8.11. sve mumije možemo vratiti u sarkofage, pokojeg vampira i upokojiti

0

Tomislav Karamarko usudio se protiv tih vampira, tih vječnih krvopija vitaliteta ove zemlje, i to je njegov grijeh. Zoran Milanović irelevantan je: on je samo bučna, neotesana, primitivna kvartovska efemerida, piše: Romano Bolković/ direktno.hr

[ad id=”68099″]

Trenutak u kojemu je počeo nesporazum koji je progredirao u sukob do uništenja između Tomislava Karamarka i dijela dojučerašnjeg HDZ-a koji se tijekom posljednje dekade iz prvog ešalona preselio u sivu zonu, doduše ne eminencija, ali svakako utjecajnih ljudi koji itekako raspoređuju figure po hrvatskoj šahovnici, trenutak je Karamarkova prijedloga da antifašizam u preambuli Ustava bude zamijenjen pojmom antitotalitarizma. Kolovoz je to 2011. godine, kad je rasprava kulminirala: sporadično je ideja izricana i prije, no koncem te 2011. godine došlo je do eskalacije u javnoj raspravi, i sve što se u nas interesno skrivalo iza „antifašizma“ odjednom je zauzelo izrazito negativan stav spram Karamarka.

Odmah ću pojasniti i navodne znakove u koje stavljam antifašizam, kao i ovu opasku: sve što se iza tog navodnog antifašizma skrivalo.

Ja sam antifašist. I da nisam tako odgajan, i da nemam obiteljsku tradiciju i poštovanje spram svojih djedova, njihova izbora i njihove žrtve, sve da je sve upravo obratno, ja bih bio ono što jesam – antifašist. Tu se ne može biti neutralan: ili je čovjek spram toga zla fašizma ili je dio toga zla, i nikakvoj tu sofisteriji nema mjesta.

Znam dugo razgovarati sa svojim liberalnim prijateljem Borislavom Ristićem o genezi pojma, o njegovoj interpretaciji antifašizma kao komunističkog ideologijskog koncepta pripravljenog u kominternovskoj kuhinji, koji nije doli „totalitarni koncept koji isključuje i demokraciju i liberalizam – odnosno, i njih, zapadne demokratske režime, u krajnjoj liniji, podvodi pod “fašizam“. Savršeno sam svjestan – i pisao sam odavno o tome – da je u nas problem nespremnost naših antifašista na opasku da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran, iz čega slijedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, ekstremi, jer, “ustaše” ili ustaše, kako vam drago, lako je diskvalificirati. Današnje raspoloženje SDP-a, kao navodno tradicionalno antifašističke stranke, na koaliciju s notornim profašističkim zdrugom Brane Glavaša, primjer je tog oportunizma.

Našim antifašistima nisu problem radikalni desničari, pa čak ni ekstremi koji okrznu nacizam i fašizam: s njima se oni razumiju i, paradoksalno, potpomažu – sve dok je crnih, trebamo crvene, ako ništa drugo, drugim riječima, način je to perpetuiranja “antifašističke” vlasti u Hrvatskoj. Našim je “antifašistima” problem liberalna demokracija, jer budući da su nakon 1945. i sami ogrezli u totalitarizam, ubijajući i progoneći svoje političke neistomišljenike kao neprijatelje, bez obzira jesu li to bili dojučerašnji revolucionari koji bi kao staljinisti zaglavinjali na Golom otoku, ili su to bili “liberali” Latinke Perović ili recimo nacionalisti poput Budiše i Gotovca, jedina pozicija s koje se njih može pozvati na odgovornost za učinjeno tijekom perioda diktature proletarijate, kako su sami nazivali svoj režim, jest upravo ta liberalno-demokratska pozicija. Odatle je shvatljivo zašto se naši paleokomunistički slojevi politike toliko bore protiv kapitalizma i liberalne demokracije, otkud ta haranga protiv neoliberalizma kojega ovdje nije bilo ni u tragovima, i čemu sva ta povika spram Zapada kao dekadentnog imperijalnog carstva zla koje globalnim kapitalom pokušava pokoriti cijeli svijet: komunisti u nas i danas, iz pozadine, vode igru, i pokušavaju demontirati svaku građansku politiku koja ovdje poželi ovoj zemlji bolje.

Trebate li imena? Da, u redu: Stjepan Mesić, bivši predsjednik države, čovjek je koji je središte ovog otpora. On će, naročito posljednjih godina, tipično za njega, otkako je otišao s Pantovčaka, i u zemlji i u svijetu govoriti da je “Neoliberalnom kapitalizmu došao kraj, a kapitalizam će se morati korjenito promijeniti…“, zazivajući valjda socijalistički revival, e kako bi nomenklatura koje je proizašla iz tih starih struktura i dalje sačuvala svoje pozicije: on, Gregurić i društvo.

Stoga i kažem, već u Jugoslaviji, a naročito u današnjoj Hrvatskoj, iza antifašizma se skrivalo koješta: danas su u Republici Hrvatskoj mjesto građana zauzeli ljudi koji su to isto građanstvo 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu poziciju, e da bi se obnoć stali deklarirali kao urbani kozmopoliti. Tu je pak često riječ o pokušaju da se jugoslavenstvo, kao nacionalna pozicija, patvori nekim anacionalnim, kozmopolitskim stavom: lako ćete ovaj fenomen uočiti u kulturi, gdje je cijela jedna kasta izgubila privilegij lakog života na dotacijama jugoslavenskih republičkih sizova, pa naprosto iz egzistencijalnog gubitka povlastica tipično ostalgično žali za prošlošću. Svi bi se oni zaklinjali u “antifašizam”, pri čemu bi već samo odvajanje Hrvatske od SFRJ proglasili nacionalističkim, a Oluju bezostatno fašističkim činom. Za mandata Stjepana Mesića u Hrvatskoj su poziciju građanina uzurpirali Jugoslaveni, i na opasku da se eto ponovo pobrajaju krvna zrnca ja bih se odmah s time složio, dodavši da to ne činim ja, koji samo konstatiram da su krvna zrnca pobrajali u tadašnje establishmentu, koji je naglo počeo prosperirati, ako bi zadovoljio taj nacionalni kriterij: do jučer zatvarane odvjetničke kancelarije obnovile su posao do neslućenih razmjera, još jučer umirovljeni diplomati postali su glavni kadrovici, birtaši su širili posao i parkirališta, priznavale su se i nepostojeće diplome, itd.itd., i sve u svemu u tom je krugu bilo idilično, a svaki pokušaj kritike navodne detuđmanizacije kao rehabilitacija jugoslavenstva – jer, zanimljivo, detuđmanizacija se tog perioda nije uhvatila u koštac s kriminalom pretvorbe, nego je kriminal u toj dekadi nabujao, u konačnici eskaliravši ubojstvima novinara i odvjetnika, što se na ulicama Zagreba nije događalo ni za rata, kad su se nosile duge cijevi! – istom je alibiran antifašizmom i po defaultu denunciran kao desna, fašistoidna reakcija.

Godinu, dvije potom, Tomislav Karamarko iznosi ideju unošenja antitotalitarizma u Ustav kao savršeno logičnu reakciju na stanje stvari, bivajući pri tome posve jasan: rekao je kako su, baš poput fašizma i nacizma, “komunizam, boljševizam i socijalizam imali izuzetno dobro razrađene industrije ili barem manufakture smrti“.

“Svi ti režimi su kulture smrti i oni su za mene smeće 20. stoljeća”, rekao je Karamarako i izrazio razočaranje što u Hrvatskoj nije došlo do jednake osude svih tih režima, bez obzira na to jesu li ubijali na temelju rase ili klase.

Naravno, bilo je to zvono na uzbunu, i iako je Karamarko u pogledu te ideje, baš i kao kad je riječ o jugoslavenstvu u Hrvata, savršeno ispravno reagirao, bivše HDZ-ovo lijevo krilo, koje danas financira opskurne medije namijenjene jedino i samo denigriranju Karamarkove osobe, počinje harangu protiv novog HDZ-ovog prvaka.

Ja sam u to vrijeme pokušao stvar objasniti mirno, tumačeći samu Karamarkovu intenciju, kratkom kolumnom u „Večernjem listu“:

Schadenfreude osjećaju zapadni Nijemci dok gledaju na istočne: njima je činjenica da se ljudima koji su iskusili oba režima staljinistički totalitarizam čini boljim od zapadnonjemačke socijaldemokracije vrijedna zluradog sažaljenja.

Upravo s tim osjećajem pratio sam reakcije na izjavu ministra Karamarka da antifašizam u Ustavu treba zamijeniti pojmom antitotalitarizma. Čak ni na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, o tome u Hrvatskoj nije uputno govoriti.

Čudno, budući da su u nas o posttotalitarizmu najpametnije govorili upravo ljevičari:

Ako su mir i stabilnost Europe nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Europa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog“, kazat će Boris Buden.

„…bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program“, veli Žarko Puhovski.

Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, diktaturi proletarijata.

K tome, jesmo li iznenada zaboravili Marxa? Zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se, nego ga prevladati kao očuvanog i uzdignutog na viši nivo, upravo u smislu Hegelovog pojma Aufhebung, koji je Marxu bio od naročitog značaja: nešto se ukida po formi, ali na višem stupnju čuva po sadržaju.

Praktični razlog ovog zaborava antagonizam je crvenih i crnih, ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, koja perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike onemogućujući rješenje stvarnih konflikata hrvatskoga društva. Liberalna demokracija u Hrvatskoj se osujećuje sustavno, jer jedino odatle prijeti opasnost sankcioniranja komunističkih zločina: upravo je zato Hrvatska prepuna histerije oko propasti neoliberalizma, jer, u konačnici, fašizam i nije drugo doli vid imperijalnog kapitalizma, nije li?

Za teoriju se pobrinuo neodgovorni Žižek: liberalna je pozicija nepristrane osude oba totalitarizma a priori neprihvatljiva, jer je nužno zauzeti poziciju i tvrditi da je fašizam fundamentalno “gori” od komunizma. Totalitarizmi nisu usporedivi: staljinizam nije ubijao ljude zbog onoga što su bili, nego zbog njihovih čina, pa i fiktivnih, iznuđenih terorom čistki: „u nacizmu Židov je u konačnici kriv jednostavno zato što je Židov, zbog svojih izravnih prirodnih svojstava, zbog onoga što on jest, dok čak i u najmračnijem staljinizmu pripadnik buržoazije nije kriv per se, tj. izravno zbog svog društvenog statusa – sudjelovanje u klasnoj borbi počiva na subjektivnom činu odluke.“

Komunizam, kao posljednji prosvjetiteljski emancipacijski projekt čija je svrha bila osloboditi čovjeka kao homo fabera, kao radnika, ogrezao je u praktičan zločin: teorijski, riječ je o plemenitoj ideji. Nacizam i fašizam, autentično su zločinačke ideologije, teorijski i praktično nošene idejom radikalnoga zla. Biti antifašist, znači biti protiv rasnih zakona. Biti antikomunist, značilo bi biti protiv razotuđenja radnika i rada. Ljevičari su poput pisaca: vrline drugih vrednuju po njihovim ostvarenjima, a od drugih traže da ih vrednuju po onome što naslućuju ili namjeravaju.

U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promjeni paradigme, jer Hrvatska jednostavno nije zrela za Europu: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers.

I upravo tu, pri spomenu te generacije Očeva Domovine, ako tako možemo nazvati chorus-line hrvatske politike devedesetih, Mesića, Manolića, Gregurića, Valentića i ine, moram dodati i upozorenje koje sam uputio Karamarku šest mjeseci prije no što će postati predsjednik HDZ-a: u „Objektivu“ sam napisao ogroman tekst o logici njegova politička uspona, o tome zašto on mora postati prvi čovjek HDZ-a, no tekst sam završio s upozorenjem, koje danas dobiva pun smisao:

„Duboko me razočarao. Precijenio je svoje mogućnosti. Koristi policiju za političku afirmaciju. Jako bih volio da se varam, ali moje su se političke procjene dosad u pravilu pokazivale točnima“. To je rekao Stjepan Mesić u vrijeme uhićenja Boljkovca. Jasno, i opet se radilo o tome da se taklo u „antifašizam“, kao i o tome da je Mesić javno najavio kakve će neugode slijediti po Karamarka: razočarao ga je, a Mesićeve su se političke procjene dotad u pravilu pokazale točnima, pa će valjda Karamarko, koji je precijeni svoje mogućnosti, posrnuti, jer će se on, Stipe Mesić, već itekako oko toga pobrinuti.

Ja razumijem i Mesića: zaista je tu njegov cijeli politički opus i ostavština u pitanju. Doduše, nije u pitanju da će ona biti nihilirana, samo je pitanje mandata kad će se to desiti. Ono što je neminovno, naime bilo je pitanje koje sam postavio Karamarku: hoće li svoj program provesti konzekventno, što znači: kako procesuirati ne one čiji crimen pada između između ’41. i ’45., nego može li on lustrirati one čija su zlodjela počinjena između ’45. i ’90.? To je pitanje svih pitanje u Hrvatskoj! Ako dirnete u prve, onda zaista zadirete u antifašizam i, budući da je 1945. uspostavljen simbolički pakt na osnovu kojega je uzdignut današnji svijet, korigiran jedino padom Berlinskoga zida i uvrštenjem i komunizma u one totalitarne režime koji su svjetskopovijesno, osim u Hrvatskoj, poraženi, svako zadiranje u taj pakt s pravom se tumači kao revizionizam. Ali, pitati za odgovornost one koji su od kraja WWII pa do 1990. zatvarali ljude zbog vica o Titu, tu kabalu koju ne tvore samo obavještajci KOS-a i SDB-a, nego i brojni suci, tužitelji koji danas prosperiraju kao povlašteni građani Hrvatske, i mnogi, mnogi drugi, pitati za odgovornost te i takve kroz proces lustracije, e to je sasvim nešto drugo.

Tada, prije par godina, u tom sam tekstu, da ponovim, napisao: U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promijeni paradigme: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers. To je Karamarkovo poslanstvo, to je njegovo prokletstvo: kad postane predsjednik HDZ-a, Karamarko će morati počiniti simbolički patricid, jer prvi koji će biti na njegovom udaru, neminovno, mimo njegove volje, oni su koji su osnovali Hrvatsku: upravo ti na koje bi se odnosila lustracija, protagonisti su ne samo raspada Jugoslavije, nego i stvaranja neovisne Hrvatske, kad smo već kod nove neovisnosti, a Tomislavu Karamarku hvala da već jednom jesmo.“

U tome je cijeli krimen Tomislava Karamarka.

Jer, njegova nova neovisnost zaista ima smisla. Jedino, stara garda time gubi svaku privilegiju, a mnogi dolaze i pod udar zakona.

Ta, zanimljivo je naime da od svih političara na hrvatskoj sceni, samo dva imaju veze s procesuiranjem kriminala počinjenog u devedesetima: Josipović koji je te procese zakonski omogućio, i Karamarko koji je još 1994. jedan od tih procesa započeo, imajući zbog toga nemalih problema u karijeri.

Napadi na Karamarka kao desnog ekstremista koji dovodi u pitanje antifašističke tekovine, stoga su napadi privilegirane kaste pljačkaša Hrvatske iz devedesetih godina prošlog desetljeća, koji brane tada uspostavljen društveni casting.

Njihov je istureni pulen danas Zoran Milanović. Ta, zar nije Stipe Mesić poslao pokojnoga Šprema da mu organizira infrastrukturu pobjede nad Bandićem u SDP-u, u vrijeme kad je Šprem bio šef kabineta Stjepana Mesića? I nije li Šprem zbog te zasluge postao predsjednik Sabora? No taj pošteni čovjek, a Šprem je bio uistinu moralan čovjek, da danas vidi što je učinio ne bi prstom maknuo. Zoran Milanović najreakcionarnija je pojava, govoreći jezikom antifašista, hrvatske politike: on brani sve ono što iz nje treba odstraniti. Sve te tazbinsko-interesne veze ljudi bez identiteta, kakav je on sam: jučer socijaldemokrat, danas liberalni konzervativac, sutra bi s Glavašem bio nacional-socijalist. Tako i njegovi patroni: sve su oni u životu bili, i komunisti i nacionalisti i hadezeovci i rušitelji HDZ-a i sve što je trebalo, samo da oni vladaju i, jasno, uživaju plodove te vlasti.

Tomislav Karamarko usudio se protiv tih vampira, tih vječnih krvopija vitaliteta ove zemlje, i to je njegov grijeh. Zoran Milanović irelevantan je: on je samo bučna, neotesana, primitivna kvartovska efemerida.

Zato je 8.11. povijesni datum: Toga dana sve te mumije možemo vratiti u sarkofage, a pokojeg vampira i upokojiti.

Romano Bolković/ direktno.hr

facebook komentari