Kako se dozna da počinje svjetski rat?

0

U par dana mi je nekoliko ljudi, na različitim mjestima i u različitim štimunzima, od kave u pauzi znanstvenog kongresa u Zagrebu pa do prvog ljetnog piva u kafiću na moru, pod dojmom zadnjih događanja u svijetu spomenulo Treći svjetski rat.

bomb-explosion-mushroom-cloud

Teorija zavjera i dežurnih katastrofičara nikada nije falilo, ali ne pamtim da je ikada ta priča bila toliko “in” kao zadnjih dana. Istina, svojevremeno nas je “naš” rat prilično iznenadio, pa ako se nismo znali kladiti na domaćem terenu, kako ćemo prepoznati znakove vremena na svjetskom? To me donekle tješi, ali ne otklanja činjenicu da potpuno novu vrstu nelagode i tjeskobe izazivaju najzaoštreniji odnosi Amerike i Rusije od završetka hladnog rata, te sve ono što se događa na geostrateškim tektonskim razdjelnicama: od zadnjeg izraelsko-palestinskog, ne sukoba, kao prenose mediji, nego pravoga rata, preko Sirije čiji rat dominantni mediji više i ne spominju, pa sve do ISIL-a pred Bagdadom i građanskog rata u Ukrajini.

Jedina pouka o ratu koju sam naučio kao tinejdžer je da je on itekako moguć i kad mu se ne nadaš i ne priželjkuješ ga, da može doći i bez velike najave i pompe, a kad dođe, da prije svega pokazuje kako je civilizacija krhka, materijalne vrijednosti prolazne, te da ljudi ispod uljuđene mirnodopske površine, kad popuste zakonski okviri, mogu biti neslućeno zli. Ukratko, tko je svjesno proživio rat, teško da može biti anarhist i smatrati da su svi ljudi po prirodi dobri, a da je zlo u sistemu, zakonima i običajima.

Još ranije, kad sam bio malo dijete, jedna od glavnih distopijskih priča u socijalističkoj, nesvrstanoj zabiti bila je ona o Trećem svjetskom ratu. U školi su nas učili da je, kako povijest odmiče, svaki sljedeći rat bivao sve gori i gori. Da se od Napoleona i stvaranja učinkovite administracije, te opće mobilizacije naroda kao tobožnjeg nositelja suvereniteta, ratovi tiču svih tj. odnose na cijelu populaciju. Nema više onoga da dvije vojske odu na neko polje pa odluče koja je jača, već su neposredno ili posredno, svi upetljani.

Učili su nas i da je u 20. stoljeću, iz rata u rat, od Prvog svjetskog do Vijetnamskog rata postotak civilnih žrtava u odnosu na vojne bivao sve veći i veći. Dakle, i ako nas zatekne kao civile, loše nam se piše. Druga loša vijest oko Trećeg svjetskog rata bila je da su se tehnološke moći čovječanstva, i u pozitivnom i u negativnom smislu, razvile do ranije neslućenih razmjera, te da će nam se i to, ako dođe do rata svih ratova, razbiti o glavu. Već Prvi svjetski rat bio je šok u odnosu na sve ono što je prethodilo. Od Francusko-pruskog rata 1870-71. u Europi nije bilo većeg sukoba. To je dijelom i razlog zašto su europski izvjestitelji bili tako fascinirani Balkanskim ratovima 1912-13. i okrutnostima koje su donijeli. Premda one nisu odudarale od onoga što se događalo prije ili poslije njih, kako pokazuje bugarska teoretičarka Marija Todorova u kapitalnoj knjizi “Imaginarni Balkan”, stereotip o mračnom i okrutnom Balkanu nastao tada, održat će se sve do dana današnjeg.

A onda nam je, nakon okončanja hladnog, topli lokalni rat došao doma. Iz perspektive moje generacije, nama se Treći svjetski dogodio. Kad promislim o količini razaranja, smrti, uništenih i rasutih života samo u rodnom Mostaru, oni premašuju prosjek patnje grada te veličine u Europi u svjetskim ratovima

Put u rat WUglavnom, u skoro pola stoljeća koliko je razvijeni dio Europe bio bez velikog rata, došlo je do ogromnog razvoja tehnike, uključujući i ratnu. Intervencionisti, koji su se zalagali za rat, poput talijanskog avangardnog futurističkog pokreta, mistificirali su njima nepoznato događanje kao nešto oplemenjujuće, prizivali ga i priželjkivali. Govorili su da je “rat jedina higijena svijeta”. Uvjeravali su i sebe i druge kako u iskvarenom plutokratskom svijetu Zapada prevladava samo materijalna pohlepa, bankari i financijeri, diplomati, lažljivci i opsjenari, dekadentna društvena vrhuška koja biva sve gora i gora, te koja svoj trulež širi na cijelo bolesno i kukavno društvo. A u takvom stanju dekadencije Zapada rat bi trebao biti poput nekog propuha koji će sve to pročistiti, i u kojem će najbolji, najhrabriji, najpožrtvovaniji doći na svoje. Bilo je to naivno poimanje rata u kojem je još moguće individualno junaštvo ili genijalna strategija zapovjednika.

No, kad je 1914. počeo svjetski rat za takve militariste idealiste uslijedio je hladan tuš. Rat vođen u svijetu moderne tehnologije bio je potpuno različit od svih viđenih ranije. Nikakvog individualnog heroizma, velikih pokreta i bravura, već vojske koje su zaglibile u rovovima  i tamane se mehanički kao na industrijskoj traci. Klaonice su na različitim frontovima Europe trajale godinama, uz minimalne pomake bojišnice. Moderna oružja poput artiljerije i mitraljeza mljela su ljudsko meso u stotinama tisuća uniformi. Koristili su se prvi put tenkovi, bojni otrovi, avioni. Rat nije više odlučivalo junaštvo i vizija, već organizacija, logistika, proizvodnja, tehnologija. Daleko od “jedine higijene svijeta”, rat se pokazao kao sukob dvije industrije i logistike, onaj tko je mogao duže “izbacivati” neophodnu količinu oružja i nahranjenog i odjevenog ljudstva, pobijedio je. To se dodatno potenciralo u Drugom svjetskom ratu, koji je donio do tada nezamisliva bombardiranja i uništavanja ljudi i gradova (najavljena koju godinu ranije u Španjolskom građanskom ratu), kao mračni trijumf moderne ratne tehnike, te nacističke logore smrti kao najmračniji ishod racionalne tvorničke organizacije. Uprizorena je do tada neviđena destruktivna moć čovječanstva, i u tehnološkom i u organizacijskom smislu. Kulminacija je bila uporaba atomske bombe, kojom je završio rat.

To je bila i ključna promjena u povijesti ratovanja. Nakon svih, pa i najgorih ratova i pokolja, netko bi preživio i svijet, i posrnula civilizacija bi nastavili dalje. Atomska bomba predstavljala je prekretnicu. Utrka u naoružanju između SAD i SSSR dovela je do toga da je ukupni arsenal atomskog oružja postao višestruko dovoljan da se uništi kompletan život na Zemlji. Iz te perspektive Treći svjetski izgledao je kao zadnji. Njegov početak označio bi i kraj ljudskog svijeta, međusobno nuklearno istrebljenje. Nezamisliv je, stoga, Četvrti svjetski rat jer ga ne bi imao tko voditi. No, ako nije bio zamisliv novi svjetski, mogući su bili lokalni ratovi, bez nuklearnog oružja. U međuvremenu se često ratovalo na točkama gdje su se geostrateške razdjelnice tog hladnog rata dodirivale – u Aziji, Africi, Južnoj Americi.

A onda nam je, nakon okončanja hladnog, topli lokalni rat došao doma. Iz perspektive moje generacije nama se Treći svjetski dogodio. Kad promislim o količini razaranja, smrti, uništenih i rasutih života samo u rodnom Mostaru, oni premašuju prosjek patnje grada te veličine u Europi u svjetskim ratovima. Ali to što smo ga pregrmili ne čini nas otpornijim na strah pred lošim znakovima ovog vremena.

Zaljevski rat značio je novu mini-prekretnicu jer je rat postao poput video-igre, prenosio se direktno na CNN-u, naravno samo s jedne strane, s koje je sve izgledalo high-tech sterilno i dopadljivo. Krvave posljedice primjene suvremene ratne tehnologije nismo mogli vidjeti. Veliki rat 21. stoljeća, ako do njega dođe, neće voditi nikakav arhetipski junačina, već cvikeraš koji iz vojne baze na drugom kontinentu navodi raketu.

Odavno nije bilo goreg globalnog trenutka. Neki kažu da je mir prirodno stanje čovječanstva, neki drugi da je normalno stanje ljudskog roda rat, a da su ovo između samo primirja. Onaj koga je “ćeralo” može samo poželjeti da svijet i dalje ostane normalan ako su u pravu optimisti, ili da bude što duže nenormalan ako su bliže istini pesimisti.

Nino Raspudić/Nezavisne.com

facebook komentari