Pratite nas

Kolumne

Akademik Josip Pečarić o pozdravu Za dom spremni i kome on točno toliko smeta

Objavljeno

na

Bura koja se ponovno digla oko pozdrava ‘Za dom spremni’ nikako ne jenjava nakon što je UDHOS grada Zagreba postavio spomen-ploču za poginule pripadnike HOS-a u Domovinskom ratu 1. satnije „Ante Paradžik“ u Jasenovcu. Donosimo vam razmišljanja akademika Josipa Pečarića koji objašnjava zašto je upravo taj pozdrav jako važan za mnoge branitelje Domovinskog rata.

“Pozdrav ZDS je njima posebno važan jer su ga koristili mnogi branitelji u Domovinskom ratu, a bio je i službeni pozdrav naših HOS-ovaca koji su bili strah i trepet neprijatelju. Činjenicu kako je to i pozdrav iz NDH, mnogi pokušavaju iskoristiti i nametnuti jer, eto, važnija je pobjeda partizana u Drugom svjetskom ratu nego branitelja koji su pobjedom u Domovinskom ratu stvorili njima neželjenu RH! A to je itekako dobrodošlo mnogima u svijetu koji su podržavali fašističku velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Spomenimo samo slučaj našeg proslavljenog nogometnog reprezentativca Josipa Šimunića. Kada je u Beogradu paljena hrvatska zastava i bila izložena srpska zastava na kojoj je ćirilicom bio napisano ime Vukovar nije nikome smetalo. Ali kada je poslije toga u Zagrebu bila hrvatska zastava na kojoj je bilo i ime Vukovar, delegat je tražio da se ukloni hrvatska zastava. I umjesto da ga lijepo zamole da napusti Hrvatsku, problem je postao Šimunić i ZDS!”, napisao je akademik Josip Pečarić predstavljajući u studenom svoje knjige „Živjela nam antifašistička, tj. braniteljska Hrvatska“, „Dva pisma koja su skinula maske: Na hrvatsku šutnju nismo spremni!“ i „Oba su pala”.

U veljači je Pečarić naveo niz tekstova koji objašnjavaju zbog čega se taj pozdrav, koji su rabile slavne postrojbe HOS-a u obrani Hrvatske od srpske agresije, kriminalizira.

“HOS sa svojim bojnim pozdravom, sa svojom simbolikom, dio je slavne hrvatske ratne i osloboditeljske prošlosti jer je u samim temeljima Domovinskoga rata kao temeljnice suvremene hrvatske države pa ga je u nastojanjima kriminalizacije suvremene Hrvatske – nužno ogaditi i kriminalizirati”, kazao je akademik Pečarić i zapitao: “Ako je ZDS zločinački pozdrav, onda je i HOS zločinačka vojska, a onda je i suvremena Hrvatska nastala na – zločinu. Treba li to nekome zdrava razuma crtati? Ponekad treba”.

“Agresori su se borili protiv „ustaša“, bez obzira radilo se o regularnoj Hrvatskoj vojsci ili onima rijetkima koji su na sebe stavljali slovo „U“, jer agresoru je neovisnost Hrvatske bila istovjetna ustaštvu, a oni koji su se borili za njenu neovisnost, bili su svi odreda ustaše”, napisao je u svom tekstu za hazud.hr akademik Pečarić.

“Ako si za neovisnu Hrvatsku – onda si ustaša! A kroz 45 godina postojanja te bivše države, njihovi povjesničari mogli su od ustaša napraviti sve što su htjeli, željeli i mogli napraviti. To zato, jer oni ne žele samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku! Oni ne žele nikakvu Hrvatsku! I sve ono najgore što postoji za njih, upravo je… željeti i imati neovisnu državu Hrvatsku”, dodao je Pečarić.

Banac: Znak HOS-a je u Hrvatskoj legalan, pa i na spomen ploči u Jasenovcu

“Znak HOS-a u Hrvatskoj je legalan te to što se koristio na jednom spomeniku, makar i u Jasenovcu, je legalno. Ako se to nekom ne sviđa, naravno, na razne načine može izreći svoje neslaganje, ali ne vidim zašto bi se išta na osnovu toga mijenjalo”, zaključio je Ivo Banac osvrćući se na prozivke iz Srbije vezano uz otkrivanje spomen ploče u čast jedanaestorici poginulih pripadnika HOS-a u Jasenovcu.

Dr. Mario Jareb povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu u razgovoru za Glas Slavonije pojasnio je povijesni kontekst samog pozdrava.

U javnosti se povremeno mogu čuti tvrdnje kako pozdrav ‘za dom spremni!’ nije izvorni ustaški pozdrav, nego je riječ o starom hrvatskom pozdravu. Usto se katkad može čuti kako je pozdrav za NDH glasio ‘za poglavnika i za dom spremni’, što je samo djelomice istina. Naime, geslo i/ili poklič ‘za dom’ u tom obliku i u drugim oblicima stvarno se pojavljuje još od 19. stoljeća, a najbolji je primjer za to poklič iz opere Nikola Šubić Zrinski. U to se doba oblik ‘za dom’ često koristio kao dio gesla ‘za dom tek živi tko je umro za nj’’, a često je korišteno i geslo ‘za kralja i za dom’. Osim što se u tim i drugim geslima i pokličima ne koristi pojam ‘spremni’, oni nisu ni pozdravi, kao što je to slučaj s pozdravom ‘za dom spremni!’ Taj se pozdrav pojavljuje početkom tridesetih godina u sklopu djelovanja Ustaše – hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO). Početci UHRO-a sežu u godinu 1930., a u malobrojnim dokumentima i tekstovima koji se uz nju mogu vezati u njezinom početcima nisam do sada pronašao da bi takav pozdrav bio korišten prije 1932. godine. Prvi primjer njegova korištenja koji mi je poznat onaj je u listu Ustaša, iz srpnja 1932., da bi od tada bio češće korišten u tome listu, u ustaškim dokumentima i u drugim publikacijama ustaško-domobranskog pokreta (pokreta koji je djelovao pod Pavelićevim vodstvom, a sastojao se je od UHRO-a kao malobrojne vojnički ustrojene organizacije u emigraciji u Italiji i masovnih iseljeničkih organizacija Hrvatskoga domobrana u nekim europskim zemljama te u SAD-u i u Južnoj Americi). Znakovito je kako Pavelić u više uvodnih članaka koje je objavio u Ustaši do srpnja 1932. nije koristio taj pozdrav, da bi od kolovoza te godine to činio gotovo redovito. Držim kako nije neobično što se taj pozdrav pojavio upravo sredinom 1932., jer je to vrijeme intenzivnog rada na ustroju UHRO-a. Tada su doneseni Ustav UHRO-a i drugi dokumenti kojima je određen ustroj i način rada organizacije, a vojnički pozdrav svakako je stvar koju je trebala jedna vojnički ustrojena organizacija. Poznato je kako je Pavelić nazivlje koje je korišteno u UHRO-u pronalazio u hrvatskoj prošlosti i tradiciji, pa bi se na temelju toga posredno moglo pretpostaviti kako je i pozdrav ‘za dom spremni’ zapravo preuzeti stariji pozdrav. Problem leži u činjenici što do sada nema potvrde o postojanju takvog pozdrava u tom obliku u razdoblju prije 1932. godine. Oni koji u hrvatskoj javnosti istupaju s pričama o tobožnjem starom hrvatskom pozdravu nisu do sada objavili nikakav u povijesnim izvorima potkrijepljen dokaz o postojanju takvog pozdrava, a ima i slučajeva navođenja pokliča iz opere Nikola Šubić Zrinski kao ‘dokaza’ o njegovu postojanju u 19. stoljeću. Ima i bizarnih primjera “dobrih poznavatelja” problematike koji misle kako je uporaba toga pokliča u operi iz 19. stoljeća dokaz o njegovoj uporabi još od 16. stoljeća, što onda primjenjuju i na pozdrav ‘za dom spremni’. Neki također ‘znaju’ i za posljednje riječi Zrinskoga prije negoli je iz gorućeg Sigeta krenuo u posljednji boj s Osmanlijama, no to nam epohalno otkriće koje navodno potvrđuje uporabu pokliča sličnog pozdravu ‘za dom spremni’ nisu potkrijepili nikakvim povijesnim izvorom koji bi ga potvrdio.”

Kako je ZDS postao službeni ustaški pozdrav, da bi se nakon 1945. održao u hrvatskoj emigraciji dr. Jareb kaže da UHRO od travnja 1941. unosi taj pozdrav u novostvorenu Nezavisnu Državu Hrvatsku.

“Tada je korišten kao službeni ustaški pozdrav u vladajućem ustaškom pokretu i u ustaškim vojnim postrojbama (Ustaška vojnica i Poglavnikova tjelesna bojna), kao njegovom dijelu, ali i u službenoj prepisci i pozdravljanju u ustanovama državne vlasti i društvenim ustanovama te u javnosti prigodom održavanja različitih političkih skupova. Mediji i promidžba tada su nastojali proširiti korištenje toga poziva i na privatnu sferu isticanjem kako je to navodno ne samo ustaški nego i hrvatski narodni pozdrav. U kolovozu 1942. donošenjem novoga Propisnika o zadaći, ustrojstvu radu i smjernicama Ustaše – hrvatskoga oslobodilačkog pokreta, pozdrav je djelomice promijenjen i od tada je glasio ‘za poglavnika i dom spremni!’. Ipak je trebalo neko vrijeme da se taj pozdrav u novom obliku ukorijeni u službenoj prepisci na svim razinama pa je neko vrijeme u dokumentima vladalo pravo šarenilo u pozdravljanju. Pavelić je kao poglavnik sve do kraja rata nastavio pozdravljati isključivo sa “za dom spremni”, što je i logično, jer bi bilo bizarno da netko pozdravlja samoga sebe. U emigraciji nakon rata oni koji su se nastavili pozivati na naslijeđe ratne NDH predvođeni Pavelićem koristili gotovo isključivo inačicu “za dom spremni!”, koja je u dijelu emigrantske javnosti i u nekim emigrantskim publikacijama nastavila živjeti do sloma komunističkoga režima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1990. godine. Tada se na periferiji političkih događaja u domovini također povremeno pojavljuje korištenje toga pozdrava, a slučajeva njegova korištenja bilo je i tijekom velikosrpske agresije i Domovinskog rata. Najpoznatiji su primjeri takvoga korištenja u okrilju Hrvatske stranke prava (HSP) od 1990., i njezinih naoružanih stranačkih postrojbi pod nazivom Hrvatske obrambene snage (HOS). Pojedinaca i marginalnih skupina bilo je, a ista je situacija i danas, i izvan tadašnjega HSP-a i HOS-a kao oružanog krila te stranke”, podsjeća dr. Jareb.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati