‘Buaaaaaa eto kučibake!’

0

Druga polovica prosinca uobičajeno je vrijeme rezimiranja godine na izmaku. Ova, 2013., u političkom smislu je bila po mnogo čemu prijelomna. U njoj se dogodilo nekoliko ključnih događaja za buduće određenje pravila političke igre, a najvažniji su vezanih uz dva datuma, 1. 7. i 1. 12.

Povijesno vrijeme nije homogeno, već postoje razdoblja koja su “gušća” od ostalih, godine u kojima se događaju lomovi, stvaraju nove paradigme, definiraju nova pravila igre koji onda traju godinama i unutar kojih se odvijaju budući događaji u “praznijim” godinama. Očito je da se sada događa nešto slično. Nešto se u društvu kuha i dubinski mijenja.

Prije svega događa se početak novog profiliranja hrvatske političke, i šire društvene scene. Predviđao sam u jednom starom Kratkom espressu da će se u Hrvatskoj nakon ulaska u EU dogoditi sličan proces kao i u ostatku istočne Europe – jačanje konzervativnih, demokršćanskih snaga – od braće Kaczyński u Poljskoj pa do zadnjeg uspjeha Victora Orbana u Mađarskoj. U Hrvatskoj je 1. 7. završio mit Europske unije. Okončana je neka vrsta izvanrednog političkog stanja, kada je sve privremeno stavljeno u zagrade, na čekanje, jer je trebalo izvršavati “domaće zadaće” iz Bruxellesa kako su ih besramno snishodljivo nazivali naši “pregovarači”, bolje rečeno izvršitelji naloga izvana.

 

Često su zbog toga nominalno lijeve hrvatske vlade radile “desni” ekonomski i socijalni posao, a tobože desne vrijednosno “lijevi”. Politička scena bila je konfuzna, vrijednosno nedefinirana, jer je sjena velikoga cilja lebdjela nad svim drugim procesima. Sad je mit završio, evo nas već pet mjeseci u žuđenoj zajednici, a stanje nikada nije bilo gore. Jedina dobra vijest je da počinje proces suočavanja sa stvarnošću i političkog profiliranja bez vanjskog pritiska.

Drugi politički događaj godine, Lex Perković, automatizmom je povezan s prvim. Sramotan potez vladajućih koji su zadnji radni dan prije ulaska zemlje u EU progurali u Saboru ograničavanje europskog uhidbenog naloga, srozali ugled zemlje prikazujući je kao balkansku post-totalitarnu džunglu, i riskirali sankcije EU, a sve kako bi spasili osobu osumnjičenu za organiziranje ubojstva njemačkog državljanina na njemačkom tlu, razotkrio je stvarnu strukturu moći u Hrvatskoj, ali i pokazao nužnost ne samo simbolične već i stvarne demontaže naslijeđa totalitarnog naslijeđa. Za očekivati je da će nakon svega tema lustracije, koja se činila zastarjelom i zakašnjelom, na velika vrata doći na dnevni red. Pri tome strana iskustva, od Njemačke do Makedonije, mogu bit jako poučna. U Makedoniji je lustracija otpetljala i razotkrila vrlo zanimljive stvari pokazujući kako su mnogi vrli demokrati, od bivših ministara, predsjedničkih kandidata do čelnika Soroševa Otvorenog društva bili suradnici represivnog aparata totalitarnog režima. Krakovi i pipci starog režima, što je potvrdio slučaj Perković, očito su važna smetnja ne samo političkim, već i ekonomskim i drugim pozitivnim društvenim procesima. Iako se oko promjene Ustava zadnjih dana ističe pitanje sprečavanja “neopravdanih” referenduma i pumpa se i dalje priča oko braka i ćirilice, prava svrha je spašavanje Perkovića od njemačkog suda. U sklopu te akcije događa se i političko samoubojstvo HDSSB-a. O razlozima zašto su stali uz vladajuće u ovom sramotnom poslu se spominjalo svašta, od ponuda koje se ne mogu odbiti do uskokove istrage u matičnoj županiji, no kakvi god bili, kratkoročno spašavanje ili podmazivanje vlastite kože ne čine se vrijednim trajnog političkog sunovrata u očima vlastite baze.

Ukratko, ulazak u EU, evidentni poguban utjecaj ostataka bivšeg režima, pobjeda na referendumu inicijative U ime obitelji koja je razotkrila vrijednosni ponor između političke i medijske oligarhije i većine stanovništva iznimno su pogodno tlo za jačanje autentične konzervativne opcije.

Režimski mediji plaše javnost nečim što nazivaju “konzervativna revolucija”, “puzajući fašizam” i sl., a što se u demokratskom svijetu naziva profiliranjem nove, potpuno legitimne političke opcije. No što bi takva opcija trebala donijeti i tko će je iznijeti?

Tri su moguća razvoja situacije na konzervativnom krilu. U slučaju nastavka ekonomskog propasti i prijevremenih izbora, ekipa oko inicijative U ime obitelji, s aurom referendumskog pobjednika, neupitnim ugledom kod konzervativnog biračkog tijela, bez repova političke prošlosti i tisućama volontera dodatno učvršćenih pobjedom, zajedno s katoličkim udrugama koje uspješno razbijaju donedavno neupitnu lijevo-liberalnu hegemoniju u civilnom društvu, postaje faktor koji će davati ključnu dinamiku hrvatskoj političkoj sceni. HDZ ima stranačku infrastrukturu, ali ima balast kriminala i izdaje vrijednosti za koje su se tobože zalagali. Dođe li do otvaranja HDZ-a novom valu i njegovog profiliranja u smjeru doista konzervativne, demokršćanske stranke, može se očekivati široka pobjednička koalicija u kojoj će HDZ dati infrastrukturu, a “novi konzervativci” sadržaj.

Ako HDZ u bitnome ostane ovakav kakav je sada, dvije su podmogućnosti. Jedna je da postignu deal s oligarhijom iz sjene, i onda bi prevrnuli Milanovićevu vladu vrlo brzo, došli na vlast i radili ono što i 2003. Dakle, ne bi “talasali” previše, ostavili bi netaknutom lijevo-liberalnu kulurnu hegemoniju, a pogotovo stare strukture i njihove stečevine. Takav HDZ-ov izbor nužno bi značio rat s novim konzervativcima u kojem HDZ dugoročno gubi, jer nema ni sadržaja ni kadrova ni ugleda.

Preostala varijanta je da HDZ i nova opcija idu odvojeno u borbu za isto biračko tijelo sa sličnim političkim namjerama. Tada čak i luzeri iz Kukuriku koalicije imaju šanse za pobjedu, a bit će zanimljivo vidjeti kako će se glasovi na centru i desnici raspodijeliti, tj. koliko znači infrastruktura, a koliko sadržaj. Kome će ti birači povjerovati da, kada eventualno dođe na vlast, neće mantrati o “regiji”, da će se razračunati s totalitarnim naslijeđem, dovesti medije i civilno društvo u sklad sa slikom cjeline društva, provoditi odgovornu ekonomsku politiku koja će predvidjeti i amortizere kako bi se izbjegla socijalna katastrofa?

Pitanje za posebnu kolumnu je tko će u budućnosti predstavljati tradicionalno biračko tijelo ljevice, tj. baviti se radnim i socijalnim pravima žarom barem približnim onome kojim se današnji “ljevičari” bave gej-brakovima ili čine od cijele države jataka udbaških killera?

 

Nino Raspudić l večernji.hr

facebook komentari