Djeca rata i za rat

    0

    Stanje u Bosni i Hercegovini je svakim danom sve složenije, zamršenije, te time i neriješivije, što je razlog traženja novog načina, sredstava, i putova, kako izaći iz tog vrlo začaranog kruga, u kojem je već propala jedna generacija mladi iz svakog beha naroda. Rođeni tijekom rata nisu djeca rata samo zbog vremena u kojem su se rodila, ta djeca, ta današnja mladost su, na žalost, postala djeca rata više u poraću zemlje rođenja. Na žalost, Bosna i Hercegovina je zemlja ratova, ubijanja, progona, etničkih čišćenja. I šta drugo u takvom društvu može rasti i razvijati se osim djece rata i ratnika. Ta djeca, ti mladi, gotovo, da više i ne znaju ni za kakva druga stanja društva osim rata.

    Rođena u ratu i odrasla u daytonskom mirnodopskom ratu koji traje gotovo dva desetljeća, bosanskohercegovački mladi su bez budućnosti. Sve se čini u beha „krčmi pogašenih svjetla“ da se djeca rođena u ratu, ali i danas u poraću, odgajaju za rat, da budu ratnici. Za to „zanimanje“, u prvom redu pripremljeni su njihovi roditelji u ratu u kojem su sudjelovali, nakon čega se i ne može ništa drugo očekivati od djece. Najbolji primjer toga je Alija Izetbegović koji je svog sina Bakira spremao za rat u svom uredu gdje mu je davao instrukcije kako se ratuje, bilo osnivanje konclogora, etničkog čišćenja, ubijanja djece, silovanja starica, rušenje crkava, klevetanje drugi i drugačiji. Izašavši iz te ratne škole svoga otca Bakir je danas čvrsto na otćevom putu, i gotovo tvrdo nastavio tamo gdje mu je otac stao. Izdaje i daje Bosnu njenim okupatorima kojima je nejgov otac ostavio u amanet. U svim zemljama svijeta takvi političari bili bi suđeni i kažnjeni kao največi izdajnici zemlje. Kao dijete ratnika i odgojen za rat glavni zagovornik mudžahedina i mudžahedinskog entiteta u Gornjoj Maoči. Licemjeran je njegovo govor kako mu Milorad Dodik ne će davati dozvole za hod po Bosni, a u isto vrijeme, osim njega, u Gornju Maoču ne može ni jedan drugi pojedinac, poglavito ne onaj iz reda nemuslimanskog naroda.

    Sve to pokazuje kako je glavni, ili prvi odgajatelj i „proizvođač“ ratnika u Bosni i Hercegovini politika i političari, oni koji tu zemlju u budućnosti vide kao unitariziranu, centraliziranu i deeuropeiziranu, te kao i oni koji su genocidom stvarali svoje čiste nacionalne feude, svoje gruntove, u koje danas nema povratka prognanika koji nisu njihove vjere i nacije. Iskustvo gradnje takvih genocidnih tvorevina veličine 49 % beha teritorija, danas se primjenjuje i na onom ostatku od 51 %, beha prostora koji su sve sličniji jedan drugom, samo sa različitim, nacionalnim, odnosno nacionalističkim, i vjerskim predznakom. Jedan je, već izgrađen i od svijeta priznat, srpski, a drugi je na tom putu gradnje i priznanja, bošnjački. Ratnik u Bosni i Hercegovini, po intervalima ratova u toj zemlji, je nekako nasljedno zanimanje. U obuci i pripremama tih zanimanja, uz neke političare i bivšeg poglavara IZ BiH Mustafu Cerića, dakako da sudjeluje i svjetska zajednica kroz nepravdu i pristranost u (ne)traženju riješenja beha problema.

    Za tako neko zanimanje koje izlazi iz svih normi i okvira rađanja i odgajanja djece, rasta i odrastanja, mladi več u ratu, napose u vrijeme daytonskog nepravednog primirja, majke bošnjačke djece pripremao je i pripremio tadašnji poglavar IZ BiH Mustafa Cerić. Još dok se miris baruta mirisao po bosanskim ratnim bespućima, a mnogi roditelji tražili nestalu i pobijenu djecu, djeca roditelje, braću i sestre, Mustafa Cerić zapovijeda, tada još Muslimankama danas Bošnjakinjama. Naime na jednom skupu na kojem je bilo i žena u crnom Cerić im objašnjava cilj rađanja djece, poslanje majke, i kaže: „…svaka Muslimanka je dužna roditi petero djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu i Hercegovinu.“ Talibanski pristup ženi, majci, nezabilježen do tada na tim europskim prostorima.

    Uz to što je tom zapovijedi povrijedio na najgrublji mogući način dostojanstvo žene, a o pravima žena da i ne govorimo, on je ženu definirao kao neku ratnu tvornicu za proizvodnju oružja za ubijanja. Time je, također, rekao da rat u Bosni i Hercegovini nije prestao, da će rata biti, i da ga ima, jer svaka Bošnjakinja mora roditi troje djece za Bosnu, drugim riječima za rat i ubijanje. Naprosto Mustafa, budući član Predsjedništva troentitetske, srpske, bošnjačke i mudžahedinske, Bosne i Hercegovine, je, na žalost, htio svaku Bošnjakinju upotrijebiti kao tvornicu djece ratnika, onih koji će ubijati sve koji su drugi i drugačiji od njih. Iz tog Cerićeva vremena „masovnih gradnji tvornica ratnika“ izrasla je i odrasla generacija onih „za Bosnu“, kojima i nije dao nikakvu drugu mogućnost odrastanja za budućnost osim rata za koji se priprema, a kojeg će lakše započeti u funkciji člana beha Predsjedništva. U rezervi su još i oni ratnici, mladi što im Cerić oteo budućnost, koje su majke „rodile za sebe“. Zlu ne trebalo, razmišlja Mustafa.

    Kako u tako ratničkom bošnjačkom društvu naći put mira, suživota, tolerancije i zajedničke budućnosti. Kako u tom mnoštvu Cerićevi mladi, onih „za Bosnu“, pa i onih koje su majke rodile za sebe a nemaju budućnost, graditi dijalog kao put mira. Čini se nemogućim, jer odrasli ratnici hoće „raditi“. Oni su planirani i rođeni za rat. Sada kada nemaju „posla“ u Bosni i Hercegovini „proizvođači“ to „oružje“ šalju u bratske islamske zemlje na testiranje i usavršavanje. Smjer ratnika se, na neko vrijeme, promijenio. U vrijeme beha sukoba iz islamskih zemalja dolazili su džihadisti ratovati u BiH, danas iz beha primirja bošnjački džihadisti idu u rat po islamskom svijetu. Znak je to kako je bošnjačko društvo opasno islamizirano i deeuropeizirano. Društvo isključivosti, sa mnogim znakovima radikalnih islamskih zemalja, u kojima je nacionalna i vjerska kultura dijaloga velika nepoznanica.

    Rađati djecu po preporuci vjerskog poglavara, troje „za Bosnu“ odnosno za rat, a dvoje za sebe, znači pripremati se za rat, i nepriznavati onog drugog i drugačijeg od sebe kojima je ta zemlja paukovski povezana. Ratna je to bošnjačka politika u nepravednom daytonskom primirju, ili miru kojeg Bošnjaci u najvećoj mjeri i ne priznaju, što potvrđuju i ovakvi planovi za rat, vrijeme odgajanja i odrastanja budući ratnika. Dio je to one Izetbegovićeve ratne politike osvajanja Bosne i Hercegovine kada je rekao „…spreman sam žrtvovati i 250 hiljada Muslimana za Bosnu i Hercegovinu“. Dakako islamsku, onu iz njegove „Islamske deklaracije“. I budući da taj Izetbegovićev broj muslimanskih žrtava, na svu sreču bošnjačkog naroda, i naroda BiH i svijeta u cjelini, a tim je brojem on počeo po završetku rata obmanjivati svijet, nije dosegnut a time ni islamska Bosna i Herecgovina, Cerić nastavlja ratnu akciju k tom broju i tom cilju. Naravno da u taj zastrašujući broj, ni Izetbegović, ni Cerić, ni Ganić, ni Silajdžić, ni Delić, ni Mlaćo, ni Halilović, ni svi drugi bošnjački političari i vjerske vođe, koje ne može opravdati nikakav cilj, nisu uračunali svoju djecu. U taj broj trebaju biti upisana djeca gladnih i osiromašenih, pokradenih i obespravljenih Bošnjaka i Bošnjakinja. Oni su te „tvornice“ ratnika. Ratnika ne samo protiv nebošnjaka, već ratnika i protiv europske Bosne i Hercegovine, slobodne, demokratske, multinacionalne i multireligijske zajednice, svijeta u malom.

    Zaustaviti te buduće ratnike na njihovom krvavom i rušilačkom putu do zločinačkog cilja i zadržati barem neke dijelove Bosne i Hercegovine europskim i slobodnim, demokratskim te u nekoj mjeri nacionalno i vjerski šarenim, moguće je jedino konfederaliziranjem nacionalnih entiteta ili republika unutar cjelovite i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. To je zadaća Europe kao susjeda na čijem pragu se otvaraju „tvornice“ budućih ratnika, istih onih koji danas ruše sve tragove nemuslimana u zemljama u kojima su muslimani većina, a sutra bi to isto činili i u Europi.

    Vinko Đotlo,hrvatski fokus

    facebook komentari