Akademija Redikula

0

Doista je Klasić veoma skroman. Tu se radi o njegovom velikom otkriću, a on zamjera što o tome nije pisano i govoreno prije nego što je on to otkrio! Ili opet ta prokleta logika?

Zvonimir Hodak u tekstu Tko studentima u Lijepoj našoj predaje noviju hrvatsku povijest?, Dnevno.hr, 24. 02. 2014. kaže:

Tko studentima u Lijepoj našoj predaje noviju hrvatsku povijest? Tko na studiju povijesti objektivno, racionalno i na temelju neospornih činjenica objašnjava i rasvjetljava sve naše “pijane novembarske noći”, “antifašistički” ustanak u Srbu, Bleiburge, marševe smrti, naših 800 jama na sjeverozapadu Hrvatske i Slovenije, Jasenovac i stvarni broj žrtava u tom logoru, Goli otok i Staru Gradišku, Vukovar i Ovčaru, Bljesak i Oluju, Haag i presude hrvatskim generalima? Naravno, teret je na našim profesorima povijesti na Filozofskim fakultetima u Zagrebu, Splitu i Osijeku. Sve su to poznata i cijenjena jugonostalgičarska imena. Titov apologet Tvrtko Jakovina, nova povijesna zvijezda na našem znanstvenom nebu, Hrvoje Klasić koji je došao do važnog otkrića da su svećenici ubijeni nakon 1945.g. bili ustvari ustaše s kamom u zubima. On kaže: “Većina njih je aktivno sudjelovala u ustaškom pokretu, a neki su i okrvavili ruke.” Sad napokon znamo tko su bila 663 katolička svećenika i među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Naoružane do zuba i s bombama u rukama naročito su se isticale časne sestre sve dok ih Klasić nije bezumno hrabrim jurišem slistio sa lica povijesti. Klasić, do zuba naoružan svojim predrasudama i jugonostalgičarskim mentalitetom, krenuo je u spašavanje vojničke časti hrabrih boljševika koji su u poslijeratnoj idili porazili znatno bolje nenaoružane civile, svećenike, novinare i časne sestre. Njegovo spašavanje boljševika asocira me da bi Klasiću bolje pristajalo ime Spasoje negoli Hrvoje. Nakon njegovih tekstova ime Hrvoje zvuči pomalo tragikomično!

U čemu griješi Hodak? On nije samo sjajni kolumnist već i vrsni odvjetnik. Bavi se profesijom u kojoj je logika itekako važna. O logici i povijesti razgovarao sam s dvojicom povjesničara. Jedan od onih koji zastupaju hrvatsku paradigmu u hrvatskoj povijesti objašnjavao mi je kako je logika neštro strano mnogim njegovim kolegama, dok me je drugi, pripadnik jugo-komuističke paradigme u hrvatskoj povjesti, uvjeravao kako je različita logika u povijesti u odnosu na onu u mojoj matematici. Uvjeren sam da Hodak ne misli kako je logika različita u različitim znanostima, tj. nije drugačija ni u njegovom pravu, pa zato tako oštro sudi o Klasiću.

A da je doista problem u logici potvrđuje već sam naslov kolumne Tvrtka Dolića U Hrvatskoj su mnogi ‘znanstvenici’ posvađani sa elementarnom logikom, Dnevno.hr, 28. 02. 2014.:

“Protiv ustaša se nije borilo zbog ideoloških razloga, niti ih se zatvaralo, ubijalo ili proganjalo jer nisu bili komunisti, nego zato jer su bili zločinci, kolaboracionisti Hitlera i Mussolinija i jer su ubili stotine tisuća nevinih ljudi” – umuje nam Klasić, koji je nekako previdio da su komunisti bili značajni “kolaboracionisti Hitlera i Mussolinija” sve do Hitlerovog napada na Staljina. Svijet je bio zaprepašten kada su Slovenci otvorili Hudu jamu, a ono žrtve ustaša krasno naslagane, ubijene i zbijene, da ih što više stane. Kako nas obmanjuje Klasić, ispada da su ustaše na Križnom putu ubijale partizane i mrtve trpali u Hudu jamu. Suradnja talijanskih fašista i njemačkih nacista sa sovjetskom agenturom u prvoj Jugoslaviji započeta je prije raspada te tvorevine, da bi se nastavila sve do nacističkog pohoda na Sovjetski Savez, da bi se usprkos tome obnavljala sve do okončanja rata, kroz talijansko djelovanje protiv NDH i kroz njemačke i ustaške pokušaje da se komunistička partija odvoji od jugoslavenske i sovjetske. Slično Stipi Mesiću i Tvrtku Jakovini, Klasić posredno opravdava genocid nad Hrvatima, zločinačka ubojstva bez suda, počinjena tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega, u drugoj Jugoslaviji. Kako nam svjedoči Klasić, rođen nakon gušenja Hrvatskog proljeća, neki katolički svećenici su okrvavili ruke, a partizani su ubijali tako da ne okrvave ruke! Nameće se zaključak da je za titoiste i titoističke komuniste ubijanje posve normalna stvar! Nekakva radna obveza.

Istine radi treba reći kako bi uz Mesića trebalo spomenuti prof. dr. sc. Ivu Goldsteina koji je s tatom Slavkom napisao cijelu knjigu o tome (Jasenovac i Bleiburg nisu isto).

Meni je mnogo zabavnije kada Klasić smatra kako bi bilo dobro da Katolička crkva konačno osnuje nekakvo povjerenstvo koje bi konačno pokazalo i dokazalo ove njegove tvrdnje kojima se rugaju i Hodak i Dolić o velikom broju svećenika-ustaša s kamom u zubima. Naravno, jasno je da su u skoro pola stoljeća Tito, Partija i njegovi povjesničari krili iz ideoloških razloga te zločince i red bi bio da napokon Crkva počne iznositi istinu, zar ne?

Sjetimo se i Klasićeva intervjua Ako izbacujemo Tita zato što je bio diktator, hoćemo li i Dioklecijana? Ili Tuđmana? Jasno je da dolaskom diktatora Tuđmana, slično vremenu diktatora Tita – kako nam je lijepo objasnio Klasić – opet nisu istraživali zločini svećenika i časnih sestara, pa bi doista već bilo vrijeme da Katolička crkva posluša ovu novu zvijezdu jugokomunističke povjesnice.

Doista je Klasić veoma skroman. Tu se radi o njegovom velikom otkriću, a on zamjera što o tome nije pisano i govoreno prije nego što je on to otkrio! Ili opet ta prokleta logika?

Nekome je vjerojatno zabavniji dio kada Klasić, Goldsteini i dr. opravdavaju poslijeratne zločine tvrdnjom kako je to ipak bilo iz osvete, a neki su tu bili i krivi. S druge strane oni koji su se oružjem pobunili protiv države su nevini. Naravno, jugo-komunističkim povjesničarima je to logično. To i jest njihova logika.

Smiješno je kada Klasić kaže:

Ja nemam problema reći da su partizani u osvetničkom bijesu nakon rata počinili brojne zločine do kojih nije smjelo doći, kaže Klasić i naravno dodaje ono čuveno ‘ali’. “Ali bih volio da već jedanput netko od tih desnih povjesničara i intelektualaca kaže jasno i glasno, posebice mladima: ustaški režim je bio zločinački.

Čitam i ponovno čitam i ne mogu vidjeti gdje je on rekao kako je režim u Jugoslaviji bio zločinački. Ako ja dobro razumijem, oni priznaju da su tu i tamo po nekoliko stotina tisuća Hrvata i ubili, ali režim nije bio zločinački. Tito jest među deset najvećih zločinaca u povijesti (o tome obavezno pogledajte tekst prof. dr. sc. Jura Zovka, Trg maršala Tita treba preimenovati u Trg zločinca Tita, Dnevno.hr, 09. 03. 2014.), ali radio je i dobra djela. Eto postoji puno snimaka kako on miluje malu djecu, a slike one djece koje je dao pobiti nećemo pokazivati. Kad se ne vide – to se nije ni dogodilo.

Inače Damir Galić je već pisao u Dnevno.hr 10. 09. 2013. o sličnim tvrdnjama ovog “povjesničara” u svezi poslijeratnih likvidacija hrvatskih emigranata:

Kada “povjesničari” daju izjave kako bi se dodvorili aktualnoj vlasti, onda stradaju i činjenice i istina … Drugim riječima, objašnjava Tuđman, prema Klasiću, likvidacije su bile normalne u “onim” vremenima jer se ne radi o likvidacijama nekih romantičara i pjesnika, nego o okorjelim ubojicama. Klasić je, naime, ustvrdio da su ubijeni “nerijetko bili ljudi koji su bez problema bili spremni ubiti”, ali i “spremni s oružjem ući u Jugoslaviju, postavljati bombe”.

Tada mi je ove tvrdnje ovog “povjesničara” komentirao sjajni hrvatski publicist Javor Novak:

Koje krasno priznanje i puni dokaz zločinstava Titove vlasti. Ne samo da su bez suđenja otimali i ubijali ljude, nego evo, to su opravdano činili jer su emigranti POTENCIJALNO bili “spremni ubiti, s oružjem ući u Jugoslaviju i postavljati bombe”. To je zaista jedno krasno pravo i uvjerljiv zakon, koji odobrava ubojstva svih onih koji bi možda mogli počiniti kazneno djelo. Kako je tu riječ o djelu nedokazive namjere, Titu i suradnicima pošteno suđenje takvim “zločincima” nije bilo ni potrebno, a niti je bilo izvedivo. Oni su ih ubijali unaprijed i za svaki slučaj. Zaista socijalizam s ljudskim likom.

I dok se Klasić bori za trg jednog od najvećih svjetskih zločinaca, pardon čovjeka koji je toliko volio mlade barem one koje nije dao pobiti, ovdje ću vas samo upoznati s e-mailom koji mi je poslao jedan kolega sa sveučilišta 11. 12. 2013. :

Bok Joško,

Zbog jednog događaja danas napisat ću par rečenica. Neka ostanu zabilježene.
Na putu prema zgradi Sveučilišta primjetio sam mnoštvo ruža, na trgu koji još uvijek nosi ime “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”.
Nakon par pogleda našao sam i sjećanje na ujaka kojeg nikad nisam imao prilike upoznati. Pokoj mu duši.

Moja je majka posljednje dvije godine učiteljske škole završila u Mariboru, kamo je bila preseljena njezina škola iz Mostara. Tako ju je kraj rata zatekao u zbjegu prema Bleiburgu. Postrojili su ih u red i kratko ispitivali. Tko si, što si. Kućna pomoćnica sam, izrekla je laž koja joj je spasila život. Učiteljice su bile razvrstane na drugu stranu.
Taj tren nije znala da će kroz kratko vrijeme u tom istom metežu ostati bez starijeg brata. Nije niti znala da će sutradan upoznati svog budućeg muža s kojim je u ljubavi proživjela preko šest desetljeća.
Onaj na čiju dušu pada ma i jedan ljudski život ne može biti nevin i nikakve zasluge ne mogu oprati njegove ruke. Kad to shvate  i priznaju njihova djeca, moći ćemo zajedno ići naprijed.

Hodak i Dolić vjerojatno ne znaju kako se Klasić žali jer mladi će prije prihvatiti mišljenje jednog pjevača (Thompsona, J.P.) ili nogometaša (Šimunića, J.P.) nego doktora povijesnih znanosti. Nakon Šimunićeve izjave da nema ništa loše u pokliču „za dom – spremni” jer se radi o „starom hrvatskom pozdravu” ja sam se potrgao od objašnjavanja i dokazivanja da to nije istina. Ukazivao sam na dokumente koji potvrđuju da se radi o ustaškom pozdravu a ne nikakvom starom hrvatskom pozdravu, pozivao da netko javno protuargumentira tj. pokaže dokaze da se kao pozdrav koristio i prije, ali ništa.

Još bi bilo dobro da se radi samo o mladima. Ne vjeruju Klasiću ni hrvatski sudovi. Neobično je za znanstvenika da to ne zna pa samo kaže kako je stotine tisuća ljudi na facebooku dalo podršku Šimuniću, u anketama je većina „zaključila” da se radi o starom hrvatskom pozdravu.

Čak misle kako je smiješan “dokaz” kako nešto nije stari hrvatski pozdrav jer on to kaže s argumentom da su u NDH u dokumentima to tvrdili. Znali su u NDH da će netko kasnije tvrditi da se radi o starom hrvatskom pozdravu pa su sve takve preduhitrili dokumentima! Tako Eva Kirchmayer Bilić u tekstu GLAZBOM I RJEČJU ZA DOM KROZ POVIJEST (posvećeno hrvatskim braniteljima), Hrvatsko slovo, 06. 02. 2014. daje niz hrvatskih pjesama koje sadrže Šimunićev poziv “Za dom”, pa kaže:

Za Dom spremni pozdrav je star 447, a možda i više, godina:

1566. Nikola Šubić Zrinjski

1684. Pavao Ritter Vitezović

1848. ban Josip Jelačić

1861. Ante Starčević

1894. Josip Eugen Tomić

(…)

Ovaj primjer zapravo pokazuje svu bijedu jugo-komunističke povjesnice. Valjda im u ono “jugo” spada i Srbija? A poznato je kako svi športaši iz Republike Srbije i Republike Srpske svoje pobjede proslavljaju s uzdignuta tri prsta (npr. Novak Đoković i mnogi drugi). Naime, pripadnici velikosrpske soldateske i tzv. JNA su tijekom ratova 1990-tih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu s tri uzdignuta prsta proslavljali masovna zvjerstva, ubojstva, silovanja, terorizam i razbojstva što se po međunarodnom pravu smatra elementima genocida, kulturocida i urbocida. Poznato je kako su prije Drugoga svjetskog rata Srbi polagali prisegu s tri podignuta prsta, ali spojena. Međutim, tri raširena prsta kakva danas podiže i Đoković i mnogi drugi pojavio se tek 1988., u vrijeme kada je već počela vladavina Slobodana Miloševića. Srpski povjesničari smatraju (Dnevno.hr, 08. 12. 2013.) da bilo koji nacionalni pozdrav može biti njegovanje tradicije, ali može i napredovati. Jadno je raditi nešto što nitko drugi ne radi. Povjesničarima u Srbiji ovi naši koji zastupaju jugo-komunističku povijest koriste, ali ih se moraju gaditi, zar ne?

Sjećam se kako sam se već smijao Klasiću kada se u jednom intervjuu zapitao kako je moguće da se po Dalmaciji kliče Anti Paveliću i NDH ako se zna da su ustaše taj dio Hrvatske prepustili Italiji?! Znate, Trojni pakt vam nisu sačinjavale Njemačka, Japan i Italija, već NDH, Njemačka i Japan. I to Hrvatska koja je tek u nastajanju. I onda tako moćna NDH prepusti taj dio Hrvatske jadnoj Italiji. Strašno, zar ne? Za razliku od današnjih srpskih slugu koji izručuju Srbima cijelu Hrvatsku.

Naravno, besmisleno je ukazivati na sve bedastoće ovih jugo-komunističkih povjesničara i zabavljati se s time. Hodak u svom članku doista spominje i druge slične povjesničare:

U Rijeci studente povijesti educira izvjesni Perica. Jugoslaven od glave do 1995. Ni Oluja 1995.g. nije mu razbistrila njegove nepročešljane misli i ideje.

A u Splitu povijest predaje Dragan Markovina. To je isto kao da izraelsku povijest u Tel Avivu predaje Goebbels.

Ti egzotični primjerci nekadašnjeg bratstva i jedinstva pokazuju koliko je kvalitetan posao obavio povijesni guru jugoslavenstva prof. Mladen Zvonarević na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Časni je profesor 1971.g. otkucavao UDBI svoje studente, naravno – tajno. Međutim, javno je za njih tražio rigorozne kazne. Njegovo sjeme zla je niklo bolje negoli se mogao i nadati.

Hodak je svoj tekst počeo ovako:

Oscar Wilde je napisao: “Povjesničar je osoba koja će dati točan opis dogođaja koji se nikada nije zbio.”

To me je podsjetilo na prof. dr. sc. Damira Agičića koji je povodom neizbora Ive Goldstein za redovitog člana HAZU u svojstvu tadašnjeg predstojnika odsjeka za povijest FF-a komentirao moje riječi na Izbornoj skupštini, koje ja uopće nisam tamo izrekao.

Zato mi je sada mnogo jasnije zašto mi je jedan hrvatski povjesnik, poslije tog neizbora Ive Goldsteina, napisao:

„Prijatelju, jest da je tužno i ružno ali priznajem nisam se već danima tako zdušno nasmijao. Izvrstan i drag jesi, no ti si vraški duhovit. Braniti prvu crtu znanosti u nas – HAZU  iskričavom duhovitošću to može samo akademik J. Pećarić i još k tome čovjek je iz havlije matematike. Poznat  mi je „znanstveni” opus našeg Ive. Dakle, nije mi nepoznato što je napisao i što su drugi o njegovim „istraživanjima” napisali. Međutim, godinama u našim  staleškim krugovima govori se:  svaki fakultet i znanstveni institut ima svoga redikula, bar jednoga.  Naš je bio i ostao Ivo Goldstein. Najprije u tom kontekstu mogu shvatiti njegovu želju da uđe pod krov naše nacionalne palače znanosti i umjetnosti. Njegovi zagovornici i rijetki defenzori pripadaju odreda skupini naših redikula. Od vremena do vremena oni postaju glasniji. Na pomolu je, čini se, nova koalicija –  Akademija Redikula”

Ovo treba usporediti s gornjom izjavom prof. Miroslava Tuđmana koji govori o takvim povjesničarima (i sa svog Filozofskog fakulteta) s navodnicima. To ima posebnu težinu jer je Tuđman jedan od najvećih, ako ne i najveći znanstvenik s tog fakulteta.

S druge strane osnivanje nove akademije – Akademije Redikula doista postaje sve izglednije. Istina očito je postojala želja za preimenovanjem HAZU u SAZU (Srpska akademija znanosti i umjetnosti). Naime, i pored toga što se pokazalo kako je Ivo Goldstein na prethodnim izbora pokušao prevariti Izbornu skupštinu HAZU nekoliko akademika je ipak predložila Goldsteina i u najnovijim izborima koji su u tijeku. Sam prijedlog može biti stvar oportunizma, čak i zluradosti što neki veleposlanik, čiji je otac savjetnik Predsjednika Vlade, i koji, poslije spomenutog pokušaja prijevare, nema nikakve šanse za izbor. Međutim, iako su bili upoznati s tom Goldsteinovom prijevarom (moje pismo akademicima i knjiga “Zabranjeni akademik”) za Goldsteina je glasovalo 4 od 17 članova Razreda za društvene znanosti HAZU. Dakle u tom razredu imamo 4 akademika kojima je draža činjenica kako je Srbima laž najviše pomogla u njihovoj povijesti pa su bili uvjereni kako bi izbor Goldsteina od strane onih koje je pokušao prevariti zapravo najveća garancija da je došlo vrijeme kada se od HAZU može napraviti SAZU. Na njihovu žalost, Goldstein nije prošao u razredu, tj. ispao je u prvom krugu glasovanja, a ovaj put ga nije predložio ni njegov fakultet, pa će morat sačekati s projektom pretvaranja HAZU u SAZU.

Ili im je jednostavnije odmah krenuti u stvaranje Akademije Redikula. Već iz gornjeg teksta razvidno je koliko sjajnih povjesničara imamo kao kandidate za takvu akademiju. Možda bi i ovih 4 akademika iz I. razreda koji su glasovali za Goldsteina željelo biti u toj akademiji. Zato nam ne ostaje ništa drugo nego samo konstatirati:

Kakva bi sjajna akademija bila ta Akademija Redikula, zar ne?

 Josip Pečarić/dnevno.hr

facebook komentari