Agonija partije, Vlade i nacije

    0

    Nije, dakako, problem u tome što odumire jedna politička stranka, već u tome što ona u samrtnom pokušaju preživljavanja vuče za sobom cijelu državu.

    munizabahrtMrko lice TV voditeljice Tatjane Munižabe još se više smrklo na vijest, koju je morala pročitati, kako je glasovanje na Glavnom odboru SDP-a, za malo prevagnulo na stranu Zorana Milanovića i da je Slavko Linić isključen iz stranke. Televizija se posljednjih tjedana, zaista, svojski potrudila dati svoju ruku svrgavanju premijera, za što se koristio i najmanji povod i najbeznačajniji razlog, pa je tako oštro kritiziran njegov dolazak na poplavljena područja sa sunčanim naočalama, kao i najava odlaska u Brazil na otvaranje Svjetskog nogometnog prvenstva koje se odigrava u toj zemlji i koje se otvara upravo nastupom hrvatske reprezentacije s reprezentacijom zemlje domaćina. Jer, Bože moj, koliko će to stajati porezne obveznike!

    Posljednje događaje u SDP-u komentirala je Aleksandra Kolarić, žena od najvećeg povjerenja pokojnog SDP-ova idola Ivice Račana i ogorčena kritičarka Zorana Milanovića. Izvor te televizijske namrgođenosti u odnosu na Milanovića, poznato je, sam je predsjednik države. To je i objašnjenje zašto je Mirando Mrsić, koji je inače bio šef predsjednikove kampanje, koji je plasiran s Pantovčka u Banske dvore, otkazao poslušnost premijeru. Ivo Josipović, u svom već dobro prepoznatljivom stilu, to neće priznati, niti će izravno kritizirati ili osporavati premijera. On radije vuče konce iz pozadine. On bi radije na čelu stranke, iz koje dolazi i zahvaljujući kojoj je postao to što je postao, vidio nekoga drugoga tko bi vratio povjerenje u SDP i tko bi bio u stanju okupiti širu koaliciju lijevih stranaka, ali, računa, ako do toga ipak ne dođe, neće se odreći ni Milanovića jer bi mu tako propale šanse na sljedećim izborima.

    U više je novina nakon sraza Linić-Milanović, osvanuo naslov kako je ovaj drugi dobio bitku, ali ne i rat, ili kako je riječ o Pirovoj pobjedi. S takvim se konstatacijama nije teško složiti. Premijer je ozbiljno uzdrman i u stranci i u Vladi. U Glavnom odboru, u kojemu sjede ljudi na unosnim pozicijama, koji ne bi ništa riskirali nekakvim promjenama, interesno povezani s premijerom, nedostajala su samo dva glasa da premijer izvisi, jer to je glasovanje bilo formalno o Liniću, a faktički o povjerenju Milanoviću. A ako je tako na jednom užem stranačkom tijelu, onda je stanje i raspoloženje u samom članstvu u tzv. stranačkoj bazi za njega još nepovoljnije i s principom – jedan član, jedna glas – zacijelo u ovom trenutku ne bi prošao.

    Protiv sebe Milanović ima dvije najjače partijske organizacije (riječku i zagrebačku), dok su druge, manje-više, podijeljene, a već ima i evidentne protukandidate. Potpredsjednik SDP-a Zlatko Komadina sam je najavio svoju kandidaturu, a nakon sjednice Glavnog odbora imao je potrebu održati posebnu konferenciju za novinare i tumačiti stavove tog tijela. Objavio je i neku svoju političku orijentaciju (socijaldemokracija nasuprot liberalnoj tehnokraciji, rad nasuprot kapitalu, tolerancija, a ne eliminacija) što se može tumačiti i kao predizborni program radikalno različit od onoga što od vladajućih, nazovi socijaldemokrata, gledamo posljednjih godina. Tonino Picula, pobjednik vlastite liste na izborima za Europski parlament, drugi je žestoki oponent Milanoviću, opasan igrač kojega samo vlastite kalkulacije o tome što mu je bolje i korisnije, sprječavaju krenuti u nominaciju za predsjednika stranke. No, on veli kako je došlo vrijeme otvorenog razgovora o programu, politici i organizaciji stranke, a između ostaloga i o tome, a u tom grmu leži zec, može li Milanović biti na njezinu čelu.

    Ovo još nije dijalog, nego početak dijaloga, rekao je još Komadina na spomenutoj tiskovnoj konferenciji. Ako bismo htjeli cinično parafrazirati tu izjavu mogli bismo reći: ovo nije kraj, nego početak kraja jedne stranke koja je imala tu nesreću pobijediti na parlamentarnim izborima kako bi pokazala svoje dosege i namjere i da nakon samo dvije i pol godine uspije razočarati svoje birače i pri tom otvoriti vrata ropotarnice povijesti, kamo se već dva puta bila zaputila vraćajući se, nekim čudom, s polovice putovanja. Nije, dakako, problem u tome što odumire jedna politička stranka, već u tome što ona u samrtnom pokušaju preživljavanja vuče za sobom cijelu državu. Najveću korist za državu ona bi napravila svojom demisijom, jer niti sama od sebe nema što očekivati, ali ona to svakako neće tek tako učiniti. Borit će se do krajnjih granica izdržljivosti, hvatat će se i za zadnju slamku spasa, pa makar cijeli svijet propao.

    Najveća je nesreća ove vlasti nedostatak rezultata i stalno propadanje gospodarstva uz enormno zaduživanje i daljnju rasprodaju nacionalnog bogatstva. Neki analitičari čak tvrde kako ona namjerno gura zemlju u propast. Protiv sebe je dobila široke slojeve pučanstva: poljoprivrednike, ribare, umirovljenike, branitelje, nastavnike, službenike, liječnike, sindikate… U koaliciji više stranaka neprestano tinjaju jedva prikriveni sukobi, a kao što vidimo i na ovom posljednjem primjeru, u samoj vodećoj stranci te koalicije postojao je duboki raskol. Lideri koalicijskih stanaka bili su dosljedni samo u kadroviranju i postavljanju stranački, ideološki, prijateljski ili rodbinski sebi bliskih ljudi na vodeća mjesta u društvenim, javnim i državnim institucijama i trgovačkim društvima. To je nužno moralo rezultirati disfunkcionalnošću. Posljednji primjer je smjena direktora HPB-a, Čede Maletića, koji je za izvlačenje banke iz krize kažnjen smjenom. Mijenjani su čitavi zakoni (primjerice o televiziji ili o nacionalnim kazališnim kućama) i osnivane agencije samo radi toga da bi se doveli na vodeća mjesta podobni kadrovi. U nizu afera, kao snijeg na proljetnom suncu, istopio se i imidž poštenih.

    Ali nije samo to u pitanju. Vladajući su prvenstveno na moralnom ispitu javnosti već pali barem tri puta. Prvi put, odmah nakon što su preuzeli vlast, skidajući pokroviteljstvo s obilježavanja bleiburške tragedije. Tome slobodno možemo pridodati ogorčenu obranu lika i djela Josipa Broza ili petljanje oko (ne)izručenja bivšeg šefa Udbe Njemačkoj. I u jednom i u drugom i u trećem primjeru, a da se sada i ne spominju niz izjava, pokazali su visok stupanj identifikacije s jugo-komunističkim, titoističkim režimom i to s njegovom ranom, militantnom i ekstremističko-terorističkom fazom. Drugi put, inzistirajući na spolnom odgoju tako stranom kršćanskim (i ne samo kršćanskim) vrijednostima, ili pak ogorčeno se protiveći inicijativi za ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, te stajući na stranu nekih pseudoliberalnih, u biti nerazumnih i patoloških stajališta i shvaćanja o naravi čovjeka i života. I napokon treći put, silom postavljajući ćirilične natpise u Vukovaru, gradu stradalniku, čijim građanima to pismo budi neugodne uspomene na vrijeme ubijanja, mučenja i silovanja. Na obilježavanju vukovarske tragedije zorno je pokazano kako narod kroči drumom, a njegovi politički predstavnici šumom. Iako su se sva tri puta razišli s narodom, s njegovom poviješću i moralnim uvjerenjima, vladajući, slijedeći valjda svoja ekskluzivna uvjerenja, ili slušajući strane tutore, nikada neće priznati svoje pogreške ove vrste i ispričati se. Time će, naravno, postajati sve usamljeniji.

    Sukob dvojice, do jučer najmoćnijih SDP-ovaca, nije nikakav načelan sukob dvojice ljudi, od kojih su očito obojica “trgovali utjecajima”. Radi se o sudaru dva rogata ovna na brvnu, nakon čega je jedan pao u potok, a drugi se još nekako drži i klati, ali je samo pitanje vremena kada će se i on pridružiti svom protivniku u mutnim vodama. Svi su izgledi da bi ga moglo još malo pogurnuti i Državno odvjetništvo, taman toliko da izgubi ravnotežu.

    Premijer Milanović se odlučio na blage promjene u Vladi, kao odgovor na protekle događaje. Smijenio je ministra koji nije bio uz njega, te drugog ministra, da bi valjda pokazao da se ne radi o revanšizmu, koji ga je bezrezervno podupirao, ali koji mu je nanosio nemjerljivu štetu svojim potezima i javnim nastupima. No, još jednom, kasno Marko na Kosovo stiže. Da je to učinio ranije, ali puno radikalnije, možda bi uspio zavarati dio javnosti i rekonstrukcijom zaustaviti pokret dekonstrukcije, koji, dakako, uključuje i njegov odlazak. Voditelji tog pokreta računaju kako s Milanovićem na čelu kolone ne mogu očekivati ništa dobro na predstojećim izborima za predsjednika Republike, kao ni za Hrvatski sabor.  Josip Jović/dnevno.hr

    facebook komentari