Ako ih ne možeš blokirati, zajaši ih…

2

Bliži se rasplet slučaja Perković. Vrlo brzo nakon što je HDSSB srušio već dogovorene ustavne promjene te neposredno prije Nove godine i prestanka važenja zakona o ograničenju europskog uhidbenog naloga Josip Perković konačno izlazi u javnost velikim intervjuom Večernjem listu. Uto nestaje Vinko Sindičić, važan lik udbaške sage, za kojim se raspisuje tjeralica. Dolazi nova godina. Policija ujutro 1. 1. 2014. uhićuje Perkovića i Mustača, a potom im sudac određuje pritvor do odluke o izručenju. U tom brzom slijedu događaja Perkovićev intervju postaje posebno važan. Ponešto govori i sama činjenica da je istupio javno tek sada, a ne, primjerice, kad je raspisana tjeralica ili onda kad je donesen “lex Perković”. Zašto daje intervju tek nakon neslavno propalih ustavnih promjena i neposredno prije zadnjeg tračka nade – sudske odluke o izručenju? Na koga se tu vrši pritisak? Na političke strukture, suce, potencijalne svjedoke? Kome se, osim nastojanja da se popravi imidž u javnosti, šalju poruke? [pullquote_right]Očito su hrvatski udbaši bili i te kako svjesni da bi završili kao Ceauşescu da su pokušali blokirati demokratske procese. Pouka je – ako ih ne možeš blokirati, zajaši ih[/pullquote_right]

Perković u intervjuu sebe iz 80-ih predstavlja kao velikog borca protiv terorizma: “Što je bio vaš posao s emigracijom u vrijeme Jugoslavije? – Osnovni je zadatak bio zaštita turističke sezone. Jedan dio naših političkih emigranata atakirao je na našu obalu, a koristilo se sve, od bombi do eksploziva, da bi se rastjeralo turiste i materijalno oslabilo komunistički režim.” Uza sve što su radili da ga spase od suda, nakon ovoga čudi da vladajući nisu po bivšem šefu komunističke tajne službe nazvali godišnju nagradu Turističke zajednice. Njemački sud prikazuje kao lakrdijašku instituciju koja lažne optužbe temelji na intervjuu njegova bivšeg podređenog Branka Traživuka 1992. beogradskoj Dugi: “Nijemci su tu neke stvari pobrkali jer nisu istraživali do kraja.” Tvrdi kako: “Izvan toga ne postoji ništa, apsolutno ništa, možete pregledati dokumente, izjave svjedoka… Ništa, ništa.” Pa zašto onda nije kao častan čovjek davno otišao u München i svjedočio? Tvrdi da naknadno “dolazi famozni krunski svjedok iz Rijeke, Vinko Sindičić, sa svojom konstrukcijom, događa se nova presuda i ovaj cirkus koji traje do danas.“

Ipak, kasnije nesvjesno priznaje da nije samo beogradska kuhinja htjela kompromitirati domoljuba Perkovića: “Godine 2004. dio članstva te naše saborske Komisije odnio je nelegalno dio tih materijala u Njemačku. Ni Sabor ni bilo koja naša služba nisu odobrili da se ti materijali iznose. I u njima nema ništa.” To je tzv. Vukojevićeva komisija, a znakovito je da tada počinje brutalna medijska hajka na njena čelnika zbog silovanja, kako se kasnije pokazalo, nepostojeće žene.

Za Krunoslava Pratesa, osuđenog u Njemačkoj na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, dodaje: “Mi smo imali jedan džentlmenski dogovor od samog početka suradnje: on će mene izvijestiti o osobama koje su u kriminalu, o onima koji komuniciraju s osobama koje su u teroru, koji nabavljaju ili planiraju postavljati mine i eksploziv; a ja sam njemu obećao reći za ljude koji su iz kriminalnog miljea, a vrte se oko Hrvatskog narodnog odbora Ivana Jelića. Razgovori s Pratesom protjecali su u prijateljskom tonu. Rekao sam mu da kriminalci oko njih štete Hrvatima u emigraciji. I on je toga bio svjestan.” Dakle, čelnik jugokomunističke tajne službe ustvari se brinuo za ugled hrvatske emigracije, a Đureković je bio potencijalni bombaš, neka vrsta hrvatskog Bin Ladena.

O slomu komunističke Jugoslavije kaže: “U Hrvatskoj su događaji bili daleko odmakli. Emigracija je pomogla, davala novac, ali nije mogla voditi procese.” Emigracija nije mogla voditi procese jer su ih preuzeli oni iz službe. Uzevši u obzir sudbinu Ceauşescua, što su drugo i mogli? Spas im je donijela Miloševićeva politika i hrvatska potreba za kadrovima koji će se znati suprotstaviti agresiji, što im je donijelo ne samo amnestiju za ranija zlodjela nego i održanje pozicije moći sve do danas. O ubojstvu Đurekovića nabacuje neuvjerljiv lažnjak: “Nedavno je i na internetu objavio tekst u kojem spominje beogradsko-crnogorsko podzemlje.” Pa i: “U nekim spekulacijama spominje se i pokojni Stane Dolanc. Beogradski tisak pisao je kako je Dolanc bio jako ljut na način na koji je Đureković pisao o Titu.” Na sličnom bi tragu možda, da su prošle ustavne promjene i krenuo proces u Hrvatskoj, Nobilo uspio uvjeriti suce da je Đurekovićevo ubojstvo zbog permanentnog blaćenja ugleda druga Tita organizirala drugarica Jovanka.

Perković u više navrata prijeti da će progovoriti: “Mnogi su o meni pričali, a ja još nisam progovorio. Mislim da je sada došlo vrijeme da progovorim, i to o svemu, i o svom radu do 1990. i poslije 1990. Jedino je otvoreno pitanje gdje će se to dogoditi (…)” Izravno prijeti jedino Šeksu spominjanjem nekih dokumenata koje je prikupio nakon što ga je ovaj nepravedno optuživao. Tvrdi da je s ekipom zadnjih godina privatno istraživao ubojstvo Đurekovića i da znaju tko ga je ubio i naredio ubojstvo. Nejasno je zašto onda ranije u intervjuu špekulira s crnogorskom mafijom i Dolancem. „Znači, postoji mogućnost da u procesu otkrijete ubojicu? – Nije moj zadatak rješavati slučaj ubojstva Đurekovića. Moj je zadatak dokazati da ni ja ni hrvatska služba sigurnosti nismo u tom ubojstvu sudjelovali. Čak nismo znali ni da će se dogoditi. To su gabariti naše obrane.” Poručuje li time da ga se ne izručuje jer, ako on nije, reći će tko uistinu jest odgovoran? Implicitne prijetnje „progovaranjem“ šalje i govoreći o tome kako je Tuđmanu sredio putovnicu: “Znali smo što se događa, dobili smo informacije. Ima tu detalja, no još ne želim govoriti neke stvari.” Ističe kako su hrvatski udbaši pokušali “konfederirati” Jugoslaviju, ali zbog srpskog nacionalizma za to je bilo kasno. “Odgovorno tvrdim da je 90 posto službe podržavalo demokratske promjene i procese o kojima sad govorimo. I bilo spremno zaštititi te promjene. To smo i radili.” Koliko su štitili „promjene“, a koliko sebe, nekoliko mjeseci nakon što je pao Berlinski zid, a Ceauşescu strijeljan? Očito su bili i te kako svjesni kako bi završili isto da su pokušali blokirati demokratske procese. Pouka je – ako ih ne možeš blokirati, zajaši ih. Hoće li konačno sjašiti, a Hrvatska nakon više od dvadeset godina početi kompletirati polovičnu demokratsku tranziciju, nadajmo se da ćemo uskoro doznati na njemačkom sudu.

Nino Raspudić / vecernji.hr

facebook komentari

  • peppermintt

    Očito su bili i te kako svjesni kako bi završili isto da su pokušali
    blokirati demokratske procese. Pouka je – ako ih ne možeš blokirati,
    zajaši ih. Hoće li konačno sjašiti, a Hrvatska nakon više od dvadeset
    godina početi kompletirati polovičnu demokratsku tranziciju, nadajmo se
    da ćemo uskoro doznati na njemačkom sudu.

  • peppermintt

    Očito su bili i te kako svjesni kako bi završili isto da su pokušali
    blokirati demokratske procese. Pouka je – ako ih ne možeš blokirati,
    zajaši ih. Hoće li konačno sjašiti, a Hrvatska nakon više od dvadeset
    godina početi kompletirati polovičnu demokratsku tranziciju, nadajmo se
    da ćemo uskoro doznati na njemačkom sudu.