Pratite nas

Povijesnice

7. listopada zračnim napadom na Banske dvore Milošević je želio ubiti dr. Tuđmana

Objavljeno

na

Dan kada su gorjeli Banski dvori: Hrvatska se potresla iz temelja, Milošević je pokušao ubiti Franju Tuđmana!

7. listopad vrlo je važan dan u hrvatskoj povijesti, ako govorimo o povijesti koja je u temeljima hrvatske države sagrađenim početkom devedesetih, naime, te 1991. godine, 7. listopada, jugoslavenski i srpski ratni zločinac, balkanski Hitler, Slobodan Milošević, pokušao je terorističkim činom ubiti prvog demokratskog hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana.  Ujedno to je i dokaz da nikakvog dogovora između Tuđmana i Miloševića nije bilo, niti je prvi predsjednik moderne hrvatske države dogovarao bilo kakve podjele sa srbijanskim diktatorom.

Dakle, na današnji dan prije točno 25godine  jaka eksplozija potresla je Zagreb, inače, te ratne, neobično hladne, jeseni, eksplozije su odjekivale diljem Hrvatske. Velikosrpski fašisti tijekom najkrvavije jeseni u hrvatskoj povijesti stegnuli su omču oko naše mlade domovine. Hrvatska je bila pred padom, padali su hrvatski gradovi, Vukovar i Dubrovnik su gorjeli, no, kako to već biva zlo nikada, pa ni u Hrvatskoj, ne pobjeđuje, osim privremeno. Zoran Milanović te 1991. bio je premlad da bi branio Hrvatsku, pobogu, imao je tek 25 godina, devet više nego najmlađa žrtva Ovčare.

Spomen-ploca_Raketiranje_Banskih_dvora

Vratimo se ipak  u Banske dvore, sjedište tada 69-godišnjeg prvog hrvatskog predsjednika, doktora Franje Tuđmana. Dakle, podsjetimo na jedan, iako tužan, od najslavnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti, naime, ne događa se svaki dan pokušaj atentata na predsjednika države. Raketama  iz vojnog zrakoplova okupatorska JNA  udarila je po povijesnoj jezgri Zagreba raketiravši Banske dvore u kojima se tada nalazio predsjednik Tuđman i tadašnje državno vodstvo.  Prvi predsjednik smrt je izbjegao za dlaku, neuspjeh je destabilizirao okupatorsku JNA te Hrvatskoj ulio nadu u pobjedu,  Bilo je jasno da povratka nema.

Franjo Tuđman vrlo emotivno je doživio ovaj pokušaj njegove likvidacije. Barbarski čin, nezabilježen u povijesti ratovanja, sledio je čitav svijet, atentatom na predsjednika Tuđmana “barbari” su htjeli obezglaviti Hrvatsku.

Ovim barbarskim činom barbari su htjeli obezglaviti Hrvatsku, to je zločin koji će pamtiti hrvatski narod i pokoljenja. Nisu uspjeli, sve da su i uspjeli Hrvatska bi živjela bez mene, kao što će živjeti sa mnom. Uskrisiti ćemo i obraniti Hrvatsku

– rekao je predsjednik Tuđman, gotovo na rubu suza za Dnevnik HTV-a,  ljut od bijesa i ogorčenja, prilikom obilaska svoje porušene radne sobe iste večeri nakon atentata. Predsjednik Tuđman je, kako smo rekli,  samo slučajno izbjegao najgore.

Zašto Republika Hrvatska, točnije, aktualni režim u Hrvatskoj, u državi u kojoj 24 godine poslije atentata na predsjednika Tuđmana vlada partija, ne bi 7. listopad proglasila spomen danom koji bi se svake godine dostojno obilježavao? Naime, pokušaj atentata na Franju Tuđmana bio je uvertira u definitivnu odluku o hrvatskoj samostalnosti, nakon pokušaja ubojstva prvog hrvatskog predsjednika postalo je jasno da pregovori s JNA i komunističkim zlikovcem, Slobodanom Miloševićem, nemaju smisla te ničemu ne vode.  Tuđman je kupovao vrijeme za Hrvatsku, Milošević je pokušao to vrijeme zaustaviti, što je nemoguće.

Za hrvatske fašiste – Dokaz protiv dogovora u Karađorđevu atentat je Miloševića na Franju Tuđmana

Nedvojbeno je povod napadu bila činjenica da je na ovaj dan prije 24 godine, istekao tromjesečni moratorij na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Podsjetimo se, moratorij je proglašen temeljem Brijunske deklaracije od 7. srpnja, dakle na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Nažalost velikosrpskoj soldatesci nije palo napamet ići mirnim putem. To je bila soldateska kojoj je cilj bio zatrti sve što nije bilo velikosrpsko, nije se Hrvatska tih devedesetih borila samo za slobodu nego za opstanak, velikosrpski nacisti htjeli su uništiti Hrvatsku.

Današnji dan,  ako se vratimo u 7. listopad 1991. godine, jedan je od najvećih dokaza da dogovora između predsjednika  Franje Tuđmana i ratnog zločinca Slobodana Miloševića nije bilo, novokomponiranim fašistima usprkos, koji tvrde i lažu suprotno Treba spomenuti kako je u tadašnjem napadu, prije 25 godine, na Banske dvore na Gornjem gradu poginula jedna osoba.  Zbog prijetnje mogućim novim zračnim udarima povijesna sjednica svih triju saborskih vijeća na kojoj je donesena Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ održana je 8. listopada 1991. u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu, nakon sjednice je rečeno: “Rođena je država Hrvatska neka joj je dug život!”

Hrvatska živi i postoji 25 godine, danas članica NATO pakta i Europske unije, naizgled, svi ciljevi predsjednika dr. Franje Tuđmana su ispunjeni. Zašto je onda čak 10 posto Jugoslavena u Hrvatskoj, koji u svojim džepovima drže 90 posto Hrvatske?

Hrvatska je danas pred izborima, 8. studenog odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske, vrijeme je za povratak idealima koji su nas vodili u pakao Vukovara i bezdan Dubrovnika, u šibenski obruč, petrinjsku kalvariju, ponor Škabrnje. Recimo komunistima dosta, istim onima koji su na dan proglašenja hrvatske neovisnosti dezertirali iz Hrvatskog državnog sabora, 25. lipnja krvave, ali ponosne, 1991.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati