono je najzaslužniji što taj muzej danas uopće postoji.
            I sam pomagao na iskapanju nakih lokaliteta 90-91.god.
            Šef nam je tada bio Svetozar Pudarić.

          • Da, bio je pun entuzijazma i hvala mu koliko se trudio da mi ispriča o svakom dijeliću, o svakoj knjizi, slici.. trebali bi dani i dani da se sve prouči, on je to imao u malom prstu.. Govorio mi je kako su našli i iskopali mnoge hrvatske kapelice čak iz 11 stoljeća u temeljima nekih u prošlom ratu srušenih džamija, oni su to skupljali i rekonstruirali.. neke su i iz Buškog blata pronašli ako se dobro sjećam! Imaju zaista vrijednu kolekciju Misala, Knjiga itd

          • cleuna

            Upravo sam radio na iskapanju te kapelice.
            Svetozar nas je tada dobro plaćao,nema šta.

          • 🙂 lipo, ugodno s korisnim!

          • sad sam se sjetio a imam jednu finu fotografiju Livna… ček

          • banana ili 10 dana na more?

            Hebala te banana.Danas ima banana ali nisam otišao na more 20 godina.Posla nemam.Stana nemam, nadam se da će mi ćaća ostaviti onaj što je dobio besplatno za “ružnog” Titinog doba.Razapeli su Branka Mikulića zbog bakarnog krova na vikendici a pogledaj Čovića?
            Imate li mozak???

          • Tu je tito pogriješio… banane sadrže mnogo B vitamina od kojih se ‘razvija’ mozak i živčani sustav.. ..Sve bi bilo dobro da su banane ostale samo prehrambena namirnica!

            Istina jeste da se na more teže stiže! I ja uopće nisam rekao da je sad dobro! Sad je druga krajnost!

          • eh..

            A jesi brte oduševljen tim bananama…da ih ne mećeš di ne triba?
            A si pomiješao otvore u tijelu??

          • bananaman! .. najgore je kad sagnjiju u paketu! 🙂

          • srka

            malo morgen…jest da nije kemije…otrovne su moj Lilith te Banane…znao je to Marsal.
            by Srka®

          • misliš da nas je htio otrovat? .. ne bi to Drug, dobar je on, to su bili dobri ljudi koji su nas oslobodili i dali nam slobodu. eto 😛

          • Jeboljub

            Da je bilo bananu na moru, eh

          • peppermintt

            pa radi nešto nemoj gledat u ćaću samo

          • tako je pepperminttže.. većina onih što su dobili i naslijedili stanove od juge i dan danas očekuju da će im netko drugi nešto uradit ili dat… Tko mene išta pita ili me je ikad pitao: treba li mi?!

  • da li je baš tako??

    Draga Ivona.Vidim da si mlada i ne pamtiš Titova vremena.Samo ću ti reći nekoliko stvari:
    Bilo nas je četvero djece i troje smo završili fakultete besplatno.Živjeli smo u stanu koje je otac dobio besplatno.On je radio a majka je bila domaćica.Svake godine smo išli na more.Po završetku školovanja smo svi odmah dobili posao.Poslije 3-45 godina rada stan.Imali smo vikendice,aute,putovali,mala nam je bila Europa.Nikad nitko nije bio u SK.Sasvim obična prosječna obitelj.
    A danas??Ovi ne mogu okrečiti koliko je Tito napravio.Osvrni se oko sebe.Zgrade,oblakoderi,stadioni,pruge,putevi sve je to odranije.Danas profesori kopaju kante,penzioneri gladuju,mladi na birou,more??Stan??Što je to??
    Pogledaj danas frke sa Rusijom koja je mnogo slabija nego onda kada je Tito rekao -NE.
    Što je najsmješnije?
    To što protiv Tita najviše pričaju baš komunisti a mi tadašnji antikomunisti i nekomunisti se sa sjetom sjećamo tih vremena.
    Hrvatska mu je zahvalna za Istru i Dalmaciju.Da nije bilo Tita ne bi bilo ni Hrvatske.Problem onda a i danas je KOS.
    Naročito “naši” ljudi koji rade za KOS u naše ime i pola naroda istjeraše iz BiH a eno čujem danas i Josipović lupa o genocidu u Jasenovcu baš sad u vrijeme suđenja za genocid a nitko ga ne vuče za jezik.
    Titonaravno jest imao dosta grešaka ali narod je dobro živio a to je valjda najvažnije u jednoj državi.

    • da li je baš tako??

      Poslije 3-5 godina rada stan-greška

    • Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.

      Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer za to na internet portalu nema prostora i zahtijeva bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.

      U Jugoslaviji su svi bili zaposleni, Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo preko pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, u periodu 1968 – 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su – odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16%, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima. No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!

      Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988 iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.

      Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi “Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla”. Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2%, postojalo još bar 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.

      No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji ogromna skrivena nezaposlenost, kao posljedica “političkog zapošljavanja”. Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30% radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti “tehnološki višak”, balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sistemima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali “prinudni godišnji” neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.

      Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985 godine je čak 59,6% nezaposlenih bilo mlađe od 25! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.

      U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta (“direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi”), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini – i mnogo veća nego u godinama prije krize.

      Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga, mi danas imamo mnogo više

      Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7.995 dolara.

      No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka – dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u “švicarcima”. Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera – također u markama. A dug je bio denominiran – u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.

      Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i krenula se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. – 5,8%, 1976. – 5,1%, 1977. – 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.

      No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na lihvarskih 16,8%, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. – 9,540 milijardi dolara, 1978. – 11,833 milijardi, 1979. – 14,952 milijardi, 1980. – 18,395 milijardi, 1981. – 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.

      Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45%, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na preko 1000% godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par nepar i bonova za gorivo – nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

      Potkraj 1979, uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: “Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe.”

      Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.
      1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.

      Jugo­sla­vija je, dakle, 1991. godinu doče­kala s oko 20 mili­jardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Pret­hodno joj je Među­na­rodni mone­tarni fond uma­njio dug za 1.8 mili­jardi jer zemlja jed­no­stavno nije imala sred­stava za vra­ća­nje ni kamata, a kamoli glav­nice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je pret­ho­dilo neko­liko desetljeća izgrad­nje eko­no­mije čija je struktura bila takva da joj je opsta­nak zavi­sio baš od stal­nog pove­ća­nja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije – nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.

      Gra­fi­kon pri­ka­zuje ukupni dug Jugo­sla­vije od 1961. do 1980. i liniju kojom se može aprok­si­mi­rati trend kre­ta­nja ukup­nog duga, koji je eksponencijalan! Po ovom trendu, ukupni dug se uve­ća­vao za oko 17.6% svake godine u tom dva­de­set­go­di­šnjem peri­odu. Da se se taj tempo rasta nasta­vio i nakon 1980., ukupni dug bivše SFRJ bi danas izno­sio nevjerojatnih 6 tisuća mili­jardi dolara. Ukupni godi­šnji bruto domaći pro­i­zvod (BDP) svih biv­ših jugo­slo­ven­skih repu­blika danas iznosi ukupno oko 200 mili­jardi dolara, a ukupan dug oko 140 milijardi. Ovo jasno govori da je rast duga kakav je bio između 1961. i 1980. bio jed­no­stavno neodrživ. Tito je, reklo bi se, ipak umro na vrijeme.
      Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju

      Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogle­damo uku­pan jugo­slo­ven­ski trgo­vin­ski defi­cit tokom sedam­de­se­tih godina pro­šlog stoljeća, vidimo da on ubr­zano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.
      U brojkama, to je izgledalo ovako: Trgovinski deficit – dakle razlika uvoza i izvoza – je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. 4.3 milijarde, 1979. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali – kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo… bez uspjeha.

      Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokri­ven dozna­kama emi­gra­nata. Na pri­mjer, ukupne doznake emi­gra­nata su 1971. izno­sile 1.3 mili­jarde dolara, a 1972. 2.1 mili­jardu. Ipak, pri­ljev strane valute kroz kre­dite i doznake emi­gra­nata nije bio dovoljan da pokrije sav trgo­vin­ski defi­cit i spriječi odljev deviza iz Jugo­sla­vije.

      Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

      Standard je pao u razdoblju 1979-1984 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

      I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1988. godine, 16,4% BDP-a, 1989. 17,9%, i 1990. 20,2%. Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. U stvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma…. a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.

      Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada (“kakva plata takva vrata”, “ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi”), “sive ekonomije”, rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sistema.

      Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno je izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan “socijalističkoj braći” u ranoj fazi razvoja, obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo – inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.

      S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u „Đuri Đakoviću”, „Goši” i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ preko tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.

      Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele? Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio – čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara… ali ti brodovi su i danas “ponos jugoslavenske izvozne industrije”. Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.

      Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion”, „nadzvučni avion”), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik “Orao”, zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.

      Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitom takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijardi dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor “babe” Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.

      Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih”. Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.
      U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, “izvoz” na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka. Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili – prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.

      Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac – i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje. Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno “uništio proizvodnju”. Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima… Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.

      Jugoslavija je gradila auto ceste, stanove, bolnice, pruge…

      Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara auto cesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, međutim su sredstva preusmjerena u prugu Beograd – Bar, a auto cesta proglašena “nacionalističkom”. I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku… a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939!
      Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz austro ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena…

      Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.

      Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta “srednja klasa” je živjela poput Del Boy Trotera iz “Mućki”, od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 kvadrata! A Del nije bio nikakva “srednja klasa” (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je – socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili… ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, temeljem bodova na članstvo u partiji i kojekakvih.. pa, mućki.

      Školstvo je također bilo upitne kvalitete, s izuzetkom par boljih tehničkih škola poput ETF-a (danas FER), PMF-a i strojarstva u Zagrebu. Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput “Đure Pucara Starog” u Banja Luci ili “Džemala Bijedića” u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. (“Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću…”)
      U konačnici, Jugoslavija je, unatoč “besplatnom” školstvu, imala tek oko 8-9% visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20%. Današnja Hrvatska je na oko 18%, prema procjenama.

      Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.

      • HRSmoock

        Pismo atešea privredne misije S.F.R.J. u Rimu.
        Damira Ercigoja drugu Edvardu Kardelju…

        18. lipanj 1969.

        Zdravo druže Edo,
        Evo raspitao sam se za cijenu traperica ovdje u Trstu.
        Sviđa mi se tvoja ideja da ih uvozimo u S.F.R.J. i prodajemo omladini željnoj
        svega i svačega po deset puta višim cijenama. Drug Tito je sigurno ponosan što
        su se pojavili poduzetnici kao što si ti, koji nastavljaju razvoj njegovih
        ideja. Raspitao sam sei za cijene tekstila, kućnih pomagala i aparata, preko
        štednjaka do perilica.
        Talijani su voljni da nam prepuste licence za zastareli program svojih
        proizvoda, uključujići i osobna vozila. Budzašto će nam prodat kompletne
        fabrike, a vi ih tu možete rasporedit kako vam drago. Nazovite ih “velikim
        investicionim pothvatima” i “proizvodom naše pameti”. Znate već
        kako to treba propagandno iskoristit i predstavit naivnom narodu….

      • HRSmoock

        Kad već ovako počinjemo sedmicu :)) Evo sjećanja jednog kolege…

        ·
        Veliki deo Srbije i danas nostalgično priča o standardu koji je imao u poznim
        godinama komunističke diktature i prvim godinama njene metastaze u
        Miloševićev režim. Ja ovaj put neću koristiti statistiku, objašnjavati
        selektivno pamćenje, niti braniti bilo kakvu ideologiju. Ovo je nekoliko
        slika standarda koje pamtim.

        – Početak moje osnovne škole obeležilo je progresivno učenje uz
        sveće jer su restrikcije struje bile svakodnevne i na vrhuncu trajale i po osam sati.

        – Da bi mogla sebi da priušti putovanje po SFRJ u vlastitoj režiji, moja porodica je morala da se suzdržava od vožnje automobila u gradu tokom cele godine jer je na raspolaganju imala 40 litara goriva mesečno. Ko je živeo u sistemu par-nepar zna da ima i strašnijih stvari od bonova za gorivo.

        – Crveni pasoš se koristio da bi se kupovala kafa u Trstu jer se
        ista teško mogla kupiti u dovoljnim količinama u zemlji. Vrednost
        crvenog pasoša “posebno je bila velika” u uslovima kada se devize
        nisu mogle slobodno kupovati. I danas mi nije jasno zašto smo se smejali
        Rumunima, kada smo mi bili isto tako jadni dok smo se čudili gumenim
        bombonama, bofl garderobi i drugoj prestižnoj robi sa buvljaka u Trstu.

        – Vreme blagostanja otvorilo je prostor za istraživačke poduhvate u svet šećernih tabli i drugih surogata.
        – Levis 501, kao jedan od retkih brendova koji ste mogli kupiti u
        zemlji, mogao se naći u prodaji oko 4-5 sati, jedan dan mesečno. Inače,
        reforme Ante Markovića su obeležene uvozom svakojakog smeća u zemlju
        što na najbolji način govori o “izobilju” pre slobodnog uvoza.
        – Nijedan rođendan nisam proslavio u igraonici.
        Gazirani sokovi su bili vrhunac luksuza.
        – U pekarama se mogao kupiti hleb, burek i kifle.
        Doručak 1980-ih je uključivao “specijalitete” koji su nekim čudom nestali sa
        jelovnika u poslednjoj deceniji.
        – Putovanje u Egipat, na primer, delovalo je čudnije nego kada bi se danas otputovalo na Antarktik.
        – U kupatilu je postojalo “bogatstvo” kozmetike (“zirodent” ili
        “kolinos”, “merima” ili neki drugi domaći sapun, “breza” ili “kopriva”
        od jednog litra, “super silver žileti”, dezodorans domaće
        proizvodnje, “brion” i pasta za brijanje). “Faks” se kupovao u mrskoj
        Sloveniji.
        – Frižideri su ustuknuli pred zamrzivačima u koje su pakovane
        mrtve životinje kupljene na selu – “tipično ponašanje u vreme obilja”.
        – “Fića” je bio nacionalno vozilo, a moja porodica je vozila “škodu”, ali onu iz 1980-ih.
        – Godine 1990. sam prvi put jeo mango i papaju.
        – Ponuda kompjutera je bila nadasve fascinantna,
        sreća da nije zaživela neka fabrika računara veličine “Zastave”.
        – Veliki deo ljudi koji sam poznavao nije imao
        telefon, posebno oni koji nisu živeli u većim gradovima.
        – Donji veš u boji koja nije bela bio je čest kao i
        sneg u boji koja nije bela.
        Uz ovakvu ponudu i stan koji dobijete ili ne dobijete, u zavisnosti od toga koliko ste talentovani da uspete da postanete socijalni slučaj, plata od 300 evra bila bi i danas više nego dovoljna.
        Ali kako reče jedan moj drugar, znao se red, povazdan si morao za nešto
        da stojiš u redu. I još kada dodaš da niko od generacija koje ove godine
        stiču biračko pravo neće moći shvatiti oduševljenje običnom “milka”
        čokoladom tokom „zlatnog doba“. Bilo ne ponovilo se…

        • .. a da ne pričamo socijalnim zubarima mesarima. Banana je bila Bog voća.. čivije smo skupljali i ispravljali i vreće cementa skupljali po selu! Moji su radili, a nešto se ne sjećam da su dobili stan! …

          • HRSmoock

            Ali je život bio jednostavniji :)) Sjećam se da mi je limenka “Coca-Cole” (i to ohlađena jer su Talijani za razliku od nas imali frižidere u prodavnicama) uz parče pice bila ono…Raj. A tek šareni izlozi, kina, veliki trgovi i gomile automobila…Jbg. nikad komunista od mene. Prodao sam se za žvake i šarene laže :)) Što ću, kad sam slab i nemam onu…Revolucionarnu svijest.

          • Sječam se limenke coca-cole.. kako svi imamo rodbine vani, ponekad smo imali tu limenku.. Na velikom odmoru si bio Bog, sve ti je žao načet! .. A život za nas djecu i ‘omladinu’ život jeste bio jednostavniji.. osim što je obrazovni sustav bio zahtjevniji!

          • i evo još nekoliko promidžbenih slikopiščića 🙂 http://youtu.be/J4kJx3gSjjE?t=19m31s

          • HRSmoock

            Da, kod nas je bila samo u bocama. Vrhunac luksuza, “Coca-Cola” za veliki odmor. A ako ti treba kinta za film, onda piješ “Jupi”. Sjećam se neke domaće kopije koju sam pio u prvom razredu osnovne. “Apa Kola” (verovatno je proizvodila apatinska pivara). A tek “Traubi soda” ( zvali smo je “Traumi”). Čudo su bili ti socijalistički trendovi. Tito ode u posjet Carteru i onda nas tove kikiriki buterom. Bilo je takvih uvozničkih pothvata na desetine. Ali preživjeli smo. A što te ne ubije…Barem te istraumira.

          • Vrhunac sokova, sokića su mi bili Šljiva u staklenoj bočici i kasnije Mirinda… što se tiče odjeće, toga se i ne sjećam.. vjerojatno je to bio nekakav ‘domaći industrijski jad’. Ono čega se sjećam su pleteni džemperi koje je nama djeci plela jedna žena u selu.. to je bilo super, i danas bi onako nešto poželio! … obuća Borovo, iako je ono B nekako izgledalo kao A.

          • HRSmoock

            “Mirinda” mi je bila O.K. Volim te “Bibite”.I danas pijem “Oranginu”, a mislim da sam u “Mercatoru” vidjeo “Jupi”. Džempere nisam nikad nosio. Vaterpolista :)) Zapamtio sam “kvalitetne” domaće patike. Raspadale su se nakon prve kiše. Odoš na fucu i ostaneš bos :)) Klopa je bila shit. U Bgd-u si imao državne kioske koji su prodavali viršle i kobaje. Bile su odvratne, ali kad si gladan…A ja sam bio stalno gladan jer sam pored treninga i škole morao i u muzičku. U suštini, cijeli dan sam provodio vani i po busevima i tramvajima. Spas je donela “Jaffa” :))

          • jaffa i ‘mančmelou’ :)) … ma mi smo tukli domaće.. Pogače, Prevrte, ‘Varenike,’ Kiseline’, Drobe, Divke,… KrašEkspres , EuroDžemovi su nam kasnije podvaljivali.. .. Lasta je imala fin punjeni keks štapić… dvojniC i bog te veselio.. :))

          • HRSmoock

            Kao što reče drugar,”dobrodošli u paralelni svijet šećernih tabli”. :)) Nakon što je dozvolio odlazak vani (pritisnut uspjesima naše ekonomije) drug Ljubičica nas je “častio” južnim voćem. Prednosti pokreta nesvrstanih. Bilo je i cool stvari. “Franck” kikiriki u limenkama. Grejpfrut sok (također u limenkama) sa Kube. Masline…Također u limenkama. Sve što valja, bilo je u limenkama.
            Nedostaju mi neke autentično domaće stvari, recimo semenkari ispred kina i stadiona. “Košpice, kupite košpice…” (Bgd. verzija, “Kikiriki, semenke…”) Niko više ne peče kesten. Nema ni pečenog ni kuvanog kukuruza… To je valjda taj progres.

          • Recimo u Mostaru u jesen s ejoš uvijek može kupiti kesica pečenog kestena, ja ga volim, al je Mrčav! 🙂 … A kuvanog kukuruza nema bez Jadrana 😉 … ili ako ga sam skuvam, doduše, volim pečeni kukuruz onako sa žara,.. usadim si dva reda šećerca!

          • HRSmoock

            O tome pričam! Ideš gradom i osjetiš miris. Čudno kako ti baš miris od svih čula najviše budi sjećanja. Na smrt druga Tite me tako sjeti miris kožnih jastučića na slušalicama. Zbog nedjelju dana kozmičke žalosti morao sam slušati muziku sa sluškama. Sa plus strane, te sedmice nismo imali solfeđo :))
            A što se tiče Jadrana…Vidiš da žele zabraniti kukuruz. Tražei se suvremena ponuda. Najviše me nervira što ljudi uvođenjem nekih novih, istiskuju stare stvari. Takav je bio i Ljubičica. Od seljaka je pravio radničku klasu i uglavnom je dobio…Protuhe. Lijenčine. Barabe. To i jeste njegov najveći zločin. Silovao je stvari, a kada je vidjeo da nema kontrolu…Prepustio je stvar drugovima, koji su bili još veći kreteni od njega. Veče amatera.

          • ja sam bio malešan kad su ovoga isključili s aparata, kažu da je buncao na ruskom na samrti.. sjećam se da smo mnogo učili o liku i djelu.. sjećam se nekog kera ki mu je spasil života! navodno 🙂

          • cleuna

            Prvu limenku fante i coca cole sam popio u touring-ovu autobusu 1981.god.
            Ali zapadne odjeće,moram priznati nisam bio željan,samo sam nju i nosio.
            A zna se i zašto.

          • peppermintt

            Zna se, sve moralo trbuhom za kruvom

            Btw.Sinoć sam gledala odličan film na HTV, Crveni i Crni od Miroslava Mikuljana. snimljen 1985. god tema Život u istri nakon što je kraljevina Jugoslavija prodala Italijanima Istru … odličan film odličan

          • cleuna

            Ja sinoć za vrijeme filma malo ubijao vrijeme s Lilithom i Smukom,vidim da si se kasnije i ti pridružila.
            Bio je taj film i prije nekoliko godina.
            A bombončiću,ja stalno mislio da je Pavelić predao Istru Talijanima.
            Ili su me krivo učili,ko će ga sad znati:))

          • peppermintt

            slabo si slušao na satu men se čini :)))

          • Livno (ako si livanjac a po imenu mislim da da) je bilo malo središte i centar kulturni i gospodarski.. poznat je njihov autoprevoz.. mi nismo imali ništa … sad kad pogledam Fredove snimke,.. nema ništa doli kamen, grab i junačko srce 🙂

          • cleuna

            U pravu si.
            I ne samo autoprevoz,još dosta toga.
            Pilana,kožara,jedina tvornica konfekcije u BiH “Livtex”,tvornica boja i lakova “Unimax”,teretni promet,poljeprivredno dobro,”Opskrba”,rudnik “Tušnica”….sve su to “stručnjaci” syebali.
            A kada smo baš kod putničkog prijevoza u bivšoj državi,Livno bus (prije “bosna” livno) bila je uz bok sa Zagrebačkim transportima (današnja “Croatia” bus),”Centrotransom,Riječkim autoprijevozom,”i “Lastom”.Nije bilo grada za koji iz Livna nisi imao vezu.
            Dvije robne kuće,dva hotela, zelena tržnica uz bok one Splitske ,ma dođe mi slabo kada vidim što je sve bilo a što je ostalo.
            Predstavljen časopis CLEUNA, br.1

            CLEUNA, naslovnica

          • cleuna

            Evo naslovnica.

          • aa super dobio si i svoju ‘monografiju’ :))) šalim se, znam da je Cleuna latinski naziv za Livno!

          • Znam za Livno Bus i neke od tih firmi.. Bio sam nekoliko puta u Muzeju kod franjevaca na Gorici,.. baš mi je fra Bono Vrdoljak pokaza neke vrijedne eksponate iz Hrvatske povijesti ovih krajeva! Drago mi je da ste izdali i ovaj vrijedan Časopis!

          • cleuna

            Pok.Fra Bono je najzaslužniji što taj muzej danas uopće postoji.
            I sam pomagao na iskapanju nakih lokaliteta 90-91.god.
            Šef nam je tada bio Svetozar Pudarić.

          • Da, bio je pun entuzijazma i hvala mu koliko se trudio da mi ispriča o svakom dijeliću, o svakoj knjizi, slici.. trebali bi dani i dani da se sve prouči, on je to imao u malom prstu.. Govorio mi je kako su našli i iskopali mnoge hrvatske kapelice čak iz 11 stoljeća u temeljima nekih u prošlom ratu srušenih džamija, oni su to skupljali i rekonstruirali.. neke su i iz Buškog blata pronašli ako se dobro sjećam! Imaju zaista vrijednu kolekciju Misala, Knjiga itd

          • cleuna

            Upravo sam radio na iskapanju te kapelice.
            Svetozar nas je tada dobro plaćao,nema šta.

          • 🙂 lipo, ugodno s korisnim! …

          • sad sam se sjetio a imam jednu finu fotografiju Livna… ček

          • banana ili 10 dana na more?

            Hebala te banana.Danas ima banana ali nisam otišao na more 20 godina.Posla nemam.Stana nemam, nadam se da će mi ćaća ostaviti onaj što je dobio besplatno za “ružnog” Titinog doba.Razapeli su Branka Mikulića zbog bakarnog krova na vikendici a pogledaj Čovića?
            Imate li mozak???

          • Tu je tito pogriješio… banane sadrže mnogo B vitamina od kojih se ‘razvija’ mozak i živčani sustav.. ..Sve bi bilo dobro da su banane ostale samo prehrambena namirnica!

            Istina jeste da se na more teže stiže! I ja uopće nisam rekao da je sad dobro! Sad je druga krajnost!

          • eh..

            A jesi brte oduševljen tim bananama…da ih ne mećeš di ne triba?
            A si pomiješao otvore u tijelu??

          • bananaman! .. najgore je kad sagnjiju u paketu! 🙂

          • srka

            malo morgen…jest da nije kemije…otrovne su moj Lilith te Banane…znao je to Marsal.
            by Srka®

          • misliš da nas je htio otrovat? .. ne bi to Drug, dobar je on, to su bili dobri ljudi koji su nas oslobodili i dali nam slobodu. eto 😛

          • peppermintt

            pa radi nešto nemoj gledat u ćaću samo

          • tako je pepperminttže.. većina onih što su dobili i naslijedili stanove od juge i dan danas očekuju da će im netko drugi nešto uradit ili dat… Tko mene išta pita ili me je ikad pitao: treba li mi?!

  • srka

    Josip Broz Tito…Maršal nije zlikovac i pored taktičkih grešaka…za koje najvjeroatnije ni sam nije znao…i ovako nešto u uvodu o Titu je i više nego sramno!
    by Srka®

    • peppermintt

      a šta će jadan kad je bio neiformiran :)))
      biž srka ne palamudi :))

      • srka

        Hahahahaaa…lipotice draga…ma ti si mi…tvoji su mi odgovori najsimpaticniji…
        Sto mi radis ovih sibanjskih dana?
        Tko ti pjeva?
        by Srka®

      • HRSmoock

        Bižžžž…Haaaaaha. .)) Biž. Jao, kako je to slatko. Moraću češće da koristim. Živa bila.

  • srka

    Josip Broz Tito…Maršal nije zlikovac i pored taktičkih grešaka…za koje najvjeroatnije ni sam nije znao…i ovako nešto u uvodu o Titu je i više nego sramno!
    by Srka®

    • peppermintt

      a šta će jadan kad je bio neinformiran :)))
      biž srka ne palamudi :))

      • srka

        Hahahahaaa…lipotice draga…ma ti si mi…tvoji su mi odgovori najsimpaticniji…
        Sto mi radis ovih sibanjskih dana?
        Tko ti pjeva?
        by Srka®

      • HRSmoock

        Bižžžž…Haaaaaha. .)) Biž. Jao, kako je to slatko. Moraću češće da koristim. Živa bila.

  • EMINƎM

    top zločinac krvolok hrvatskog naroda , jbt, veći nego što je i jedan četnički vojvoda bio

    • srka

      Nije zlikovac….a i nije lijepo sporediti Marsala sa cetnickim zlikovcima.
      by Srka®

      • EMINƎM

        upravo tako od riječi do riječi, zločinac i četnik., da je on imalo bio Hrvat ne bi likvidirao toliki broj nevinih ljudi,
        čerčil i kralj petar su ovu dvorsku ludu podvalili kao kukavičje jaje

      • tito je bio obrijan

  • EMINƎM

    top zločinac krvolok hrvatskog naroda , jbt, veći zločinac od svih četničkih vojvoda skupa

    • srka

      Nije zlikovac….a i nije lijepo sporediti Marsala sa cetnickim zlikovcima.
      by Srka®

      • EMINƎM

        upravo tako od riječi do riječi, zločinac i četnik., da je on imalo bio Hrvat ne bi likvidirao toliki broj nevinih ljudi,
        čerčil i kralj petar su ovu dvorsku ludu podvalili kao kukavičje jaje

      • tito je bio obrijan

  • kvot

    Predlažem Hrvatima.
    Nosite svog jednonogog i posadite ga pored kobile, koju jaše onaj Jelačić.
    Da nije bilo ovog stvora i ostalih komunističkih dilbera,
    koji su u Beograd uvezeni iz Zagreba, Siska i Karlovca,
    vi bi danas imali K od Kroacije.
    Posebno budite ponosni na Antešu koji pokloni Dalmaciju,
    onako herojski, baš.
    ________________________________________________________________________

    Ćopavi je postavio temelje za ostvarivanje sna,
    koji je sanjao Krivousti,
    a živio ga Trpimir……
    ___________________________________
    Krivousti je sebi dao sašiti i bijelu maršalku,
    identičnu onoj u jednonogog.
    Razlika je bila u Ankici i Jovanki.
    I tu je Ćopavi Srbe prtio,
    dok je Krivousti dao ćerku Srbinu.
    Valjda u ime bratstva i NEjedinstva.
    _________________________________________________
    Ćopavi je vaša najjača istorijska (pardon-povijesna) ličnost.
    Stidim se što su ga “moji” (čitaj crveni) Srbi obožavali.
    Đilas i Ranković su bili spremni da ih jednonogi analno opslužuje,
    a sve u čast i slavu klasne revolucije. Možda su mu, tu i tamo, neki fe-lacio odradili.
    Dok se ćopavi demon zadovoljavao maloljetnicama po NEsvrstanim zemljama
    i vozikajući se na vespi oko Vatikana.
    Narod je “dobrovoljno” gradio pruge i ljetovao besplatno na onom OTOKU.

    • … Je, nije tito dao Kroaciju nizašto, On bi prije Savu uzvodno natjerao nego dao Kroaciju!… Ostavio nam je ćopo u 1amanet’ a?! 😉

    • peppermintt

      štaš ti predlagat išta , vi iz šumske ko da imate šta pametno reć. Koliko ste zločina napravili i goli otok bi van bio malešan

      • kvot

        Gdje se ti dijete drago nađe???
        Zar ti nisi Ercegovka???

        __________________________________
        A o zločinima, psssssssssssssst. Je li jasno?

        • peppermintt

          tišina pripadniče zločinačke VRS

    • HRSmoock

      E, Kvote…Misliš da bi ovi sa Dedinja (i u novije vrijeme sa Senjaka) dali Brožeka, nijihovu Ljubičicu ljubljenu? On je sad temelj njihove “geneksovske” imperije.

      • kvot

        Bijelo Lice je napravio sistem.
        Po toj matrici i danas vladaju DRUGOVI.
        Nisu samo u BGD-u, ostali crveni repovi, a boga ti!?!
        Od Ljubljane do Skoplja sad imaš 100 malih Bijelih Lica..
        Mislim, mrsko mi je sada “duljiti”.
        Dosta sam ja pisao o crvenim i njihovim dostignućima u svim oblastima,
        znaš i sam.

        _____________________________________________________________________

        Tebi sve najbolje, a ostali neka vide zadnjicu voljenog im lika i najvećeg Hrvata poslije Trpimira….
        Negdje u Španiji, u vrijeme kada su mu zemljaci i saradnici ginuli uglavnom s leđa.

  • kvot

    Predlažem Hrvatima.
    Nosite svog jednonogog i posadite ga pored kobile, koju jaše onaj Jelačić.
    Da nije bilo ovog stvora i ostalih komunističkih dilbera,
    koji su u Beograd uvezeni iz Zagreba, Siska i Karlovca,
    vi bi danas imali K od Kroacije.
    Posebno budite ponosni na Antešu koji pokloni Dalmaciju,
    onako herojski, baš.
    ________________________________________________________________________

    Ćopavi je postavio temelje za ostvarivanje sna,
    koji je sanjao Krivousti,
    a živio ga Trpimir……
    ___________________________________
    Krivousti je sebi dao sašiti i bijelu maršalku,
    identičnu onoj u jednonogog.
    Razlika je bila u Ankici i Jovanki.
    I tu je Ćopavi Srbe prtio,
    dok je Krivousti dao ćerku Srbinu.
    Valjda u ime bratstva i NEjedinstva.
    _________________________________________________
    Ćopavi je vaša najjača istorijska (pardon-povijesna) ličnost.
    Stidim se što su ga “moji” (čitaj crveni) Srbi obožavali.
    Đilas i Ranković su bili spremni da ih jednonogi analno opslužuje,
    a sve u čast i slavu klasne revolucije. Možda su mu, tu i tamo, neki fe-lacio odradili.
    Dok se ćopavi demon zadovoljavao maloljetnicama po NEsvrstanim zemljama
    i vozikajući se na vespi oko Vatikana.
    Narod je “dobrovoljno” gradio pruge i ljetovao besplatno na onom OTOKU.

    • … Je, nije tito dao Kroaciju nizašto, On bi prije Savu uzvodno natjerao nego dao Kroaciju!… Ostavio nam je ćopo u 1amanet’ a?! 😉

    • peppermintt

      štaš ti predlagat išta , vi iz šumske ko da imate šta pametno reć. Koliko ste zločina napravili i goli otok bi van bio malešan

      • kvot

        Gdje se ti dijete drago nađe???
        Zar ti nisi Ercegovka???

        __________________________________
        A o zločinima, psssssssssssssst. Je li jasno?

        • peppermintt

          tišina pripadniče zločinačke VRS

    • HRSmoock

      E, Kvote…Misliš da bi ovi sa Dedinja (i u novije vrijeme sa Senjaka) dali Brožeka, nijihovu Ljubičicu ljubljenu? On je sad temelj njihove “geneksovske” imperije.

      • kvot

        Bijelo Lice je napravio sistem.
        Po toj matrici i danas vladaju DRUGOVI.
        Nisu samo u BGD-u, ostali crveni repovi, a boga ti!?!
        Od Ljubljane do Skoplja sad imaš 100 malih Bijelih Lica..
        Mislim, mrsko mi je sada “duljiti”.
        Dosta sam ja pisao o crvenim i njihovim dostignućima u svim oblastima,
        znaš i sam.

        _____________________________________________________________________

        Tebi sve najbolje, a ostali neka vide zadnjicu voljenog im lika i najvećeg Hrvata poslije Trpimira….
        Negdje u Španiji, u vrijeme kada su mu zemljaci i saradnici ginuli uglavnom s leđa.