(Govor gospodina Mile Prpe na sedmom Kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva održanog u Zagrebu i Varaždinu od 30. rujna do 2. listopada 2016. g)

Poštovani gospodine Predsjedniče i članovi HŽD, dragi prijatelji!

Tražiti istinu i razotkrivati laž treba nam biti smisao življenja. To je biblijsko razdvajanje pšenice od kukolja. A kako  su i pšenica i kukolj jednako Božje biljke, tako su jednako i istina i laž  rezultat Božje slobode date čovjeku u njegovom življenju. Sloboda je – govoriti istinu, ali sloboda je i lagati. Samo te dvije slobode vode ljude u dva različita duševna stanja, u dva različita i oprečna eshatološka smisla življenja.

Jedini smo narod u Europi koji je, pored ratnih agresija, izložen i agresiji laži i to frontalno – in continuo – još od 1918. g. pa i mnogo ranije, bez realne šanse da se ta agresija laži na Hrvatsku prekine u doglednoj budućnosti.

A ta agresija laži ne dolazi samo  s istoka, od našeg susjednog istočnog naroda i zavojevača, već ona trajno ima i svoju petu kolonu u samoj Hrvatskoj u idološki obojenoj ljevici, ali i jednom dijelu međunarodne zajednice koja je olako prihvatila laži o nama, jer je to lakše nego provjeravati, a i strateški to se uklapalo u interese pojedinih država. Po sustavu više puta ponovljena laž postaje – istina!

Toj agresiji laži suprostavljaju se bezbrojne neistrunule hrvatske kosti, koje kao činjenice optužuju i dokazuju istinu posve drugačijom od one kako nam je  desetljećima prikazuju tvorci i akteri te bezočne agresije laži.

Evo, i svaka nova iskapanja  pokazuju da kosti hrvatskoh stradalnika iz vemena Drugog svjetskog rata, a posebno tragičnog Poraća nikako da istrunu. I poput tijela ponekog sveca-mučenika  nekom čudesnom snagom preživljavaju duge decenije i ostaju svježe kao da su tamo ostavili svoje živote prije godinu dana, a ne pred sedamdeset i više godina.

Na pr. iskapanja kod Srba ukazuju da je riječ  o  odraslima i djeci iz susjednog sela Brotnja, kao i cijeloj mnogočlanoj obitelji Ivezić,  gdje su  živi bačeni u  duboku jamu odmah nakon prve “ustaničke puške” u Srbu. Posebno  i  čin masovnog ubojstva katoličkih hodočasnika koji su se vraćali s pohoda Sv. Ani kod Knina. Ti događaji od 1945. g. pa sve do danas lažno su se  slavili cijelo   vrijeme postojanja SRH kao Dan ustanka naroda i narodnosti Hrvatske protiv fašizma, ali nažalost   slave se i danas u nekim političkim krugovima neovisne Republike Hrvatske,

Prokletstvo hrvatskih  kostura?!  Kao  nijemi svjedoci  ustaju iz masovnih grobišta diljem Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije i drugdje – ustaju i optužuju….! Činjenice (kao dokazi) koje još nisu istrunule na veliku žalost njihovih ono još malo živućih ubojica ali i brojnih im živućih ideoloških sljedbenika.

Na sve strane kosti Hrvata izviru iz kamenjara, spilja, šumaraka, oranica, podruma, bunkera, rudničkih jama, tenkovskih rovova, otočnih škarpi, fojbi, Jazovke, Dakse, Biševa, Podsljemenske zone, Srba, Drvara, Gospića,Travnika, Širokog Brijega, valova rijeka Drave i Drine i tko zna još koje druge rijeke ili mora. Kočevskog roga, Hude Jame, Kevine jame, Teznog, putovima marševa smrti, maceljskih stratišta, Kravarskog, Rakova potoka, ali i Jasenovca, i to onog poratnog Jasenovca (II), i gotovo bezbroj drugih lokacija većih ili manjih iz vremena  Drugog svjetskog rata i Poraća, ali i najnovijeg Domovinskog obrambenog rata. O čemu vrlo detaljno  i zastrašujuće govore brojni Žrtvoslovi koji se precizno i argumentirano izrađuju i izdaju kao knjige za područja pojedinih županija da bi ostao pismeni trag, da bi budući naraštaji znali što se tu događalo u najtragičnijem vijeku u povijesti civilizacije – dvadesetom stoljeću.

I to kosti Hrvata, ili kako ih po svijetu ocrniše “najgenocidnijeg naroda” i “koji je počinio najokrutnije zločine u Europi”  za vrijeme  Drugog svjetskog rata ili kako se na engleskom jeziku naziva – WW II.

U sudskim analima pa i najdemokratskijih i pravno najuređenijih država, ali i onih koji to potpuno i nisu – nema ubojstva bez nalaza mrtvog tijela, ili kako ga zovu leša, mrtvaca i sl.

Prije nekoliko godina komemorirajući fašističke žrtve pred inače praznom Šaranovom jamom u Liki, jedan bivši političar, ex predsjednik RH, reče “Istina mi ovdje nemamo kosti, ali mi znamo iz priča da je ovdje na najbrutalniji način ubijeno oko sto tisuća nehrvata – Srba i Židova)”.

Ili još za vrijeme ex Jugoslavije jedan  srbijanski istoričar reče za Jasenovac, “Ovdje mi uglavnom nemamo sačuvane kosti jer su se integrisale sa zemljom”, naravno da nije spomeno i brojne kosti hrvatskih mučenika u poslijeratnom logoru Jasenovac (II)  koje se ni tamo nisu “integrisale” sa zemljom.

Izgleda da hrvatske kosti, ili kosti Hrvata nose u sebi neko prokletsatvo da ne mogu lako istrunuti, kao kosti drugih naroda, ne mogu se lako kako oni kažu “integrisati” sa zemljom kao što su se “integrisale”kosti žrtava neke druge nacionalnosti s područja ex Jugoslavije.

Mjesec svibanj, svake godine je mjesec hrvatskih kostiju, mjesec neusporedivo najvećeg hrvatskog stradanja u njegovoj cjelokupnoj povijesti od stoljeća sedmog, najveće tragedije koja se ikada njemu dogodila. To su biblijske kosturnice koje se pojavljuju u  Otkrivenju Ivana apostola, nažalost u tom holokaustu protiv vlastitog naroda sudjelovao je i dio Hrvata koji se danas kriju pod nazivom antifašisti, a bilo je riječ o čistim boljševicima, koji su, usput rečeno proganjali i hrvatske antifašiste nekomuniste.

Ali zato je po cijelom svijetu izvršena beskrupulozna agresija laži protiv hrvatskog naroda koji nikada u svojoj povijesti nije osvajao tuđe države i teritorije pod svojim barjakom, u smislu zavjeta datog papi Agatonu, već se samo  branio od bezbrojnih nasrtaja na svoju svetu zemlju, nasrtaja sve do  danas, a još uvijek smo okruženi strvinarskim politikama koje vrebaju na svaki metar hrvatskog zemljišta, a posebno hrvatskog Jadranskog mora.

Bezbrojne laži koje se upućuju prema hrvatskom narodu i njegovoj borbi za goli opstanak i slobodu u vrijeme Drugog svjetskog rata, a jednako i za vrijeme Domovinskog obrambenog rata (DOR-a) postigle su i kontra efekt tj. da mlađi hrvatski naraštaji sve manje  vjeruju i u ono što se stvarno dogodilo, i što se nije trebalo dogoditi, a u stvarnosti predstavlja tek mali postotak od zla kojeg ideološke tvornice laži pripisuju Hrvatima.

Srpskoj i jugokomunističkoj historiografiji ne smije se ni najmanje vjerovati, ni partikularno ni u globalu. Sva dosadašnja nepristrana  istraživanja pokazuju da je od svih južnoslavenskih naroda najveći i najbrutalniji holokaust doživio upravo hrvatski narod, holokaust od kojeg se ni do dan danas nije demografski oporavio.

Taj holokaust je pripreman još za vrijeme Ilije Garašanina. Najpoznatije Garašaninovo djelo je tajni, nacionalistički i ekspanzionistički plan Načertanije, napravljen 1844. za potrebe srpske vlade. Načertanije je ideološka podloga pokušajima stvaranja Velike Srbije, kako tijekom 19. tako i u 20. stoljeću. Potom, preko srpskog časopisa Srbobran  godine 1902.  koji je izlazio u Zagrebu, u članku Nikole Stojadinovića koji je objavljen   pod naslovom „Do istrage naše ili vaše” (Do istrebljenja našeg ili vašeg)   kasnije,  do predratnog naloga Jugoslavenske kraljevske vlasti svim seljacima da na svojim imanjima i svuda gdje im je poznato otkriju jame i prijave ih vlastima radi njihove  evidencije, jer da su se u istima tobož pojavile otrovne mušice koje treba uništavati, a očito su tražili mjesta koja bi poslužila kao masovna grobišta u njihovom paklenom  planu, što se na kraju i dogodilo u organizaciji i izvedbi jugokomunista. U novije vrijeme preko Memoranduma I. i II. SANU koji se (br.II) i danas provodi u mirnodopskom razdoblju na urušavanju Hrvatske iznutra, uz suradnju i dijela hrvatske vlasti.

Kao istinoljubivi ljudi, dužnost nam je imati pietet prema svakoj, apsolutno prema svakoj žrtvi bez obzira na njenu nacionalnu, konfesionalnu ili rasnu pripadnost. Po onom pravilu tko spasi jednog čovjeka kao da je spasio cijeli svijet, ali i tko ubije jednog čovjeka kao da je pogubio cijeli svijet.

Iznoseći samo istinu, stvaramo podlogu za izgradnju čovjeka budućnosti, čovjeka u kojeg bi trebale  biti ugrađene duhovne vrijednosti, čovjeka kojeg će krasiti dobrota, ljubav prema svemu živućem, čovjeka altruistu kojemu će biti nezamislivo izvršiti bilo kakav zločin.

Kako se boriti protiv te,  toliko široke i toliko dugotrajne frontalne agresije laži na našu domovinu, na naš narod, na našu povijest, na našu kulturu, na našu Crkvu – ukratko na našu prošlost, na našu sadašnjost i na našu budućnost? Odgovor glasi – strpljivo istinom, i samo istinom, čvrstom argumentiranom, boriti se u svakom segmentu, boriti se frontalno, ne samo braniti se,  već boriti se – Agresijom istine. Ona mora izlaziti iz usta  svakog našeg školarca i studenta, svakog radnika, činovnika i intelektualca, a posebno povjesničara i diplomata, ona mora izlaziti iz svih medija priopćavanja, iz svih znanstvenih, vjerskih i kulturnih,  i državnih institucija, iz svih vjerskih zajednica, iz svih politički stranaka – ona mora biti dugotrajna, uporna svenarodna fronta – Fronta Istine. Jer – samo nas istina može osloboditi, ali i spasiti!

Ta, in continuo – agresija laži na Hrvatsku do neshvatljivih razmjera razmahala se nakon Drugog svjetskog rata, a svjedoci smo i njenog najnovijeg vala napada na Domovinski rat i sve njegove vrijednosti. To je napad na opstojnost Hrvatske Države. To treba biti jasno i svakom malom djetetu. Ali je žalosno i prežalosno da taj napad ide i od strane sve brojnijih struktura unutar same Hrvatske i s hrvatskim predznakom, pa čak se ponekad penje i visoko prema vrhu  države. On ide ponajprije kroz sredstva priopćavanja, preko mainstream medija, prvenstveno kroz tv mreže i kanale, k tom nažalost i one koje se financiraju na teret poreznih obveznika, uglavnom domoljubnih građana Hrvatske.

Mjesec svibanj u Hrvatskoj je mjesec hrvatskih kostiju koje su posijane na sve strane, (kao kosti milijuna američkih bizona) a iza svake kosti, ne zaboravimo,  stajala je strašna ljudska tragedija. Tragedija pojedinca, tragedija obitelji i tragedija cijelog naroda.

I dan danas još uvijek je podloga hrvatske tragedije  suluda odluka naših djedova iz 1918. g. o bezuvjetnom stavljanju Hrvatske i drugih teritorija pod dinastiju Karađorđevića.  Za tu su tragičnu odluku jednako krivi – oni koji su to desetljećima prije ideološki pripremali, oni koji su to izvršili, ali i oni koji se tome nisu suprotstavili. Ta odluka je najveći izvor hrvatske tragedije nesagledivih razmjera i u budućnosti.

Mile Prpa/Kamenjar.com

 

facebook komentari