A uvijek su me pitali kakva je ta Hrvatska iz koje dolazim…

    2

    Nešto sam se sitno naputovao u životu, i kuda god bih išao, ljudi su me pitali kakva je ta Hrvatska iz koje dolazim. To su mi pitanje postavljale mnoge duše, dobronamjerni indijski seoski učitelji, priprosti prodavači peradi s tržnica Bangladeša, ulični svirači s prašnjavih nepalskih ulica. Svima sam odgovarao da je moja dobra, mala Hrvatska divna zemljica s jugoistoka Europe.

    Kada sam putovao zapadnim zemljama, tamo gdje stanuje otmjen svijet, i tamo su me znali pitati kakva je Hrvatska. I njima sam pričao o divnoj maloj zemljici s jugoistoka Europe. Nemalo puta začuđeno su me pogledali, podigli obrvu, pa me pitali – čekaj, stani… kakva divna mala zemljica… pa zar nije to onaj… Balkan?

    salkovic_351140S1

    Pristojan kakav jesam, nisam se upuštao u nikakve rasprave i daljnja tumačenja. Iako mi u takvim situacijama krv proključa, a negdje u plućima Kantrida, Poljud i Maksimir onako zajedno, stoječki urlaju Lijepu našu. Ali pristojno sam prešutio odgovor na glupo pitanje uz podignutu obrvu.

    Istok Slavonije se guši u dubokoj vodi. Odlaze životi, odlaze kuće, odlaze usjevi, odlaze životinje, sve odlazi nizvodno, jer, jebi ga, kada udari nevolja, stvari obično odu nizvodno, da se više nikada ne vrate, da više nikada ne bude kako je bilo.

    I jesmo, možda zaista jesmo Balkanci, čudni ljudi kakvi se imigracijskim službenicima u zemljama zapadnog svijeta, u kojima živi otmjen svijet, javljaju u košmarnim snovima. Možda jesmo ljudi iz zajebane balkanske regije, u kojoj se odvajkada češće umiralo od sjekire neko od srca ili kapi. Ima nas zaista svakakvih ovdje, korumpiranih, lažljivih, kradljivih, licemjernih. Talentirani smo za katastrofalne odabire na izborima vlastodržaca.

    Talentirani smo za gradnju sumnjivo farbanih tunela, sumnjivih fontana i sumnjivih toaleta s pozlaćenim pipama. Talentirani smo za utaje poreza, za masovne šore navijača na benzinskim postajama usred ličkih pustopoljina. Talentirani smo za preotimanje supruga najboljih prijatelja, ako je bratova, tim gore po njega. Imamo talenta da se kolcem i vilama obračunamo sa susjedom koji je šljivu posadio pola metra unutar naše njive. Imamo talenta za podjebavanje i zajebavanje, za izrugivanje i olajavanje.

    Ali opet si nekako mislim ovih dana, dok se Slavonija guši u dubokoj vodi, i stvari idu nizvodno, jer, jebi ga, kada udari nevolja, stvari odu nizvodno.

    Mislim si ovih dana, dok gledam tisuće i tisuće volontera kako odlaze prema istoku, pa pomognu, onako čistog srca, napetih mišića i širokog osmijeha. I dok gledam tisuće i tisuće građana koji donose pomoć, odjeću, hranu i lijekove. I mislim si, dok slušam kako su stotine i stotine tisuća građana, možda čak i milijun njih, donirale novac za pomoć Slavoniji.

    Mislim si o svom tom finom svijetu iz zapadnih zemalja, koji me nebrojeno puta posprdnim glasom upitao, uz podignutu obrvu – pa zar nije Hrvatska s onog… Balkana?

    Pristojan kakav jesam, nikada se nisam upuštao u rasprave i daljnja tumačenja.

    Ali ovim ću im putem konačno odgovoriti:

    Jedite govna.

    Autor: Hrvoje Šalković

    facebook komentari