Pratite nas

Kolumne

Josipovićeva reforma 5 do 12: Za kampanje spas u zadnji čas

Objavljeno

na

Bilo bi smiješno da se o tome u današnjim informativnim emisijama i na portalima ne govori smrtno ozbiljno: Predsjednik RH poslao je dramatično pismo predsjedniku Sabora RH u kojem je, barem kako prenosi Jutarnji list, zavapio da je ‘država pred slomom’ te da ‘moramo nešto učiniti’.

Istina je da je daleko od toga da se o postojanju njegovog prijedloga izborne reforme nije prije govorilo, ali nipošto nije jasno zašto je sve do sada čekao da taj prijedlog ovako dramatično porine u javnost. I to nakon što je jedna građanska udruga već pokrenula svoju referendumsku inicijativu, prikupivši stotine tisuća glasova, za koji još uvijek nije jasno hoće li biti dovoljni da se referendum i održi. To je tako već treća inicijativa koja se pokušava progurati redovnim ili ubrzanim saborskim putem.

A sve te inicijative na površini ističu uvođenje preferencijskog glasanja, a ispod površine strukturu koje donose posve različite izborne inžinjeringe. Josipovićev prijedlog teško da je najbolji od ponuđenih, no naravno o tome se da raspravljati. Jasno je samo da ni jedna od vladajućih stranaka nije spremna na sveobuhvatnu reformu izbornog sustava, te da do sada nijedan od tih prijedloga nije naišao ni na najblaži interes pozicije ili opozicije.

Zoran Milanović pred hrvatskom javnošću doduše je uspio izigrati Tomislava Karamarka, ostavivši ga usamljenog u središtu arene kao jedinog koji se i dalje protivi uvođenju preferencijskog glasanja, iako ni predsjednik SDP-a sam teško da je spreman za promjene koje bi išle dalje od toga. Loši savjetnici natjerali su čak i Kolindu Grabar Kitarović da se u zadnji tren nepotrebno izjasni protiv reforme izbornog sustava u ovom trenutku, čime je i ona ispala licemjerna.

Prihvati li pak Milanović ovu Josipovićevu inicijativu, najjači potez koji bi Karamarko mogao poduzeti je da se založi za neku drugu, recimo onu GONG-ovu, a ako se već natječu u zaokretima za 180 stupnjeva, koliko god to njima nevjerojatno i svetogrdno sada zvučalo, kad već mora odgovarati na poteze protivnika – najveći efket donijelo bi mu da se predomisli i prigrli inicijativu U ime obitelji! Dovoljno mu je da ponudi pojašnjenje da je takvo rješenje među ponuđenima ipak najmanje štetno za hrvatsku demokraciju.

Preferencijsko glasanje nešto je za što se ja osobno zalažem već više godina, iskoristivši nebrojene javne nastupe da stavim bubu u uho gdje god je za to postojala i najmanja šansa, tako da bez lažne skromnosti mogu reći da sam dao značajni obol širenju te ideje. A naravno, presudni su bili izbori za europski parlament, tijekom kojih su se pokazale prednosti takvog načina biranja.

No, samo preferencijsko glasanje teško da može donijeti neku prekonoćnu revoluciju, osim što zagorčava život onima koji pokušavaju složiti koalicije i unaprijed u najvećoj mogućoj mjeri odrediti kome će pripasti koliko zastupničkih mjesta prema dogovorenom koalicijskom ključu. Takve križaljke automatski padaju u vodu.

Iako je referendumski prijedlog U ime obitelji u javnosti dočekan na nož zato što navodno prijeti cunamijem raznih strančica u parlamentu, lako je dokazivo da to nimalo ne stoji, čime sam se detaljno pozabavio u svojoj analizi KONTROVERZE Što nam stvarno donosi referendum, kako bi izgledale izborne jedinice i smijemo li dati svoj potpis? >>. Jednako je smiješna primjedba da to narušava neku imaginarnu stabilnost hrvatskog političkog sustava. U slučaju prijedloga U ime obitelji mora se gledati što donosi paket u cjelini, a ne što donosi samo spuštanje izbornog praga. To podrazumijeva i smanjivanje broja izbornih jedinica na 5 do 6 – navodno kao u programu kojeg priprema sam SDP.

Josipović je imao pet godina da djeluje, a nije napravio ništa. De facto je bio stup podrške vladi koja je nakon HDZ-ove dokrajčila hrvatsko gospodarstvo. Šutjeti i gledati – to nije zadaća predsjednika.

Činjenica je da prijedlog U ime obitelji ide za tim da u Sabor ne uđu neke od stranaka koje to inače mogu samo tako da iskažu vjernost nekoj od velikih stranaka na zajedničkoj koalicijskoj listi, već da u Sabor uđu samo one stranke koje doista imaju podršku birača, te da se smanji politički plijen koji dvjema najvećim strankama donose visoki izborni prag i d’Hondtova metoda.

Prijedlog Ive Josipovića donosi pak posve suprotni rezultat, jačajući postojeći duopol HDZ-a i SDP-a i uskraćujući manjim strankama i novim igračima mogućnost da značajnije poremete status quo, uz veliki rasap i gubitak njihovih glasova. Prijedlog je to dakle reforme koja u ovom trenutku uopće nije reforma, koja, ako se prihvati, teoretski može s jedne strane dodatno osnažiti sami HDZ, ali i smanjiti trenutačnu eroziju SDP-a.

To sasvim sigurno nije ono što u ovom trenutku Hrvatskoj treba:

Još jedan premijer koji će biti siguran da će svoj mandat odraditi do kraja bez obzira kakvi mu bili rezultati.

Pet godina Ivo Josipović je šutio, glumeći poslovični fikus na Pantovčaku, da bi se oglasio 5 do 12, na samom kraju mandata, ususret vrhuncu bitke da zadrži fotelju predsjednika Republike. Sve što je radio tih pet godina bilo je u cilju osvajanja tog drugog mandata, pet dugih godina politike nezamjeranja i pružanja pipaka prema svim relevantnim medijima i različitim središtima moći. Podsjetimo, upravo u njegovom mandatu Hrvatska je uletjela u živo blato ove krize iz koje se ne zna iščupati.

Malo je šanse da će tako nešto biti i prihvaćeno, ali je malo vjerojatno da je Josipovića za to iskreno briga. On je samo u tom smislu najbolji učenik Željke Markić, koja svoje inicijative koristi kao najjeftiniju i najučinkovitiju promociju sebe same za neke buduće političke ciljeve. Po tom receptu, čak i bez obzira na ishod njegove inicijative, u međuvremenu time sebi osigurava da se o tome priča u javnosti i medijima te tako loži dodatnu vatru pod kotao svoje predsjedničke kampanje. A također stvara privid da se oko nečega sukobljava s premijerom Milanovićem, s kojim se do sada u protekle tri godina nije baš nijednom ozbiljno javno sukobio, iako mu je ovaj nudio obilje materijala.

Točnije, pet godina Ivo Josipović je šutio, glumeći poslovični fikus na Pantovčaku, da bi se oglasio 5 do 12, na samom kraju mandata, ususret vrhuncu bitke da zadrži fotelju predsjednika Republike. Sve što je radio tih pet godina bilo je u cilju osvajanja tog drugog mandata, pet dugih godina politike nezamjeranja i pružanja pipaka prema svim relevantnim medijima i različitim središtima moći. Podsjetimo, upravo u njegovom mandatu Hrvatska je uletjela u živo blato ove krize iz koje se ne zna iščupati. Ne da je on odgovoran za okolnosti koje su dovele do toga, nipošto, ali Predsjednik RH nije napravio baš ništa, a ako je nešto i predložio, brzo bi utihnuo ako bi se Milanović pravio da nije čuo. Naravno, sukob s Milanovićem nije nikad dolazio u obzir, jer bez podrške njega i stranke ne bi imao nikakve šanse dodatnih pet godina ostati u fotelji.

Fikus bi se nenadano pretvorio u kaktus samo u trenucima kad bi neko Josipovića osobno uvrijedio. Tek tad bi se itekako pokazalo kolika moć stvarno dolazi s Pantovčaka. Naravno, Milanović bio je dovoljno pametan da to ne napravi tako da bude baš svima očito. Josipoviću, nažalost, nikad nije palo na pamet da se na isti način založi za građane ove države, među kojima su stotine tisuća tijekom njegova mandata dodirnuli rub egzistencije. “Iza njegove krilatice Nova pravednost nema ničega, prazna misao“, kako je još prije par mjeseci lucidno zaključila njegova novoizabrana glasnogovornica, koja kao da je doživjela amneziju.

Josipović je imao pet godina da djeluje, a nije napravio ništa. De facto je bio stup podrške vladi koja je nakon HDZ-ove dokrajčila hrvatsko gospodarstvo. Šutjeti i gledati – to nije zadaća predsjednika.

Do sada je alibi bio da predsjednik nema stvarnu moć da nešto promijeni. No, kad predsjednik ništa ne bi mogao, ne bi nam bio ni potreban kao na nacionalnim izborima direktno izabrani državni čelnik. Naravno da nije istina da predsjednik nema moć. Uostalom, u ovoj kampanji on kao da odjednom počinje govoriti “ja (ipak) imam moć!”, obećavajući što će sve (za nas?) napraviti što u prvom mandatu nije. Čak će i referendum organizirati ako bude potrebno! Još jedna korisna škola Željke Markić – samo s drugačijim predznakom.

Gotovo izravno nam veli: Prvih pet godina je bilo za šalu, to zaboravite, sad ćete tek vidjeti što Josipović može! NO, iako je jasno da bi u drugom mandatu sigurno bio manje opterećen nego u prvom, jer ionako ne može do trećeg mandata, pitanje koje ostaje je – treba li nagraditi čovjeka koji je šutio kad je nama bilo najteže?

Nije gotovo dok Ustavni sud ne kaže da je gotovo: Referendum za promjenu izbornog sustava još uvijek je u igri

Može li biti išta luđe od države u kojoj se prikupljaju potpisi za promjenu ustava, a da nitko ne zna koliko potpisa treba prikupiti? I tu se ne radi o razlici od nekoliko stotina ili tisuća, već sam ministar uprave stane pred kamere i mrtav ozbiljan kaže da je potrebno “između 370 i 450 tisuća”?!?? Što je najsmješnije, SDP-ov minstar Arsen Bauk pri tome se skriva pod skute HDZ-ovog barda ustavne materije, Vladimira Šeksa, te umjesto svojeg stava nudi njegov?!?

Ustav RH ostavlja i dalje mogućnost sucima Ustavnog suda, da prosude da se pri prikupljanju potpisa za nacionalni referendum, koji se prikupljaju isključivo na teritoriju RH, može kao relevantni ukupni broj birača “u Hrvatskoj” (kao što se navodi u Ustavu) uzeti broj iz kojeg su izuzeti birači izvan tog teritorija.

No, prikupljanje je završeno i znali mi potreban broj ili ne, tek se mora odlučiti što s prikupljenom gomilom potpisnih listića. Udruga U ime obitelji doduše još uvijek nije predala prikupljene potpise, oni se još uvijek prebrojavaju i sortiraju, no čini se da nema sumnje da je prikupljeno više od tih minimalnih 370 i kusur tisuća, a manje od onih maksimalnih 450 tisuća.

Nema sumnje isto tako da je vladajuća koalicija odgovorna što je iz vlastitih interesa zapetljala situaciju s popisima i registrima birača te s nedokuhanom referendumskom regulativom koju je naslijedila od prethodnika (a u kojoj su opet svi zajedno u konsenzusu bili sudjelovali). U trenutku kad vladajući predlažu zakon o referendumu kojemu je cilj da dodatno ograniči mogućnosti neposredne demokracije u Hrvata, naravno da je teško uopće zamisliti da bi oni postojeću nedorečenost Ustava RH i odgovarajućih zakona interpretirali tako da ide na ruku organizatorima referenduma.

No, Ustav RH ostavlja i dalje mogućnost sucima Ustavnog suda, da prosude da se pri prikupljanju potpisa za nacionalni referendum, koji se prikupljaju isključivo na teritoriju RH, može kao relevantni ukupni broj birača “u Hrvatskoj” (kao što se navodi u Ustavu) uzeti broj iz kojeg su izuzeti birači izvan tog teritorija.

U tom slučaju, referendumska inicijativa još nije mrtva i sve druge ostaju po strani sve dok građani Hrvatske ne kažu svoje mišljenje.

Ustavni suci itekako imaju temelja prosuditi da je zakonodavac otišao predaleko u svojoj interpretaciji Ustava te da je nepravedno da se eventualna nedorečenost Ustava tumači na štetu demokratskih procesa u Hrvatskoj, pa makar se radilo o direktnoj demokraciji koja je na konstantnom udaru izvršne i zakonodavne vlasti. Koliko pravda ima ulogu pri prosudbi Ustavnih sudaca, trebali bismo uskoro doznati, jer bi bilo logično (opet, ako logika ima ikakvu ulogu u svemu) da se referendum održi zajedno s predjedničkim izborima.

izvor:Politika plus, autor Ivan Hrstić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati