Pratite nas

Kolumne

8.11. sve mumije možemo vratiti u sarkofage, pokojeg vampira i upokojiti

Objavljeno

na

Tomislav Karamarko usudio se protiv tih vampira, tih vječnih krvopija vitaliteta ove zemlje, i to je njegov grijeh. Zoran Milanović irelevantan je: on je samo bučna, neotesana, primitivna kvartovska efemerida, piše: Romano Bolković/ direktno.hr

[ad id=”68099″]

Trenutak u kojemu je počeo nesporazum koji je progredirao u sukob do uništenja između Tomislava Karamarka i dijela dojučerašnjeg HDZ-a koji se tijekom posljednje dekade iz prvog ešalona preselio u sivu zonu, doduše ne eminencija, ali svakako utjecajnih ljudi koji itekako raspoređuju figure po hrvatskoj šahovnici, trenutak je Karamarkova prijedloga da antifašizam u preambuli Ustava bude zamijenjen pojmom antitotalitarizma. Kolovoz je to 2011. godine, kad je rasprava kulminirala: sporadično je ideja izricana i prije, no koncem te 2011. godine došlo je do eskalacije u javnoj raspravi, i sve što se u nas interesno skrivalo iza „antifašizma“ odjednom je zauzelo izrazito negativan stav spram Karamarka.

Odmah ću pojasniti i navodne znakove u koje stavljam antifašizam, kao i ovu opasku: sve što se iza tog navodnog antifašizma skrivalo.

Ja sam antifašist. I da nisam tako odgajan, i da nemam obiteljsku tradiciju i poštovanje spram svojih djedova, njihova izbora i njihove žrtve, sve da je sve upravo obratno, ja bih bio ono što jesam – antifašist. Tu se ne može biti neutralan: ili je čovjek spram toga zla fašizma ili je dio toga zla, i nikakvoj tu sofisteriji nema mjesta.

Znam dugo razgovarati sa svojim liberalnim prijateljem Borislavom Ristićem o genezi pojma, o njegovoj interpretaciji antifašizma kao komunističkog ideologijskog koncepta pripravljenog u kominternovskoj kuhinji, koji nije doli „totalitarni koncept koji isključuje i demokraciju i liberalizam – odnosno, i njih, zapadne demokratske režime, u krajnjoj liniji, podvodi pod “fašizam“. Savršeno sam svjestan – i pisao sam odavno o tome – da je u nas problem nespremnost naših antifašista na opasku da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran, iz čega slijedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, ekstremi, jer, “ustaše” ili ustaše, kako vam drago, lako je diskvalificirati. Današnje raspoloženje SDP-a, kao navodno tradicionalno antifašističke stranke, na koaliciju s notornim profašističkim zdrugom Brane Glavaša, primjer je tog oportunizma.

Našim antifašistima nisu problem radikalni desničari, pa čak ni ekstremi koji okrznu nacizam i fašizam: s njima se oni razumiju i, paradoksalno, potpomažu – sve dok je crnih, trebamo crvene, ako ništa drugo, drugim riječima, način je to perpetuiranja “antifašističke” vlasti u Hrvatskoj. Našim je “antifašistima” problem liberalna demokracija, jer budući da su nakon 1945. i sami ogrezli u totalitarizam, ubijajući i progoneći svoje političke neistomišljenike kao neprijatelje, bez obzira jesu li to bili dojučerašnji revolucionari koji bi kao staljinisti zaglavinjali na Golom otoku, ili su to bili “liberali” Latinke Perović ili recimo nacionalisti poput Budiše i Gotovca, jedina pozicija s koje se njih može pozvati na odgovornost za učinjeno tijekom perioda diktature proletarijate, kako su sami nazivali svoj režim, jest upravo ta liberalno-demokratska pozicija. Odatle je shvatljivo zašto se naši paleokomunistički slojevi politike toliko bore protiv kapitalizma i liberalne demokracije, otkud ta haranga protiv neoliberalizma kojega ovdje nije bilo ni u tragovima, i čemu sva ta povika spram Zapada kao dekadentnog imperijalnog carstva zla koje globalnim kapitalom pokušava pokoriti cijeli svijet: komunisti u nas i danas, iz pozadine, vode igru, i pokušavaju demontirati svaku građansku politiku koja ovdje poželi ovoj zemlji bolje.

Trebate li imena? Da, u redu: Stjepan Mesić, bivši predsjednik države, čovjek je koji je središte ovog otpora. On će, naročito posljednjih godina, tipično za njega, otkako je otišao s Pantovčaka, i u zemlji i u svijetu govoriti da je “Neoliberalnom kapitalizmu došao kraj, a kapitalizam će se morati korjenito promijeniti…“, zazivajući valjda socijalistički revival, e kako bi nomenklatura koje je proizašla iz tih starih struktura i dalje sačuvala svoje pozicije: on, Gregurić i društvo.

Stoga i kažem, već u Jugoslaviji, a naročito u današnjoj Hrvatskoj, iza antifašizma se skrivalo koješta: danas su u Republici Hrvatskoj mjesto građana zauzeli ljudi koji su to isto građanstvo 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu poziciju, e da bi se obnoć stali deklarirali kao urbani kozmopoliti. Tu je pak često riječ o pokušaju da se jugoslavenstvo, kao nacionalna pozicija, patvori nekim anacionalnim, kozmopolitskim stavom: lako ćete ovaj fenomen uočiti u kulturi, gdje je cijela jedna kasta izgubila privilegij lakog života na dotacijama jugoslavenskih republičkih sizova, pa naprosto iz egzistencijalnog gubitka povlastica tipično ostalgično žali za prošlošću. Svi bi se oni zaklinjali u “antifašizam”, pri čemu bi već samo odvajanje Hrvatske od SFRJ proglasili nacionalističkim, a Oluju bezostatno fašističkim činom. Za mandata Stjepana Mesića u Hrvatskoj su poziciju građanina uzurpirali Jugoslaveni, i na opasku da se eto ponovo pobrajaju krvna zrnca ja bih se odmah s time složio, dodavši da to ne činim ja, koji samo konstatiram da su krvna zrnca pobrajali u tadašnje establishmentu, koji je naglo počeo prosperirati, ako bi zadovoljio taj nacionalni kriterij: do jučer zatvarane odvjetničke kancelarije obnovile su posao do neslućenih razmjera, još jučer umirovljeni diplomati postali su glavni kadrovici, birtaši su širili posao i parkirališta, priznavale su se i nepostojeće diplome, itd.itd., i sve u svemu u tom je krugu bilo idilično, a svaki pokušaj kritike navodne detuđmanizacije kao rehabilitacija jugoslavenstva – jer, zanimljivo, detuđmanizacija se tog perioda nije uhvatila u koštac s kriminalom pretvorbe, nego je kriminal u toj dekadi nabujao, u konačnici eskaliravši ubojstvima novinara i odvjetnika, što se na ulicama Zagreba nije događalo ni za rata, kad su se nosile duge cijevi! – istom je alibiran antifašizmom i po defaultu denunciran kao desna, fašistoidna reakcija.

Godinu, dvije potom, Tomislav Karamarko iznosi ideju unošenja antitotalitarizma u Ustav kao savršeno logičnu reakciju na stanje stvari, bivajući pri tome posve jasan: rekao je kako su, baš poput fašizma i nacizma, “komunizam, boljševizam i socijalizam imali izuzetno dobro razrađene industrije ili barem manufakture smrti“.

“Svi ti režimi su kulture smrti i oni su za mene smeće 20. stoljeća”, rekao je Karamarako i izrazio razočaranje što u Hrvatskoj nije došlo do jednake osude svih tih režima, bez obzira na to jesu li ubijali na temelju rase ili klase.

Naravno, bilo je to zvono na uzbunu, i iako je Karamarko u pogledu te ideje, baš i kao kad je riječ o jugoslavenstvu u Hrvata, savršeno ispravno reagirao, bivše HDZ-ovo lijevo krilo, koje danas financira opskurne medije namijenjene jedino i samo denigriranju Karamarkove osobe, počinje harangu protiv novog HDZ-ovog prvaka.

Ja sam u to vrijeme pokušao stvar objasniti mirno, tumačeći samu Karamarkovu intenciju, kratkom kolumnom u „Večernjem listu“:

Schadenfreude osjećaju zapadni Nijemci dok gledaju na istočne: njima je činjenica da se ljudima koji su iskusili oba režima staljinistički totalitarizam čini boljim od zapadnonjemačke socijaldemokracije vrijedna zluradog sažaljenja.

Upravo s tim osjećajem pratio sam reakcije na izjavu ministra Karamarka da antifašizam u Ustavu treba zamijeniti pojmom antitotalitarizma. Čak ni na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, o tome u Hrvatskoj nije uputno govoriti.

Čudno, budući da su u nas o posttotalitarizmu najpametnije govorili upravo ljevičari:

Ako su mir i stabilnost Europe nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Europa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog“, kazat će Boris Buden.

„…bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program“, veli Žarko Puhovski.

Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, diktaturi proletarijata.

K tome, jesmo li iznenada zaboravili Marxa? Zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se, nego ga prevladati kao očuvanog i uzdignutog na viši nivo, upravo u smislu Hegelovog pojma Aufhebung, koji je Marxu bio od naročitog značaja: nešto se ukida po formi, ali na višem stupnju čuva po sadržaju.

Praktični razlog ovog zaborava antagonizam je crvenih i crnih, ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, koja perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike onemogućujući rješenje stvarnih konflikata hrvatskoga društva. Liberalna demokracija u Hrvatskoj se osujećuje sustavno, jer jedino odatle prijeti opasnost sankcioniranja komunističkih zločina: upravo je zato Hrvatska prepuna histerije oko propasti neoliberalizma, jer, u konačnici, fašizam i nije drugo doli vid imperijalnog kapitalizma, nije li?

Za teoriju se pobrinuo neodgovorni Žižek: liberalna je pozicija nepristrane osude oba totalitarizma a priori neprihvatljiva, jer je nužno zauzeti poziciju i tvrditi da je fašizam fundamentalno “gori” od komunizma. Totalitarizmi nisu usporedivi: staljinizam nije ubijao ljude zbog onoga što su bili, nego zbog njihovih čina, pa i fiktivnih, iznuđenih terorom čistki: „u nacizmu Židov je u konačnici kriv jednostavno zato što je Židov, zbog svojih izravnih prirodnih svojstava, zbog onoga što on jest, dok čak i u najmračnijem staljinizmu pripadnik buržoazije nije kriv per se, tj. izravno zbog svog društvenog statusa – sudjelovanje u klasnoj borbi počiva na subjektivnom činu odluke.“

Komunizam, kao posljednji prosvjetiteljski emancipacijski projekt čija je svrha bila osloboditi čovjeka kao homo fabera, kao radnika, ogrezao je u praktičan zločin: teorijski, riječ je o plemenitoj ideji. Nacizam i fašizam, autentično su zločinačke ideologije, teorijski i praktično nošene idejom radikalnoga zla. Biti antifašist, znači biti protiv rasnih zakona. Biti antikomunist, značilo bi biti protiv razotuđenja radnika i rada. Ljevičari su poput pisaca: vrline drugih vrednuju po njihovim ostvarenjima, a od drugih traže da ih vrednuju po onome što naslućuju ili namjeravaju.

U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promjeni paradigme, jer Hrvatska jednostavno nije zrela za Europu: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers.

I upravo tu, pri spomenu te generacije Očeva Domovine, ako tako možemo nazvati chorus-line hrvatske politike devedesetih, Mesića, Manolića, Gregurića, Valentića i ine, moram dodati i upozorenje koje sam uputio Karamarku šest mjeseci prije no što će postati predsjednik HDZ-a: u „Objektivu“ sam napisao ogroman tekst o logici njegova politička uspona, o tome zašto on mora postati prvi čovjek HDZ-a, no tekst sam završio s upozorenjem, koje danas dobiva pun smisao:

„Duboko me razočarao. Precijenio je svoje mogućnosti. Koristi policiju za političku afirmaciju. Jako bih volio da se varam, ali moje su se političke procjene dosad u pravilu pokazivale točnima“. To je rekao Stjepan Mesić u vrijeme uhićenja Boljkovca. Jasno, i opet se radilo o tome da se taklo u „antifašizam“, kao i o tome da je Mesić javno najavio kakve će neugode slijediti po Karamarka: razočarao ga je, a Mesićeve su se političke procjene dotad u pravilu pokazale točnima, pa će valjda Karamarko, koji je precijeni svoje mogućnosti, posrnuti, jer će se on, Stipe Mesić, već itekako oko toga pobrinuti.

Ja razumijem i Mesića: zaista je tu njegov cijeli politički opus i ostavština u pitanju. Doduše, nije u pitanju da će ona biti nihilirana, samo je pitanje mandata kad će se to desiti. Ono što je neminovno, naime bilo je pitanje koje sam postavio Karamarku: hoće li svoj program provesti konzekventno, što znači: kako procesuirati ne one čiji crimen pada između između ’41. i ’45., nego može li on lustrirati one čija su zlodjela počinjena između ’45. i ’90.? To je pitanje svih pitanje u Hrvatskoj! Ako dirnete u prve, onda zaista zadirete u antifašizam i, budući da je 1945. uspostavljen simbolički pakt na osnovu kojega je uzdignut današnji svijet, korigiran jedino padom Berlinskoga zida i uvrštenjem i komunizma u one totalitarne režime koji su svjetskopovijesno, osim u Hrvatskoj, poraženi, svako zadiranje u taj pakt s pravom se tumači kao revizionizam. Ali, pitati za odgovornost one koji su od kraja WWII pa do 1990. zatvarali ljude zbog vica o Titu, tu kabalu koju ne tvore samo obavještajci KOS-a i SDB-a, nego i brojni suci, tužitelji koji danas prosperiraju kao povlašteni građani Hrvatske, i mnogi, mnogi drugi, pitati za odgovornost te i takve kroz proces lustracije, e to je sasvim nešto drugo.

Tada, prije par godina, u tom sam tekstu, da ponovim, napisao: U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promijeni paradigme: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers. To je Karamarkovo poslanstvo, to je njegovo prokletstvo: kad postane predsjednik HDZ-a, Karamarko će morati počiniti simbolički patricid, jer prvi koji će biti na njegovom udaru, neminovno, mimo njegove volje, oni su koji su osnovali Hrvatsku: upravo ti na koje bi se odnosila lustracija, protagonisti su ne samo raspada Jugoslavije, nego i stvaranja neovisne Hrvatske, kad smo već kod nove neovisnosti, a Tomislavu Karamarku hvala da već jednom jesmo.“

U tome je cijeli krimen Tomislava Karamarka.

Jer, njegova nova neovisnost zaista ima smisla. Jedino, stara garda time gubi svaku privilegiju, a mnogi dolaze i pod udar zakona.

Ta, zanimljivo je naime da od svih političara na hrvatskoj sceni, samo dva imaju veze s procesuiranjem kriminala počinjenog u devedesetima: Josipović koji je te procese zakonski omogućio, i Karamarko koji je još 1994. jedan od tih procesa započeo, imajući zbog toga nemalih problema u karijeri.

Napadi na Karamarka kao desnog ekstremista koji dovodi u pitanje antifašističke tekovine, stoga su napadi privilegirane kaste pljačkaša Hrvatske iz devedesetih godina prošlog desetljeća, koji brane tada uspostavljen društveni casting.

Njihov je istureni pulen danas Zoran Milanović. Ta, zar nije Stipe Mesić poslao pokojnoga Šprema da mu organizira infrastrukturu pobjede nad Bandićem u SDP-u, u vrijeme kad je Šprem bio šef kabineta Stjepana Mesića? I nije li Šprem zbog te zasluge postao predsjednik Sabora? No taj pošteni čovjek, a Šprem je bio uistinu moralan čovjek, da danas vidi što je učinio ne bi prstom maknuo. Zoran Milanović najreakcionarnija je pojava, govoreći jezikom antifašista, hrvatske politike: on brani sve ono što iz nje treba odstraniti. Sve te tazbinsko-interesne veze ljudi bez identiteta, kakav je on sam: jučer socijaldemokrat, danas liberalni konzervativac, sutra bi s Glavašem bio nacional-socijalist. Tako i njegovi patroni: sve su oni u životu bili, i komunisti i nacionalisti i hadezeovci i rušitelji HDZ-a i sve što je trebalo, samo da oni vladaju i, jasno, uživaju plodove te vlasti.

Tomislav Karamarko usudio se protiv tih vampira, tih vječnih krvopija vitaliteta ove zemlje, i to je njegov grijeh. Zoran Milanović irelevantan je: on je samo bučna, neotesana, primitivna kvartovska efemerida.

Zato je 8.11. povijesni datum: Toga dana sve te mumije možemo vratiti u sarkofage, a pokojeg vampira i upokojiti.

Romano Bolković/ direktno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Razmahana ljevičarska farizeiština ustraje u dvoličnosti i kukavičluku

Objavljeno

na

Objavio

Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti.

No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

U Hrvatskoj ”status quo vadis”. U Jutarnjem Flego Jurasiću: “Borba za bolju prošlost sve mi je gadljivija“. I nama, dragi ex ministre! Trideset posto državljana ove države od 5. kolovoza 1995.g. upornošću nosoroga nastoji uvjeriti preostalih 70 posto u bolju prošlost. Onu od 8.maja 1945. do 30. svibnja 1990.g. Do 5. kolovoza se mučalo, čkomilo, mijenjalo prezimena i imena. Pazilo se na sebe i ”familiju”, jer ustaše su ustaše makar ih vodio i Titov najmlađi general. Četiri pune godine Thompson je provocirao demokratsku javnost s Čavoglavima, ali se neki tadašnji Miletići nisu, poput Tarzana, busali u prsa i tražili zatvor za “fašiste“. Miletić i IDS-ovci, puni revolucionarnog kokaina, predlažu zatvor za simbole pod kojima je dobiven rat. Simbole protiv kojih se ratovalo kao petokraka, srp i čekić, četiri C itd. ne bi dirali. Bar za sad. U prijevodu, po uzoru na Snešku Banović, primirje bi trebalo trajati bar idućih 700 godina. Krenulo ih kada je Haaški “sud“ počeo ”štancati” optužnice. Ohrabrili su se tada prvo Čičak, Puhovski, Zoran Pusić i HHO, a potom i Meske, gledatelji Žikine dinastije, Jelena Lovrić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Boris Dežulović i stotine tisuća progresivnih i profesionalnih jugo-nostalgičara. Prije nego se Istra odcijepi od RH i “Istarski pasoš“ uđe u upotrebu, treba nešto raditi. A kako vrijeme odmiče i novog Tuđmana nema ni na vidiku, drugovi i drugarice postajali su sve nabrijaniji. Željka Markić predlaže referendum za promjenu lošeg izbornog sustava u Lijepoj našoj.

”Novosti“ skaču kao oparene. 25. kolovoza kažu: “Hrvati, Željka Markić vas laže“. Pazite radi se o referendumu. Oblik neposrednog glasanja o nekom važnom pitanju. Što izborni zakon i te kako jest. U pravu je Tanja Bjelobrajdić kad piše: “Slažem se s “Novostima“ da ne šire mržnju prema Hrvatima, oni potiču mržnju prema Srbima“. Sjetite se naslovne stranice i revolucionarne slike: Thompson, njegova glava između srpa i čekića i krv kaplje iz vrata. Gdje je tada u “nedozvoljenom položaju“ zaspao drug Miletić? Je li Miletić u svom političkom off-sideu pročitao progresivna razmišljanja Novosti o Oluji: “Pobjeda to veličanstvenija što je zločin gnjusniji.“ Oluju je kreirala prljava politika, s govnarom Tuđmanom na čelu, ona je dokaz da je kultura mržnje postala državni projekt.“ Vrijeme ide. Branitelja je sve manje i manje. Od silnih “SUBNOR-ovskih“ privilegija ubijaju se iz dana u dan. Koliko se “pobjedničkih“ partizana ubilo u 45 godina “bratstva i jedinstva“? Nastavi li se za sada samo verbalni teror 30 postotnih jugo-nostalgičara bilo bi dobro razmisliti da se Goli otok malo “osvježi“, malo udobnijim ćelijama, modernijim čekićima za tucanje kamena. Zlu ne trebalo. “Prijatelja“ u zemlji i okruženju koliko ti srce želi. Dali bi život za nas, naše more i otoke. A nas rigidne, ustašoidne ognjištare najbolje je malo preseliti na more, i to na onaj mitski otok.

U Zapadnoj Gani lijepo kažu: “Nije teško umrijeti za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti!”

U prošloj kolumni sjetio sam se maloljetnog Frane Tente i njegove tragične sudbine. Da vas prisjetim, mladi Splićanin je 1947.g. na Marijanu umjesto jugoslavenske razvio hrvatsku zastavu. Za taj “zločin“ bio je osuđen na 5 godina zatvora. Nije se živ vratio iz Lepoglave. Čitajući to javila mi se čitateljica iz Zadra. Čudi se kako neki koji i danas glorificiraju Tita i Jugoslaviju ne osjećaju sram zbog ubojstva maloljetnog Tente. Kaže da je osjetila sram kad je u Jutarnjem pročitala pismo oca Slavka Goldsteina sinu Slavku iz ustaškog zatvora. Nije joj jasno da se maloljetnik može osuditi na egzemplarnu kaznu od 5 godina jer je u srcu Hrvatske, u Splitu, razvio hrvatsku zastavu… A što joj odgovoriti? Jeste li negdje pročitali da su se Gvozden Flego, Neven Budak, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Jelena Lovrić ili hiper senzibilni Branimir Pofuk…zasramili kad su čuli za 3000 tisuće živih zakopanih “narodnih neprijatelja“ u Hudoj jami? To je već legendarna ljevičarska dvoličnost i farizeiština. Svi komunistički zločini su ustvari samo pravedna osveta za ustaške. Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Gvozden Flego, Goran Gerovac… dobro podmazani kriptokomunistički roboti-bojovnici reagiraju pritiskom na gumb. Nema kod njih ni srama, ni emocija, ni logike. Kao i inače kod robota. Uvijek će početi s Jasenovcem pa nastaviti sa židovskom imovinom koju su ustaše nezakonito koristili četiri godine. Kad im kažeš da su njihove komunjare tu istu imovinu koristile 45 godina, a i danas je koriste, odgovore tipično za njih: a vi ste donijeli rasne zakone! Za te rasne zakone Hrvatska je platila smrću skoro pola milijuna ljudi. I danas plaća svojim poltronskim kompleksom manje vrijednosti, financiranjem izlaženja tjednika koji kontinuirano pljuje po Hrvatskoj – Novostima. Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti. No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

To se plastično pokazuje povodom zadnjeg “gafa“ premijera Plenkovića. Naime Plenki je pred Općom skupštinom UN-a jasno i glasno rekao kako je Hrvatska izašla iz arbitraže jer je Slovenija varala. Nakon što je čuo tu “klevetu“ Miro Cerar je skočio s “konja sa hvataljkama“ i otkazao put u Zagreb. I Slovenci su jedinstveno stali kraj “konja s hvataljkama“. To je u redu. Cerar je sad prvi puta u New Yorku čuo kako Hrvatska misli da je arbitraža kompromitirana. Erjavec mu je to navodno zaboravio reći. Ali zanimljiva je reakcija tzv. Hrvateka. Oni su zinuli. Jezuš na…! Vesna Pusić misli da je na scenu trebala stupiti “tiha diplomacija“ pa tiho, tiho priznati arbitražu. Arbitraži iz koje smo izašli jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora. Opozicija optužuje Premijera za tešku laž. Naime, on je rekao da Miro Cerar dolazi u Zagreb na konju s hvataljkama, a on ne dolazi – što je izazvalo nervozu kod hrvatskih konja bez hvataljki. I sad se vidi da su Predsjednica i Mate s pravom smijenili Lošu. Dobro obavješteni Ante Gugo na fejsu otkriva pravi razlog. “Do Ljubljane bi pješaštvu trebalo 48 sati ako se uključi jednodnevno kupanje u Čatežu. To je nedopustivo u ozbiljnoj vojsci“.

Na fejsu se pojavilo nagradno pitanje koje glasi: “Zašto bi – Slovenci odustali od svojih potraživanja, Bošnjaci od zahtjeva da postanu pomorska sila sa sjedištem u Neumu i ne dozvole gradnju mosta na našem teritoriju jer im zaklanja vidik na Havaje, a Crnogorci od Prevlake, Srbija od Vukovarskih Ada, Mađari od INE – kad imaju posla sa narodom koji abolira i zapošljava svoje agresore, pljuje po svojim braniteljima, o sastavu čije vlade odlučuju manjinski zastupnici koji trebaju 1.600 glasova za ulazak u Sabor za razliku od ”nemanjinaca” kojima treba 17.000 tisuća glasova kako bi sjeli u saborske klupe pored zastupnika Furio Radina. Zastupnika koji ne traži ratnu odštetu od agresora usprkos odluci Haaga o 43 milijarde eura koliko aproksimativno ta šteta iznosi, koji skida ploče svojim braniteljima usprkos 39 četničkih spomenika diljem Hrvatske koje ne dira, čiji novinari iz portala Indeks od Crkve proglašenog jedinog sveca nazivaju lešinom, o čijem obrazovanu djece odlučuje stranka za koju glasuje oko jedan posto birača i koji se ispričava svakoj kišnoj glisti koja izađe iz zemlje. Osobito ako je crvenkaste boje.

Svaki razred uvijek je imao nekog kojem su se svi rugali, otimali hranu i đeparac, ismijavali ga i šamarali… U EU to je Hrvatska. Ružno, zar ne? Tko su ti koji nam kroje takav status? Takvu sudbinu nam kroje oni koji su promijenili vlastita imena i prezimena da sakriju porijeklo, misli na fejsu Mladen Visković. Promijenili su partiju da sakriju opredjeljenje. Promijenili su retoriku da sakriju namjere. Promijenili su dlaku, ali ćud je ostala ista. Oni nas i danas uvjeravaju da su radnici u Jugi imali sva prava. Osim što je štrajk bio zakonom zabranjen. Sjetite se štrajka rudara u Trepči kad se UDBA spuštala u rudarska okna i hapsila.

Za vrijeme Tita nisi morao platiti autoput za putovanje na more, osobito na neke otoke.

Na napuštenoj zgradi stare šumarije u Ulici Stjepana Radića br. 11 u Udbini osvanuo je multietnički natpis: “Oj’ustaše neka, neka, duboka vas jama čeka!“ Ogorčeni progresivac napisao je svoj iskreni grafit pred zavjetno hodočašće vjernika u Crkvu hrvatskih mučenika koje se svake godine organizira na obljetnicu Krbavske bitke. Jeste li negdje pročitali za ovu bratstvo-jedinstvenu poruku mržnje? Naravno da niste! Ali da je umjesto “Oj ustaše…“ netko napisao “O’j četnici…“ već bi na zadnje noge skočio Indeks, javio bi se Dragec Pilsel, o povampirenim ustašama mucao bi prestrašeni Pofuk. Sigurnosno-obavještajna agencija uporno ”trubi” o nabujalom četništvu u RH. Četnički spomenici niču k’o gljive nakon kiše. Sve je to ispod radara lijevo-liberalnih medija. Oni se bave Trumpom i njegovom “smjenom“. Silno im ide “na živce“ Biskup Košić koji još nije shvatio “jugoslavensku sintezu“. Kaže Biskup: “Sramotno postupanje vlasti. Šarafciger vlasti. Ako bude sutra braću Srbe smetala i hrvatska himna, ova vlast će je zabraniti jer su i ustaše pjevale tu himnu. Živjela srpska Hrvatska! Pitam se što bi bilo da su u Francuskoj ili u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji koja se oduprla njihovoj agresiji vlast ukloni spomenik jer to njih smeta. Quo vadis Croatia?“ Ne čini li vam se da se tu pomalo već radi o samoj slobodi. Mi ćemo vama zabraniti vaše totalitarne simbole, a što je sa onim drugima? Četničkim, agresorskim… Tada odmah počnu urlati: ej, pa vi nas dijelite s pozicija hrvatskog nacionalizma. Stvarno otrcana ploča.

Još je Ciceron napisao: “Ubi libertas, ibi patria”. Gdje je sloboda, tu je domovina.

Što se tiče Obrazovne reforme jedna riječ se nameće sama od sebe. Pušiona! HNS na čelu sa “nestranačkom “blaženom” Blaženkom Divjak je pobjednik. Bora Jokić i ekipa opet su u sedlu! Najprije su Mate i Predsjednica KGK stali na stranu naše Blaženke. Razlog će dugo ostati nepoznat. Sve nam je objasnila Blaženkina Mirela Lilek, zvana Lili. Trebalo se imenovati 7 novih članova Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje. To je odgođeno jer je u svibnju Vlada donijela odluku da u to tijelo uđu osobe bliske konzervativnim udrugama, pokretima i pojedincima, Crkvi i strankama poput Hrasta. Lili je zgrožena. Zamislite Neven Horvatić profesor na Odsjeku pedagogije Filozofskog fakasa u Zagrebu i član odbora biskupske konferencije za pastoral Roma. Takav lik za predsjednika!!! Lili se trese…Valentina Jerković bila je koordinatorica udruge U (vidite li vi ovo veliko slovo U) ime obitelji… Suzana Vuletić, docentica je na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Još k tomu ovlaštena promotorica prirodnog planiranja obitelji. Lili ne može vjerovati!!!? Alexander Busczynski, povjesničar koji je 2016.g. branio Zlatka Hasanbegovića (brrr!!!), i napokon Eva Kirchmayer Bilić glazbena urednica u tjedniku ‘Hrvatsko slovo’, koja je podržala inicijativu za uklanjanje imena Trga maršala Tita. Dotična je i profesorica na Glazbenoj akademiji, što je Lili “slučajno“ promaklo. I na kraju šećer: “Odabrani su nakon javnog natječaja u veljači prošle godine po javnosti nepoznatim kriterijima“. Na isti natječaj javio se, između ostalih, i Neven Budak zadnji partijski sekretar na Filozofskom faksu. Sad će proći po poznatim kriterijima. I odoše djeca u ruke Budaka, Jokića, ljevičarskih nevladinih udruga, istospolnih zajednica itd. Analizirat će na satovima hrvatskog jezika i književnosti Antu Tomića, Zorana Feića, Štulića, Juricu Pavičića, Miljenka Jergovića, Frljića, Mile Kekina… A sve to zahvaljujući i našoj Predsjednici te Vladi RH. Hvala im i s moje strane za sveopći napor i trud što su pokazali da i stranka s jedan posto glasova može toliko doprinijeti općem obrazovnom rasulu u RH. Šuvar je opet među nama.

Tamo, u zlatno doba školstva, kolao je vic: koja je razlika između Šuvara i Mengelea?

Nikakva. I jedan i drugi eksperimentirali su na živoj djeci, no ni jedan nije kažnjen za svoj zločin.

Zvonimir Hodak/7Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati