Pratite nas

Feljton

Zašto je abortus TOP-tema u Hrvatskoj!?

Objavljeno

na

Ovih dana se abortus pojavio u medijima kao tema. Razloga tome je više, no najdublji razlog je uznemirenost pobornika Smrti da gube tlo pod nogama. Pokušat ću analizirati što to tako duboko uznemirava pobornike smrti (dalje, abortere). Po mom viđenju nekoliko je bitnih uzroka njihovog straha.

  1. Molitva, javna i privatna. Dok onu privatnu ne mogu kontrolirati, htjeli bi kontrolirati barem onu javnu, no, zasad, ne nalaze načina.
  2. Aktivizam pobornika života, odnosno njihovi odvažni istupi u javnosti.
  3. Sve veći broj liječnika i drugog medicinskog osoblja koji više ne žele biti krvnici, nego ljudi koji vrše svoje zvanje pomaganja ljudskom zdravlju, a ne ubijanju ljudi.
  4. Sve raširenije istupanje u javnosti ljudi u medijima i političkim strankama koji iznose jasne dokaze da je abortus bezdušno ubojstvo.
  5. Najava Ustavnog suda da će odlučivati o ustavnosti Zakona o pobačaju (iz 1978.) i da će tom prilikom konzultirati stručnjake o početku ljudskog života te ostale pravne akte i praksu.

Sve što se događa aborteri ocjenjuju kao gubljenje tla pod nogama. Zato su morali izmisliti „incident“ u Vukovaru, zato podmeću mirnim moliteljima navodno uznemiravanje i odavanje tajni, pritiske i slične izmišljotine te orkestrirano ponavljaju iste teze bez dokaza.

  1. Aborteri znaju snagu molitve, a osobito one javne, koja svjedočki, mirno, dostojanstveno, i što je važno, s jasnom porukom poručuje svima i educira sve da je pobačaj zlo. Ono je zlo pred Bogom, kao tvorcem života i jedinim Gospodarom ljudskog života. Zato aborteri molitvu nastoje izgurati s javnih mjesta, bolnica i trgova. Za njih je to smrtna opasnost. No, aborteri su svjesni da je snaga javne molitve u onoj osobnoj, nevidljivoj i da je, upravo ta molitva, ona koja stoji u pozadini one javne. No, njihova čežnja je da se bar maknu molitelji s javnih mjesta, da barem imaju nekakvu pobjedicu. Međutim, događa se suprotno. Molitelji, svjesni svoga poslanja i snage svoje molitve, odlučili su ući u samo srce zla, snažno, nenametljivo i upaliti svjetlo u savjestima i aborterskim dvoranama punim nečujnih krikova nevine djece.

Aborteri ne mogu živjeti bez krvi nevinih. Oni gube svu moć, sav svoj zločinački utjecaj, sve svoje privilegije i sredstva koja ostvaruju svojim zločinačkim činima. Baš zato je važno nastaviti moliti i javno i privatno. Baš zato moraju nastaviti moliti oni koji se godinama, a neki i desetljećima, bore protiv Nemani izišle iz najdubljih predjela Pakla koja ubojstvo, najnevinijih među nama, predstavlja kao ljudsko pravo. Za pobjedu na ovom polju nedostaje jasan nalog biskupa i drugih duhovnih vođa u posvemašnjem duhovnom pokretu, molitvi, postu, sv. Misama, da se slomi moć koja je dana aborterima u zavođenju i provođenju zla. Ako izostane ovakva akcija pastira, agonija će se nastaviti. Na žalost, mnogi od njih sve promatraju kao da ih se to i ne tiče osobito. No, potrebna je akcija i prema njima. Akcija koja će ih probuditi ili ih svrstati u krug abortera.

  1. Pobornici života odbacili su skrivanje. Oni postaju aktivisti bez straha i kompleksa. Oni su sve educiraniji. Raspolažu temeljnim znanstvenim, pravnim, medicinskim, filozofskim, teološkim i drugim informacijama, znanjima i spoznajama. Većina njih je oboružana i snažnim duhovnim iskustvom, koje ima unutarnju spoznaju ljubavi za čovjeka i osobito djecu u utrobama majke. Voljni su poduzeti svaki poduhvat da bi spasili nerođeno dijete. Imaju facebook grupe, blogove, udruge… Međusobno razmjenjuju znanja i iskustva. Čitaju i izdaju knjige. Gledaju filmove o bivšim aborterima koji su spoznali svoj zločin i odbacili ga. Znaju za iskustva majki i očeva koji su prošli traumu abortusa. Imaju za njih razumijevanje. Ne osuđuju ih, nego ih potiču na novi život. Daju im potporu i dostupne medije za svjedočenje i uključivanje u ljubitelje života. Oni su, jednostavno, u rastu.
  2. Sve je više liječnika i drugog medicinskog osoblja koje odbacuje svoj dosadašnji aborterski život. Nakon što su odbacili zlo koje su činili, oni postaju sposobni prenijeti drugima svoje iskustvo. Oni, među liječnicima i drugim medicinskim osobljem, bivaju svjedoci. Zato se sve više liječnika poziva na priziv savjesti. Svaki liječnik, aborter, zna da ubija ljudski život. Svaki od njih zna da, prilikom abortusa, nije liječnik, nego krvnik, izvršitelj gnjusnog zločina protiv tog djeteta, majke, oca, društva i čovječanstva. Ginekolog koji ultrazvukom jednoj ženi pokazuje kako se dijete u njezinoj utrobi igra, bezbrižno spava ili se meškolji, a zatim ide u salu za abortuse i drugoj ženi ubija dijete, zna da je u prvom slučaju liječnik, a u drugom krvnik, obični ubojica. Budući da je otpao zahtjev da se ukine prigovor savjesti medicinskog osoblja te da se najavljuje proširenje tog prigovora i njegovo detaljnije normiranje, aborterske skupine i stranke bivaju sve nervoznije. Jedan po jedan instrument im izmiče iz ruku. U strahu su da se njihov krvavi pir privodi kraju.
  3. Pokret protiv abortusa širi se i na politiku i političke stranke. On se ne širi samo na način da su političari aktivisti za život, nego i na način da političke stranke jednostavno moraju uzeti u obzir već spomenuti aktivizam za život i morat će prilagoditi svoje političke programe i zakonodavstvo tim novim strujanjima. No, ima i političara i političkih stranaka koje su već duže vrijeme na političkoj sceni koje u svom programu kao najvažniju političku projekciju imaju borbu za život. Na čelu takve stranke sam i ja osobno (Obiteljska stranka). I niz drugih stranaka je (koalicija Pomak u cijelosti) na prošlim izborima imala jedan od ciljeva ukidanje zakona usmjerenih protiv života. No, to nije samo Zakon o abortusu, nego i zabrana abortivnih kontracepcijskih sredstava te promicanje načina života koji će biti u skladu s prirodom i načinom života koji štiti život, brak i obitelj koja je, sama po sebi, nositeljica života i njegova zaštitnica.
  4. Ustavni sud objavio je da je počeo s raspravama o prijedlogu za ocjenu suglasnosti Zakona o abortusu iz 1978. s Ustavom Republike Hrvatske. Aborteri, aborterske udruge i stranke slažu se u jednom. Taj zakon je za njih dobar. Valjda je dobar zato što je iz njihove kuhinje. Zakon je donijela zločinačka Partija i pod palicom Tita koji je našao novi način lijevanja nevine krvi.

Kakva odluka može biti Ustavnog suda? Odluka, ako bude u skladu s Ustavom, može biti samo jedna – ukidanje tog zakona i jasno obrazloženje da je čovjek čovjek od začeća, bez obzira u kojoj fazi bio njegov život i u kojem okolišu bio. Ustav je sasvim jasan. Naime, još jednom valja ponoviti što kaže čl. 21. Ustava:

Svako ljudsko biće ima pravo na život.

U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.

unbornIzvan svake sumnje je da je dijete ljudsko biće od samog začeća. Ustav, naime, ne govori o njegovoj zrelosti, o veličini, o tome gdje se nalazi i sl.. Ustav jamči da, jednostavno, ima pravo na život. Odmah iza njega st. 2. kaže da u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne. Dakle, ni najveći zločinac se ne može  osuditi na smrt. Kako i tko može nevinom ljudskom biću presuditi? Svi abortusi su, od stupanja na snagu Ustava Republike Hrvatske 22. 12. 1990., protuustavni, ilegalni, zločinački s gledišta ustavnosti, odnosno zakonitosti, jer je Ustav najviši zakon. Od tada do danas je ubijeno ilegalno više stotina tisuća Hrvata. Iako Statistički zavod Hrvatske, druge institucije i javnost, abortus nazivaju „legalnim“, radi se o ilegalnom činu. Tako, prema Statističkom zavodu Hrvatske, broj „legalnih“ abortusa je 1994. bio 19 673, a 2014. 3 020. Prema njima „legalni“ pobačaji (odnosno abortusi) iz godine u godinu opadaju. Međutim, nitko ne vjeruje u te statistike. Ako se uzme da su „legalni“ abortusi i oni koji su izazvani različitim kontracepcijskim sredstvima onda je siva zona neistraživa, ali zastrašujuća.

Zaključak

Abortus je najveći organizirani zločinački poduhvat u povijesti čovječanstva. On je odavno poprimio razmjere genocida. U njemu sudjeluje „elita“, odnosno zločinačka vladajuća oligarhija. Ona se pojavljuje u odjelima u Saboru, za pisaćim stolovima u novinarskim uredima, kao filantropi izlaze iz zrakoplova i primaju ih predsjednici država, vjerski poglavari i uglednici, kao podivljali aktivisti na ulicama, kao suci u sudnicama, kao pravobranitelji za ovo i ono u likovima nekakvih moralnih autoriteta. Na žalost, pojavljuju se i sa biskupskim štapovima i u svećeničkim haljinama kada šute o tom zlu. Oni na sva usta mole za pale branitelje, koji su dragovoljno dali svoj život za slobodu, no nikada ne mole za ubijenu djecu žena koje su nazočne, ta ne žele se nikome zamjerati i rane izazivati. Pojavljuju se i kao glasači na biralištima kada zaokružuju one koji nastavljaju s ubijanjem, a sutra će kukati jer je mirovina mala, ne znajući da su dali svoj glas da se ubije onaj tko im je trebao zaraditi mirovinu.

Borba će se nastaviti još dugo. Konačna pobjeda ni jedne ni druge strane se ne nazire. I kada se dobije jedna bitka, uskoro slijede druge. Zlo abortusa je sveprisutno. Ono se hrani lažima, mržnjom, nasiljem, prijevarama. Baš zato je istina o abortusu potrebna svakom.

Mate Knezović

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

Objavljeno

na

Objavio

U Beogradu je nedavno novovjekom „srpskom Sinđeliću“, majoru bivše „JNA“ Milanu Tepiću, koji je u Bjelovaru ubio 11 hrvatskih branitelja i planirao sravniti ovaj hrvatski grad sa zemljom, podignut spomenik.

Da je ubio više ljudi ili uspio u svome naumu potpunog uništenja grada, za veliku većinu Srba bio bi još veći heroj i sasvim sigurno se ne bi čekalo 26 godina na podizanje spomenika.

Što veći zločinac, veći heroj – uglavnom je stav većinske javnosti u Srbiji i „republici srpskoj“ i to je kod naših istočnih susjeda tako, ne od jučer, nego stoljećima unatrag, naravno, pod uvjetom da se zločini čine za „Srpstvo“ i „Srbiju“. A „Srpstvo“ i „Srbija“ se „brane“ na svim onim prostorima na koje upru prstom srpski popovi i nacionalisti i ustvrde da su njihovi. Parole o „okupljanju svih Srba pod kapom nebeskom u jednu državu“, o „trinaestom izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom“ koje „ima pravo“ granice i pravdu krojiti po svome jer spada u „izabranu naciju“, teorije o tomu da je „Srbija tamo gde god postoji makar i jedan srpski grob“ ili „gde živi barem jedan Srbin“ i slične nebuloze, temelj su srpskog naci-fašističkog programa s kojim se mi Hrvati u raznim oblicima suočavamo već dulje od jednog stoljeća (od emancipacije srpske nacije u Hrvatskoj).

Srpski naci-fašizam (kao izvorni program velikosrpske nacionalne ideologije u koju je ugrađena srpsko-pravoslavna religijska matrica), najstarija je inačica ove ideologije u Europi – što u svojim spisima potvrđuje i danas (poslije Svetoga Save) najviše čašćeni i slavljeni svetac Srpske pravoslavne crkve (okorjeli antisemit, fašist i velikosrpski šovinist) Nikolaj Velimirović koji je u zadnjih 80-ak godina u sjenu potisnuo čak prvoga srpskog sveca i rodonačelnika „svetorodne loze Nemanjića“, Stefana Nemanju. Nikolaj taj srpski naci-fašizam naziva „nacionalizmom Svetog Save“ ili „organskim nacionalizmom“ (i on obuhvaća „narodnu crkvu“, „narodnu dinastiju“, „narodnu državu“, „narodnu prosvetu“, „narodnu kulturu“ i „narodnu odbranu“) i sasvim je nalik njemačkom nacionalsocijalizmu, ali u sebi sadrži i elemente znakovite za talijanski fašizam.

Stoga ne čudi da se Nikolaj u vrijeme uspona nacionalsocijalizma u Njemačkoj s divljenjem i obožavanjem obraća „Velikom Vođi nemačkog naroda“ Adolfu Hitleru nazivajući ga „genijem“ i „herojem“, ali i podsjećajući na to da je „posaokoji on poduzima srpskom narodu prije 600 godina svršio Sveti Sava“, te da je „nacionalizam srpski kao stvarnost najstariji u Evropi“ (što je detaljno obrazložio u svojoj knjižici „Nacionalizam Svetog Save“ iz 1935. godine).

Dakle, imamo dva temeljna stupa velikosrpske nacionalne ideologije: prvo, rasističku teoriju o vlastitom narodu kao „izabranom“ (od Boga), „nad-rasi“ ili „nad-naciji“ (s posebnim statusom i pravima u odnosu na sve druge narode); i drugo, težnju da se ostvari ideal „okupljanja svih Srba u jednu državu“, ali tako da se neovisno o pravima i interesima drugih naroda svi krajevi u kojima oni žive (bez obzira na postotak koji čine u ukupnom stanovništvu) ili pak svi oni prostori koji su nužni za uspostavu održive srpske nacionalne države (čak ako Srba tamo i nema) pripoje toj budućoj „Velikoj Srbiji“.

Problem je kao što se vidi, mnogo dublji nego se manifestira na vanjskoj, pojavnoj razini.

Imamo posla s jednom monstruoznom osvajačkom ideologijom koja koristi sva sredstva i ne preza ni od čega kako bi li ostvarila svoje ciljeve. To je, nažalost, bjelodana i nedvojbena činjenica.

Cinični osmjeh „heroja Višegrada“, srpskog monstruma koji je ubio najmenje 130 osoba od čega je 119 žena, djece i staraca spalio žive – Milan Lukić u haaškoj sudnici

Bajke o „Nebeskoj Srbiji“, „Dušanovom Carstvu“, „Kosovskim junacima“ i svi drugi mitovi vezani za nacionalnu povijest, nisu ništa drugo do odraz kompleksa i frustracije jednog malog i u europskom kontekstu gotovo beznačajnog naroda koji je sam sebe uvjerio da je veliki, moćan i da može krojiti svoju sudbinu i sudbinu onih kojima je okružen onako kako to njemu i njegovim interesima odgovara.

Srbi su u isto vrijeme „najveći junaci“, ali i „najugroženiji narod“, oni se „nesebično i bez ostatka žrtvuju“, ali gube bitke – uvijek ih netko „progoni, kolje, ubija“, oni su trajno „ugroženi“ i „obespravljeni“, a u isto vrijeme u stanju su krajeve koji nikad u povijesti nisu bili njihovi (bilo da je u pitanju Dalmacija, Lika, Slavonija, Srijem, Bačka ili Banat) proglasiti „oduvek srpskim“. Za njih je normalno da danas tvrde kako su „starosjedioci“ u Hrvatskoj, iako do kraja XIX i početka XX stoljeća nije bilo niti spomena srpskog imena, a kamo li njihove nacije na tim prostorima (sve dok Srpska pravoslavna crkva nije posrbljavanjem pravoslavnog življa stvorila današnje „Srbe“.

Kult samožrtvovanja i osvete u kombinaciji s junaštvom i ugroženošću, daju onaj eksplozivni kompost koji uokviren u ovako postavljenu nacionalnu ideologiju za krajnji rezultat ima osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja.

Od razdoblja vladavine Nemanjića, preko pet-stoljetnog robovanja pod Turcima, potom protu-turskih, Balkanskih i Prvoga svjetskog rata, kod Srba se stvorila svojevrsna „kultura nasilja“ koja je postala sastavnicom mentaliteta brojnih naraštaja, a preko usmenih predaja, junačkih epskih pjesama, bajki, legendi i narodnih priča, taj narativ prenosio se s koljena na koljeno, do današnjih dana. I na temelju toga se nastojalo rješavati „srpsko nacionalno pitanje“, što u kontinuitetu traje već više od 150 godina (od Garašaninovog Načertanija)..

Sjetimo se 90-ih godina i onih čopora srpskih „patriota“ koji su hrlili iz Srbije i Bosne i priključivali se svojim istomišljenicima i sunarodnjacima u Hrvatskoj. U početku su mnogi mislili da je posrijedi  „folklor“ ili ikonografija koja je tek „ukras“ i nuspojava srpskih mitinga, sve dok se ti likovi nisu dočepali oružja i počeli pucati. Sjetimo se i tenkova „JNA“ koji su iz Beograda odlazili zasipani cvijećem, da bi već za dna-dva sijali smrt po Hrvatskoj.

I sve „u ime Srpstva“, „Srbije“ i „Pravoslavlja“. Koji to narod svoju sreću i budućnost može izgraditi na patnjama drugih? I je li to kršćanski narod? Ta pitanja oni moraju postaviti sebi samima. Zloporaba nacionalnih mitova i religije i njihova ideološka instrumentalizacija kod njih je dosegla zastrašujuće razmjere i u tom smislu Srbi su posve usamljeni i jedinstven primjer među narodima Starog kontinenta (dakako, nemam namjeru generalizirati, govorim o prevlađujući tendencijama).

Lik Rastka Nemanjića (Svetog Save) upotrijebljen je kako bi se ojačala velikosrpska nacionalna ideologija i on je ustoličen na mjesto „srpskog boga“, o čemu sjajno piše beogradski sociolog Damjan Pavlica:

„ (…) Sveti Sava je danas u Srbiji kultna figura broj jedan. U svome nezaustavnom rastu, Savin kult je potisnuo druge bitne ličnosti naše tradicije iz vidokruga, uključujući i samog Isusa Hrista.“ (http://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2017.).

Naravno, Sava nije izabran slučajno za prvog i najvećeg među srpskim svecima. On u svojoj osobi objedinjuje onu religijsko-ideološku supstancu od koje je sadržana srpska velikodržavna misao kao ideja vodilja čitavog naroda. Sava je čak, što je nečuveno i nezabilježeno u bilo kojoj drugoj crkvi koja sebe smatra kršćanskom, proglašen božanstvom (entelehijomsavršenstvom), a budući da Srpska pravoslavna crkva već stoljećima njeguje etnofiletizam (stavljajući nacionalni interes iznad vjere ili točnije, zlorabeći vjeru kako bi ostvarila nacionalni interes – unatoč tomu što je etnofiletizam osuđen i odbačen kao hereza od strane Sabora carigradskih patrijarha još 1872. godine, što je obvezujuće za sve pravoslavne crkve), u konačnici dolazimo do onog najvažnijeg pitanja: pojma, sadržaja i svrhe „srpskog pravoslavlja“ kao specifične i posebne inačice „srpskog hrišćanstva“.

„Svetosavlje“ nije ništa drugo nego naci-fašistička ideologija upakirana u niz religijsko-filozofskih floskula koje bi u konačnici trebale opravdati sve ono što velikosrpska politika zagovara i provodi. To je uloga koju su „Svetosavlju“ namijenili njegovi tvorci – fašisti Nikolaj Velimirović i vođa srpske fašističke organizacije „Zbor“ Dimitrije Ljotić zloupotrijebivši tako sveca koji je u srpskom narodu već stoljećima imao nespornu karizmu tvorca crkve, prosvjetitelja i čuvara vjere i nacije.

Osnovna poruka je: „U ime Srpstva i Pravoslavljasve je dopušteno, „Srbin nikad ne može počiniti zločin“ (jer „Božji narod nikad ne greši“), oni drugi su uvijek krivi ne samo za ono što su (možda) počinili prema Srbima, nego i za ono što čine Srbi („Ne možemo vam oprostiti što ste nas naterali da vas ubijamo“). Nije li to monstruozno?

Za sve postoji „opravdanje“ i „u ime srpske nacije i vere“ slobodno se može činiti najgore zločine, lagati, varati, pljačkati, silovati i oni Srbi koji to čine „bolji su hrišćani“ od časnih ljudi i mirotvoraca.

Srpski popovi prednjačili su u borbama u vrijeme Turaka, u Balkanskim ratovima (s križem oko vrata i sabljom u rukama), oni su masovno sudjelovali u četničkim odredima i trojkama u Drugome svjetskom ratu, mnogi popovi-koljači (poput Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka) proglašeni su svecima SPC, a njihovi duhovni uzori bili su fašisti – Nikolaj Velimirović, Joanikije Lipovac (također sveci SPC). Dobro znamo kako su se srpski patrijarh, episkopi i vladike ponašali 90-ih godina XX stoljeća (od patrijarha Pavla, preko Atanasija Jevtića, Amfilohija Radovića, Irineja Bulovića, Filareta Mićevića, Vasilija Kačavende, Longina Krče, do Nikanora Bogunovića, Lukijana Pantelića, Nikolaja Mrđe, Lukijana Vladulova). „Nikolajevci“ u SPC i danas kolo vode i predstavljaju uporište i rasadnik radikalnog velikosrpskog ekstremizma.

Ta količina otrovne i rasističke mržnje koja je dolazila (za ratova 90-ih godina) iz redova najviših autoriteta Srpske pravoslavne crkve, nešto je nezabilježeno u povijesti Europe. Nosili su mitraljeze, blagosiljali četničke koljače i tenkove, vodili najprljaviju ratnu propagandu koja je ikad viđena na ovim prostorima (donosili lažne lubanje „srpske dece“ pred TV kamere kako bi dokazali „ustaški genocid“ – i to u isto vrijeme dok su etnički čistili, ubijali, palili i pljačkali hrvatska sela na Banovini, u Slavoniji, Lici, na Kordunu), sam patrijarh Pavle blagosiljao je Martića, Karadžića, Mladića i druge zločince a svojim govorima i „Poslanicama“ raspirivao mržnju i huškao svoj narod na rat.

I treba li se onda čuditi ponašanju „stada“ o kojemu „duhovnu skrb“ vode ovakvi „pastiri“?

Ako „Srbin ne može počiniti zločin“ i ako je njemu sve dopušteno, ta mitska matrica opravdava sve: od ubojstava i mučenja, do krivokletstva, prijevare, laži, mimikrije.

„Najveći srpski junak“ Marko Kraljević (poturica, lijenčina, pijanac – kako ga sami srpski izvori prikazuju), na prijevaru ubija Musu Kesedžiju koji ga je nadjačao u borbi – i to je „junačko djelo“.

Miloš Obilić na sličan način ubija sultana Murata – i to je također „junačko delo bez premca“.

Srpske i crnogorske komite (četnici) u Makedoniji i Albaniji izvrše genocid i etničko čišćenje u vrijeme Balkanskih ratova – i to su „junačka dela“ koja i danas služe „na ponos naciji“.

Draža Mihailović, pop Momčilo Đujić i ostali četnički koljači pokolju desetke tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu – i oni su također neupitni „nacionalni junaci“ i „čuvari Srpstva“.

Srpski kriminalci koji se stavljaju u službu jugoslavenskih tajnih službi i ubijaju emigrante po zapadnoj Europi – time čine „hvale vrijedna patriotska djela“.

Srpski monstrum Milan Lukić u vrijeme dok je haračio Višegradom 90-ih godina

Srpske paravojne postrojbe sastavljene od kriminalaca i zločinaca (JSO, Crvene beretke, Tigrovi, Škorpioni, Beli Orlovi, Srpski četnički pokret, Dušan Silni, Osvetnici, Srpska garda, Srpska dobrovoljačka garda, Beli Anđeli, Šakali, Šiltovi, Knindže, Alfe, Garda Panteri, Vukovi sa Vučjaka, Srpski sokolovi i drugi) izvrše masovna ubojstva i grozne zločine po Hrvatskoj, B i H, na Kosovu –  a njihove vođe (Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, Branislav Lainović Dugi, Milorad Luković Legija, Vojislav Šešelj, Slobodan Medić, Mirko Jović, Slavko Aleksić, Vasilije Vidović Vaske, Slobodan Katić, Siniša Vučinić, Dragoslav Bokan, Dragan Vasiljković, Siniša Martić, Veselin Vlahović Batko, Nebojša Minić Mrtvi, Veljko Milanković, Ljubiša Savić Mauzer, Milan Lukić i drugi) danas su neupitni „junaci Srbije“ i idoli mladih o kojima se prave TV emisije i ispredaju legende.

Isti ti kriminalci – pripadnici paravojne postrojbe SDB-a (JSO) iz zasjede ubili su (2003. godine) premijera Srbije (nemoćnog čovjeka na štakama) i postali „nacionalne veličine“ (a onaj koji je ubojstvo najavio preko medija nakon toga je izabran za predsjednika države).

Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali notorni ratni zločinci odgovorni za desetke tisuća žrtava i optuženi za genocid, u Srbiji i „republici srpskoj“ slave se kao „Srpski Obilići“ i „spasitelji Srpstva“.

Jedan od najvećih monstruma, odgovoran za smrt najmanje 130 osoba (uglavnom žena, djece, staraca – bosanskih muslimana) od čega za spaljivanje „najmanje 119“ (i to živih!) na dvije lokacije u Višegradu, Milan Lukić, slavi se također danas u Srbiji i „republici srpskoj“ kao jedan od najvećih ratnih junaka. Njegova se knjiga promovira u hramu Svetog Save u Beogradu i u Kulturnom centru Pale („Istočno Sarajevo“) i naveliko reklamira s namjerom dokazivanja kako nije kriv. Na internetu se veličaju njegov „lik i djelo“ uz poznatu četničku pjesmu „Beli or’o“, naziva ga se „Herojem Višegrada“. Što reći na to?

(https://www.youtube.com/watch?v=8A-na6mEwUQ)

Pretresno vijeće MKSJ u Den Haagu u izricanju presude doživotnog zatvora tom „Heroju Višegrada“ okrutnom monstrumu Milanu Lukiću (20. srpnja 2009. godine) izreklo je u završnoj riječi ono što do tada ni u jednom drugom postupku nije:

„U cijelom predugačkom i prežalosnom istorijatu ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti visoko mjesto. Pred kraj 20. vijeka, vijeka obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/bcs/090720.pdf; točka 740; str. 320.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 9.10.2017.)

Stupanj civilizacijske zrelosti bilo kojeg društva mjeri se među ostalim i time koliko je ono u stanju realno sagledati sebe, pa i one „crne mrlje“ iz vlastite povijesti, odnosno, može li apsorbirati prošlost tako da na pogrješkama nešto nauči i ne ponavlja ih u budućnosti.

Ne rijetko čujemo kako je „zločin pitanje svih pitanja“, odnosno, da je upravo odnos prema tom najgorem obliku ljudske destrukcije – oduzimanju ljudskog života – razdjelnica koja odvaja humane, poštene i časne ljude od onih drugih koji su zgazili ljudske norme i prešli rubikon.

U tom kontekstu jako je važno napraviti mentalni odmak od zločina i zločinaca i ne dopustiti da opterećuju cijeli kolektivitet. Nema naših i njihovih zločina. Postoje samo zločini i zločinci (dakako, uz sagledavanje svih okolnosti, uzimajući kao jedino mjerilo istinu i činjenice – bilo da je riječ o djelima pojedinaca ili cjelini događaja i procesa).

Naši istočni susjedi u tom su smislu čini se još uvijek na početku, kao da je rat završio jučer.

Oni ne priznaju elementarne istine o naravi rata koje su već odavno činjenično argumentirane i toliko očite da ih je gotovo suvišno ponavljati, pa kako onda očekivati bilo kakav objektivan odnos prema drugim aspektima tog sukoba, pa i prema zločinima koji su evidentno i bez ikakve dvojbe počinjeni u ime srpskog naroda, Srbije i pravoslavlja?

Ako Srpska pravoslavna crkva, njihovi nacionalisti, vodeći intelektualci, političari, ali i većinska srpska javnost (!) kao nacionalne veličine i junake slave masovne zločince koji su počinili najgora djela genocida, zločine protiv čovječnosti, zločine etničkog čišćenja i naročito okrutnih umorstava, mučenja, silovanja, pljačke, zar se onda treba čuditi što podižu spomenik jednom Milanu Tepiću?

Zar nije za očekivati da i takvi monstrumi kakav je Milan Lukić u dogledno vrijeme dobiju spomenike? Ako ga se danas može propagirati kao „Heroja Višegrada“ i javno veličati okrutno spaljivanje živih ljudi samo zato što su žrtve druge vjere i nacije, koliko duboka mora biti ta mržnja i može li ljudski stvor niže pasti?

U Srbiji, nažalost, demokratske snage oduvijek završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake i duboke korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno.

Oni su se odrekli Slobodana Miloševića i svu krivnju zbrisali na njega, potiskujući činjenicu da on nije pao s Marsa i da je imao milijune sljedbenika koji su ga doveli na vlast, održavali na vlasti i konačno svrgnuli kad su vidjeli da nije ostvario velikosrpske ciljeve. Zar tamo, uostalom, nisu i danas na vlasti akteri ratova iz 90-ih predvođeni Vučićem i Dačićem? Zar u državnoj upravi i svim institucijama nisu ostale garniture iz bivšeg sustava koje omogućavaju preživljavanje i nastavak iste naci-fašističke ideologije (neki u Srbiji to su zgodno izrazili doskočicom: „Sve je isto, samo njega nema…“)

Koje su to međunarodne presude Srbija i „republika srpska“ prihvatile – osim onih koje su im išle u korist i amnestiraju ih od evidentne krivnje za počinjeno?

Oni se ne drže nikakvih međunarodnih normi, otklanjaju svaku odgovornost za izvršeni genocid, zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje, što je nedvojbeno sudski dokazano uz desetke osuđenih za ta djela i stotine godina dosuđene robije srpskim monstrumima.

I nikom ništa.

EU s njima pregovara kao da je sve u najboljem redu. UN šuti. Vijeće Europe šuti. Vodeće svjetske sile šute.

Srbija ne priznaje krivnju za ratove 90-ih i sve agresivnije radi na tomu da iskrivi prošlost i od sebe napravi žrtvu, a žrtve optuži kao krivce.

Kod njih je u tijeku rehabilitacija najvećih zločinaca XX stoljeća (Draže Mihailovića, Milana Nedića), dok je već prije 12 godina Ravnogorski četnički pokreta rehabilitiran i formalno, zakonski definiran kao „antifašistički“.

Ulice, trgovi, mostovi, škole po Srbiji i „republici srpskoj“ već godinama dobivaju imena masovnih zločinaca i sve je do sada ostajalo uglavnom bez reakcije.

Srbija je država koja „nije sudjelovala u ratovima 90-ih godina“ a ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana (točan broj se ne zna jer su podaci strogo zaštićeni).

Srbija je država koja ima uvjerljivo najveći broj zločinaca i masovnih ubojica u Europi (a i šire) po glavi stanovnika.

Srbija je država koja se diči time što njezina mafija zauzima 8. mjesto u svijetu (ispred albanske mafije i mafije Jamajke).

Srbija je zemlja koja negira identitet gotovo svih naroda s kojima je bila u zajedničkoj državi (Makedonaca, bosanskih muslimana, Hrvata, Crnogoraca) i opstruira autokefalnost pravoslavnih crkava u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. I po tomu je jedinstvena u Europi.

Srbija je od 1986. godine do danas izradila dva velikosrpska „Memoranduma“ u kojima definira svoje naci-fašističke ciljeve, te načine i metode kojima će ih ostvarivati (prvi 1986., drugi 2011.), a treći je upravo i pripremi. Dakle, ne samo da se ne odriče svoga naci-fašizma, nego nastavlja s razvijanjem novih strategija u tom smjeru.

Srbija je država u kojoj se putem obrazovnog sustava i ideološke indoktrinacije djeci od malih nogu usađuje mržnja prema narodima u okruženju i priprema ih se za nove ratove. „Republika srpska“ je u svemu tomu prati u stopu i postaje rasadnik radikalnog srpskog ekstremizma i njegova udarna snaga zapadno od Drine.

Za svaku obljetnicu obilježavanja stradanja Vukovara mi Hrvati srećemo se s najprimitivnijim uvredama i blaćenjem žrtava agresije. Na športskim utakmicama na vukovarsko-borovskom području srpska mladež uzvikuje: „Vukovar je Srbija!“, „Ovčara, Ovčara!“, za pravoslavne Božiće i slave nose se srpske zastave i četnička obilježja, puca se, provocira i izaziva, skrnave se spomenici našim braniteljima a podižu mauzoleji četničkim zločincima – u hrvatskoj državi i na hrvatskoj zemlji stoje četnička obilježja. Hrvatsku se optužuje za „etničko čišćenje“ i „genocid“ u „Oluji“, a da se niti jednom riječju ne spominju masovni zločini što su ih srpski pobunjenici s „JNA“ i četničkom subraćom iz Srbije i Bosne napravili kroz pune 4 godine agresije (u Hrvatskoj i B i H uzrokovali su preko 20.000 hrvatskih žrtava).

Ni jedna obljetnica pokolja u Srebrenici ne prođe, da se diljem Srbije i genocidne tvorevine „republike srpske“ ne lijepe plakati sa slikom Karadžića i Mladića i natpisima: „Đenerale, hvala ti za Srebrenicu“.

Nismo li mi u Hrvatskoj zadnjih 10-15 godina suočeni s nastavkom te agresivne velikosrpske politike koja se očituje u stalnim pojavama ekstremnog srpskog nacionalizma uz ponovne tvrdnje da su Srbi (i nakon svega što su počinili) opet „ugroženi“? I o tomu se uglavnom šuti.

Jesmo li zbog svega toga odavno trebala reagirati – mnogo oštrije i odlučnije, pa i uz prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom? Kud vodi ova politika zavlačenja glave u pijesak?

Zašto se od agresora utuženjem ne traži isplata ratne odštete i time ne uvjetuju svi budući odnosi? Zašto se ne inzistira na potpisivanju deklaracije o miru, međusobnom nenapadanju i odricanju od teritorijalnih aspiracija za sve države koje su tvorile bivšu SFRJ?

Možemo li konačno shvatiti prostu i neumitnu istinu: da s ovakvom Srbijom koja se nije odrekla svoga velikosrpskog naci-fašizma (nego na njemu ustrajava i čak u isto vrijeme nas kao žrtve agresije optužuje za ekstremizam), ne možemo imati nikakve, a pogotovu ne normalne susjedske odnose?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati