Josipovićeva reforma 5 do 12: Za kampanje spas u zadnji čas

0

Bilo bi smiješno da se o tome u današnjim informativnim emisijama i na portalima ne govori smrtno ozbiljno: Predsjednik RH poslao je dramatično pismo predsjedniku Sabora RH u kojem je, barem kako prenosi Jutarnji list, zavapio da je ‘država pred slomom’ te da ‘moramo nešto učiniti’.

Istina je da je daleko od toga da se o postojanju njegovog prijedloga izborne reforme nije prije govorilo, ali nipošto nije jasno zašto je sve do sada čekao da taj prijedlog ovako dramatično porine u javnost. I to nakon što je jedna građanska udruga već pokrenula svoju referendumsku inicijativu, prikupivši stotine tisuća glasova, za koji još uvijek nije jasno hoće li biti dovoljni da se referendum i održi. To je tako već treća inicijativa koja se pokušava progurati redovnim ili ubrzanim saborskim putem.

A sve te inicijative na površini ističu uvođenje preferencijskog glasanja, a ispod površine strukturu koje donose posve različite izborne inžinjeringe. Josipovićev prijedlog teško da je najbolji od ponuđenih, no naravno o tome se da raspravljati. Jasno je samo da ni jedna od vladajućih stranaka nije spremna na sveobuhvatnu reformu izbornog sustava, te da do sada nijedan od tih prijedloga nije naišao ni na najblaži interes pozicije ili opozicije.

Zoran Milanović pred hrvatskom javnošću doduše je uspio izigrati Tomislava Karamarka, ostavivši ga usamljenog u središtu arene kao jedinog koji se i dalje protivi uvođenju preferencijskog glasanja, iako ni predsjednik SDP-a sam teško da je spreman za promjene koje bi išle dalje od toga. Loši savjetnici natjerali su čak i Kolindu Grabar Kitarović da se u zadnji tren nepotrebno izjasni protiv reforme izbornog sustava u ovom trenutku, čime je i ona ispala licemjerna.

Prihvati li pak Milanović ovu Josipovićevu inicijativu, najjači potez koji bi Karamarko mogao poduzeti je da se založi za neku drugu, recimo onu GONG-ovu, a ako se već natječu u zaokretima za 180 stupnjeva, koliko god to njima nevjerojatno i svetogrdno sada zvučalo, kad već mora odgovarati na poteze protivnika – najveći efket donijelo bi mu da se predomisli i prigrli inicijativu U ime obitelji! Dovoljno mu je da ponudi pojašnjenje da je takvo rješenje među ponuđenima ipak najmanje štetno za hrvatsku demokraciju.

Preferencijsko glasanje nešto je za što se ja osobno zalažem već više godina, iskoristivši nebrojene javne nastupe da stavim bubu u uho gdje god je za to postojala i najmanja šansa, tako da bez lažne skromnosti mogu reći da sam dao značajni obol širenju te ideje. A naravno, presudni su bili izbori za europski parlament, tijekom kojih su se pokazale prednosti takvog načina biranja.

No, samo preferencijsko glasanje teško da može donijeti neku prekonoćnu revoluciju, osim što zagorčava život onima koji pokušavaju složiti koalicije i unaprijed u najvećoj mogućoj mjeri odrediti kome će pripasti koliko zastupničkih mjesta prema dogovorenom koalicijskom ključu. Takve križaljke automatski padaju u vodu.

Iako je referendumski prijedlog U ime obitelji u javnosti dočekan na nož zato što navodno prijeti cunamijem raznih strančica u parlamentu, lako je dokazivo da to nimalo ne stoji, čime sam se detaljno pozabavio u svojoj analizi KONTROVERZE Što nam stvarno donosi referendum, kako bi izgledale izborne jedinice i smijemo li dati svoj potpis? >>. Jednako je smiješna primjedba da to narušava neku imaginarnu stabilnost hrvatskog političkog sustava. U slučaju prijedloga U ime obitelji mora se gledati što donosi paket u cjelini, a ne što donosi samo spuštanje izbornog praga. To podrazumijeva i smanjivanje broja izbornih jedinica na 5 do 6 – navodno kao u programu kojeg priprema sam SDP.

Josipović je imao pet godina da djeluje, a nije napravio ništa. De facto je bio stup podrške vladi koja je nakon HDZ-ove dokrajčila hrvatsko gospodarstvo. Šutjeti i gledati – to nije zadaća predsjednika.

Činjenica je da prijedlog U ime obitelji ide za tim da u Sabor ne uđu neke od stranaka koje to inače mogu samo tako da iskažu vjernost nekoj od velikih stranaka na zajedničkoj koalicijskoj listi, već da u Sabor uđu samo one stranke koje doista imaju podršku birača, te da se smanji politički plijen koji dvjema najvećim strankama donose visoki izborni prag i d’Hondtova metoda.

Prijedlog Ive Josipovića donosi pak posve suprotni rezultat, jačajući postojeći duopol HDZ-a i SDP-a i uskraćujući manjim strankama i novim igračima mogućnost da značajnije poremete status quo, uz veliki rasap i gubitak njihovih glasova. Prijedlog je to dakle reforme koja u ovom trenutku uopće nije reforma, koja, ako se prihvati, teoretski može s jedne strane dodatno osnažiti sami HDZ, ali i smanjiti trenutačnu eroziju SDP-a.

To sasvim sigurno nije ono što u ovom trenutku Hrvatskoj treba:

Još jedan premijer koji će biti siguran da će svoj mandat odraditi do kraja bez obzira kakvi mu bili rezultati.

Pet godina Ivo Josipović je šutio, glumeći poslovični fikus na Pantovčaku, da bi se oglasio 5 do 12, na samom kraju mandata, ususret vrhuncu bitke da zadrži fotelju predsjednika Republike. Sve što je radio tih pet godina bilo je u cilju osvajanja tog drugog mandata, pet dugih godina politike nezamjeranja i pružanja pipaka prema svim relevantnim medijima i različitim središtima moći. Podsjetimo, upravo u njegovom mandatu Hrvatska je uletjela u živo blato ove krize iz koje se ne zna iščupati.

Malo je šanse da će tako nešto biti i prihvaćeno, ali je malo vjerojatno da je Josipovića za to iskreno briga. On je samo u tom smislu najbolji učenik Željke Markić, koja svoje inicijative koristi kao najjeftiniju i najučinkovitiju promociju sebe same za neke buduće političke ciljeve. Po tom receptu, čak i bez obzira na ishod njegove inicijative, u međuvremenu time sebi osigurava da se o tome priča u javnosti i medijima te tako loži dodatnu vatru pod kotao svoje predsjedničke kampanje. A također stvara privid da se oko nečega sukobljava s premijerom Milanovićem, s kojim se do sada u protekle tri godina nije baš nijednom ozbiljno javno sukobio, iako mu je ovaj nudio obilje materijala.

Točnije, pet godina Ivo Josipović je šutio, glumeći poslovični fikus na Pantovčaku, da bi se oglasio 5 do 12, na samom kraju mandata, ususret vrhuncu bitke da zadrži fotelju predsjednika Republike. Sve što je radio tih pet godina bilo je u cilju osvajanja tog drugog mandata, pet dugih godina politike nezamjeranja i pružanja pipaka prema svim relevantnim medijima i različitim središtima moći. Podsjetimo, upravo u njegovom mandatu Hrvatska je uletjela u živo blato ove krize iz koje se ne zna iščupati. Ne da je on odgovoran za okolnosti koje su dovele do toga, nipošto, ali Predsjednik RH nije napravio baš ništa, a ako je nešto i predložio, brzo bi utihnuo ako bi se Milanović pravio da nije čuo. Naravno, sukob s Milanovićem nije nikad dolazio u obzir, jer bez podrške njega i stranke ne bi imao nikakve šanse dodatnih pet godina ostati u fotelji.

Fikus bi se nenadano pretvorio u kaktus samo u trenucima kad bi neko Josipovića osobno uvrijedio. Tek tad bi se itekako pokazalo kolika moć stvarno dolazi s Pantovčaka. Naravno, Milanović bio je dovoljno pametan da to ne napravi tako da bude baš svima očito. Josipoviću, nažalost, nikad nije palo na pamet da se na isti način založi za građane ove države, među kojima su stotine tisuća tijekom njegova mandata dodirnuli rub egzistencije. “Iza njegove krilatice Nova pravednost nema ničega, prazna misao“, kako je još prije par mjeseci lucidno zaključila njegova novoizabrana glasnogovornica, koja kao da je doživjela amneziju.

Josipović je imao pet godina da djeluje, a nije napravio ništa. De facto je bio stup podrške vladi koja je nakon HDZ-ove dokrajčila hrvatsko gospodarstvo. Šutjeti i gledati – to nije zadaća predsjednika.

Do sada je alibi bio da predsjednik nema stvarnu moć da nešto promijeni. No, kad predsjednik ništa ne bi mogao, ne bi nam bio ni potreban kao na nacionalnim izborima direktno izabrani državni čelnik. Naravno da nije istina da predsjednik nema moć. Uostalom, u ovoj kampanji on kao da odjednom počinje govoriti “ja (ipak) imam moć!”, obećavajući što će sve (za nas?) napraviti što u prvom mandatu nije. Čak će i referendum organizirati ako bude potrebno! Još jedna korisna škola Željke Markić – samo s drugačijim predznakom.

Gotovo izravno nam veli: Prvih pet godina je bilo za šalu, to zaboravite, sad ćete tek vidjeti što Josipović može! NO, iako je jasno da bi u drugom mandatu sigurno bio manje opterećen nego u prvom, jer ionako ne može do trećeg mandata, pitanje koje ostaje je – treba li nagraditi čovjeka koji je šutio kad je nama bilo najteže?

Nije gotovo dok Ustavni sud ne kaže da je gotovo: Referendum za promjenu izbornog sustava još uvijek je u igri

Može li biti išta luđe od države u kojoj se prikupljaju potpisi za promjenu ustava, a da nitko ne zna koliko potpisa treba prikupiti? I tu se ne radi o razlici od nekoliko stotina ili tisuća, već sam ministar uprave stane pred kamere i mrtav ozbiljan kaže da je potrebno “između 370 i 450 tisuća”?!?? Što je najsmješnije, SDP-ov minstar Arsen Bauk pri tome se skriva pod skute HDZ-ovog barda ustavne materije, Vladimira Šeksa, te umjesto svojeg stava nudi njegov?!?

Ustav RH ostavlja i dalje mogućnost sucima Ustavnog suda, da prosude da se pri prikupljanju potpisa za nacionalni referendum, koji se prikupljaju isključivo na teritoriju RH, može kao relevantni ukupni broj birača “u Hrvatskoj” (kao što se navodi u Ustavu) uzeti broj iz kojeg su izuzeti birači izvan tog teritorija.

No, prikupljanje je završeno i znali mi potreban broj ili ne, tek se mora odlučiti što s prikupljenom gomilom potpisnih listića. Udruga U ime obitelji doduše još uvijek nije predala prikupljene potpise, oni se još uvijek prebrojavaju i sortiraju, no čini se da nema sumnje da je prikupljeno više od tih minimalnih 370 i kusur tisuća, a manje od onih maksimalnih 450 tisuća.

Nema sumnje isto tako da je vladajuća koalicija odgovorna što je iz vlastitih interesa zapetljala situaciju s popisima i registrima birača te s nedokuhanom referendumskom regulativom koju je naslijedila od prethodnika (a u kojoj su opet svi zajedno u konsenzusu bili sudjelovali). U trenutku kad vladajući predlažu zakon o referendumu kojemu je cilj da dodatno ograniči mogućnosti neposredne demokracije u Hrvata, naravno da je teško uopće zamisliti da bi oni postojeću nedorečenost Ustava RH i odgovarajućih zakona interpretirali tako da ide na ruku organizatorima referenduma.

No, Ustav RH ostavlja i dalje mogućnost sucima Ustavnog suda, da prosude da se pri prikupljanju potpisa za nacionalni referendum, koji se prikupljaju isključivo na teritoriju RH, može kao relevantni ukupni broj birača “u Hrvatskoj” (kao što se navodi u Ustavu) uzeti broj iz kojeg su izuzeti birači izvan tog teritorija.

U tom slučaju, referendumska inicijativa još nije mrtva i sve druge ostaju po strani sve dok građani Hrvatske ne kažu svoje mišljenje.

Ustavni suci itekako imaju temelja prosuditi da je zakonodavac otišao predaleko u svojoj interpretaciji Ustava te da je nepravedno da se eventualna nedorečenost Ustava tumači na štetu demokratskih procesa u Hrvatskoj, pa makar se radilo o direktnoj demokraciji koja je na konstantnom udaru izvršne i zakonodavne vlasti. Koliko pravda ima ulogu pri prosudbi Ustavnih sudaca, trebali bismo uskoro doznati, jer bi bilo logično (opet, ako logika ima ikakvu ulogu u svemu) da se referendum održi zajedno s predjedničkim izborima.

izvor:Politika plus, autor Ivan Hrstić

facebook komentari