‘Agent UDBE Vinko Sindičić pucao mi je dva puta u glavu’

    8

    Pobjegao sam pješice iz Jugoslavije. Na željezničkoj stanici u Bleiburgu primijetio me austrijski policajac. Onako prljavog i izmrcvarenog pitao me na slovenskom jesam li prešao “meju”. Tu riječ razumio sam dobro i zbunio sam se, misleći da je Slovenac. Pitao sam ga jesam li u Austriji, odgovorio mi je potvrdno. Kupio mi je sendvič i pivo i odveo me u postaju. Tu noć prespavao sam u zatvoru. Osjećao sam se slobodnije nego ikad, unatoč rešetkama.

    Nikola Štedul preživio je naručeno ubojstvo zloglasne UDBE.

    stedulSamim tim rijedak je svjedok i neprocjenjiv akter mračnih vremena naše povijesti, točnije poslijeratne Jugoslavije kada su plaćenici UDBE likvidacijama rješavali svaku domoljubnu, hrvatsku ideju. Domaća javnost o Nikoli Štedulu zna vrlo malo. Taj 76-godišnji intelektualac živi povučenim i mirnim životom na rubu Zagreba sa suprugom Shirley.  Mladolik, bistar, oštrog uma, spremno je dočekao sva pitanja o stravičnom pokušaju ubojstva, za koji je Vinko Sindidčić osuđen na 15 godina strogog zatvora u Velikoj Britaniji. Ekskluzivno za Dnevno.hr otkrio je do sada nepoznate detalje iz svoga života, a najviše nas je zanimala kronologija događanja tog kobnog 20. listopada 1978. godine.

    Je li djetinjstvo odredilo Vaš životni put?

    – Rođen sam prije početka Drugoga svjetskoga rata. Nažalost, pamtim većinu rata, iako kroz epizodična sjećanja. U moje selo Rešetare pokraj Karlovca po danu su dolazili ustaše i domobrani, a partizani noću da bi nam se osvećivali zbog ustaških posjeta, kradući nam hranu. Jednom prilikom kasno navečer došli su u moju kuću, sve nas probudili, djecu nagurali u jedan kut i zahtjevali hranu. Majka im je rekla da jedva preživljavamo, ali uzeli su meso koje smo sušili. Moja majka nije shvaćala u kojoj je opasnosti, povikala je na njih, a komandir je izvadio njemački šmajser i rekao da će joj, ako još jednom progovori, to biti zadnji put. Jedan od partizana tad je povikao: “Nemojte komandiru, to je moja ujna”. Jedan posebno okrutan partizanski komesar slao je moju majku na potok po vodu. Na nju su pucali sa susjednoga brda, no svejedno ju je poslao i drugi put. Srećom, nisu gađali nju nego oko nje. Da su je gađali, ubili bi je. Kad sam to kasnije, kao 17-godišnjak, pričao u Varaždinu u školi, jedan mi je prigovorio zašto pričam loše o partizanima, da su ustaše bili gori. Jedan školski kolega iz Dalmacije rekao mu je da mi dozvoli ispričati svoju priču, moj doživljaj. Zbog toga smo se i porječkali. Ja nisam osporavao loša iskustva s ustašama, samo sam ispričao ono što se dogodilo meni. A otac tog kolege bio je velika faca u Partiji i nosio uniformu punu ordenja. Jednom je prilikom svog sina pozvao na domjenak, a on je odbio. Pitao sam ga zašto odbija dobru večeru? U povjerenju me pitao: “A što misliš kako je zaradio to ordenje?”

    To su te epizode iz djetinjstva kojih se sjećam kao trenutaka koji su na mene ostavili veliki utisak.

    Štedul kao mlad u Londonu i danas, u mirovini

    Dakle, cijelo vrijeme ste, htjeli-ne htjeli, bili u doticaju s politikom. Kako je došlo do toga da ste otišli u emigraciju?

    – Presudno je bilo što sam u školi morao ići na predavanja koja su držali SKOJ-evci. Govorilo se na najbolji način o marksizmu kao ideologiji koja svima donosi dobro, osim zločestim bogatašima. U početku je i mene to zavelo. Zašto bi to bilo loše, i ja sam spadao u tu klasu siromašnijih ljudi. Ali nakon nekog vremena primijetio sam da se oni ponašaju sasvim suprotno od onoga što govore. Oblačili su se kicoški, išli na večere, raskošno živjeli. A mi, jadnici, jedva smo imali za kupiti cipele za hodanje po snijegu do škole. Smatrao sam da je komunizam ideologija koja ima dobru priču, ali ne može uspjeti jer je ljudska narav tome suprotna. Takva vlast izdržala je toliko dugo radi terora, ali nije se mogao održati jer je to sustav parazita. Mislim da je među najhrabrijim ljudima bio ruski predsjednik Gorbačov koji je pokrenuo promjene i zemlju iz komunizma uveo u demokraciju. Kod nas je to bio Milivoj Đilas, koji je, dakako, odmah bio ušutkan.

    No, da se vratim u mladost. O politici sam s prijateljima iz škole razgovarao u parku na varaždinskom groblju koje je tada bilo najuređenije groblje u Europi. Tu sam formirao svoje prve ideje o tome da takav sustav nije dobar te da ne može opstati. Zaključio sam da negdje moram otići, tražiti svoj život negdje drugdje i početi se politički baviti raskrinkavanjem svih slabosti komunističkog režima. Završio sam zanat za vodoinstalatera i limara i radio godinu dana kao izučeni radnik. Iz Jugoslavije nisam otišao zato što nisam imao novca. Bio sam dobro plaćen, a gazda mi je dopustio da nedjeljom privatno radim u njegovoj radionici. Otišao sam tek 1956. godine kada sam vidio da je ovo situacija kakva se ne može održati.

    Prvo ste otišli u Austriju? Što ste tamo radili?

    – Granicu sam kao i mnogi prešao ilegalno. Brat mi je služio JNA na granici s Rumunjskom. Situacija je bila vrlo napeta zbog odnosa sa SSSR-om i bilo je mnogo incidenata, a graničari su imali naredbu ne pucati. Osim u one koji s naše strane pokušavaju prijeći granicu! Nabavio sam nekakve vojne karte i pronašao put kojim mi je najbolje ići. Držao sam se pruge iz Gradeca prema Bleiburgu kao orijentira. Mnogi su se tada gubili u planinama. Prešao sam preko Bleiburškog polja, nisam tada ni znao što se ondje dogodilo!

    Kad sam došao na željezničku stanicu u Bleiburgu, primijetio me austrijski policajac. Onako prljavog i izmrcvarenog pitao me na slovenskom jesam li prešao “meju”. Tu riječ razumio sam dobro i zbunio sam se, misleći da je Slovenac. Pitao sam ga jesam li u Austriji, odgovorio mi je potvrdno. Kupio mi je sendvič i pivo i odveo me u postaju. Tu noć prespavao sam u zatvoru. Osjećao sam se slobodnije nego ikad, unatoč rešetkama. Pitao sam se zašto i došao do zaključka da sam došao u sustav gdje obični činovnik ili policajac ne može na svoju ruku nekog kažnjavati i ubijati, kao što je to bio slučaj u Jugoslaviji.

    Kasnije sam odvezen u sabirni logor pa u sjevernu Austriju, gdje smo čekali na odlazak dalje. Tada nisam bio svjestan da se ruska vojska povukla iz Austrije prije godinu dana i da je potpisan ugovor prema kojemu će Austrija zadržati neutralnost. Kada je izbila revolucija u Mađarskoj, nas četvorica krenuli smo pomoći u borbi protiv komunizma. Otišli smo do granice vlakom i pokušali prijeći granicu, ali austrijska policija nas je uhvatila. Vratili su nas u logor i zaprijetili nam da će nas, ako ponovo pokušamo, vratiti u Jugoslaviju. To je bila najgora prijetnja. Uskoro sam otišao u Njemačku. To je bilo moguće jer sam potpisao ugovor da ću 18 mjeseci raditi u rudniku ugljena. Odande sam otišao nakon što je u rudniku poginuo jedan Nijemac. Shvatio sam tada i da sam klaustrofobičan. Pobjegao sam natrag u Austriju. Tamo za mene nije bilo mjesta jer sam se na regularan način iselio i više nisam mogao dobiti mjesto u logoru. Policajac koji nas je tjerao s kolodvora, gdje smo spavali, pronašao nam je posao na farmi gdje sam ostao 18 mjeseci. I potom sam odselio u Australiju.

    Australska epizoda hrvatskog emigranta

    Kakvi su bili Vaši kontakti u Austriji i Njemačkoj s drugim emigrantima?

    – Dobri. Kada sam radio u njemačkom rudniku učlanio sam se u Hrvatski oslobodilački pokret. Tada se pričalo kako će istok i zapad zaratiti te ćemo mi Hrvati uspjeti stvoriti neovisnu Hrvatsku. To je bila naša strategija. Naravno, kasnije sam shvatio da se to neće dogoditi.

    Potom se događa 1958. godina i ja odlazim u Australiju, točnije u Sydney. Tamo sam se sastao s ljudima iz HOP-a koji su tražili da se ponovno učlanim. Rekao sam da neću jer sam već bio upisan. Ne mogu se voditi kao dva vojnika ako sam samo jedan ja. Onda sam shvatio da oni nisu ozbiljni i odustao od toga svega. Iste godine u Madridu umire Pavelić. Nakon nekog sam vremena naišao na oglas Hrvatskog narodnog otpora koji je napisao Maks Luburić. U njemu je izložio svoju ideju pomirenja partizanskih i ustaških sinova. Ta mi se ideja jako dopala. Luburić je tada živio u Španjolskoj. Nas nekolicina obratila mu se pismom jer smo željeli doznati zašto je baš on na čelu pokreta, a sumnjičilo ga se za brojne ratne zločine. Brzo nam je odgovorio, iako se nismo nadali da hoće. Očekivao sam da će nas iskritizirati. Ali, obratio nam se kao otac djeci. Napisao je da je optužen kao ratni zločinac i kako je spreman odgovarati za sve što je radio tijekom rata na sudu. Ali hrvatskom sudu na kojemu će mu suditi Hrvati. A kada se pojavi netko sposoban za mjesto čelnika HNO-a, vrlo rado će mu prepustiti to mjesto. To je bilo 1964. i ja postajem tajnik te organizacije. Samim tim dublje ulazim u politiku, iako se nisam namjeravao baviti njom. Želio sam biti vojnik i čekao sam poziv u vojsku. Upisao sam se i u rezervnu australsku vojsku. Tamo je bila ideja da se mladi ljudi trebaju osposobiti jer su očekivali opasnost iz Indonezije i Kine. Mislio sam da mi je to dužnost kao australskom državljaninu.

    Štedul na Bleiburgu. Kada je ilegalno prebjegao u Austriju, prešao je preko Bleiburškog polja ne znajući za masovne pokolje Hrvata nekoliko godina ranije

    Maksa Luburića ubili su 1969. i samim tim postavilo se pitanje tko će preuzeti njegovo mjesto. Nije mi se to svidjelo. Napustio sam organizaciju i otišao u Njemačku. Između ostalog i da budem bliže majci koja je bila bolesna nakon što je otac umro. Zatražio sam godinu dana takozvanog radnog odmora u Njemačkoj. Dozvoljeno mi je, ali kada sam htio produžiti boravak Australija mi to nije dopustila. Za novu australsku putovnicu borio sam se osam godina. Onda sam odlučio otići u Škotsku odakle je bila moja supruga. I dalje sam pokušavao dobiti australske papire, međutim bez uspjeha.

    Tada su me u HNO-u zamolili da privremeno preuzmem mjesto glavnog tajnika, nakon odabira novog rukovodstva. Tajnik je dobio pseudonim Tomislav Kvaternik, a iza njega sam stajao ja, Nikola Štedul. Daleko sam dulje bio na tom mjestu nego što se planiralo pa sam izradio i statut i program organizacije.

    Upravo u to vrijeme došli ste pod nadzor britanskih tajnih službi? Kako je to izgledalo, je li bilo neugodnih iskustava?

    – Da, tada sam pao pod sumnju škotskih službi koje su mislile da pripadam nekoj tajnoj terorističkoj organizaciji. Australci su došli do istog zaključka pa su mi odbili izdati  putovnicu. Iste je godine u Parizu ubijen i hrvatski emigrant Bruno Bušić. S njim sam bio u kontaktu, često je dolazio kod mene u posjet. Upravo su jugoslavenske tajne službe potencirale tu laž kako smo obični teroristi. U moju kuću je specijalna policija dolazila svakih tjedan-dva. Postavili su susjeda koji je živio preko puta mene da me špijunira. Kad su shvatili da nisam nikakav terorist, između mene i njih razvilo se određeno povjerenje. Umjesto da ja njih izvješćujem o nekim stvarima oni su izvještavali mene jer su shvatili da mi se radi velika nepravda. Tako sam recimo saznao da je Budimir Lončar, savjetnik predsjednika Mesića, osobno dolazio u London kako bi spasio ubojicu  Sindičića. Pokušavao je sve da ne dođe do sudskoga procesa.

    U Škotskoj sam upisao studije sociologije, ekonomije, politike i filozofije, a cijelo vrijeme studija bio sam politički aktivan, iako nisam smio nigdje putovati. U New Yorku su me tada izabrali kao predsjednika odbora za osnivanje Hrvatskog državotvornog pokreta. U to je vrijeme Miro Barešić prebačen iz Paragvaja u SAD, a potom u Švedsku. Počeo je štrajkati glađu zbog tretmana u švedskom zatvoru, non-stop je bio u samici, nitko ga nije mogao posjećivati. Šveđani su me 1982. zamolili da ga dođem uvjeriti kako bi trebao prestati sa štrajkom glađu jer bi njegova smrt mogla imati negativan publicitet za njih. Pristao sam, no Britanci me nisu pustili iz zemlje jer nisam imao papire. Šveđani su im prijetili prestankom zastupanja njihovih interesa u Iranu i pitali ga bi li razgovarao s Tomislavom Kvaternikom. Rekao je da bi. I on je bio član HNO-a, no oni su u Švedskoj bili izolirani i spremni i na činjenje ilegalnih djela, na što ih je nagovorio Dinko Šakić. Barešić je tada već 54 dana štrajkao glađu. Britanci su pristali nakon švedskog pritiska.

    “Švedske vlasti su mi priznale kako Barešića smatraju borcem za slobodu”

    Uspio sam na kraju otputovati u posjet Barešiću u Švedsku. On je do mene došao jedva jedvice, poguren, nije dobro čuo ni razgovarao. Ostao sam osupnut. Pitao me tiho mi šapnuvši u uho – Vi ste Tomislav Kvaternik?

    Odgovorio sam potvrdno i on je rekao dobro. Rekao mi je kako mu nije važno što ću ispregovarati za njega, dovoljno mu je što ih je natjerao na razgovor s nekim iz organizacije koja zastupa hrvatsku stranu. U Švedskoj sam se sastao s parlamentarnim zastupnikom, šefom obavještajne službe, zamjenikom ministra pravosuđa, šefom zatvora… Dogovorio sam uvjete za Barešića, a njih je bilo strah da u javnosti ne nastane percepcija kako pregovaraju s teroristima. Obećao sam im kako ću dati izjavu brojnim novinarima okupljenima ispred zatvora kako je sve dogovoreno. Na tom sastanku mi je šef obavještajne službe priznao da oni Barešića ne smatraju teroristom već borcem za slobodu, no kako to nikada javno neće priznati. Od njih sam tražio i da nam u Švedskoj osiguraju mjesto za osnivački sabor HDP-a. I na to su pristali. To smo organizirali u  Malmou, gradu na jugu zemlje u kojemu je živjela hrvatska emigracija. Englezima su rekli da me pozivaju zbog daljnjih dogovora oko Barešića. Održali smo Sabor na kojemu se okupilo 50-ak delegata iz svih krajeva svijeta. Mislio sam da će se izabrati drugi predsjednik, ali inzistirali su da se ja kandidiram i izabran sam za predsjednika. Ne bi se dao nagovoriti da nisam mislio da tu organizaciju mogu postaviti na noge bolje od drugih kandidata. Tako je počela moja politička djelatnost preko Hrvatskog državotvornog pokreta.

    Potom se vraćate u Škotsku…

    – Točno. Smetalo me što nisam mogao posjećivati ljude, što mi se ograničavao rad  organizacije. No, držali smo se bolje nego što sam mislio da ćemo moći. Bilo je pritisaka sa svih strana. Primjerice, kada su se desetorica članova vratila sa Sabora iz Švedske u SAD i kada su ih sve strpali u zatvor. I to na osnovu krivnje kako su bili umiješani u nečije ubojstvo od prije šest godina. Rizničar HOP-a Jakić bio je uvjeren da mu se ništa ne može dogoditi jer je nedavno bio pozvan na privatnu večeru kod američkog predsjednika Ronalda Reagana i bio je dobrostojeći poduzetnik. Imao je tvrtku koja je radila finu mehaniku, dijelove za IBM, svemirske letjelice. Kad se vratio u Sjedinjene Države optužili su ga da nije prijavio porez. Čitam neki dan da su FBI-evi agenti potplaćivali muslimane nakon 9. rujna kako bi teorirstički djelovali. To isto se događalo i onda. Samo je to ljudima teško objasniti jer ne vjeruju u to. Kako će jedna demokratski slobodna Amerika raditi takve stvari? Ali, kad se radi o njihovim interesima, onda je sve moguće.

    Je li bilo još aktivnih hrvatskih emigranata u Škotskoj?

    – Nije. Bilo ih je nekoliko, ali nisu bili politički aktivni. Kod mene su često dolazili iz SAD-a, Kanade, Njemačke, Australije i to su bili veliki troškovi. To je bio jedan nezahvalan posao koji se radio u lošim uvjetima.

    Tada dolazite pod povećalo jugoslavenskih tajnih službi, što je na kraju dovelo i do Vašeg atentata?

    – Tako je. Sve je krenulo nakon što sam sastavio brošuru “Hrvatska borba za samoodređenje”. Poslali smo je na sve moguće adrese – parlamentarnim zastupnicima u Švedskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, predstavnicima UN-a. To ih je vjerojatno razljutilo. Kad sam došao u Hrvatsku, jedan mi je čovjek iz tadašnjih struktura rekao da su oni znali da se ja ne bavim terorizmom, ali da je ta brošura bila moj čavao u lijesu. Evo, pogledajte ovu sliku, ovo je slikano na saboru HDP-a u Zagrebu 1990. Ovaj Slovenac pravio se da je moj dobar prijatelj. Mi smo i prije znali da je on špijun pa mu nisam govorio svoje tajne. On je bio taj koji je UDBI rekao gdje se nalazi moja kuća.

    Štedul pokazuje fotografiju sa sabora HDP-a 1990. godine, na kojoj je i Milan Dorić (treći slijeva), kodno ime “Hanzi”, za kojega kaže da je Udbi dao informacije o njegovim životnim navikama, što je prethodilo atentatu

    Na temelju tih informacija oni su me pokušali ubiti. Bilo je još špijuna koji su dolazili za koje sam znao da su njihovi ljudi, ali ih iz taktičkih razloga nisam odbijao. Ako bi ih odbio, onda bi poslali nekog za koga nisam znao je li špijun. Jedan od njih bio je i Damir Petrić koji se kasnije predstavljao kao emigrant, a također je radio za tajne službe.

    Jeste li uopće sumnjali da bi na Vas mogao biti izvršen atentat?

    – Morao sam sumnjati. Oni su tada objavljivali liste za odstrel. Mi smo smatrali da ih uglavnom objavljuju kako bi na njih mogli staviti svoje ljude, ali uvijek je postojala mogućnost da me zadesi ista sudbina kao i Brunu Bušića.  Ali nisam mislio da sam im toliko važan da bi me ubili. Nije bilo ni lako doći do mene jer sam bio na sjeveru, mislio sam kako će i to uzeti u obzir. Ali i da sam mislio da će me ubiti, takav sam da ne bi mogao odustati.

    1988. godine na hrvatskog emigranta Nikolu Štedula jugoslavenska tajna služba izvršila je atentat. Ubojica je bio provjereni Udbin agent Vinko Sindičić. I on je, kao i svi Udbini egzekutori, djelovao u formaciji od troje ljudi. Nalogodavac ubojstva bila je savezna Hrvatska UDBA, a ćelije su imale jasne naputke i zadatke. Vinko Sindičić bio je izvršitelj i imao je dvojicu pomagača – jednog koji prati teren i žrtvu, drugog koji organizira sve potrebno. Zašto je Štedula Sindičić otišao sam smaknuti, do današnjeg dana ostaje nepoznanica. Vrlo je vjerojatno kako mu je upravo to spasilo život. Odnosno, da je policija vrlo lako locirala i uhitila ubojicu na londonskom aerodromu.

    Krvavi detalji napada mnogo su puta prepričavani; u Štedula je ispucano šest metaka ali je, zahvaljujući intervenciji vrhunskog medicinskog osoblja i uz puno sreće, preživio. Atentat se dogodio na desetu obljetnicu ubojstva njegova prijatelja i suradnika Brune Bušića.

    U drugom djelu feljtona o Nikoli Štedulu otkrivamo – kako je Vinko Sindičić krenuo u krvavi pohod na Štedula. O nepoznatim detaljima sa suđenja.

    facebook komentari

    • Dragi prijatelju Nikola Štedul veseli me i vrlo mi je drago da si se javio. Ja još nikako ne mogu shvatiti kako je taj Udbin agent i ubojica Nikole, Nikice Martinović Milan Dorić mogao biti prijatelj Hrvata i član HDP i kao takav bio delegat na sjednici HDP-a u tvojoj kući u srpnju 1984. godine. Sjedio je uz mene i uvijek me nešto pitao, zapitkivao, s nekim vrlo lošim hrvatskim jezikom. kada sam mu rekao kako to da ne govori dobro hrvatski, odgovorio je da je iz mješanog braka, majka Slovenka a otac Hrvat ili obratno.

      kada sam se prije dvije godine počeo baviti Ilijom Stanićem, ubojicom generala Drinjanina, tada sam nazvao prijatelja u Njemačkoj i zamolio ga da mi pronađe adresu i broj telefona Milana Dorića, što je dotični i učinio. Nazvao sam Milana Dorića, pitao ga o Iliji Staniću, našto je odgovorio da se on više mnogo toga ne sjeća, jer da je star (tada mu je bilo 82 godine) te da ćemi poslati neke slike, što je i učinio. Ja sam te slike ovdje na portalu Kamenjar.com iznio. Sada mi je drago, istine radi, da to čini i Nikola Štedul. Možda kroz ovo pisanje će se moći saznati kako je Milan Dorić dospio u hevarske nacionalističke redove kao agent Udbe.

      • Alan B’Stard

        To bi bilo jako interesantno! vidio sam ovdje na kamenjaru nikad objavljenu sliku udbaša i kumoubojicu zločinca Ilije Stanića, jeli to ta slika?

        • Jest, dragi moj Alan. Šteta da se još nitko nije potrudio od dobrih i državotvornih Hrvata da pronađe tog ubojicu i sa njim istinski i iskreno porazgovara tako, da taj ubojica, bez straha i bojazni kaže pravu istinu. Nadati se je da će, prije nego ga Bog ili VRAG pozovu, sam se ohrabriti i reći istinu. Ja, kao i mnogi drugi Hrvati, nemam drugog izbora osim povjerovati izjavi Ilije Stanića koju je dao sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine, dakle, samo desetak dana poslije gnjusnog zločina.

          Nadati se je također da će naša prijateljska zemlja Španjolska jednog dana, što prije tim bolje, u ime pravde, istine i demokracije zatražiti izručenje Ilije Stanića Španjolskoj, kao što je Njemačka zatražila Josipa perkovića i Zdravka Mustača.

          I ne samo to. Ponadati se je da će nova vlada RH, koja neće biti više projugoslavenska, proUdbaška, prokomunistčka, nego prohrvatska i u pravom smislu prodemokratska i državotvorna Hrvatska zatražiti, kao članica EU, od nadležnih vlasti EU da Španjolska zatraži Ilije Stanića izručenje Španjolskoj na suđenje.

          • Alan B’Stard

            Ilija Stanić živi (navodno običnim životom) u Sarajevu! Koliko se sjećam davno je dao zadnji intervju i nitko ga ništa poslije ne pita. Nadati je se jedino ‘izručenju’

    • Dragi prijatelju Nikola Štedul veseli me i vrlo mi je drago da si se javio. Ja još nikako ne mogu shvatiti kako je taj Udbin agent i ubojica Nikole, Nikice Martinović Milan Dorić mogao biti prijatelj Hrvata i član HDP i kao takav bio delegat na sjednici HDP-a u tvojoj kući u srpnju 1984. godine. Sjedio je uz mene i uvijek me nešto pitao, zapitkivao, s nekim vrlo lošim hrvatskim jezikom. kada sam mu rekao kako to da ne govori dobro hrvatski, odgovorio je da je iz mješanog braka, majka Slovenka a otac Hrvat ili obratno.

      kada sam se prije dvije godine počeo baviti Ilijom Stanićem, ubojicom generala Drinjanina, tada sam nazvao prijatelja u Njemačkoj i zamolio ga da mi pronađe adresu i broj telefona Milana Dorića, što je dotični i učinio. Nazvao sam Milana Dorića, pitao ga o Iliji Staniću, našto je odgovorio da se on više mnogo toga ne sjeća, jer da je star (tada mu je bilo 82 godine) te da ćemi poslati neke slike, što je i učinio. Ja sam te slike ovdje na portalu Kamenjar.com iznio. Sada mi je drago, istine radi, da to čini i Nikola Štedul. Možda kroz ovo pisanje će se moći saznati kako je Milan Dorić dospio u hevarske nacionalističke redove kao agent Udbe.

      • Alan B’Stard

        To bi bilo jako interesantno! vidio sam ovdje na kamenjaru nikad objavljenu sliku udbaša i kumoubojicu zločinca Ilije Stanića, jeli to ta slika?

        • Jest, dragi moj Alan. Šteta da se još nitko nije potrudio od dobrih i državotvornih Hrvata da pronađe tog ubojicu i sa njim istinski i iskreno porazgovara tako, da taj ubojica, bez straha i bojazni kaže pravu istinu. Nadati se je da će, prije nego ga Bog ili VRAG pozovu, sam se ohrabriti i reći istinu. Ja, kao i mnogi drugi Hrvati, nemam drugog izbora osim povjerovati izjavi Ilije Stanića koju je dao sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine, dakle, samo desetak dana poslije gnjusnog zločina.

          Nadati se je također da će naša prijateljska zemlja Španjolska jednog dana, što prije tim bolje, u ime pravde, istine i demokracije zatražiti izručenje Ilije Stanića Španjolskoj, kao što je Njemačka zatražila Josipa perkovića i Zdravka Mustača.

          I ne samo to. Ponadati se je da će nova vlada RH, koja neće biti više projugoslavenska, proUdbaška, prokomunistčka, nego prohrvatska i u pravom smislu prodemokratska i državotvorna Hrvatska zatražiti, kao članica EU, od nadležnih vlasti EU da Španjolska zatraži Ilije Stanića izručenje Španjolskoj na suđenje.

          • Alan B’Stard

            Ilija Stanić živi (navodno običnim životom) u Sarajevu! Koliko se sjećam davno je dao zadnji intervju i nitko ga ništa poslije ne pita. Nadati je se jedino ‘izručenju’