Pratite nas

Djeca rata i za rat

Objavljeno

na

Stanje u Bosni i Hercegovini je svakim danom sve složenije, zamršenije, te time i neriješivije, što je razlog traženja novog načina, sredstava, i putova, kako izaći iz tog vrlo začaranog kruga, u kojem je već propala jedna generacija mladi iz svakog beha naroda. Rođeni tijekom rata nisu djeca rata samo zbog vremena u kojem su se rodila, ta djeca, ta današnja mladost su, na žalost, postala djeca rata više u poraću zemlje rođenja. Na žalost, Bosna i Hercegovina je zemlja ratova, ubijanja, progona, etničkih čišćenja. I šta drugo u takvom društvu može rasti i razvijati se osim djece rata i ratnika. Ta djeca, ti mladi, gotovo, da više i ne znaju ni za kakva druga stanja društva osim rata.

Rođena u ratu i odrasla u daytonskom mirnodopskom ratu koji traje gotovo dva desetljeća, bosanskohercegovački mladi su bez budućnosti. Sve se čini u beha „krčmi pogašenih svjetla“ da se djeca rođena u ratu, ali i danas u poraću, odgajaju za rat, da budu ratnici. Za to „zanimanje“, u prvom redu pripremljeni su njihovi roditelji u ratu u kojem su sudjelovali, nakon čega se i ne može ništa drugo očekivati od djece. Najbolji primjer toga je Alija Izetbegović koji je svog sina Bakira spremao za rat u svom uredu gdje mu je davao instrukcije kako se ratuje, bilo osnivanje konclogora, etničkog čišćenja, ubijanja djece, silovanja starica, rušenje crkava, klevetanje drugi i drugačiji. Izašavši iz te ratne škole svoga otca Bakir je danas čvrsto na otćevom putu, i gotovo tvrdo nastavio tamo gdje mu je otac stao. Izdaje i daje Bosnu njenim okupatorima kojima je nejgov otac ostavio u amanet. U svim zemljama svijeta takvi političari bili bi suđeni i kažnjeni kao največi izdajnici zemlje. Kao dijete ratnika i odgojen za rat glavni zagovornik mudžahedina i mudžahedinskog entiteta u Gornjoj Maoči. Licemjeran je njegovo govor kako mu Milorad Dodik ne će davati dozvole za hod po Bosni, a u isto vrijeme, osim njega, u Gornju Maoču ne može ni jedan drugi pojedinac, poglavito ne onaj iz reda nemuslimanskog naroda.

Sve to pokazuje kako je glavni, ili prvi odgajatelj i „proizvođač“ ratnika u Bosni i Hercegovini politika i političari, oni koji tu zemlju u budućnosti vide kao unitariziranu, centraliziranu i deeuropeiziranu, te kao i oni koji su genocidom stvarali svoje čiste nacionalne feude, svoje gruntove, u koje danas nema povratka prognanika koji nisu njihove vjere i nacije. Iskustvo gradnje takvih genocidnih tvorevina veličine 49 % beha teritorija, danas se primjenjuje i na onom ostatku od 51 %, beha prostora koji su sve sličniji jedan drugom, samo sa različitim, nacionalnim, odnosno nacionalističkim, i vjerskim predznakom. Jedan je, već izgrađen i od svijeta priznat, srpski, a drugi je na tom putu gradnje i priznanja, bošnjački. Ratnik u Bosni i Hercegovini, po intervalima ratova u toj zemlji, je nekako nasljedno zanimanje. U obuci i pripremama tih zanimanja, uz neke političare i bivšeg poglavara IZ BiH Mustafu Cerića, dakako da sudjeluje i svjetska zajednica kroz nepravdu i pristranost u (ne)traženju riješenja beha problema.

Za tako neko zanimanje koje izlazi iz svih normi i okvira rađanja i odgajanja djece, rasta i odrastanja, mladi več u ratu, napose u vrijeme daytonskog nepravednog primirja, majke bošnjačke djece pripremao je i pripremio tadašnji poglavar IZ BiH Mustafa Cerić. Još dok se miris baruta mirisao po bosanskim ratnim bespućima, a mnogi roditelji tražili nestalu i pobijenu djecu, djeca roditelje, braću i sestre, Mustafa Cerić zapovijeda, tada još Muslimankama danas Bošnjakinjama. Naime na jednom skupu na kojem je bilo i žena u crnom Cerić im objašnjava cilj rađanja djece, poslanje majke, i kaže: „…svaka Muslimanka je dužna roditi petero djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu i Hercegovinu.“ Talibanski pristup ženi, majci, nezabilježen do tada na tim europskim prostorima.

Uz to što je tom zapovijedi povrijedio na najgrublji mogući način dostojanstvo žene, a o pravima žena da i ne govorimo, on je ženu definirao kao neku ratnu tvornicu za proizvodnju oružja za ubijanja. Time je, također, rekao da rat u Bosni i Hercegovini nije prestao, da će rata biti, i da ga ima, jer svaka Bošnjakinja mora roditi troje djece za Bosnu, drugim riječima za rat i ubijanje. Naprosto Mustafa, budući član Predsjedništva troentitetske, srpske, bošnjačke i mudžahedinske, Bosne i Hercegovine, je, na žalost, htio svaku Bošnjakinju upotrijebiti kao tvornicu djece ratnika, onih koji će ubijati sve koji su drugi i drugačiji od njih. Iz tog Cerićeva vremena „masovnih gradnji tvornica ratnika“ izrasla je i odrasla generacija onih „za Bosnu“, kojima i nije dao nikakvu drugu mogućnost odrastanja za budućnost osim rata za koji se priprema, a kojeg će lakše započeti u funkciji člana beha Predsjedništva. U rezervi su još i oni ratnici, mladi što im Cerić oteo budućnost, koje su majke „rodile za sebe“. Zlu ne trebalo, razmišlja Mustafa.

Kako u tako ratničkom bošnjačkom društvu naći put mira, suživota, tolerancije i zajedničke budućnosti. Kako u tom mnoštvu Cerićevi mladi, onih „za Bosnu“, pa i onih koje su majke rodile za sebe a nemaju budućnost, graditi dijalog kao put mira. Čini se nemogućim, jer odrasli ratnici hoće „raditi“. Oni su planirani i rođeni za rat. Sada kada nemaju „posla“ u Bosni i Hercegovini „proizvođači“ to „oružje“ šalju u bratske islamske zemlje na testiranje i usavršavanje. Smjer ratnika se, na neko vrijeme, promijenio. U vrijeme beha sukoba iz islamskih zemalja dolazili su džihadisti ratovati u BiH, danas iz beha primirja bošnjački džihadisti idu u rat po islamskom svijetu. Znak je to kako je bošnjačko društvo opasno islamizirano i deeuropeizirano. Društvo isključivosti, sa mnogim znakovima radikalnih islamskih zemalja, u kojima je nacionalna i vjerska kultura dijaloga velika nepoznanica.

Rađati djecu po preporuci vjerskog poglavara, troje „za Bosnu“ odnosno za rat, a dvoje za sebe, znači pripremati se za rat, i nepriznavati onog drugog i drugačijeg od sebe kojima je ta zemlja paukovski povezana. Ratna je to bošnjačka politika u nepravednom daytonskom primirju, ili miru kojeg Bošnjaci u najvećoj mjeri i ne priznaju, što potvrđuju i ovakvi planovi za rat, vrijeme odgajanja i odrastanja budući ratnika. Dio je to one Izetbegovićeve ratne politike osvajanja Bosne i Hercegovine kada je rekao „…spreman sam žrtvovati i 250 hiljada Muslimana za Bosnu i Hercegovinu“. Dakako islamsku, onu iz njegove „Islamske deklaracije“. I budući da taj Izetbegovićev broj muslimanskih žrtava, na svu sreču bošnjačkog naroda, i naroda BiH i svijeta u cjelini, a tim je brojem on počeo po završetku rata obmanjivati svijet, nije dosegnut a time ni islamska Bosna i Herecgovina, Cerić nastavlja ratnu akciju k tom broju i tom cilju. Naravno da u taj zastrašujući broj, ni Izetbegović, ni Cerić, ni Ganić, ni Silajdžić, ni Delić, ni Mlaćo, ni Halilović, ni svi drugi bošnjački političari i vjerske vođe, koje ne može opravdati nikakav cilj, nisu uračunali svoju djecu. U taj broj trebaju biti upisana djeca gladnih i osiromašenih, pokradenih i obespravljenih Bošnjaka i Bošnjakinja. Oni su te „tvornice“ ratnika. Ratnika ne samo protiv nebošnjaka, već ratnika i protiv europske Bosne i Hercegovine, slobodne, demokratske, multinacionalne i multireligijske zajednice, svijeta u malom.

Zaustaviti te buduće ratnike na njihovom krvavom i rušilačkom putu do zločinačkog cilja i zadržati barem neke dijelove Bosne i Hercegovine europskim i slobodnim, demokratskim te u nekoj mjeri nacionalno i vjerski šarenim, moguće je jedino konfederaliziranjem nacionalnih entiteta ili republika unutar cjelovite i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. To je zadaća Europe kao susjeda na čijem pragu se otvaraju „tvornice“ budućih ratnika, istih onih koji danas ruše sve tragove nemuslimana u zemljama u kojima su muslimani većina, a sutra bi to isto činili i u Europi.

Vinko Đotlo,hrvatski fokus

facebook komentari

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati