Pratite nas

Povijesnice

43 GODINE OD SLAMANJA HRVATSKOG PROLJEĆA

Objavljeno

na

Otac predsjednika Josipovića sudjelovao u gušenju Hrvatskog proljeća i progonu studenata

Krajem studenog ove godine navršava se 43 godine od sloma hrvatskog narodnog pokreta i bunta protiv centralističke i komunističke vlasti u Beogradu, poznatijeg pod imenom Hrvatsko proljeće. Naziv Maspok (masovni pokret) koristili su politički protivnici iz redova KP Jugoslavije.

Što je hrvatsko proljeće?

Hrvatsko proljeće bio je nacionalni pokret hrvatskog naroda protiv unitarizma, sa željom za reformama i autonomijom Hrvatske u područjima gospodarstva, kulture i što je najvažnije – političkog života.

Pokret je refleksija i nastavak slobodarskih gibanja u javnom životu Hrvatske s kraja 60-ih nakon više od 20 godina brutalne i nemilosrdne represije komunističkog sustava, koju su pratila brojna ubojstva, uhićenja, deportacije u logore i zatvore, mučenja i druge nečovječnosti.
U užem smislu hrvatsko proljeće je počelo na 10.-toj sjednici CK SKH u siječnju 1970 g. osudom unitarizma Miloša Žanka, komunističkog djelatnika i protivnika svake federalizacije Jugoslavije, a trajalo je do njegovog konačnog slamanja na sjednici u Karađorđevu, u Srbiji, 29. 11. 1971.

Komunistička vlast, koju su činili uglavnom dogmatski komunisti i karijeristi u kojem je dominirao srpski kadar, na čelu sa ostarjelim komunističkim maršalom i diktatorom Josipom Brozom Titom smijenio je u Karađorđevu hrvatsko političko rukovodstvo iz redova SK Hrvatske, koje je predstavljalo nacionalno osviješteniji i liberalniji dio članova komunističke partije.

Centri i institucije iz kojih je nastalo ‘Hrvatsko proljeće’

hrvatsko-prolljece-e1417374900289-580x400Osim CK SKH na čelu s predsjednicom Savkom Dabčević Kučar, centri nacionalnog pokreta dolazili su i iz drugih središta kao: hrvatski sveučilišni i studentski centri u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, Katolička Crkva u Hrvatskoj i BiH, HAZU (tada JAZU), Hrvatska matica iseljenika, Matica Hrvatska, Društvo književnika, Institut za povijest hrvatskog radničkog pokreta koji je osnovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a gdje su djelovali sa Bruno Bušić, ubijeni hrvatski intelektualca i emigrant, Dušan Bilandžić i brojni drugi intelektualci.
Bio je to pokret sa vrlo širokom bazom u djelovanju i sa gotovo plebiscitarnom podrškom u hrvatskom narodu.

Problemi Hrvatske unutar Jugoslavije – uzrok ‘Hrvatskog proljeća’

Osim sustavnog kršenja nacionalnih i vjerskih sloboda Hrvata koja su se događala od kraja Drugog Svjetskog rata do kraja 60-tih – uz sustavna, legalizirana ubijanja, mučenja , progon, dugogodišnja utamničenja , zabrane zapošljavanja i studiranja za sve one koji su se protivili komunističkom režimu, poseban naglasak je bio i na drugim pitanjima kao:

-pitanje hrvatskog jezika i njegova srbizacija

-pitanje privredne reforme i decentralizacije privrede

-revalorizacija hrvatske povijesti i skidanje lažnih kolektivnih optužbi sa hrvatskog naroda za genocidnost i ksenofobiju (sredstvo ucjene koje se koristilo za progon neistomišljenika pod maskom antifašizma i bratstva i jedinstva naroda)

-pitanje distribucije deviznih sredstava od kojih je većina odlazila u Beograd (cca 50% deviza je ulazilo u Jugoslaviju preko Hrvatske, uglavnom od doznaka brojnih Hrvata u inozemstvu obiteljima u domovini)

-pitanje saveznih proračunskih sredstava (gdje je Hrvatska dobivala cca 16%, a Srbija 47%)

-zatiranje i progon nacionalne svijesti Hrvata

-zatiranje hrvatske kulture

– pitanje nacionalne ravnopravnosti u saveznoj upravi (gdje je bilo svega 8% Hrvata i 73% Srba)

-pitanje časničke strukture JNA (gdje je bilo svega 10% Hrvata i 63% Srba)

Deseta sjednica SKH i smjena unitarista Miloša Žanka probudila je nadu u hrvatskom narodu da će stvari u Jugoslaviji početi mijenjati u korist Hrvata.

Razvoj i nasilno gušenje hrvatskog proljeća

Nakon Desete sjednice CK SKH, došlo je do brojnih kulturnih, studentskih, radničkih i nacionalnih gibanja. Osnivani su novi i liberalniji časopisi i novine, posebno glasnik Matice Hrvatske koje je uređivao pokojni Vlado Gotovac, izdavane su brojne knjige, otvarane povijesne i političke rasprave, a SKH zahvatile su brojne unutarnje reforme i slobodarske tendencije.

Posebno je studentska populacija bila zahvaćena buntom i željom za većom neovisnošću Hrvatske i samobitnosti hrvatskog naroda.
Dana 27.srpnja 1971 g. u mjestu Srb u Lici mnogobrojni hrvatski Srbi i komunisti unitaristi održali su veliki miting protiv hrvatskog proljeća. Na istom mjestu, 19 godina kasnije, na isti dan održan je velikosrpski i četnički miting kao uvod u rat i agresiju na Hrvatsku, sa potpuno istim optužbama i prijetnjama.

Hrvatske proljećare članovi komunističke partije, bilo iz uvjerenja, bilo iz karijerizma i želje da zaštite svoje privilegije, dio njih i hrvatske nacionalnosti, nazivali su ‘hrvatskim fašistima’. Isti obrazac etiketiranja svakog nacionalnog osjeća i domoljublja primijenjen je, također, i 20 godina kasnije kao huškački element za napade na Hrvatsku i njezinu okupaciju.

Slična terminologija, nažalost, koristi se i danas u svrhu progona i diskvalifikacije slobodne nacionalne misli i političkog progona hrvatskih domoljuba u kulturnom, sportskom, glazbenom i drugim područjima javnog života.

1.12. 1971. na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, komunistički maršal i diktator Josip Broz Tito osudio je slobodarska gibanja u Hrvatskoj i označio ih kao ‘kontrarevolucionarna’. Taj događaj je poznat pod imenom ‘Sječa Hrvatske u Karađorđevu’.

Poznate rečenice koje je tom prilikom izjavio ostarjeli diktator Tito bile su „da kod nas ima previše demokracije“, „neka se sudstvo ne drži zakona kao pijan plota“,“prije će Sava poteći uzvodno od Zagreba nego Hrvatska dobiti državu“ i druge u svrhu diskvalifikacije i progona hrvatske misli i Hrvata.

Savka Dabčević Kučar izjavila je mnogo godina kasnije da „Karađođevo nije bila procedura nego državni udar protiv Hrvatske“.

Tripalo_Drniš_1971

Posljedice gušenja hrvatskog proljeća

Više od 2000 ljudi je uhićeno i osuđeno na kraću ili dugogodišnju robiju. Progon je nastavljen godinama kasnije, tako da su najistaknutiji intelektualci i domoljubi osuđivani na zatvor kao: Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ljerka Mintas Hodak, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Goran Dodig, Ferdo Bušić, Šime Đodan, Vlatko Pavletić i brojni drugi.

Najistaknutiji hrvatski časnici u JNA su smijenjeni ili zatvarani kao Vlado Mutak, Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i brojni drugi.
Kompletno hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom je smijenjeno i zabranjen im je bilo kakav društveni rad.
Brojni časopisi i novine su ukinuti, urednici smijenjeni i pozatvarani, a osobito je stradala Matica Hrvatska.

70.000 Hrvata isključeno iz Partije

Po riječima Savke Dabčević Kučar „računa se da je 70.000 Hrvata isključeno iz Partije..niti jedna druga komunistička partija do tada nije doživjela tako drastičan progon…“

Hrvatska i Hrvati su nakon toga do početka prvih slobodnih izbora i pobjede HDZ-a na čelu sa Franjom Tuđmanom živjeli i bili etiketirani kao neprijatelji i nacionalisti.

Tako je čak velikosrpski časopis NIN, inače vrlo huškači i velikosrpski raspoložen, u članku od 12.3.1989 objavio tu činjenicu i napisao:

“Ne znam i sumnjam da li su pisane knjige o nacionalizmu bilo kojeg jugoslavenskog naroda osim hrvatskog; da li uz knjigu ‘Suvremeni hrvatski nacionalizam’ ima nešto slično npr. o makedonskom, slovenskom ili srpskom nacionalizmu, i da li su autori i izdavači iz iste republike, dapače i nacije. Čini se da su taj “privilegij” stekli samo Hrvati. I to ih prati desetljećima. Nacionalizam, “maspok”, ostat će, čini se, vječni hrvatski “epiteton ornans”,kojim će se stalno upozoravati “šutljivu republiku” da ima da “ćuti”, odnosno prigovarati joj da se ti “vampiri maspoka” ponovo javljaju, a “šutljiva republika” uglavnom “ćuti”.

Hrvatski narod i njegovo politčko vodstvo, nakon ‘Proljeća’ uglavnom postavljano direktivom iz Beograda, je zahvatila zlokobna šutnja i strah.

Tako je nastala poznata ‘hrvatska šutnja’- sintagma koja ima refleksije do današnjih dana u strahu od progona sustava i šutnji pred društveno neprihvatljivim pojavama kao nepotizam, korupcija, politički progon, neosnovana diskvalifikacija i slično.

Tko su bili protivnici Hrvatskog proljeća

U inozemstvu je britanski državni vrh oduševljeno dočekao ‘sječu hrvatskih kadrova’, a ostali su prelazili preko događanja u Hrvatskoj. Svega je nekoliko listova, posebno FAZ, u Njemačkoj izrazilo zgražanje nad progonima i nasiljem nad Hrvatima.

U domovini Hrvatskoj, osim neprijateljski raspoloženih komunističkih kadrova iz Beograda, veći broj Srba iz Hrvatske i Hrvata otvoreno se stao na stranu protivnika Hrvatskog proljeća kao: Milka Planinc, Jure Bilić, Ante josipović, otac predsjednika Josipovića, Josip Vrhovec, kasniji predsjednik NK Dinamo, Milutin Baltić, Čedo Grbić, Rade Bulat, partizanski general, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević i brojni drugi dužnosnici.
Odjek njihove izdaje prema ‘hrvatskom proljeću’ i vlastitom narodu i domovini čuje se i osjeća do današnjih dana.

Izvor: Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Konvoj liječnika bez granica

Objavljeno

na

Objavio

Konvoj humanitarne organizacije „Liječnici bez granica“ tek je 19. listopada 1991. napokon propušten u opkoljeni Vukovar.

Jedan od pokušaja ulaska 11. listopada zaustavljen je zato što je u kolima Hitne pomoći navodno pronađena ručna bomba.

U međuvremenu, 13. listopada zadnji veliki pokušaj proboja prema Vukovaru nije uspio, a hrvatske snage zaustavljene su, uz velike gubitke, na ulasku u Marince.

Unatoč svemu Europska zajednica zatražila je prekid operacija JNA kako bi humanitarni konvoj ušao u grad.

Nakon što su uz brojne prijetnje i opstrukcije ipak uspjeli ući, „Liječnici bez granica“ izvukli su iz vukovarske bolnice 112 ranjenika. No s druge strane ulazak konvoja u Vukovar srpske postrojbe zapravo su iskoristile da poprave i učvrste napadačke položaje, piše HRT

Kada je 19. listopada konvoj oko 11 sati krenuo prema Nuštru preko Bogdanovaca i Marinaca, započela je pucnjava te je  kolona zaustavljena. Do 15 sati konvoj s ranjenicima još uvijek je bio u Bogdanovcima, a napadi teškog topništva JNA na Nuštar nisu prestajali.

Konvoj je stoga nastavio put prema Srbiji, ali je jedan  kamion naletio na minu pri čemu su ranjene dvije medicinske sestre iz Švicarke i Luksemburga.

Konvoj je ipak nastavio prema Šidu, a na povratku, kod Lipovca, preuzeli su ga hrvatski redarstvenici. Tako je, nakon više od 12 sati lutanja, konvoj stigao u sigurne ruke. Zbog svih opasnosti kojima su bili izloženi medicinski djelatnici i ranjenici, odustalo se od daljnjih pokretanja humanitarnih akcija izvlačenja ranjenika.

Mali dio ranjenika nekako je ipak uspio naći put do slobode izvlačeći se početkom studenog. No najveći dio pacijenata vukovarske bolnice, naočigled europskih promatrača, po okupaciji odveden je na Ovčaru i likvidiran, što će ostati upamćeno kao najprimitivniji oblik neljudskosti velikosrpskog agresora.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

facebook komentari

Nastavi čitati