Pratite nas

Povijesnice

6. lipnja 1621. rođen Petar Zrinski – kako su nestali najslavniji hrvatski rodovi Zrinskih i Frankopana?

Objavljeno

na

Vjenčanje Ane Katarine Frankopan i Petra Zrinskog 1641. godine bilo je zacijelo najslavnije vjenčanje koje je Karlovac doživio. Tom vezom stupile su u tijesno rodbinstvo dvije najmoćnije hrvatske plemićke obitelji. Bili su to ujedno i posljednji svatovi ovih obitelji prije njihovog zatiranja i izumiranja.  

Upravo tužna sudbina mladenca Ane Katarine i Petra učinit će da ova svadba nadraste u legendu. Ana Katarina udala se sa samo 16 godina, a Petar još nije navršio 21 godinu. Svadbena svečanost održala se u starom gradu Ozlju, kojim su gospodarili Zrinski, i u karlovačkoj kuriji u vlasništvu Frankopana, najstarijoj sačuvanoj kući u starogradskoj jezgri Karlovca (iz oko 1630. godine), u kojoj je danas smješten Gradski muzej.

Povjesničar Radoslav Lopašić o svadbi je zapisao: “Bogati i slavni knez Petar Zrinski pozove od svih strana ugledne goste na dan 27. listopada u svoj ozaljski grad, da prisustvuju vjenčanju njegovom sa duhovitom i krasnom Anom Katarinom kćeri karlovačkog generala Vuka Frankopana Tržačkoga. Iza objeda odvezu se svatovi, među kojima bijahu zastupnici vladara i mletačke republike, množina velmoža, plemića, građana, a pače vidjevahu se i slobodnjaci i kmetovi, u Karlovac, gdje je obavljeno svečano vjenčanje, a sjajna gostba u kući Frankopanovoj trajaše bez kraja i konca. Pred večer drugog dana vratiše se svi koliki u grad Ozalj…”.

Knez Petar Zrinski postao je  hrvatski ban i vojskovođa koji se isticao u borbama protiv Turaka, a bio je i vlasnik, između ostalih, starih gradova Ozlja i Dubovca nadomak Karlovca. Katarina Zrinski, polusestra kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana, i sama se istaknula kao vodeća hrvatska književnica svojeg doba. Svadba Ane Katarine i Petra bila je jedan od najradosnijih događanja koji pamti Karlovac, no brak ovo dvoje, za Hrvatsku istaknutih osoba, prekinut je nasilno.

Petar Zrinski pokrenuo je s bratom Nikolom 1660-ih godina niz radnji za oslobađanje Hrvatske ispod habsburške vlasti i njenog apsolutizma i centralizma. Njima se pridružuje i Fran Krsto Frankopan, kao i nekoliko ugarskih velikaša. Ban Nikola, začetnik i voditelj pobune poginuo je u lovu 1664. godine. Novim banom i vođom pobunjenika postaje njegov brat Petar, koji nastavlja s traženjem saveznika među europskim državama. Unatoč tome što nisu pronašli saveznika Petar i Fran Krsto započeli su 1670. godine s neposrednim pripremama za podizanje ustanka. Na svojim posjedima širom Hrvatske, pa tako i na karlovačkim, pozivaju podanike da im se pridruže, obećavajući im oslobađanje od kmetstva i kmetskih obaveza. Pobunjenici su za svoje planove željeli pridobiti ili osvojiti i glavni grad Hrvatske vojne krajine, Karlovac.

Beč je u međuvremenu saznao za planove pobunjenika i njihove pregovore s Francuskom, Poljskom i Turskom. Petar i Fran Krsto su postali svjesni da su njihove snage bez vanjske pomoći preslabe za rat protiv Austrije. Austrijski carski i državni vrh obećao im je oprost ako dođu u Beč i ako se opravdaju i pokore caru. Petar i Fran Krsto uputili su se u proljeće 1670. godine u Beč, očekujući carevo razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Međutim, Leopold I. ih je odmah dao uhititi i zatočiti u Bečkom Novom Mjestu. Na sudu su proglašeni veleizdajnicima, te su osuđeni nakon jednogodišnje istrage na smrt i na gubitak svih časti i posjeda. Njihova imanja, pa tako i ona u Karlovcu i okolici (Ozalj, Bosiljevo, Ribnik…) su opljačkana i prije donošenja presude. Utvrđeni dvorac na Švarči iznad Karlovca kojeg je Petar Zrinski dao sagraditi 1660. do temelja je razoren. Petar i Fran Krsto pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671.

Katarina Frankopan utamničena je u Grazu gdje je poludjela i umrla dvije godine kasnije. Ivan Antun, sin Katarine Frankopan i Petra Zrinskog neko je vrijeme po smrti roditelja bijedno živio na slobodi, da bi i on skončao u tamnici 1703. godine kao posljednji Zrinski. Fran Krsto Frankopan nije imao potomaka. Tako su nestali rodovi najpoznatijih i najmoćnijih hrvatskih feudalnih obitelji.

S propašću Zrinsko-Frankopanske pobune, Hrvatska se nije uspjela osloboditi i osamostaliti. Njezina državnost i sloboda dodatno su, nakon gušenja pobune i pogubljenja njenih vođa, ograničeni, a smrću Zrinskih i Frankopana još je više otežana borba Hrvata za samostalnost i slobodu.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Tovarnik i Ilača – herojska istinita priča o rijetko viđenom junaštvu

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je jedna inspirativna, herojska istinita priča o rijetko viđenom junaštvu koja nakon čitanja raznih svjedočanstava, zatitra srce u drugačijem ritmu.

Tijek borbi za Tovarnik i Ilaču, hrvatska sela u Zapadnom Srijemu na putu za Vukovar, ostao je nepoznat hrvatskoj javnosti do danas.

Iako se radi običnom čovjeku o začuđujućoj hrabrosti i junaštvu o kojoj bi trebalo snimiti i cjelovečernji film, Hrvati jedva da znaju za postoje ova dva izuzetna sela-heroja.

Panika u redovima JNA, a bile su kolone tenkova, kamiona, topova i tisuće vojnika, bila je takva da su lupali po seoskim kapijama Ilače tražeći i moleći predaju, a JNA je počela sama pucati po svojoj koloni.

Pokojni svećenik profesor Ivančić izjavio je na jednom svom predavanju da se to sve dogodilo kada su neke osobe iz državnog vrha došle k njemu znajući za kolone tenkove u Tovarniku i Ilači u kretanju prema Vukovaru i rekli da je situacija u zemlji gotovo izgubljena, a on je u miru odgovorio: „Organizirat ćemo veliki molitveni lanac i Bog će nam pomoći!“. Tako je i bilo, osim hrabrih branitelja i Bog je pomogao Hrvatima, olupine kamiona i tenkova JNA su ležale uz cestu uništene od vlastitih granata.

I ovaj puta: divljenje za naše hrvatske vojnike i vječno im hvala!

„Gotovo istodobno s borbama za Slakovce započele su i borbe za Tovarnik i Ilaču, sela na samoj granici s Vojvodinom i na vrlo važnoj komunikaciji kojom su do grada Šida u Hrvatsku dolazile cjelokupne tehnike i neprijateljske vojne snage. Procijenjeno je da za zaustavljanje neprijatelja neobično važan Tovarnik, ali da su oni i doista dobro organizirani i nešto bolje naoružani od drugih sela.

U Tovarniku je tada bilo tridesetak policajaca iz Slavonskog Broda i Varaždina, te tristotinjak mještana koje je vodio Marijan Popović. Tovarničani su se počeli organizirati i naoružavati odmah nakon događaja u Borovu Selu, no zajedno s lovačkim naoružanjem, kompletnim naoružanjem sela, mogla se opremiti tek polovica ljudi. Problem su rješavali tako da su postavili desetak obrambenih točaka, na prilazima selu, te tamo dežurali, a svaki je dobivao oružje kada bi stigao na položaj.

U Tovarniku su, iz Vukovara, dugo dolazile naredbe da se ne upušta u borbu s vojskom koja je prolazila selom. Sve su kolone kontrolirane i u Vukovar su dostavljani podaci o njihovoj veličini i sadržaju, no, osim manjih incidenata, sukoba nije bilo. Koliko je tzv. JNA Tovarnik bio osjetljivo pitanje, vidi se iz slučaja vojne kolone koja je 14. rujna dovozila smjenu u vukovarsku vojarnu. U njoj je tada još uvijek boravio ročni sastav vojnika, a kao smjena stizali su srpski dragovoljci i rezervisti. Vidno uplašen, na pregovore s Tovarničanima o prolasku kolone došao je osobno zamjenik zapovjednika Novosadskog korpusa, pukovnik Davor Košut. Molio je Tovarničane da “ne gledaju neke koji će provocirati, jer bit će ih pijanih”. Ovakav odnos prema lokalnom stanovništvu nije bio uobičajena praksa, pa je bilo očito kako je tzv. JNA veoma stalo da kolona prođe bez poteškoća. Jedan svjedok iz Tovarnika ovako opisuje kolonu:”Bilo je barem trideset autobusa punih srbijanskih rezervista, kamiona, kombija, osobnih automobila, i sve to uz pratnju tenkova i oklopnih transportera, a većina vozila imala je zakvačeno neko topničko oružje. Prepoznali smo i domaće Srbe iz Tovarnika i okolnih sela u uniformi jugovojske. Koloni kao da nije bilo kraja, a kada je napokon prošla, Tovarničani su u Vukovar javili što ih stiže.” Dedaković (zapovjednik obrane Vukovara) je, opet, u svojem stilu, bez i malo nervoze, odvratio: “Neka ih, nek’ oni samo dolaze, svi će oni dobiti što zaslužuju…”

No “velika narodna armija” nije završila sa slanjem pojačanja, a nije niti mogla niti željela sebi dopustiti da za svaku kolonu strahuje i pregovara s “tamo nekim seljacima”. Već 19. rujna iz Beograda je prema Šidu krenula nova kolona tenkova. Sljedećeg jutra, s punktova smještenih nasuprot Šidu i Ilincima, u tovarnički krizni štab stigla je obavijest kako su pred selo počeli stizati tenkovi i kao se slažu u borbeni položaj. Bilo je jasno da je Tovarnik došao na red.

U 8,30 tenkovi raspoređeni ispred sela zasuli su vatrom željezničku postaju, a iz Šida je, ravno u selo, krenulo nekoliko tenkova praćenih pješaštvom. Jedan od tovarničkih branitelja, Marko Đambo, odlučio se, s pomoću konopca, podvući ispod tenka protutenkovsku minu. Kada je tenk odletio u zrak, nastala je pomutnja u neprijateljskim redovima, a braniteljima su porasla krila i razvila se žestoka borba. Tovarničani, višegodišnji prvaci u streljačkim natjecanjima, brzo su se riješili neprijateljskog pješaštva. Napadači su se počeli povlačiti iz sela. Tada je iz Šida i s neprijateljskih položaja iz okolice grada započela strahovita topnička paljba. Prve uništene zgrade bila je pravoslavna, a zatim i katolička crkva. Iako je u selu bilo oko dvije tisuće ljudi nitko nije poginuo. To se može zahvaliti činjenici da je Civilna zaštita u Tovarniku na vrijeme organizirala skloništa. Prema smjerovima iz kojih je dolazila topnička vatra moglo se zaključiti da je selo u okruženju, a stanovnici su prestali brojati granate kad ih je palo tri stotine. Noć je donijela zatišje, pa su branitelji napokon mogli procijeniti vlastiti učinak: tri uništena tenka i jedan transporter, te dva napuštena tenka. Jedan je od njih selom provozao Marin Vuković, a zatim su “spremljeni” na mjesta s kojih će im u daljnjim borbama biti znatno topničko pojačanje.

U jutro u devet sati ponovno je započela topnička kanonada po selu, no u selo nitko nije pokušavao ući. Tijekom dana neprijateljskom su se topništvu pridružila i dva zrakoplova, koji su, među ostalim, uništili odašiljač Tovarnik. Oko 18 sati istog dana, prema selu je krenulo 40 tenkova pod zapovjedništvom pukovnika Slobodana Kembera. U pratnji tenkova, kao pješaštvo, krenula je i “specijalna” kažnjenička postrojba iz Valjeva, sastavljena od kažnjenika srpskih zatvora osuđenih na dugogodišnju robiju. Tenkovi su u selo nadirali sa nekoliko strana, a nakon što su potrošili sedam zolja koliko su još imali, branitelji su se morali povući. Iste noći tenkovi su uspjeli prodrijeti u selo. Pod okriljem mraka branitelji su iz sela izvukli dva zarobljena tenka i odvezli ih prema Lovasu, u šumu Jelaš.

Po koloni su nastavili pucati iz pješačkog oružja kako bi bar spriječili posade da izlaze iz oklopnjaka i ulaze u kuće, a s pješaštvom su se još mogli nositi.

Nadiranje je zaustavljeno kada se na oštroj, dvostrukoj krivini na izlazu iz Tovarnika k Ilači prevrnuo jedan tenk. Kolona se zaustavila, a dio koji je uspio proći nastavio je k Ilači gdje je vruće dočekan. Koristeći se ovom prilikom Tovarničani su odlučili iz sela izvući civile u manjim skupinama. Dio će ih se izvlačiti k Nijemcima, a dio k Lovasu i dalje k Iloku. Što na jednu, a što na drugu stranu, izvuklo se oko dvije tisuće ljudi. Izvlačenje civila bilo je moguće samo tako da se južni dio sela izvuče k Nijemcima, a sjeverni k Lovasu i Iloku. Prvo što su zauzeli neprijateljski vojnici bila je glavna ulica kroz Tovarnik, koja je zapravo cesta Vinkovci-Šid, pa je do odlučilo o smjeru povlačenja.
Istodobno sa napadom na Tovarnik, 20.9.1991., napadnuta su i gotovo sva slobodna Hrvatska sela na istoku. U selo Nijemce, iz smjera Ilinaca, također su nadirali tenkovi.

Prvi je naletio na minu, a iz drugog je posada pobjegla. U selu se tad zatekla skupina boraca iz prve gardijske brigade – “Tigrova” koji su iz Zagreba vozili oružje u Ilok, pa su, zajedno sa Mungosima zapovjednika Meseljevića, odbacili napad.  Napadače su od namjere odvratile mine koje je postavio Janko Katić kod poljoprivrednog dobra Nijemci u poljoprivredne strojeve – tanjurače. Na te je mine naišao tenk kojemu su oštećene gusjenice. Vidjevši to, posada je pobjegla, a slijedila ju je i posada drugog tenka. Tako su Nijemčani došli do dva tenka.

Ova skupina Tigrova na svojem je putu u Ilok stigla u Ilaču 22.9.1991., točno na vrijeme na još jedan okršaj. Tamo ju je već bila pristigla još jedna skupina “Tigrova” iz Iloka, manje skupine boraca iz drugih mjesta, kao i skupina iz Tompojevaca koju je vodio Željko Živanović – Plavi Nula. Šef kriznog štab Ilače, Jakob Asić, uspio je nagovoriti zapovjednika skupine koja je prevozila oružje, Vlatka Delača, da ostane u selu i pomogne Ilačanima u obračunu s kolonom koja je stizala k selu.

U 15 sati istog dan, iz susjednih Šidskih Banovaca, Asiću je, preko Ilačkog gostioničara Antuna Tunjiča, stigao ultimatum pukovnika tzv. “JNA”( Milovanoviča ili Milutinoviča ) da mu se donese i preda sve oružje iz Ilače, pa im se ništa neće dogoditi. Ako ne sravniti će ih sa zemljom. Zapovjednik obrane Ilače, Josip Gelemanović, imao je tada dosta posla obilazeći i minirajući punktove oko sela, a Asić na ultimatum nije reagirao.

Znajući kao se priprema okršaj, a budući da su znali da ni tijekom okršaja, a ni nakon njega neće biti vremena za brigu o civilima, Ilačani su počeli izvlačiti prema Nijemcima sve one koji nisu bili potrebni obrani. Tijekom ljeta napravljena je cesta između ovih dvaju sela, koja je zaobilazila sela Šidske i Vinkovačke Banovce, sada pod nadzorom Srba. Prvotna namjena bila samo alternativa cestama koje su blokirali Srbi, no sada je bila i te kako dobro došla za dopremanje oružja i izvlačenje civila.

Već u subotu 21.9.1991. kolona iz Tovarnika ušla je, kasno poslije podne, u selo i došla do njegova drugog kraja. Bili su stigli gotovo do groblja na izlazu iz sela kada je jedan transporter otvorio vatru po krovovima kuća u glavnoj ulici. Branitelj sela koji su pratili kretanje kolone uzvratili su na vatru. Vozač jednoga kamiona, koji je vukao haubicu 152 mm, pogođen je i u koloni se dogodila najgora moguća stvar, morala je stati. Dio se vozila uspio izvući i krenuti k Šidskim Banovcima, no glavnina nije mogla više ni naprijed ni natrag. Pucnjava se navečer smirila, a tad su branitelji donijeli odluku da te noći, od prilike pola sata nakon ponoći, napadnu kolonu koja je stajala. Vinkovcima i Vukovaru javili su što namjeravaju i zatražili pomoć.

Pola sat nakon ponoći približili su se koloni. Iz nje je otvorna vatra, jer se napad očekivao no silina napada izazvala je taku paniku da se dobar dio ljudstva razbježao na sve strane, a kada ih je dočekala vatra, lupali su po kapijama i vratima kuća vičući da se predaju. Topništvo iz kolone nastojalo se braniti, no u panici, dio granata ispalilo je na vlastite snage u Šidskim Banovcima. Bitka je trajala do pet sati u jutro, a onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Začuli su se VRB-ovi i topovi iz Ilinaca, a granate koje su počele padati pogađale su ljude i vozila u djelu kolone koji je stajao između Tovarnika i Ilače. Ilačani su u čudu gledali, a onda pretpostavili kako su se neprijateljski zapovjednici uplašili da će “ustašama” u ruke pasti dalekometni topovi i haubice iz kolone kojim će moći gađati kolone koje su se od Sremske Mitrovice kretale k Šidu, pa i po samom Šidu, na čijem su sajmištu bile smještene tisuće vojnika čekajući raspored. Ako su se Hrvati usudili napasti kolonu sa tisućama vozila, znači da ih ima mnogo i da imaju čime tući. Istina je da su Ilačani, zapravo, kolonu tukli s nekoliko minobacača i protuoklopnim oružjem.

Poslije će Željko Živanović – Plavi Nula posvjedočiti kako se zapravo radilo o dobroj korekciji vatre iz centar veze Vukovarskog štab obrane, majstor specijalnog ratovanja, specijalisti za ubacivanje u neprijateljske veze, Julije Novak, uspio se ubaciti u vezu i “navodio” neprijateljsko topništvo na vlastitu kolonu. Naši su uvjerili njihove na vezi da je to čelo kolone zapravo “ustaško”, koje je krenulo njih zaustaviti. Kada se razdanilo, Ilačani su da je učinak napada na kolonu, što s njihove, što s druge strane bio razoran. Stotine mrtvih neprijateljskih vojnika ležalo je u hrpama uništenih vozila i tehnike. Među njima branitelji su pronašli tijelo Zorana Milašinovića, poručnika, zapovjednika topništva Valjevskoga korpusa. Kod njega su pronašli ratni dnevnik, malu crvenu knjižicu, u kojo je za 19.9.1991. bilo napisano doslovce:”nalazimo se između Tovarnika i Šida, pouzdano znam da se iza nas nalazi kolona od trideset kilometara, što rezervista, što aktivne vojske. Nitko od njih ne zna kamo idu. Mislim da nas netko vodi u rat, a ja se pitam zašto, zašto, zašto…?” Iz knjižice se doznalo kako su posade topova sastavljene od po pet rezervista, koji su uglavnom Srbi, te još četiri člana topničkog odjeljenja koji su redovni vojnici, Hrvati, Albanci, Makedonci, Mađari…

Te su noći poginula i trojica Ilačkih branitelja: jedan domaći čovjek, Đuro Balić, te dvojica momaka iz okolice Zagreba, Robert Močiljanin i Marijan Kornet. Močiljanin je te noći prije pogibija uništio, sigurno, desetak vozila. Učinio je to tako što se u mraku došuljao kanalom uz cestu izvan sela prema Tovarniku te skidao neprijateljska oklopna vozila kao glinene golube napadajući iz bočno. Branitelji su iz kolone uzeli vozila i topove kojim su mogli uporabiti. Među njima bila su sačuvane i tri haubice 152 mm. One su mogle nadomjestiti nedostatak oklopnih sredstava, no topova je bilo toliko da za njih nije dovoljno posada. Oko podneva, u selo je stigao Tompojevčanin Željko Živanović – Plavi Nula, te tridesetak «Tigrova» iz Iloka, s Draganom Basićem na čelu. Bila je to skupina koju je Jastreb poslalo kao ispomoć. O onome što se dogodilo u Ilači kaže: “Događalo se nešto što je nama bilo iznimno drago – tako male snage zadržavaju te njihove snage gotovo pet dana. U toj njihovoj koloni, kako znamo, bilo ja deset tisuća različitih vozila i najveća je nesreća što smo mi, zapravo, ostali bez protuoklopnih sredstava. Samo je budala mogla takvu masu tehnike i vojske poslati u napad jednom jedino komunikacijom.

Selo nije bilo mirno. Po njemu su cijelog dana padale rasprskavajuće granate što ih je ispaljivao jedan oklopni transporter iz Šidskih Banovaca. Stizale su vijesti kako se gardist, Goran Balić i Stjepan Perić, koji su iz Svinjarevaca donijeli Josipa Božića, Ilačanina, koji je poginuo braneći Svinjarevce. Dok su Ilačani pokopavali svoje i neprijateljske mrtve, Perić i Balić krenuli su u Bokšić kako bi uspostavili vezu s Jastrebom i zatražili da ostanu i pomognu u Ilači. Asić im je rekao da traže ispomoć, jer, osim grupe «Tigrova» iz Iloka, u pomoć nije došao nitko. Nakon ovoga u selo je stigla grupa boraca iz Donjega Novog Sela, potpuno nenaoružana. Budući da su i u njihovu selu imali malo oružja, a znali su kako ja u Ilači uništena vojna kolona, pretpostavljali su da će ih Ilačani opremiti. O haubicama koje su zarobili nešto je znao Stjepan Perić, pa ih je postavio u položaj za paljbu i usmjerio na Šid, na područje Sajmišta. Prema podacima srpskog ne ovisnog tjednika «Vreme» od 17.10.1991. i članka Dragana Todorovića, objavljenog u njemu, bio je to dobro odabran cilj: “U jesen 1991. Šid je bio sabiralište jedinica JNA. Odavde se u konvojima išlo prema Vinkovcima i Vukovaru. Vojska je, uglavnom rezervisti, bila smještena na livadi zvanoj vašarište, a ceo Šid bio je pravo vašarište. Vladao je zakon sile i Srbina, a opštinska vlast je aktivno učestovala u osvećivanju Srba u Hrvatskoj. Oružje su isporučivali mahom kriminalci i ljudi sumnjivih karakteristika, koji su zauzvrat bili zaštićeni pri obavljanju poslova za koje su jedino stručni – pljačku i maltretiranje.” (tekst u originalu na srpskom jeziku)

Ipak, iz Vinkovaca je stigla naredba da se iz tih haubica puca samo ako selo ponovno bude napadnuto. Asić je uspostavio vezu sa Nijemcima i zamolio tamošnje borce da s ona dva tenka udare na Šidske Banovce kad napad na selo ponovo krene. Sedamdesetak – osamdesetak ljudi čekalo je nakon toga da tenkovi ponovno krenu na selo. Doznali su kako je Treći kanal srpske televizije objavio da su srpske snage kod Tovarnika i Ilače doživjele katastrofu, a vojnici su u popratnoj reportaži tvrdili kako su bili izdani. Reportaža je hvalila Hrvate i govorila o njima kao nadljudima, pa su i njihovim susjedima u Šidskim Banovcima živci popustili. Dvadeseti drugoga rujna poslijepodne, kolnim putovima pokraj Ilače, oni su počeli iseljavati civile Srbe prema Iincima i Ivancima.

Koliki su šok doživjele neprijateljske snage govori i činjenica da se sljedeći napad na Ilaču dogodio tek nakon nekoliko dana priprema – 25.9.1991.. Tog poslijepodneva više nije bilo srljanja, bahatosti i šepurenja. U napad je krenulo sedam tenkova T-84, koji su sa ceste mogli izgurati silne olupine i prepreke. Za njima su išli oklopni transporteri iz kojih je izašlo pješaštvo i tada je započela bitka. Po dogovoru, iz Nijemaca je ispaljeno nekoliko tenkovskih granata na Šidske Banovce, a ispaljene su tri pripremljene haubice. Tragedija je bila u tome što ih nitko nakon toga nije znao napuniti, pa su, uz hrpu streljiva, ostale neuporabljive.

Nikola Salapović uspio je zoljom uništiti jedan tenk T-84 pogodivši ga u spremnik. Ljudi sa toliko mnogo srca, a s tako malo znanja, istrčavali su pred tenkove sa zoljama. Budući da su bili odveć blizu – one nisu djelovale , a oni su bili očajni jer su mislili da im je netko podmetnuo neispravno oružje.

Ukratko bitka je brzo završila. Branitelji su se povukli u šumu Jelaš te odatle krenuli ili u Nijemce ili u Ilok. Neprijatelj je ovladao Ilačom.

Nakon 20. rujna 1991. godine u mjestu Tovarnik civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske nacionalnosti raseljavali, mučili i ubijali. Stravične su posljedice srpske okupacije Tovarnika. Ubijeno je 68 mještana, od kojih su 53 pokopani u masovnu grobnicu, među njima i župnik tovarnički vlč. Ivan Burik, a ostali su nađeni u pojedinačnim grobnicama. Protjerano je bilo više od 95 posto od 2500 Hrvata koliko je prije rata živjelo u Tovarniku, a srušeno je ili oštećeno više od 70 posto kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koji su ostali živjeti na svojim ognjištima, a većinom se radilo o starcima i ženama, bili su prisiljeni – poput Židova za vrijeme nacizma – nositi oznake na rukavu: bijele krpe, kao znak predaje. Istim su znakom obilježene i njihove kuće, da bi pijane bande pljačkaša lakše znale gdje smiju ući pljačkati i zlostavljati, pa i ubijati ako im se prohtije.

Nakon okupacije sela vojnici JNA, rezervisti i četnici zarobljavaju prve mještane Tovarnika. Zarobljenike iz podruma odvode u kuću pokojnog dr. Đorđa Cvejića, koja postaje mjesni zatvor, logor i strašno mučilište. Tim zarobljavanjem, maltretiranjem, deportiranjem u Šid i koncentracijske logore po Srbiji, najviše u logor Begejci kod Zrenjanina i Sremsku Mitrovicu, te okrutnim ubojstvima bez suda i milosti, otpočinje prva faza genocida nad tovarničkim Hrvatima. Već te nedjelje ispred pravoslavne Crkve ubijeni su pucnjima u leđa Željko Vrančić, Berislav Šimunić i Antun Šimunić, a kod svojih kuća Manda i Mato Živić, Mladenka i Franjo Kuzmić i Janko Budim. Svjedoci bilježe ubojstva i idućih dana. U srijedu 25. rujna ubijeni su Petar Bilić i Jozo Šišić, Stjepan Matić te Stjepan Kovačević i Ivo Adamović.

Početkom listopada skupina od 30 Tovarničana iz logora u Sremskoj Mitrovici vraćena na zahtjev u Tovarnik i odmah po dolasku uslijedila su nova mučenja i egzekucije, tako da su u utorak 1. listopada ispred srušene katoličke Crkve ubijeni: Filomena Glibo, Ivan Maloševac, Đuro Grgić, Ivan Đankić, Ilija Džambo, Vojislav Selak, a Antu Markanovića do smrti su u zatvoru premlatili zločinci Miloš Stanimirović, Stevan Srdić i Željko Krnjajić. Tijekom listopada i studenog 1991. okupator u Tovarniku uspostavlja vlast koja se očituje odredbama o policijskom satu, radnoj obvezi i rasističkoj odredbi o obilježavanju Hrvata i njihovih kuća. Ubijanje se nastavilo tijekom listopada i studenog, a sva ubojstva, potvrđuju svjedoci, počinili su pripadnici rezervnog sastava JNA i četnici. Mnogi od njih bili su domaći Srbi mještani Tovarnika.”

narod.hr/drol.ratkodragovic.from.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

19. rujna 1991. Beograd – ‘bacanje cveća’ pred tenkove koji razaraju Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 19. rujna 1991. dogodilo se poznato „bacanje cveća pred tenkove“ u Beogradu. Bilo je to prilikom kretanja Prve gardijske oklopne divizije JNA (poznatije kao elitna Titova divizija) prema hrvatskom gradu heroju Vukovaru.

Hrvatski junaci branitelji Vukovara uspjeli su razbiti jednu od najelitnijih oklopnih postrojbi Europe u to vrijeme.

Bio je to samo još jedno od niza „događanja naroda“ u glavnom gradu Srbije Beogradu čiji su građani masovno i učestalo sudjelovali na huškačkim ratnim mitinzima od 1987. nadalje. Tako se stvarala ratna atmosfera i podloga za agresiju na Hrvatsku i druge u cilju ostvarenja opće prihvaćene ideje Velike Srbije.

Tisuće Beograđana je oduševljeno izašlo na ulice pozdraviti tenkove koji su išli na Hrvatsku. Vukovar je razrušen, Hrvati pobijeni ili raseljeni, a slika o cvijeću i oduševljenju Beograđana ostala je u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda.

U to vrijeme razboriti i časni antiratni glasovi u Srbiji i Beogradu su postojali, ali bili su rijetkost kao i danas.

Naime, sličnu huškačku atmosferu pokušava podgrijati i današnje čelništvo Srbije koje je aktivno sudjelovalo u divljačkoj agresiji na Hrvatsku što huškanjem (Vučić), što kao četnički vojnik i agresor (Nikolić), a što kao jedan od najvažnijih političara u Srbiji u to vrijeme (Dačić).

Osim toga ovaj događaj, kao i donji TV prilog, jasno pokazuje da je iz glavnog grada Srbije Beograda kretala ne samo upravljačka i huškačka agresija na Hrvatsku, već da su u toj agresiji sudjelovali i Beograđani i drugi građani susjedne Srbije. To znači da je na djelu bila agresija Srbije na Hrvatsku, a ne građanski rat kao što su hrvatski političari s ljevice, (kvazi)povjesničari i velik dio nevladinih udruga godinama pokušavali sugerirati.

facebook komentari

Nastavi čitati