Pratite nas

O Acinom regijonu i kulturi kao dodatak na gostovanje Dujmovića u NU 2

Objavljeno

na

Dok su, primjerice, Srbi stoljećima živjeli kao porobljena raja pod osmanlijskim osvajačima, i tek nakon slabljenja središnje turske vlasti (početkom XIX-og stoljeća) oslanjajući se na Rusiju, Ugarsku i Austriju započeli borbu za nacionalno oslobođenje u krvavim protuturskim ratovima u kojima se nije znalo za milost (a klanje, nabijanje na kolac, pljačka, paljevina i silovanje bili uobičajeni i čak poželjni obrasci ponašanja “narodnih masa”, kako bi se u cjelosti iskorijenilo i istrijebilo neprijatelja), u Hrvatskoj su se otvarala sveučilišta, kazališta, opere, bolnice, muzeji, znanstvene i gospodarske institucije i sl., a brojni umjetnici, književnici i jezikoslovci stvaraju zapažena djela obogaćujući tako hrvatsku kulturnu baštinu.

Što se političkih i gospodarskih pomaka tiče, Hrvati kroz cijelo to vrijeme napreduju i postižu sve veći stupanj samostalnosti u odlučivanju o bitnim pitanjima svoga razvoja, što također doprinosi sve većoj nacionalnoj i društvenoj emancipaciji u svakom pogledu.*

Ilustracije radi, evo samo nekih natuknica vezano za gore iznesene tvrdnje:

1501. godine, Marko Marulić piše svoj proslavljeni ep Istorija svete Judite u versih hrvacki složena – tiskan 1521. godine u Veneciji;

1538. godine, pjesnik iz Zadra, Petar Zoranić tiska prvi hrvatski roman u stihovima (Planine), u kojemu veliča ljubav prema hrvatskom narodu i njegovom jeziku;

Najveći hrvatski književnik iz Dubrovnika, Marin Držić (1508-1567.), piše svoja najznačajnija djela – Dundo Maroje (1550.), Novela od stanca (1551.), Skup (1553.), Pjerin, Mande i Arkulin itd.;

1556. godine, u Veneciji tiskana prva hrvatska svjetovna drama Robinja – djelo hvarskog vlastelina i pjesnika Hanibala Lucića (1485-1553.);

Hvarski pjesnik Petar Hektorović (1487-1572.), napisao je spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje (tiskan 1568. godine u Veneciji), u kojem s ljubavlju govori o hrvatskom moru i životu tamošnjih ribara;

Slavni hrvatski znanstvenik rodom iz Šibenika Faust Vrančić (1551-1617.) sastavlja 1595. godine petojezični rječnik, piše logiku, etiku, i znamenito djelo iz mehanike, Machinae novae;

Od 1561. do 1568. godine, u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu objavljeni hrvatski prijevodi Novog Zavjeta i više od 20 drugih teoloških djela (namjera hrvatskih protestantskih svećenika koji su radili na tomu bila je da “božanstvenu istinu spoznavši…hrvatskim jezikom mej mnoge narode”, prošire, pa i među Slavene u Turskom carstvu;

Bartolomej Kašić (1575-1650.), isusovac, sastavio prvu hrvatsku gramatiku (Institutionum linguae illyricae libri duo – tiskana u Rimu 1604. godine);

Ivan Gundulić (1588-1638.), jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u Dubrovniku piše i prikazuje drame: Galatea, Armida, Posvetilište ljuveno, Arijadna i druge, te pastirsku igru Dubravka i veličanstveni ep Osman, a drama Suze sina razmetnoga smatra se najdotjeranijim djelom stare hrvatske književnosti;

1607. godine na zagrebačkom Gradecu isusovci otvaraju svoju gimnaziju u kojoj već prve godine ima 300 đaka, a 1627. godine isusovačka gimnazija otvara se i na Rijeci, 1636. godine u Varaždinu itd. 1658. godine u zagrebačkom franjevačkom samostanu utemeljen “studium philosophicum” s dva profesora, a potom i “studium theologicum generale”; 1670. godine otvorena je pavlinska gimnazija u Križevcima;

1671. godine lepoglavski Pavlini od pape Klementa X dobijaju pravo dodjele akademskih naslova (magisterija i doktorata) redovnicima koji naučavaju filozofiju ili teologiju, što im svojim ukazom potvrđuje iste godine i car Leopold I.;

Ivan Lucić (1604-1669.), utemeljitelj hrvatske kritičke historiografije, prikuplja građu i piše vrijedna povijesna djela (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, najbolje djelo starije hrvatske historiografije do 15. stoljeća (tiskano u Amsterdamu 1673. godine), i Memorie storiche di Tragurio ora ditto Trau (tiskano u Veneciji 1673. godine);

Oko 1704. godine u Splitu utemeljena “Akademija ilirička iliti slovinska” koja je okupljala književnike;

1726. godine gradi se cesta od Karlovca prema Bakru i Rijeci – tzv. Karolinska cesta;

1758. godine, isusovac i učenjak svjetskog glasa s područja fizike i astronomije, dubrovčanin Josip Ruđer Bošković (1711-1787.), u Beču objavljuje svoje djelo “Philosophiae naturalis theoria” ;

1767. godine u Splitu je utemeljena “Poljoprivredna akademija”, radi poboljšanja stanja u dalmatinskom agraru , iste godine, 7 srpnja, carica Marija Terezija osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće, kao središnju upravnu vlast u Banskoj Hrvatskoj;

Od 1770. do 1779. godine, po nalogu Josipa II, gradi se nova cesta od Karlovca do Senja, tzv. Jozefinska cesta;

9. kolovoza 1776. godine, Marija Terezija potpisala ukaz o pripojenju grada Rijeke Hrvatskoj, a godinu dana poslije, Hrvatskoj su pripojene i luke Bakar, Bakarac i Kraljevica, u isto vrijeme u Zagrebu utemeljena Kraljevska akademija, najviša školska ustanova u tadašnjoj Hrvatskoj;

1781. godine (21. prosinca), Josip II izdaje patent o toleranciji, čime se pripadnicima svih vjeroispovjesti na teritoriju Monarhije daju puna prava (tako je već 1785. godine u Varaždinu utemeljena prva Židovska općina, a u Zagrebu 1806. godine);

1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić ukida kmetstvo u Hrvatskoj, čime su dokinuti dotadašnji feudalni društveni odnosi – u pismu od 25. travnja, Jelačić među ostalim kaže da se ukida “tlaka gospodska i svaka daća urbarialska”.

( podaci uzeti iz: Ilustrirana povijest Hrvata, izd. Stvarnost – Zagreb, tiskano Mariboru 1990., autori: prof. dr. Josip Adamček i drugi.

Dakako, ovako različit povjesno-civilizacijski, politički, kulturološki i uopće društveni razvoj srpskog i hrvatskog naroda (koji je ionako civilizacijski bio oduvijek podijeljen, ne samo zemljopisno i geo-strateški, nego je i mentalno pripadao različitim svjetovima), po prirodi stvari stvorio je ozbiljne, gotovo nepremostive razlike među njima – i to ne samo na razini političkih, intelektualnih i crkvenih elita, nego i u širokim narodnim slojevima (s neizbježnim utjecajima na ukupno duhovno stanje, stanje svijesti, svjetonazor, pa i mentalitet uopće).

Hrvatski zanesenjaci koji su se bavili mišlju o stvaranju idealne, harmonične zajednice Južnih Slavena, očito nisu bili svjesni ove realnosti, pa je nisu niti uzimali u obzir.

Daran Bašić/kamenjar.com/foto/Will Suvak

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljanje knjige autorice Blanke Matković u Zagrebu

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga „Imotska krajina u dokumentima OZN-e, UDB-e i Narodne milicije (1944.-1957.) – Likvidacije i progoni“ autorice Blanke Matković bit će predstavljena 17.10. u Zagrebu.

Promocija knjige održat će se u prostorima Tribine Grada Zagreba, na adresi Kaptol 27.

Organizator je HDP “Dr. Rudolf Horvat”, a uz voditelja Damira Ljubičića, knjigu će predstaviti Ivan Kozlica, Stipo Pilić, Magdalena Vuković i autorica Blanka Matković.

Dokumenti objavljeni u knjizi prikupljeni su između 2006. i 2011. u fondu Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) za Dalmaciju koji se čuva u Državnom arhivu u Splitu i u fondu Službe državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a većina nikada ranije nije objavljena.

Okosnicu ove zbirke dokumenata, na preko tisuću stranica, čine elaborati Narodne milicije iz 1956. i 1957. godine i to za svako selo Imotske krajine zasebno te za tri stanična područja – Imotski, Zagvozd i Cista Provo.

U knjizi se nalaze popisi nestalih 1945., 1946. i 1947. te razni popisi kojima se i ne znaju točni autori obzirom da su neki od njih bez potpisa i pečata. Dokumenti u zbirci uključuju popise likvidiranih, nestalih, suđenih, zatočenih, „narodnih neprijatelja“, „ratnih zločinaca“, iseljenika u prijeratnoj i poslijeratnoj emigraciji, osoba na izdržavanju kazne i osoba kojima je bilo oduzimano državljanstvo.

Ova zbirka dokumenata predstavlja doprinos istraživanju suvremene povijesti Imotske krajine, a brojni dokumenti, objavljeni u ovoj knjizi, po prvi puta otkrivaju stvarnu sudbinu mnogih Imoćana koji su do objavljivanja ove zbirke bili tek „nestali na Križnom putu“.

Posjetitelji će ovu knjigu moći kupiti po promotivnoj cijeni od 200 kn, a ukratko će biti predstavljena i zbirka dokumenata „Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije“ autorice Blanke Matković

Glasnović: Moramo shvatit da smo svi sudionici u odlučnom boju za povijesnu istinu

facebook komentari

Nastavi čitati