Dno dna u hrvatskoj politici 2016.

3
50 vodećih apatrida koji svakodnevno teroriziraju 4.3 milijuna Hrvata žalujući za Jugoslavijom

Kao u nekoj nadrealnoj historijskoj priči suze liju nad svojom mrtvom jugoslavenskom prošlošću pokušavajući je oživjeti. Svoja uvjerenja, izrazito neprijateljska prema Hrvatskoj, ne temelje na činjenicama i dokazima, nego na onome što ih privlači, na hereditarnim mržnjama ili, jednostavno, na devijacijama vlastitoga političkoga uma. Njihova jugonostalgija legitimna je stvar, ali problem nastaje kada oni javno sebe svrstavaju na stranu dobra, a sve ostale nas na stranu zla nabijajući nam kompleks krivnje zbog njihovih pregaženih ideala i promašnih života.

Ja sam Stjepan Mesić, a ovo oko mene sve su, sram ih bilo, okorjeli hrvatski fašisti

MesićI u godini na izmaku bivši je predsjednik prednjačio u rehabilitaciji propale i zločinačke jugokomunističke šovinističke ideologije. Svojim govorima na obilježavanju četničkoga ustanka u Srbu, zatim u Jasenovcu, pa onda novinskim istupima u medijima, koji mu još uvijek, zbog identificiranja s njegovom ideologijom ustupaju prostor ili vrijeme, Mesić veliča jugoslavenskoga satrapa Josipa Broza Tita, opravdava bezbrojne i masovne komunističke zločine nad Hrvatima, veliča velikosrpske mitove o navodnoj genocidnosti Hrvata, redovito kleveće Hrvatsku za fašizam, ustaštvo, napada Crkvu, branitelje. Gotovo da je riječ o opsesivno-kompulzivnome poremećaju u vječnoj njegovoj potrebi da ocrni Hrvatsku i Hrvate. Krajem godine, kada je i Ustavni sud presudio da je zakonita odluka Hrvatskoga sabora da mu se ukine ured bivšega predsjednika, on je i taj sud proglasio fašističkim. Mesiću su fašisti svi u Hrvatskoj koji ne misle kao on i koji ga kritiziraju.

Čitav život borio se protiv hrvatske državotvorne ideje, od davne 1967. kada je kao mladi jugoslavenski boljševik zagovarao kazneni progon potpisnika Deklaracije o hrvatskome jeziku, zatim 90-ih kada je pjevao ustaške pjesme i prijetio Srbima, s ciljem da navuče omrazu svijeta na Hrvatsku, i prikupljao novac i čekove koje je onda gubio, pa do 1994. kada nije htio na miran način napustiti dužnost predsjednika Hrvatskoga sabora s koje ga je HDZ smijenio, nego je zajedno s istomišljenicima pokušao državni udar protiv Tuđmana ne bi li spriječio oslobodilačke operacije. Godine 2001. obračunao se s hrvatskim generalima kada je izabran za predsjednika države, otvoreno pred kamerama stranih televizija kršio Ustav i zakone, prije toga tajno svjedočio protiv Hrvatske u Haagu, nije otkrio financijere kao ni odakle mu novac za kupnju stanova nakon mandata. Lagao je svaki dan, kršio zakon kad god mu se prohtjelo i porušio svjetonazorski sustav u RH. To su tragične posljedice Mesićeve pojave. Samo u hrvatskome bezvlađu mogao je tako nekažnjeno funkcionirati. Kao veliki samoumišljeni moralni autoritet pokušao se prošle godine vratiti u politiku, ali ga građani nisu izabrali, što je jedina, zaslužena, premda premala kazna za sve zlo koje je ostavio iza sebe. Što je stariji, sve više sotonizira Hrvatsku, no to može biti simptom njegova bijega od suočavanja sa samim sobom. Bježi od istine o svome petparačkome životu i činjenica da u povijest ulazi kao izdajnik. Od te istine, međutim, ne može pobjeći.

Ja sam Ivo Josipović, moj ćaća, rigidni boljševik, naučio me da nemam ni vjere ni nacije i da sam nitko i ništa!

JosipovićBivši predsjednik RH i nakon svojega neslavnog mandata nastavio je manifestirati svoju privrženost jugokomunističkome zločinačkom sustavu te u skladu s potrebom toga sustava da uvijek vidi neprijatelje u hrvatskome narodu, ponavlja optužbe o ustaškoj zmiji koja još diže glavu. I pred kraj 2016. s ponosom ponavlja klevete na račun Hrvatske. U maniri vlastitoga oca Ante Josipovića, koji se 70-ih svrstao protiv hrvatskoga proljeća i njegovih čelnika Savke i Tripala, i Ivo Josipović, nekadašnji ponosni gardist masovnoga ubojice J. B. Tita, živi svoj sramotan život potpuno nespreman poistovjetiti se s duhom hrvatske nacije i naroda, solidarizirati s njegovim slobodarskim nagnućima i s njegovom poviješću. Uspio je 2010. postati predsjednik zahvaljujući predizbornome inženjeringu moćnih pozadinskih krugova koji su izmrvili biračko tijelo HDZ-a na više kandidata kako bi mu omogućili pobjedu. Veliča četnički ustanak u Srbu, zvijezdu petokraku i partizanske kape pod kojima su Hrvati ubijani od 1945. do 1995.

Izbjegao je pravnu državu pri spašavanju svoga novca iz propale štedionice, silno se obogatio više od svih drugih sveučilišnih profesora, bio je član komunističke kaste koja je sve svoje društvene privilegije stekla na tragediji hrvatskoga naroda. Bit će pamćen po klevetanju Hrvatske u izraelskome parlamentu, zatim po lažima izrečenima na račun Hrvatske u BiH parlamentu, pa onda po izdaji u obliku nošenja tajnih dokumenata srbijanskome veleposlaniku Cvetićaninu u Zagrebu, po zauzimanju za ukidanje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, po nečuvenome poltronstvu u susretima s tadašnjim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem od kojega je kao dar primio velikosrpski pamphlet – pretisak časopisa „Zenit“ u kojemu se Zagreb proglašava srpskim gradom, zatim izjednačavanju srbijanskih zločina u Vukovaru i pojedinačnih zločina s hrvatske strane.

Ja sam Milorad Pupovac i tko to kaže, tko to laže da ne volim Hrvatsku koja se vidi sa Sljemena!

PupovacČelnik srpske etničke zajednice u Hrvatskoj i čitavu 2016., kao uostalom i sve prijašnje godine, posvetio je proizvodnji tzv. sukoba niskoga intenziteta između većinskoga hrvatskoga i manjinskoga srpskoga naroda u Hrvatskoj. Zapravo, taj sukob uopće ne postoji, postoji samo duboki nesporazum između Pupovčeve posve promašene i odavno odbačene političke vizije Srba u Hrvatskoj s činjenicama i poviješću, koja maršira svojim ritmom. Naime, ovaj bivši kumrovečki polaznik nije 90-ih otvoreno stao uz četnički projekt Velike Srbije, nego je zagovarao Hrvatsku u kojoj će Srbi imati konstitutivnu poziciju naroda, što bi u konačnici također vodilo gubitku državotvornoga prava Hrvata. Obje te vizije rastakanja Hrvatske, četnička ili jugoslavenska, raspale su se kao neprirodne i nerealne.

Hrvatski tjednik – naslovnica

Pupovac nije do danas prebolio propast tih politika pa nakon hrvatske pobjede u ratu i ostvarene slobode, on svojom manjinskom politikom potencira krivnju Hrvata za sudbinu koja se dogodila njegovim sunarodnjacima, posredno amnestira Miloševića i Srbiju za agresiju na Hrvatsku, sustavno pokušava Hrvatsku držati na optuženičkoj klupi namećući joj kompleks fašizma dok istodobno organizira četničke skupove u Srbu, zagovara jugoslavenstvo, političko i kulturološko, premda je taj projekt neslavno propao i u krvi se raspao. Odlazi u Beograd kod notornih četnika po instrukcije, ignorira hrvatske zakone i blagdane, ultimativno se nameće kao arbitar koji određuje razliku između dobra i zla, fašizma i demokracije. Trguje sa svojim trima zajamčenim srpskim mandatima u Hrvatskome saboru, daje ih većini, uglavnom HDZ-u, dobivajući zauzvrat silne milijune proračunskoga novca, ali i slobodu od kaznenoga progona zbog golemih sumnji u nelegalno trošenje toga novca. Ne krije animozitet prema Hrvatskoj i njezinim simbolima. Njegova politika porazna je prvo za same Srbe u Hrvatskoj.

Milijarde je ulupao, a nikakve koristi od toga srpska zajednica u RH nije imala, broj Srba sve je manji i nastavi li se takva demografska tendencija, u Hrvatskoj ih ne će ni biti za nekoliko godina na područjima na kojima je bješnjela srpska agresija. Umjesto što stalno potencira navodnu krivnju Hrvatske za događaje iz 90-ih te huška istomišljenike sunarodnjake i petokolonaše hrvatske pripadnosti na službenu Hrvatsku, jedan iskreni susret s poviješću i poziv sunarodnjacima na pokajanje i pružanje ruke susjedima Hrvatima mogao je donijeti nezamislivu korist hrvatskim Srbima i hrvatskoj državi. Hrvatska bi to prihvatila objeručke i izbjegli Srbi bi se bez ikakvih tenzija reintegrirali u svojoj domovini i prestali napokon moliti Boga u Hrvatskoj da kiša padne u Srbiji. Na žalost, Pupovac je kreirao politiku suprotnoga smjera. On u biti i dalje huška svoj narod na Hrvatsku. Htio je od zajednice općina stvoriti državu u državi, ali ga je u tome spriječila Vesna Pusić, što je jedini njezin pozitivan politički potez. Svojom politikom permanentne konfrontacije s hrvatskom državom i narodom, Pupovac nanosi štetu svima i proizvodi psihološko-politički nakaradnu situaciju u kojoj se država mora opravdavati, ispričavati ili plaćati mu lojalnost, umjesto da on Hrvatskoj pokaže račune za sve svoje laži, moguća kaznena djela i prljave podvale i politike.

Ja sam Vesna Pusić, ponosna ustaška kći koja bi sa “šerafcigerom” vadila oči poginulim HOS-ovcima na spomen ploči u Jasenovcu

Vesna PusicMalo je političara koji su se s tako malom biračkom potporom uspjeli vinuti u vrhove hrvatske politike. Rejting Vesne Pusić i njezine Hrvatske narodne stranke u hrvatskome biračkome tijelu kreće se oko jedan do dva posto. No egzistirajući kao priljepak Milanovićeva SDP-a, minorna stranka i minorna političarka postala je značajna po velikoj milosti koju joj je udijelio SDP. U toj koaliciji, Pusićeva je za sebe rezervirala dužnost ministrice vanjskih poslova. Sve godine stjecao se dojam da je zapravo ministrica vanjskih poslova Jugoslavije, a ne Hrvatske, to se vidjelo po brojnim potezima, kadrovima u diplomaciji, izljevima mržnje prema braniteljskim krugovima, posebice silovanim ženama u Domovinskome ratu. Zbog nečuvene laži da je Vice Vukojević silovatelj, što ju je izrekla sa saborske govornice, ona nikada ne bi smjela uopće biti u hrvatskoj politici, a kamoli postati ministrica. Njezina sreća je, međutim, što Hrvatska nije pravna ni moralna država. Rasipala je novac poreznih obveznika, uz ostalo i dala novac udruzi svoga brata, a koliko je hrvatsko društvo na dnu u moralnome pogledu, vidi se i po tomu što saborski Odbor to nije ocijenio kao sukob interesa.

Vrlo je nemoralna u političkome smislu, posebice ovih dana kada je zagovarala da se uzme „šarafciger“ i ukloni ploča 11-orici poginulih hrvatskih HOS-ovaca u Jasenovcu. Jednome od njih četnici su šarafcigerom iskopali oči, a sada bi notorna Vesna Pusić opet šarafcigerom vadila oči, u simboličnome smislu, mrtvim braniteljima. Toliki nedostatak stida kod ustaške kćeri, čiji je otac Eugen Pusić bio časnik u vojsci NDH, ali ona od te teme bježi kao vrag od tamjana, zapravo je jedna vrsta psihičkoga debalansa te žene i možda bi tek frojdovsko-jungovska analiza mogla otkriti podrijetlo te devijacije mazohističkoga tipa.

 Ja sam Zoran Pusić i još nisam utješio svog istomišljenika i prijatelja Savu Štrpca što je Gotovina na slobodi!

Zoran PusićZoran Pusić pseudonevladin je aktivist, zapravo itekako provladin ako je vlada lijeve orijentacije, no velik proračunski novac daju mu i pseudodesne HDZ-ove vlade. Traži i dobiva silna proračunska sredstva za svoj rad u kojemu otvoreno promiče jugokomunističku ideologiju, rehabilitira Tita, opravdava njegove ubojstva Hrvata. Ne oklijeva demonstrirati laži i prijezir prema Hrvatima. Rado je viđen gost u Beogradu. Ispričao se Savi Štrbcu, dužnosniku okupacijske tzv. krajine, zbog oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču. Vodi udrugu Građanski odbor za ljudska prava, s istomišljenicima je osnovao tzv. Antifašističku ligu u Hrvatskoj, a nedavno je i u vrhu političke stranke Nova ljevica. Htio bi čak mijenjati i Ustav RH koji u jednoj svojoj odredbi zabranjuje bilo kakve aktivnosti na obnovi Jugoslavije. Notorni jugonostalgičar koji ne prestaje, dakako za novac od brojnih donatora, svoju nesklonost hrvatskoj samostalnosti i pobjedi u Domovinskome ratu prodati tim donatorima kao objektivnu fašistoidnost Hrvatske.

Ja sam Dragan Markovina, fanatični navijač protiv Hrvatske

MarkovinaMostarski profesor povijesti na splitskome sveučilištu već godinama ne krije svoju rudimentarnu mržnju prema hrvatskoj samostalnoj državi i ideji. Sudjeluju u obilježavanju obljetnica ustanka ličkih Srba i talijanskih fašista u Srbu u kojemu je počinjen genocid nad tamošnjim Hrvatima. Priznaje da su za njega i njegovu obitelj Jugoslavija i himna „Hej, Slaveni“ sve, a da mu ništa ne znače Hrvatska i himna Lijepa naša, da navija protiv hrvatske nogometne reprezentacije, šokiralo ga je oduševljenje naroda oslobođenjem generala Markača i Gotovine, veliča jugokomunizam, Tita i opravdava njegove stravične zločine nad Hrvatima. Ovih je dana uz kipiće Josipa Broza Tita, kao prigodne darove, osnovao stranku Nova ljevica ističući kako je ključni cilj stranke borba protiv klerikalizacije društva i protiv ustašluka. Od svih jugonostalgičnih čimbenika, Markovina dosad najeksplicitnije propovijeda mržnju prema Hrvatskoj. Malo je vjerojatno da bi ijedna država u svijeta hranila takvoga neprijatelja protiv sebe same.

 Ja sam Tvrtko Jakovina i ne ide mi u glavu da neki Tita smatraju zločincem samo zato što je pobio 140 tisuća Hrvata u Sloveniji!

Tvrtko JakovinaPovjesničar na Filozofskome fakultetu u Zagrebu koji je zapravo apologet jugoslavenske historiografije, neskriveni baštinik J. B. Tita i njegove propale politike, sudjelovao je u kontrademonstracijama oko uklanjanja Titova imena s najljepšega zagrebačkoga trga, dakle on je za očuvanje imena toga trga. Priznat će na jedvite jade da je bilo komunističkih zločina, ali uvijek s jednim velikim „ali“. U biti, opravdava ih. Kad god ga se stjera u kut njegovih laži, on ostaje bez teksta, ali uporno ostaje pri svojim neokomunističkim historiografskim zabludama. Nikada ništa nije istraživao na terenu, ali uvjereno govori o Jasenovcu kao masovnome stratištu, a s druge strane, neupitne činjenica o masovnim likvidacijama Hrvata u 240 stratišta u Sloveniji, odnosno o dosad dokazanih 140 tisuća ubijenih Hrvata, on ne samo relativizira, nego proglašava lažima. Za njega je komunistička Titova historiografija istodobno vrhunac i kraj povijesne znanosti. Jakovina je sramota za hrvatski narod i sramota za povjesničarsku struku koju je sveo na obranaštvo jedne propale totalitarne i krvave ideologije.

 Ja sam Hrvoje Klasić i premda nikad ništa nisam istraživao, po duhu svetome znam da je u Jasenovcu pobijeno 100 tisuća ljudi!

Hrvoje KlasicZadnji u tome jugonacionalističkome, povjesničarskome trijumviratu je Hrvoje Klasić s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Ustrajno rehabilitira Jugoslaviju i Josipa Broza Tita i s druge strane demonizira svaki izraz hrvatske državotvorne politike. Nema nikakvih istraživanja iza sebe, jednostavno je prihvatio dogme jugosrpske historiografije. Kao i s Markovinom i Jakovinom, s Klasićem nije moguć nikakav znanstveni i zdrav razumski dijalog jer očigledne činjenice, dokaze i dokumente ne priznaje. To bi bio samo njegov mentalni problem da nije u sustavu državnoga obrazovanja i da nije rado pozivan gost u odnarođene hrvatske medije. Njegovi studenti svjedoče da je profesoru Klasiću važnije da mu studenti znaju koliko je stranih državnika biolo na pogrebu Josipa Broza Tita nego koliko je Tito pobio Hrvata.

Ja sam Hrvoje Hribar i zašto mislite da HAVC-ovo financiranje dokumentarca o zatvorenome beogradskom kinu nije interes hrvatske kulture!

HribarHrvoje Hribar filmski je redatelj skromnoga stvaralačkog opusa, a ono što je napravio ispod je čak i amaterskih standarda jugokomunističke kinematografije. Antitalenti, međutim, brzo pronađu kompenzaciju za svoj hendikep pa je Hribar uz pomoć politike osigurao sebi unosnu sinekuru na poziciji ravnatelja Hrvatskoga audio vizualnoga centra gdje se dijele enormna poticajna sredstva filmskim projektima. Hribar to čini u skladu sa svojim ljevičarskim i ponekad protuhrvatskim opredjeljenjem. Prošlogodišnji skandal dodjele novca danskim redateljima za film „15 minuta – masakr u Dvoru“, u kojemu je tuđi zločin pripisan hrvatskoj vojsci sam za sebe dovoljan je da za nečasni otpust, ali Hribar ima jake veze i u SDP-u i u HDZ-u pa mu se ništa ne događa ni zbog te sramotne potpore velikosrpskome projektu, ni zbog ulaganja hrvatskoga novca u dokumentarac o zatvorenome beogradskome kinu. I u njegovu slučaju Hrvatska izdašno plaća štetu protiv same sebe. Jači je od svih ogorčenih braniteljskih udruga i domoljubnih političkih opcija jednostavno zato što ima zaštitu svih vlasti.

Ja sam Mate Kapović i serem se na sve hrvatsko počevši od svojih roditelja!

Mate KapovićKapović je lingvist na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, autor je najgnjusnije uvrede na račun hrvatskih žrtava Titova režima. Rekao je „Serem vam se na Bleiburg“ čime je dokazao da je zatočen u čistoj i zastrašujućoj mržnji prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Na žalost, zbog te niskosti nije kažnjen niti opomenom na zagrebačkome Sveučilištu. Mate Kapović sramota je svojih roditelja, svojih predaka i potomaka, sramota Sveučilišta u Zagrebu, Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, sramota hrvatskoga naroda. Ni to mu nije dosta, nego je ovih dana sa svojom šačicom antihrvatskih ekstremista u Radničkoj fronti oskvrnavio spomen ploču 11-orici poginulih HOS-ovaca u Jasenovcu izlijepivši ju svojim plakatima. Nije jasno zašto policija nije reagirala. Prije toga, jasno se izjasnio protiv promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu rekavši kako je on za promjenu imena jedne zagrebačke ledine kojoj su dali Tuđmanovo ime. Izobličen je od mržnje prema svome porijeklu i rodu i čini se da mu tu nema pomoći. Pitanje je kako takav čovjek, s takvim paroksizmom mržnje, može odgajati mlade hrvatske naraštaje.

Ja sam Slavko Goldstein i znam gdje su kosturi 80 tisuća pobijenih u Jasenovcu, ali nikomu ne ću otkriti

GoldsteinPublicist koji se voli predstavljati za povjesničara premda povjesničar nije. On se samo bavi poviješću na amaterski način, producirajući „istine“ jugoslavenske historiografije. Ne preza od najgorih laži na račun Hrvatske. Kao što je komentirao naš suradnik Igor Vukić u nedavnome članku, Goldstein lupa kao Maksim po diviziji. Tako je nedavno govorio u Beogradu o nedvojbeno utvrđenih 80 tisuća žrtava ustaškoga logora u Jasenovcu. Dokaza za to nema, dakako, a ne priznaje spoznaje niza povjesničara i istraživača, Blanke Matković, Stipe Pilića, Igora Vukića i drugih koji su otkrili sasvim suprotne činjenice o Jasenovcu kao trostrukome logoru. Goldstein je jugoslavenski pamfletist koji se nije identificirao s hrvatskom državom i koji do zadnje kapi krvi brani velikosrpske laži. Žalosno je što je hrvatska povijesna znanost i politika talac toga amatera.

Ne skriva da se osjeća Jugoslavenom. Potpuno je zatvoren za nove činjenice i nove znanstvene spoznaje ako se ne uklapaju o njegov odavno petrificirani jugosropski mit. Kakvo je to zadovoljstvo tako biti protiv države u kojoj živiš i koja te hrani, znade, pretpostavljamo, samo on. Djeluje u tandemu sa svojim sinom Ivom Goldsteinom, povjesničarom koji je pripisao NDH zločine, izmislio ih, prije nego što je NDH uopće i postojala. Ivo Goldstein u hrvatskome veleposlanstvu u Parizu drži sliku Josipa Broza Tita, dakle mrtvoga predsjednika mrtve države, i nije zbog toga ni opomenut, a kamoli povučen.

Ja sam Oliver Frljić, mogao bih gledati i svoju majku kako vadi ustašku zastavu iz vagine

Oliver FrljićKazališni redatelj Oliver Frljić svakom svojom predstavom demonizira Hrvatsku i tako daje oduška svojim političkim stajalištima. Temelj za političko pokriće takvih predstava pronašao je u Rijeci u kojoj još nije zaživjela višestranačka demokracija i u kojoj bivši Jugoslaveni metodom subliminalne manipulacije i ucjene drže u pokornosti taj hrvatski grad. U posljednjoj Frljićevoj predstavi ‘Naše nasilje i vaše nasilje’, koju je kritika u Europi smjestila ondje gdje i pripada, dakle na smetlište netalentiranih pokušaja i bolesnih vizija, glumica s hidžabom izvlači hrvatsku trobojnicu iz vagine. Frljić se tako bori protiv, kako kaže, fašizacije hrvatskoga društva, za Dan domovinske zahvalnosti spustio je hrvatsku zastavu na pola koplja na zgradi HNK u Rijeci, strašno je opterećen navodnim ustaštvom pa je čak i provale u svoj i djevojčin stan doveo u vezu sa svojim političkim umišljajima koje prodaje u svojim predstavama kroz umjetničke visoke standarde i slobodu. Frljić si je umislio da je liječnik, a da smo svi mi u Hrvatskoj pacijenti. Još jedino u Rijeci i može prodavati taj primitivizam, dodvorava se ljevičarskim vlastima, srpskim predstavnicima, novinarima, naziva roditelje pojedinih novinara i daruje im ulaznice za predstave kako bi se stekao dojam posjećenosti. Psihopatologija kakvu hrvatska kultura odavno nije vidjela.

Ja sam Urša, po seljački Neda, Raukar, znam barem pljuvati ako ne znam glumiti!

Neda Raukar, samozvana Urša, jedna od najekstremnijih i najrigidnijih ljevičarki na tzv. “kulturnoj sceni”. Bila je predvodnica bijesnih napada na bivšega ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića smatrajući da takav ministar može biti 1941. godine, ne i 2016. Naglašavala je kako se iza optužaba jugoslavenstvo i komunizam kriju ustaštvo i fašizam u Hrvatskoj. Teatralno je tijekom jednoga od prosvjeda i zaplakala ispred Vlade RH. Malo je poznata ova kazališna i filmska glumica. Dr. Slaven Letica rekao je jednom da iza njezina prosvjeda i skupine koju je predvodila stoji zapravo kreativna jalovost. Svoju mržnju prema domoljubnoj političkoj opciji internacionalizirala je, a stanje u Hrvatskoj predstavljala kao fašizam. Nije bila uvijek tako rigidna ljevičarka. Pjevala je u hrvatskoj inačici pjesmu “Lili Marleen” kojom se bodrilo njemačke nacističke trupe u 2. svjetskom ratu. Pokušala je maknuti s interneta taj spot, ali nije uspjela.

 Ja sam Drago Carlos, Zvonimir, Vjeran, Jovo… Pilsel, a ne znam ni sam tko sam i što sam

PilselNekad dok je djetinjstvo i mladost provodio u Argenitni, bio je zadojen ustaštvom. Kao što je nekada bio fanatični ustaša koji je gađao sinagoru kamenom ili molotovljevim koktelom, danas je fanatični tzv. antifašist koji kaže da bi tijelom branio crvenu zvijezdu petokraku, koji prijeti “ustašama” da će im biti kao u partitzanskim operacijama . Neistomišljenika naziva majmunima, gnjidama, domovinski rat naziva tzv. domovinskim, partizani su mu simobol svjetla i dobra. To je konvertit Drago Pilsel koji ima ili koristi još niz imena i pseudonima, od Carlosa do Jove. Danas je fasciniran velikosrpskom inačicom politike i povijesti te u skladu s njome ima gotovo bolesnu potrebu izmišljati i klevetati Hrvatsku te se i osobno obračunavati s “ustašama”. Davno je zbog netolerancije i sklonosti uvredama izbačen iz Hrvatskoga društva katoličkih novinara, nije uspio završiti Katolički bogoslovni fakultet. Bio je savjetnik u početku mandata Ivi Josipoviću, ali kada se počelo naširoko pisati o burnoj ustaškoj prošlosti Drage Pilsela, ovaj mu je nevoljko otakazo. No nastavili su se družiti privatno i danas dijele iste jugoslavenske političke demone. Vrlo netolerantan i grub, ali i sve više izgubljen čovjek.

 Ja sam Rade Šerbedžija i nije važno odakle sam ako znadem da uvijek putujem Beogradu!

ŠerbedžijaOvu 2016. glumac Rade Šerbedžija zaključio je ocjenom u Beogradu da su bitange razbile jednu divnu zemlju kakva je bila Jugoslavija. Sve da i jest bila tako divna, nemoralno je od umjetnika koji uživa u nezasluženim povlasticama koje je dobio u Hrvatskoj na taj način krivotvoriti povijesne činjenice i diskreditirati prirodnu potrebu hrvatskoga naroda, ali i drugih, za svojom državom. Šerbedžija, koji se 90-ih svrstao uz agresora i politiku Slobodana Miloševića, sada svojim umjetničko-glazbenim angažmanom u maniri romantičarskog trubadura pokušava obnoviti kulturološko, a onda i političko jugoslavenstvo. Na svojim predstavama pjeva Arsena, Kemala Montena i ostale pjesnike, ali Arsen je 1990. stao uz svoju napadnutu Hrvatsku i pjevao zajedno s kolegama Moju domovinu, a Šerbedžija je pjevao u Srbiji sa Svetlanom Ražnatović Cecom. Tijekom koncerta intonira i komunističke melodije kao što je Konjuh planinom, priziva u sjećanje proletere, crvenu krv… Tako je bilo i nedavno u Lisinskome na koncertu održanome pod sloganom „Ne boj se, nisi sam“. Sudeći po izvješćima, ostao je sam, dvorana je ostala više prazna nego puna, došli su samo relikti jugoslavenskoga sustava diviti mu se i zajedno sa svojim političkim bratom, u biti, oplakivati svoju mrtvu političku prošlost.

Ja sam Nenad Stazić i moj slogan glasi: Mrzim, dakle postojim!”

StazicSDP-ov dugogodišnji saborski zastupnik, jedan je od najprimitivnijih i najvulgarnijih u povijesti Hrvatskoga sabora. Ne preza od najprizemnijih uvreda na račun neistomišljenika, no pogreška je, npr. predsjednika Hrvatskoga sabora što je dopustio Staziću da zastupnika Culeja naziva budalom. Višak strasti, a posebice mržnje Stazićeva tipa, pouzdan je indikator manjka argumentacije. Stazić je i gospođu Željku Markić optužio da želi opet nekakav Jasenovac, pa se na sudu morao ispričati. Bez problema je nešto blebetao na HTV-u o lažima Hrvatskoga križnoga puta na portalu, pa se ispostavilo da udruga uopće nema portal. Dakle Nenad Stazić je čovjek kod kojega smisao za racionalno gotovo da ne postoji, čovjek koji se potpuno prepustio sluđenoj mržnji svojih neistomišljenika, a to su svi oni koji su u političkome smislu desno, svi koji su branitelji, svi koji su katolici i naglašeni Hrvati. U političkome je smislu komunist i Jugoslaven, što jest njegovo pravo, ali kad s te pozicije vrijeđa nekažnjeno sve ostale oko sebe, onda je on zaista problem i stranke kojoj pripada i društva čiji je član.

Ja sam Vesna Teršelić i nikad nećete doznati čija sam!

Vesna TerselicČelnica je “nevladine” udruge Documenta – Centar sa suočavanje s prošlošću, u čijemu su upravnom odboru Živana Hedžbeli, Pero Jurišin, Goranka Lalić i donedavno Zoran Pusić, sve politički istomišljenici, vrlo oporbeni i kritični prema hrvatskoj državi. Cijelo razdoblje nakon Domovinskoga rata posvetila je tzv. istraživanju hrvatskih zločina, činila je sve da uspostavi Recom, pravosudno-istraživačko bratstvo i jedinstvo u “regionu”. U svakoj prigodi demonizirala je hrvatsku oslobodilačku operaciju Oluju, fizički sprječavala postavljanje spomen-ploče ustaškome časniku Juri Francetiću u Slunju iako nikad nitko nije dokazao da je on činio zločine nego mu je krimen što je pobjeđivao četnike u istočnoj Bosni. Zagovara tezu o jednakosti krivnje za rat 90-ih. Koliko je objektivna, dokazuje i činjenica da se nikad nije zauzimala za rasvjetljavanje komunističkih zločina nad Hrvatima. Tek prošle godine otišla je na komemorativni skup u Sloveniju kada su simbolički pokopane žrtve Hude jame, gdje je bila u društvu Plenkovićeve Vlade. Svoju biografiju krije kao zmija noge, do danas nitko ne zna tko je ona, čija je i kakvi su joj ciljevi. Svi koji su pokušali otkriti, ostali su bez rezultata. Njezina udruga prima donacije bezbrojnih donatora iz svijeta, a dobiva i hrvatska proračunska sredstva. Vesni Teršelić i njezinoj udruzi odličje je dodijelio bivši predsjednik Ivo Josipović zbog svjetonazorske i ideološke bliskosti i zajedničkoga opredjeljenja na klevetanju Hrvatske za fašizam.

Hrvatski tjednik

facebook komentari

  • EMINƎM

    sve polit petrolejom i užgati

  • kostresh

    neb ja krivjo nakaze vec “normalne” hrvatske politi/kaka/care…

  • haha

    Filozofski fakultet,leglo nakaza.