Pratite nas

Kolumne

Ako su krajišnici u Borovu Selu junaci, onda su pobijeni hrvatski policajci agresori?

Objavljeno

na

Da srpski lokalni političari doista misle kako Srbi u Borovu Selu nisu bili agresori možemo pročitati na web stranici Srpskoga narodnog vijeća – institucije koja se izdašno financira novcima hrvatskih poreznih obveznika.

Prije nekoliko godina, točnije 2011. godine objavila sam tekst “Sramota – spomenici koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu” koji se s vremena na vrijeme ponovno aktualizira, no ovih dana je ponovo postao jako zanimljiv čitateljima, piše  Sandra Sabljak Gojani / Večernji list

Od 1991. do danas navodno u Hrvatskoj postoji četrdesetak spomenika srpskom agresoru koji su postavljeni legalno i po zakonima Lijepe naše, reče Đapić jutros na radiju. Ja evo znam za ovih par koje sam spomenula tada, a od onda – ne da oni svi i dalje ponosno stoje usred Hrvatske – nego su napravljeni i još neki novi! Spomenici četnicima. U Hrvatskoj. … Dok se istovremeno nakon kratkog zapomaganja na sva usta od strane Milorada Pupovca HOS-ova ploča rješava u roku keks!  Kako je to moguće? Što je to s našom javnosti da neke stvari bezuvjetno podržava, nešto drugo uopće ne.

Previše toga opasnog prolazi neprimjetno, ispod svih radara, a o nekim bedastoćama se lamentira do iznemoglosti. Zašto žene mrcvarene i silovane u Domovinskom ratu ne dotiču fejsbučke duše kao recimo Nigerijke koje su doživjele istu ili sličnu sudbinu? Zašto se facebook zidovi zašarene kad treba podržati patnju ljudi iz neke svjetske destinacije (u pravilu europske) ili prava seksualnih manjina, no kad je u pitanju vlastita domovina, ljudi stradali u Domovinskom ratu ili podrška bilo čemu s predznakom patriotizma, e onda naglo prestaje empatija?  A isticanje hrvatske zastave grba ili domoljubne pjesme se odmah obilježava kao fašizam.

Zašto se tuđe domoljublje podržava, a ono ljudi u vlastitoj zemlji automatski stavlja u negativan kontekst? Zašto podrška jednima isključuje podršku drugima? … Tužno je vidjeti ulice naših gradova čiji vlasnici radije u prozore stavljaju svijetleće bundeve za Noć vještica nego zastavu vlastite domovine na državni praznik! Što nije u redu s nama? Zašto se moramo sramiti i ispričavati što smo obranili domovinu?

Zašto dozvoljavamo progon ljudi koji su ratovali za Hrvatsku i to od onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na našu državu (a kako vidimo i desetljeća nakon rata sudjeluju i dalje, samo drugim sredstvima), sjedimo i ne poduzimamo ništa? Ili poduzimamo tako što pomažemo u progonu.

Dostavljamo podatke i dokumente. S najviših državnih razina na niže. Imam ili sam imala nekoliko facebook prijatelja koji se ponose svojim ‘urbanim razmišljanjem’, no nije im problem napisati javno da su ljudi koji su ubijani nakon 45. i/ili bacani u razne jame nakon rata po nalogu ‘voljenog vođe’ to i zaslužili jer što su oni tek radili dobro su i prošli!. I nisu bolje ni zaslužili.

Zamislite tu razinu civilizacijskog rezoniranja! Čista ljubav… Takvima su branitelji bezubi divljaci, nacionalisti i fašisti, a naši ljudi nestali u ratu (do današnjeg dana ne pronađeni) su eto jednostavno nestali, ali to je to bilo davno i ne treba se na to vraćati, nego gledati naprijed.  Da!  Naprijed. Za domovinu s Titom naprijed? S četničkim spomenicima po Hrvatskoj naprijed? S petkorakom, koja nije ista ona ih 41. jel, nego neka nova, moderna, antifašistička? Kamo točno naprijed? Također su zanilmjiva zgražanja i konstatacije o ‘ustaškim dernecima’ na Thompsonovim koncertima od strane onih koji na koncertima nikad nisu bili, no znaju kako je na njima.

Dok istovremeno nemaju ništa protiv Arkanove udovice Cece koja je negdje izjavila:  “Da sam znala da će hrvatska deca ovako da slušaju moje hitove nebi nikad ni počela da pevam”, Bore Čorbe i ostalih ‘umjetnika’ koji otvoreno podržavaju ili su podržavali četništvo.  Možda i imaju nešto protiv, ali to ne iznose javno kao mišljenje o ‘ustaškom pjevaču’. Taj je najveća zvijer. O njemu imaju mišljenje. O Ceci nemaju. O četničkim spomenicima nemaju. O silovanim ženama u Domovinskom ratu nemaju.

Zašto dežurnim moralistima koji su se pridružili modi pljuvanja po vlastitoj zemlji i vrijednostima na kojima je ona nastala ne smeta to što je stranka koja puno puta pa i ovih dana kroji događaje oko raznih obilježja i njihovih značenja nastala na prijedlog ratnog zločinca Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića koji je tada bio gradonačelnik okupiranog Vukovara osnovana 1997. baš tamo, opet u Hrvatskoj pravi reda? To je baš skroz nevažno ili? Danas se ta ista stranka lijepo dogovori sa svima, uvijek se po potrebi maksimalno isprezentira i nametne kao dobra udavača, a nakon nekog vremena sa svoje standardno dobre pozicije vladu s kojom se lijepo udružila ucjenjuje, kao što se to dogodilo ovaj put. I kroji sve po svom. I tko zna već koji put do sad!  No niti jednu Hrvatsku vladu do dana današnjeg to jednostavno nije briga.

Dragocjena im je ta ekipa. Puno više nego mi, obični smrtnici… Jer zakon o oprostu je maksimalno zloupotrebljen.  Pobunjenici koji su u godinama Domovinskog rata ubijali, rušili, palili, klali i silovali diljem okupiranih krajeva Lijepe naše ne samo da su izbjegli kaznenu odgovornost za svoja zvjerstva, nego im je vrijeme provedeno u ratu protiv Hrvatske uračunato pod radni staž. Zamislite to.

A neki od njih su za sudjelovanje u pobuni i aktivnim djelovanjem u institucijama paradržave Republike srpske krajine nagrađeni dobro plaćenim položajima u današnjoj Hrvatskoj, izgrađene su im kuće, dodijeljeni stanovi…  Do kada? I kad se mislimo riješiti četničkih spomenika?  Možemo li napraviti barem to? Zašto oni ne smetaju kao ovaj spomenik HOS-u? Čemu licemjerje i dvostruka mjerila? Dok se neki i dalje ovome čude poput mene, a neki uopće ne – evo da se na vrhuncu događanja i rasprava oko premještanja HOS-ove ploče u Jasenovcu prisjetimo kakva nam sve ‘blaga’ stoje diljem Lijepe naše! I nikom ništa…  Evo malo iz Vukovarskog kraja, pa na dalje:

Na spomeniku piše: OVDE POČIVA Vukašin Vule – Šoškoćanin Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15.5.1991. – komandant obrane Borova sela ZA NARODNOG JUNAKA Proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25.9.1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.

Na spomeniku piše: Na ovom mestu 2.5.1991. poginuo je Vojislav Milić prva žrtva rata u Borovu. Na koreji kraj Dunava, levo i ulazak je u Borovo selo gde se mutni sastaju oblaci tu padoše krajiški junaci. Živote su dali za slobodu, slobodu srpskome narodu. Slava im čelesi, Beli orlovi ORK, Borovo 1997.

Ovo su fotografije spomenika na groblju u Borovu selu i srpskom vojnom groblju “Aleja” u Vukovaru (koje je poslao jedan od ogorčenih građana Hrvatskog podunavlja, g. Petar Sović( podignutim u čast srpskoj vojsci Krajine (agresorima i kolaboracionistima), a neki su od njih osuđeni za najteži oblik oružane pobune protiv Republike Hrvatske i sudionici su zvjerskih zločina nad pripadnicima Hrvatske specijalne policije.  “Kao Hrvat i građanin Hrvatskog podunavlja, nakon golgote koju smo proživjeli 1991.,  ne mogu se pomiriti sa činjenicom da se u našoj zemlji odaje počast istim onima koji su je rušili, palili i ubijali i koji su prouzročili mnogobrojne tragedije 90-ih tjekom njihove borbe za “otadžbinu”, te da isti oni “lojalni hrvatski građani” koji svake godine odaju počast tim borcima za otadžbinu od nas povratnika očekuju da ravnodušno prihvatimo njihovo veličanje i sjećanje na uspomenu srpske oružane pobune u Hrvatskoj, te da i to bude jedan od temelja izgradnje bolje budućnosti, suživota i međunacionalne tolerancije.  Nije li to jedno veliko licemjerje, provokacija i bezobrazluk temeljen na nedosanjanim snovima iz ranih 90-ih? Nedavno je obilježena još jedna tužna obljetnica (26.( mučkog masakra nad hrvatskim policajcima 02. svibnja 1991. godine u Borovu selu. Očekivano su  političari, ministri i tužiteljstvo opet pričali o tome kako za taj zločin nije nitko odgovarao i kako se neumorno radi na procesuiranju krivaca.  Pa kad već ne mogu ili ne smiju procesuirati odgovorne, barem neka se spriječi velikosrpsko veličanje počinjenog zločina, te neprestano izjednačavanje žrtve i agresora.  Stoga Vas molim da kroz priložene fotografije, barem upoznate hrvatsku javnost sa jednom drugačijom interpretacijom Domovinskog rata prema kojoj očito nije dovoljno počiniti zvjerska ubojstva za “otadžbinu”, nego i veličati krvnika, a žrtvu omalovažiti. Snimljene fotografije govore same za sebe.” Ali to nije sve! Ima toga još:

Četničko ruglo u Kistanju, spomenik poginulom pripadniku zloglasnih Knindži! 

Zašto nitko ne pita Plenkovića, Kušćevića i ostale, hoće li zakonskom regulativom u Hrvatskoj konačno biti zabranjeno četništvo? Sigurnosno-obavještajna agencija već godinama upozorava vladajuće i javnost na opasnost od četništva. Imamo četničke spomenike po Hrvatskoj, i nikome ništa. Vjerodostojno, nema što! Jer ili zabrani sve, ili ništa. Ne mogu biti dvostruka mjerila samo za nekoga! (Zvonimir Despot)

Spomenik četniku Mili Babiću u Krnjaku kraj Karlovca. 
Screenshot: M. Marković/maxportal.hr 

Na spomeniku piše: “Poginuo od krvnika MUP-a  i ustaških gardi na mostu život dao si mladi za srpski narod ponosno si pao otišao večno i nereko zdrao!”

Brđani 
Foto: tjedno.hr 

Pobunjenim Srbima i ubojicama koji su pobili petoricu hrvatskih branitelja, u Brđanima se podiže spomenik. Ono što najviše „bode u oči“ je podatak da je isključivo riječ o srpskim vojnicima, a ne civilima, što  potvrđuju i pronađene smrtovnice od kojih na većini piše da su “poginuli pucajući po ustašama”, “pružajući otpor ustašama” ili “poginuo na straži”. Njima se, pred obiteljima poginulih branitelja, hrvatskim braniteljima, podiže spomenik u inat, čime se pokazuje samovolja pojedinaca i svega onoga čemu streme prekriveni hrvatski građani na društveno politički važnim funkcijama. (Izvor: direktno.hr)

Zašto su ovi spomenici i poruke na njima bez reakcije javnosti?

Sandra Sabljak Gojani / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati