Ako ovaj sporazum stupi na snagu, vlade država postaju beskorisne, a građani roblje!

0

Zbog skandala s Agencijom za nacionalnu sigurnost u svjetsku javnost procurio je i sadržaj tajnih pregovora oko uspostave Transatlantske zone slobodne trgovine između SAD-a i EU-a. Ako sporazum, koji guraju moćne lobističke organizacije s obiju strana Atlantika, stupi na snagu, označit će efektivni kraj mogućnosti formuliranja državnih politika u oblastima trgovine, zaštite potrošača i okoliša te financijske regulacije – i to pod prijetnjom drakonskih financijskih penalizacija za “neposlušne”.

[pullquote_right]VAŽNO! [/pullquote_right]

Zamislite da multinacionalne kompanije pozivaju pred pravdu vlade čija bi politička orijentacija išla u smjeru smanjivanja njihova profita. Možete li zamisliti situaciju u kojoj kompanije mogu tražiti (i dobiti!) velikodušnu naknadu ako im je profit smanjen zbog zakona o radu ili zakona o zaštiti okoliša? Iako zvuči nevjerojatno, ovaj scenarij nije ništa novo. Već je jasno naznačen u sklopu projekta Multilateralnog ugovora o ulaganju Multilateral Agreement on Investment (MAI) koji je 29 zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (Organisation for Economic Co-operation and Development, OECD) u tajnosti ispregovaralo između 1995. i 1997. godine i otkriven u posljednji tren, ovaj je dogovor pokrenuo val besprimjernih prosvjeda u više zemalja, primoravši tako njegove pokretače da od njega odustanu. No petnaest godina kasnije ponovno se vraća – na velika vrata i u novom ruhu.

Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP), o kojemu Sjedinjene Države i Europska unija pregovaraju od srpnja 2013., modificirana je verzija Multilateralnog ugovora o ulaganju. Njime bi se zakoni s obje strane Atlantika podredili normama slobodne trgovine koje su ustanovile velike europske i američke tvrtke, a zemljama koje ga prekrše prijete bi trgovinske sankcije ili obavezna isplata odšteta od više milijuna eura u korist podnositelja žalbe.

Ovaj sporazum je spoj svih elemenata u ranijim ugovorima koji su se pokazali najštetnijima.Ako bi stupio na snagu, taj ugovor bi postojećim privilegijama multinacionalnih kompanija dao snagu zakona i zauvijek vezao ruke vladama. Kako na njega ne bi mogle utjecati političke promjene ili javno mnijenje, primjenjivao bi se milom ili silom jer bi njegove stavke mogao promijeniti samo jednoglasni konsenzus svih zemalja potpisnica. Njime bi se u Europu donijeli oblik i metode azijskog modela, Transpacifičkog sporazuma koji je trenutno na putu usvajanja u dvanaest zemalja, nakon što su ga žestoko promovirali američki poslovni miljei. Ta dva sporazuma, Transatlantski i Transpacifički, tvorili bi ekonomsko carstvo koje može diktirati vlastite uvjete iznad svih državnih granica: svaka zemlja koja bi željela ući u trgovinske odnose sa Sjedinjenim Državama ili Europskom unijom bila bi primorana usvojiti pravila koja vrijede unutar tog zajedničkog tržišta.

Budući da im je cilj rasprodati dijelove javnih službi, pregovori oko Transatlantskog i Transpacifičkog sporazuma odvijaju se iza zatvorenih vrata. Američku delegaciju čini preko šesto konzultanata koje su mandatirale multinacionalne kompanije te ima neograničen pristup preliminarnim dokumentima i dužnosnicima. Nacrti se neće puštati u javnost. Dane su upute kojima se novinari i građani isključuju iz rasprava – bit će informirani na vrijeme, nakon potpisa zakona, kada bude prekasno za reakciju.

U naletu iskrenosti, bivši američki ministar trgovine Ron Kirk interes za “čuvanje određenog stupnja diskrecije i povjerljivosti” ocijenio je “praktičnim”. Posljednji put kada je radna verzija sporazuma koji se tek oblikovao bila objavljena, naglasio je, pregovori su propali – aludirajući time na Zonu slobodne trgovine Amerika (FTAA), što je veća verzija Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA). Taj projekt, za koji se George W. Bush žestoko zauzimao, bio je objavljen na internetskoj stranici 2001. godine. Uslijedila je reakcija senatorice Elizabeth Warren, koja je upozorila da sporazum o kojemu se pregovara ne bi trebao biti potpisan bez prethodnog podvrgavanja demokratskoj provjeri.iii

Snažna želja za skrivanjem američko-europskog sporazuma od javnosti lako je razumljiva. Treba vremena da se zemlje informiraju o učincima koje će proizvesti na svim razinama: od vrha federalne države do gradskih vijeća, preko administrativnih jedinica i lokalnih skupština, dužnosnici bi morali od početka do kraja redefinirati javnu politiku na takav način da zadovolje apetite privatne sfere u sektorima koji joj još uvijek djelomično uzmiču. Sigurnost prehrambenih proizvoda, zaštita od štetnih tvari, zdravstveno osiguranje, cijene lijekova, internetska sloboda, zaštita privatnosti, energija, kultura, autorska prava, prirodni resursi, profesionalno obrazovanje, uređenje javnog prostora, imigracija – nijedna domena javnog interesa neće izmaknuti pritisku institucionaliziranog slobodnog tržišta. Politički postupci dužnosnika ograničit će se na pregovaranje s tvrtkama ili njihovim lokalnim mandatarima za mrvice suverenosti koje im ove budu voljne odobriti.

Sudovi za zaštitu “očekivanih budućih profita”

Već je određeno da će zemlje potpisnice morati osigurati “usklađivanje zakona, pravilnika i procedura” s odrednicama sporazuma. Bez sumnje, provedba će biti budno nadgledavana. Jer u slučaju da ne provedu dogovoreno, mogle bi završiti na jednom od posebno uspostavljenih sudova za arbitražu između ulagača i država, kojima je dana moć određivanja trgovinskih sankcija državama.

Ta zamisao može nam se činiti nevjerojatnom, no ona se već provodi kada su u pitanju trgovinski sporazumi koji su trenutno na snazi. Prošle je godine Svjetska trgovinska organizacija (WTO) osudila Sjedinjene Države zbog oznake “proizvedeno bez ugrožavanja delfina” na konzervama tune, zatim zbog obaveze navođenja zemlje porijekla na uvezenom mesu, kao i zbog zabrane aromatiziranog duhana. Te su mjere smatrali preprekom slobodnoj trgovini. Ista organizacija nametnula je Europskoj uniji kaznu od više stotina milijuna eura zbog odbijanja uvoza GMO proizvoda. Novost koju Transpacifički i Transatlantski sporazum uvode jest da će dopustiti multinacionalnim kompanijama da samostalno tuže zemlju potpisnicu čija politika ograničava njihovo poslovanje.

U takvim uvjetima, tvrtke će moći ograničavati sustav javnog zdravlja, zaštite okoliša ili financijsku regulaciju u nekoj zemlji pozivajući se na posebno uspostavljen sud za takve slučajeve izvan nadležnosti suda iste države. Taj sud, koji čine tri pravna stručnjaka za trgovačko pravo odgovorna zakonima Svjetske banke i UN-a, dopuštao bi osudu poreznih obveznika na velike odštete u situacijama kada bi zakoni te zemlje interferirali s “očekivanim budućim profitom” neke tvrtke.

Sustav “investitora protiv države”, koji je naizgled nestao nakon odustajanja od Multilateralnog ugovora o investicijama 1998. godine, u tajnosti je tijekom godina ponovno pokrenut. Više trgovinskih sporazuma koje su otada potpisale Sjedinjene Države koštalo je njezine porezne obveznike 400 milijuna dolara, koliko su naplatile multinacionalne kompanije zbog zabrane štetnih proizvoda, regulacije eksploatacije voda, zemljišta ili drva itd.iv U procesima koji se upravo vode, korporacije potražuju još 14 milijardi dolara zbog politika od javnog interesa, poput patenata za lijekove, borbe protiv zagađenja okoliša ili zakona o klimi i fosilnim gorivima.

Transatlantski sporazum dodatno bi olakšao ovu legalnu iznudu, proporcionalno razmjerima transatlantskog tržišta. Tri tisuće i tristo europskih tvrtki s preko 24 tisuće podružnica posluje na američkom tlu, od kojih svaka može jednoga dana podnijeti žalbu protiv države, čime bi se znatno premašila šteta od dosadašnjih ugovora. No zemlje članice EU-a bile bi izložene još većem financijskom riziku, ako se uzme u obzir da 14 400 američkih poduzeća u Europi obuhvaća mrežu od 50 800 podružnica. Sveukupno bi dakle 615 tisuća tvrtki bilo potencijalno u poziciji potraživati odštete iz državne blagajne.

Službena svrha ovakve prakse trebala bi biti pružanje sigurnosti investitorima u zemljama u razvoju koje nemaju pouzdan pravni sustav – služili bi dakle kao zaštita kompanijama u slučaju eksproprijacije. No teško se može tvrditi da EU i Sjedinjene Države imaju slabo razvijen pravni sustav – naprotiv, funkcionalan je i iznimno osjetljiv na pravo vlasništva. Činjenica da bi unatoč tome bile pod ingerencijom posebnog suda samo dokazuje da Transatlantskom sporazumu nije cilj zaštititi ulagače, nego povećati moć multinacionalnih kompanija. Uz to, pravnici koji bi taj sud činili, naravno, ne bi odgovarali biračkom tijelu. U svojoj novoj ulozi, oni će zapravo odlučivati o žalbama svojih moćnih, dojučerašnjih klijenata.v Na ekskluzivnoj malenoj sceni pravnih stručnjaka koji se bave međunarodnim ulaganjima trenutno njih svega petnaest vodi čak 55 posto svih postupaka. Uz to, na njihove odluke ne bi bilo moguće podnijeti žalbu.

“Prava” koja bi trebali štititi namjerno su nejasno formulirana, a njihove interpretacije rijetko idu u korist interesa većine. Zaštita investitora u njima se određuje u okviru “predviđanja”, što znači da države neće moći mijenjati svoju politiku nakon izvršene investicije u zemlji. Što se tiče prava na nadoknadu u slučajevima “indirektne eksproprijacije”, predviđa se da će vlasti nadoknaditi štetu investitoru ako mu je zbog zakona smanjena vrijednost nekog ulaganja, i to čak i u slučajevima kada se isti zakon, bez preferencija, odnosi i na lokalne tvrtke.Sud priznaje i pravo kapitala na stjecanje većeg broja zemljišta, prirodnih resursa, opreme, tvornica itd. Multinacionalne kompanije nisu dužne dati nikakvu nadoknadu – nemaju nikakvu obvezu prema državama i mogu podnijeti žalbe gdje i kada god im to odgovara.

Pojedini investitori vrlo široko shvaćaju svoja neotuđiva prava. Nedavno smo mogli svjedočiti žalbama europskih tvrtki na povećanje minimalne plaće u Egiptu i na ograničenja otpuštanja štetnih kemikalija u Peruu, pri čemu je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) branio prava američke grupe Renco da zagađuje okoliš.vi Drugi primjer je duhanski div Phillip Morris, koji je tužio Urugvaj i Australiju zbog donošenja zakona protiv pušenja. Američka farmaceutska grupa Eli Lilly tužila je Kanadu zbog uspostavljanja sustava patenata koji omogućava veću dostupnost lijekova. Švedska energetska kompanija Vattenfall potražuje više milijardi eura od Njemačke zbog njezina “energetskog zaokreta”, odnosno strože regulacije termoelektrana na ugljen i obećanja o gašenju nuklearnih elektrana.

Ne postoje granice kaznama koje sud može odrediti državi u korist neke multinacionalne kompanije. Prije godinu dana, jedna naftna tvrtka dobila je parnicu protiv Ekvadora, kojemu je bila dosuđena rekordna kazna od dvije milijarde eura.vii Čak i kada vlade dobiju parnicu, svejedno moraju platiti sudske troškove i razne naknade, koje u prosjeku dosegnu svotu od osam milijuna dolara, spiskanih na teret građana. Zbog toga vlasti umjesto da idu na sud, radije pregovaraju s podnositeljima žalbe. Kanada si je tako uštedjela poziv na sud žurnim ukidanjem zabrane toksičnog aditiva koji je koristila naftna industrija.

No sve to samo je povećalo broj tužbi. Prema izvorima Konferencije UN-a o trgovini i razvoju (UNCTAD), od 2000. godine do danas udeseterostručio se broj predmeta na posebnim sudovima. Iako je sustav trgovinskih arbitraža osmišljen još 1950-ih, nikada u povijesti nije poslužio privatnim interesima koliko 2012. godine, u kojoj je dosegnut rekordan broj podnesenih žalbi. Taj bum omogućio je nastanak cijelog novog soja financijskih konzultanata i korporativnih odvjetnika.

Obuhvatna lobistička ofenziva

Transatlantski ekonomski dijalog (Transatlantic Business Dialogue, TABD), lobi koji je danas poznatiji pod imenom Transatlantsko poslovno vijeće (Transatlantic Business Council, TBC), već dugo je glavni nositelj projekta velikog američko-europskog tržišta. Nastao je 1995. godine pod okriljem Europske komisije i američkog ministarstva trgovine. Taj forum bogatih poduzetnika djeluje u smjeru iznimno konstruktivnog “dijaloga” između ekonomskih elita dvaju kontinenata, Washingtona i Bruxellesa. Riječ je, zapravo, o trajnom forumu koji multinacionalnim kompanijama omogućava koordinaciju napada na politike javnog interesa, koje se još uvijek drže na obje strane Atlantskog oceana.

Javno objavljen cilj je eliminacija onoga što nazivaju “trgovinskim preprekama” (trade irritants), odnosno omogućivanje poslovanja na dvama kontinentima pod istim uvjetima i bez uplitanja vlasti. “Usklađivanje regulativa” i “međusobno priznavanje” dio je sintagmi koje se koriste kako bi se potaknulo vlade na autorizaciju proizvoda i usluga koje nisu u skladu s lokalnim zakonima.

No pobornici transatlantskog tržišta ne zauzimaju se za ublažavanje postojećih zakona, već ih žele sami ponovno napisati. Na primjer, Američka gospodarska komora i BusinessEurope, dvije najveće poduzetničke organizacije na svijetu, tražile su od pregovarača Transatlantskog sporazuma da pokrenu proces kojim bi se najveći dioničari i političari sazvali na okrugli stol na kojemu bi “zajedno uredili tekstove o regulaciji”, koji bi imali odmah stupiti na snagu u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji. Postavlja se pitanje je li zaista potrebna prisutnost političara na radionici pisanja trgovinskih regulativa…

Zapravo, multinacionalne kompanije pokazale su se iznimno iskrenima pri predstavljanju svojih namjera, na primjer po pitanju GMO-a. Dok u Sjedinjenim Državama svaka druga država namjerava učiniti obveznim označavanje prisutnosti GMO-a u namirnici (što želi i 80 posto potrošača), prehrambena industrija, baš kao i u Europi, traži zabranu takvog označavanja. Nacionalna udruga pekara nimalo ne okoliša: “Američka industrija želi Transatlantski sporazum kako bi njime ukinula obvezu obilježavanja GMO-a i oznake porijekla.”Iznimno utjecajna Udruga biotehnološke industrije, čiji je član i div Monsanto, ogorčena je činjenicom da se GMO proizvodi koji se prodaju u SAD-u ne mogu prodavati i na europskom tržištu. Stoga želi da se odmah zatvori “ponor koji se stvara između deregulacije novih biotehnoloških proizvoda u SAD-u i njihova neprihvaćanja u Europi”. Monsanto i njemu slični ne skrivaju nadu da će transatlantska zona slobodne trgovine doprinijeti tomu da se stane na kraj Europljanima i njihovom “opširnom katalogu GMO proizvoda za čije se korištenje čeka dopuštenje”.

Ofenziva je podjednako snažna i u domeni privatnoga života. Koalicija za digitalnu trgovinu, koju čini industrija interneta i visokih tehnologija, pritišće pregovarače Transatlantskog sporazuma da uklone prepreke protoku privatnih podataka, kako bi se mogli slobodno širiti iz Europe prema SAD-u. “Trenutna perspektiva Europske unije, prema kojoj SAD nema ‘adekvatnu’ zaštitu privatnog života, nije razumna”, nestrpljivo će lobisti. No u svjetlu Snowdenova razotkrivanja informacija o sustavu špijunaže Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA), to i nije tako nerazuman stav. S njim se međutim neće složiti Vijeće za međunarodnu trgovinu SAD-a, grupa poduzeća kojoj pripadaju i ona telekomunikacijska poput Verizona, koje je masovno davalo privatne podatke Agenciji za nacionalnu sigurnost: “Sporazum bi trebao utvrditi iznimke, poput sigurnosti i privatnog života, tako da osiguraju da se ne koriste kao skrivena prepreka trgovini.”

Standardi kvalitete u prehrani također su na meti. Američka mesna industrija želi ukinuti europsku zabranu uvoza piletine koja je dezinficirana u kloru. Na čelu te borbe je grupa Yum, vlasnik lanca brze prehrane Kentucky Fried Chicken, koja može računati na snažnu potporu poduzetničkih organizacija. “EU dopušta samo korištenje vode i pare na mesu”, žali se Sjevernoamerička udruga za meso, a druga lobistička grupa, Američki institut za meso, negoduje zbog “nepravednog odbijanja mesa s beta-agonistima, poput raktopamina hidroklorida”. Raktopamin se koristi kao aditiv za povećanje mase mesa svinja i goveda. Zbog rizika koji uzrokuje za zdravlje životinja i konzumenata, zabranjen je u 160 zemalja, među kojima su i zemlje članice EU-a, Rusija i Kina. Američkom svinjogojstvu ta mjera narušava tržišnu konkurentnost, pa tome želi stati na kraj putem Transatlantskog sporazuma.

“Američki uzgajivači svinja ne prihvaćaju drugu opciju osim ukidanja europske zabrane raktopamina”, prijeti Nacionalno vijeće uzgajivača svinja. Za to vrijeme, s druge strane Atlantskog oceana, industrijalci iz grupe BusinessEurope najavljuju ukidanje “zabrana koje utječu na europski izvoz u SAD, kao što je američki zakon o prehrambenoj sigurnosti”. Nakon 2011. godine, SAD zaista dopušta službama za kontrolu da povlače s tržišta zaražene uvozne proizvode – Transatlantski sporazum bi to trebao onemogućiti.

Isti je problem sa stakleničkim plinovima. Organizacija Airlines for America (A4A), najveća američka udruga aviokompanija, ustanovila je popis “nepotrebnih pravila koja pridonose predrasudama o njihovoj industriji”, a koja bi Transatlantski sporazum, naravno, trebao ukinuti. Na vrhu te liste je europski sustav kvota ispušnih plinova koji obvezuje aviokompanije na plaćanje zbog zagađivanja ugljikom. Bruxelles je privremeno suspendirao taj program, no A4A zahtijeva definitivno ukidanje u ime “napretka”.

Demontiranje svakog oblika kontrole kretanja kapitala

Ipak, najgore se sprema u financijskom sektoru. Pet godina nakon izbijanja krize subprime kredita, američki i europski pregovarači zaključili su da je isteklo vrijeme hirovitih pokušaja regulacije financijskog sektora. Okvirom koji žele uspostaviti planira se ukidanje svih mehanizama kojima bi vlade mogle kontrolirati obujam, prirodu ili porijeklo financijskih proizvoda na tržištu. Ukratko, radi se, jasno i jednostavno, o brisanju riječi “regulacija” iz vokabulara.

Odakle dolazi taj ekstravagantni povratak na zastarjeli tačeristički princip? To odgovara željama Njemačke bankarske udruge, koja se ne ustručava izraziti svoju “tjeskobnost” zbog vrlo blage reforme Wall Streeta usvojene nakon krize 2008. godine. Jedan od najpoduzetnijih članova udruge je Deutsche Bank, koji je 2009. primio stotine milijardi dolara od američkih Federalnih rezervi u zamjenu za vrijednosnice drugorazrednih hipotekarnih kredita. Njemački mastodont želi ukinuti Volckerovu regulativu koja je ključna u reformi Wall Streeta, a koja je, prema njoj, “prestroga prema bankama koje nisu američke”. Insurance Europe, vrhuška europskih osiguravajućih društava, želi da se Transatlantskim sporazumom “obrišu” kolateralne garancije koje odvlače taj sektor od visokorizičnih investicija. Organizacija poslodavaca European Services Forum, čiji je član i Deutsche Bank, sudjeluje u transatlantskim pregovorima tako što predlaže da američka kontrolna tijela prestanu zabadati nos u poslove velikih stranih banaka na svome teritoriju.

S američke se strane nadaju da će se Transatlantskim sporazumom jednom zauvijek zaustaviti europski projekt poreza na financijske transakcije. Čini se da se to već dogodilo, s obzirom na to da je Europska komisija već i sama procijenila da ti porezi nisu u skladu s pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Sve dok Transatlantska zona slobodne trgovine obećava još liberalniji pristup od WTO-a, a Međunarodni monetarni fond sustavno se protivi svakom obliku kontrole kretanja kapitala, prijetnja malim Tobinovim porezom u SAD-u malo koga brine.

No deregulacija se ne događa samo unutar financijskog sektora. Transatlantskim sporazumom namjerava se otvoriti prema konkurentnosti sve “nevidljive” sektore od javnog interesa. Države potpisnice bit će obvezane ne samo podvrgnuti javne službe logici tržišta, nego se i odreći svake intervencije u odnosu na strane ponuđače koji žele ući na njihovo tržište. Mogućnosti političkog djelovanja u zdravstvu, energetici, obrazovanju, vodoopskrbi ili prijevozu postupno će se smanjivati. Pregovaračka groznica ne staje ni pred imigracijskom politikom, jer si promotori sporazuma prisvajaju čak i pravo da ustanove zajedničku politiku propusnosti granica i režima viza. Ma što mislili o postojećim imigracijskim politikama, teško da je poželjno njihovo redefiniranje prepustiti prosudbi ekskluzivnih gremija, koji vijećaju iza vrata čvrsto zatvorenih za javnost.

Nekoliko mjeseci nakon početka pregovora, njihov ritam počeo se osjetno ubrzavati. U Washingtonu postoje dobri razlozi za vjerovanje da su europski čelnici spremni na bilo što kako bi oživjeli stagnirajući ekonomski rast, čak i po cijenu odricanja od socijalnog mira. Očekivanja promicatelja Transatlantskog sporazuma da će neregulirano slobodno tržište olakšati trgovinsku razmjenu i stvoriti nova radna mjesta očito premašuju strah od socijalnih potresa. No carinske granice između Europe i SAD-a i sada su već “poprilično neznatne”, utvrdio je američki povjerenik za trgovinu.xii Autori sporazuma sami priznaju da im prvenstveni cilj nije smanjiti carinska ograničenja, koja su ionako beznačajna, nego nametnuti “eliminaciju, smanjenje i prevenciju suvišnih nacionalnih politika”.xiii A kao “suvišno” glasi sve što otežava protok robe, uključujući regulaciju financija, borbu protiv globalnog zatopljenja, kontrolu kvalitete proizvoda, ali i demokratske procese odlučivanja.

To objašnjava i činjenicu da rijetka postojeća istraživanja o vjerojatnim posljedicama sporazuma ne prognoziraju značajne pozitivne socijalne i ekonomske učinke. U često citiranom izvješću Europskog centra za međunarodnu političku ekonomiju, tako se u stilu Nostradamusa predviđa da će Transatlantski sporazum stanovništvu transatlantskog tržišta donijeti bogatstvo od tri centa po osobi dnevno, ali i to tek počevši od 2029. godine.xiv

No čak ni takav “utjecaj” nije realan. I sami autori priznaju da bi s uklanjanjem dubiozne pretpostavke da smanjenje carina doprinosi značajnom ekonomskom rastu, što je teorija koja je dosad stoput opovrgnuta, očekivani rast BDP-a u EU-u i SAD-u iznosio potpuno beznačajnih 0,06 posto.

Gotovo sva istraživanja o Transatlantskom sporazumu financirale su institucije naklone slobodnoj trgovini ili poduzetničke organizacije, zbog čega se u njima ne pojavljuju socijalni troškovi ugovora, kao ni njegove izravne žrtve, kojih bi moglo biti na stotine milijuna. No igra još uvijek nije gotova. Kao što se pokazalo s Multilateralnim ugovorom o ulaganju, Zonom slobodnog tržišta Amerika i nekim pregovorima WTO-a, korištenje “trgovine” kao Trojanskog konja za razoružavanje socijalne zaštite i uspostavljanje hunte poslovnjaka izjalovilo se već nekoliko puta u prošlosti. Ništa ne jamči da ovaj put mora biti drugačije.

i “Le nouveau manifeste du capitalisme mondial”, Le Monde diplomatique, veljača 1998.

ii “Some secrecy needed in trade talks: Ron Kirk”, Reuters, 13. svibnja 2012.

iii “Elizabeth Warren opposing Obama trade Nominee Michael Froman”, 19. lipnja 2013., Huffingtonpost.com

iv “Table of foreign investor-state cases and claims under NAFTA and other US ‘trade’ deals”, Public Citizen, Washington DC, kolovoz 2013.

v “Treaty disputes roiled by bias charges”, Bloomberg, 10. srpnja 2013.

vi”Renco uses US-Peru FTA to evade justice for La Oroya pollution”, Public Citizen.

vii”Ecuador to fight oil dispute fine”, AFP, 13. listopada 2012.

viii Komentari na Sporazum o transatlantskom partnerstvu, BIO, Washington, svibanj 2013.

ix “EU-US high level working group on jobs and growth. Response to consultation by EuropaBio and BIO”, http://ec.europa.eu

x “Fed opens books, revealing European megabanks were biggest beneficiaries”, 10. siječnja 2012., HuffingtonPost.com

xi “Europe admits speculation taxes a WTO Problem”, Public Citizen, 30. travnja 2010.

xii Pismo Demetriosa Marantisa, američkog povjerenika za trgovinu, Johnu Boehneru, glasnogovorniku republikanaca u Predstavničkom domu, Washington, 20. ožujka 2013.

xiii “Final report. High level working group on jobs and growth”, 11. veljače 2013.

xiv “TAFTA’s trade benefit: a candy bar”, Public Citizen, 11. srpnja 2013.

lemondediplomatique.hr

facebook komentari