Pratite nas

Kolumne

Ako vam treba para, prokuhajte vodu

Objavljeno

na

Ja stvarno ne znam je li doktor Pero Marić moj virtualni ili stranački prijatelj. Svaki dan se čujemo ili vidimo na tom Facebooku, a uživo se vidimo dva-tri puta godišnje u našoj stranci HDZ-u. Ali mi je drago što svaki dan od njega dobijem puno prekrasnih fotografija, prekrasnih misli, pa sam odlučio dvije njegove misle koje mi je poslao ovih dana iskoristiti u današnjoj kolumni.
dZKUCOv1_cova_475_316_85_s_c1[dropcap color=”#666666″ font=”0″]B[/dropcap]aš na dan kad su ministrica vanjskih poslova EU-a Federica Mogherini i povjerenik EU za proširenje Johannes Han dolazili da bi dali potporu englesko-njemačkoj inicijativi o integraciji BiH u Europsku uniju, dobio sam na Facebooku ovu krasnu misao „Ako vam treba para, prokuhajte vodu“, jer čelnici naših stranaka u BiH od Europe žele samo pare, novac, ali nikako ne žele uvesti principe i standarde koji vrijede tamo. A kako je govorio Čenga, bivši premijer BiH: „Pare nisu problem, para nema“. Evo i jučer su bili ovi iz Međunarodnog monetarnog fonda i rekli su da nema para. Sada počinje politika mrkve i batine. Batine smo prošli, sada se treba dati mrkva. Hoće li oni pustiti lovu. Europska unija ima pare, ali nema nikakvu moć bez Amerike, i dok se oni premišljaju, ja opet ponavljam ovaj prostor će poklopiti Rusi i Turci. Posebno sada nakon odluke o zabrani Južnog toka, Rusi su odmah napravili savez s Turskom da provedu plin do grčko-turske granice, tako da se okolo kole priključe na Europsku uniju.

Nema svatko bi htio puštati plin, ali treba to znati, i u Drugom svjetskom ratu taj plin je puštao jedan zločinački „čiko“,  pa je završilo katastrofalno ne samo za Europu, nego i za cijeli svijet.

Ne bih o tome, nego mi je zanimljivo što predsjednik Hrvata Dragan Čović sjedi u Predsjedništvu okružen Bakirom ili Erdoganom što je Turska, i s Ivanićem, nije Dodik, ali je isto ruska opcija. To ćemo vrlo brzo vidjeti. Znači jedini normalan čovjek za euroatlantske integracije je predsjednik Dragan Čović i jedini koji su uvijek bili za euroatlantske integracije su Hrvati u BiH, koji su dali glas Draganu Čoviću. I baš me zanima kako će se snaći u svemu tome, ja uopće ne sumnjam u njegove kvalitete, dapače, nego je problem što posljednjih 25 godina, iako smo mi Hrvati uvijek bili za Europu i davali smo krv i ginuli za Europu i za NATO savez, međunarodna zajednica je uvijek surađivala s onima koji za to nisu. I sa Srbima, i s Bošnjacima i baš me zanima hoće li se to napokon promijeniti i surađivati s onima koji su uvijek bili to, i uvijek žele to, a to su Hrvati BiH. Živi bili pa vidjeli. Znači, ako vam treba para, prokuhajte vodu. A u Bosni i Hercegovini, ako išta ima, ima vode.

Dr. Zlatko Lagumdžija kao dr. Sheldon

Idemo sada vidjeti što je bilo na ovoj Carmini Burani, na ovoj Buraniji koju je organizirao Zlatko Lagumdžija i njegova komunistička partija koja sebe voli zvati SDP, da su oni neki socijaldemokrati, a to je čisto građansko bošnjačko-komunistička stranka koja stranačkim glasovima s prostora gdje živi 99,9 posto muslimana-Bošnjaka hoće majorizirati i Hrvate i Srbe u BiH. Sada su napravili neki izvanredni kongres kako od Zlatka dobiti novog Zlatka, tako da poslije Tite bude Tito. I normalno, budući da ne možemo zanemariti inteligenciju Lagumdžije, on je izabrao svoga novoga kućnog ljubimca dvonožnoga, to je naš Nermin iz Konjica, tako da sada ima dva kućna ljubimca. Martina Raguža koji je za katoličku populaciju, i Nikšića za bošnjačku populaciju. Sve što je radio Lagumdžija je radio po uzoru na puno poznatijeg doktora znanosti dr. Sheldona koji je genijalan i dobronamjeran za razliku od Zlatka. Lagumdžija je koristio metodu koju je koristio Sheldon kad je pripitomljavao Penny, i svako malo joj daje čokoladicu.

Naš Zlatko će biti doživotni predsjednik iz sjene. Isto kao što je bio Haris Silajdžić i vječno će imati antidaytonski program o cjelovitoj građanskoj BiH, bez ikakvih naroda i narodnosti. To će trajati devet mjeseci i onda će oni njega moliti da se Zlatko vrati, on će se nećkati i to je to. Jedino što je dobro u tome, dok je god Zlatko Lagumdžija u politici bilo na koji način, ova virtualna, nakazna država ima šanse raspasti se. Sreća u nesreći da je njegov igrač pobijedio, da je pobijedio ovaj iz Tuzle Selim Bešlagić koji je zastupnik jedne nakaradne ideje o socijaldemokraciji, a to je ustvari kod nas komunizam, o bratstvu i jedinstvu koje odavno ovdje ne postoji. Ali u biti je  dobronamjeran čovjek, da je on pobijedio, možda bi jadan nešto i napravio. A bolje je ovako da se procesi malo ubrzaju.

Šute mali iz Ivanbegovine

E sada idemo u nama dragu susjednu državu, gdje počinju predsjednički izbori. Čitajući svoga novinarskog ljubimca Milana Ivkušića, vidio sam da tunel sv. Ilije spaja zvijezda petokraka. Znači Bašku vodu odakle je Ivo Josipović i Ivanbegovinu odakle je Milan Kujundžić spaja tunel sv. Ilija u kojem sja zvijezda petokraka. Valjda da su kandidati iz istog miljea, valjda može biti. Nego gledajući svu tu situaciju, pod prvo ne znam uopće kako vjerovati da u Imotskoj krajini postoji selo Ivanbegovina, a prezime Kujundžija, pa Turci tamo nisu službeno 300 godina.

A valjda se u tom selu njeguju povijest i tradiciju, tako da se i sada zove turskim nazivom i sada je prezime Kujundžija. Puno je zanimljivije da se doktor Milan Kujundžić prijavio za izbore u BiH, a ne Martin Raguž, jer isti lobi stoji iza njega. Kujundžić je dobro pogledao kultnu seriju „Prosjaci i sinovi“ i  vidio je kako se Matan ruga Šuti koji je završio za liječnika i govori mu: „Tko je od tebe čovjeka napravio, gdje ono ti radiš na rebru, plućima“,  i to gospodin Milan Kujundžić nije dopustio, postao je liječnik, ali je postao i Matan. Tako kad dođeš u Zagreb i još mnoga mjesta u Hrvatskoj, slobodno možeš pitati, a čiji su ono bili dvori Nušo moja, a svatko će reći to su Milanovi dvori, moj Matane. Moje mišljenje je da je bilo puno bolje Kujundžiću da se kandidirao za predsjednika arhitekata i obrtnika Hrvatske, jer puno više on zna o tome nego o politici.

Vučica

U zadnjem dijelu me je inspirirala emisija „Tvoje lice zvuči poznato“, i ova superbaka iz Milanova kraja odlično je otpjevala pjesmu makedonske pjevačice Kaliopi, koju ja obožavam. I meni je najdraža njezina pjesma Vučica. I moram opet ubaciti svog prijatelja doktora Peru Marića, jer on je poslao krasnu misao Sokrata. Kaže Sokrat ovako: „Veliki umovi pričaju o idejama, prosječni umovi o događajima, a mali umovi pričaju o ljudima“. A zašto sada ovo sve govorim poslije ovih izbora i izborne pobjede ne samo u HDZ-u, nego u svim velikim strankama počinju rovariti ljudi koji se bave ovim trećim, koji se počnu baviti ljudima, i počinje priča ovaj valja, ovaj ne valja i samo ja valjam. I to me podsjeti na ono u Mostaru „Šta će on“. I kada je bio rat, dokle je to došlo, kad si govorio poginuo je Mate ili Mujo, kažu „Šta će on poginuti. Tako ti sada počinje rovarenje u političkim strankama tko će se zauzeti neku poziciju, to nisam nikada volio, nikada nisam volio u tome sudjelovati. A ovo napominjem zbog svoje male kćeri Marije, njoj je 11 godina, ali valjda tatino dite i uvijek se bori za pravdu i za tuđu pravicu, a najmanje za svoju. Geni su takvi. Najbolje ju je znala njezina pokojna baka Mira i ona ju je zvala „ajde moja Vučice“ i tako ćemo mi ovu kolumnu završiti s ovim veličanstvenim Sokratovim mislima, a još boljom pjesmom od Kaliopi Vučica. Tako da nekad u budućnosti moju Maru koja će sigurno imati probleme od mediokriteta u životu, ova pjesma i Isus Krist koji će joj uvijek biti jedini i sigurni prijatelj da da novu snagu.

Marin Topić / pogled.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Razmahana ljevičarska farizeiština ustraje u dvoličnosti i kukavičluku

Objavljeno

na

Objavio

Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti.

No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

U Hrvatskoj ”status quo vadis”. U Jutarnjem Flego Jurasiću: “Borba za bolju prošlost sve mi je gadljivija“. I nama, dragi ex ministre! Trideset posto državljana ove države od 5. kolovoza 1995.g. upornošću nosoroga nastoji uvjeriti preostalih 70 posto u bolju prošlost. Onu od 8.maja 1945. do 30. svibnja 1990.g. Do 5. kolovoza se mučalo, čkomilo, mijenjalo prezimena i imena. Pazilo se na sebe i ”familiju”, jer ustaše su ustaše makar ih vodio i Titov najmlađi general. Četiri pune godine Thompson je provocirao demokratsku javnost s Čavoglavima, ali se neki tadašnji Miletići nisu, poput Tarzana, busali u prsa i tražili zatvor za “fašiste“. Miletić i IDS-ovci, puni revolucionarnog kokaina, predlažu zatvor za simbole pod kojima je dobiven rat. Simbole protiv kojih se ratovalo kao petokraka, srp i čekić, četiri C itd. ne bi dirali. Bar za sad. U prijevodu, po uzoru na Snešku Banović, primirje bi trebalo trajati bar idućih 700 godina. Krenulo ih kada je Haaški “sud“ počeo ”štancati” optužnice. Ohrabrili su se tada prvo Čičak, Puhovski, Zoran Pusić i HHO, a potom i Meske, gledatelji Žikine dinastije, Jelena Lovrić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Boris Dežulović i stotine tisuća progresivnih i profesionalnih jugo-nostalgičara. Prije nego se Istra odcijepi od RH i “Istarski pasoš“ uđe u upotrebu, treba nešto raditi. A kako vrijeme odmiče i novog Tuđmana nema ni na vidiku, drugovi i drugarice postajali su sve nabrijaniji. Željka Markić predlaže referendum za promjenu lošeg izbornog sustava u Lijepoj našoj.

”Novosti“ skaču kao oparene. 25. kolovoza kažu: “Hrvati, Željka Markić vas laže“. Pazite radi se o referendumu. Oblik neposrednog glasanja o nekom važnom pitanju. Što izborni zakon i te kako jest. U pravu je Tanja Bjelobrajdić kad piše: “Slažem se s “Novostima“ da ne šire mržnju prema Hrvatima, oni potiču mržnju prema Srbima“. Sjetite se naslovne stranice i revolucionarne slike: Thompson, njegova glava između srpa i čekića i krv kaplje iz vrata. Gdje je tada u “nedozvoljenom položaju“ zaspao drug Miletić? Je li Miletić u svom političkom off-sideu pročitao progresivna razmišljanja Novosti o Oluji: “Pobjeda to veličanstvenija što je zločin gnjusniji.“ Oluju je kreirala prljava politika, s govnarom Tuđmanom na čelu, ona je dokaz da je kultura mržnje postala državni projekt.“ Vrijeme ide. Branitelja je sve manje i manje. Od silnih “SUBNOR-ovskih“ privilegija ubijaju se iz dana u dan. Koliko se “pobjedničkih“ partizana ubilo u 45 godina “bratstva i jedinstva“? Nastavi li se za sada samo verbalni teror 30 postotnih jugo-nostalgičara bilo bi dobro razmisliti da se Goli otok malo “osvježi“, malo udobnijim ćelijama, modernijim čekićima za tucanje kamena. Zlu ne trebalo. “Prijatelja“ u zemlji i okruženju koliko ti srce želi. Dali bi život za nas, naše more i otoke. A nas rigidne, ustašoidne ognjištare najbolje je malo preseliti na more, i to na onaj mitski otok.

U Zapadnoj Gani lijepo kažu: “Nije teško umrijeti za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti!”

U prošloj kolumni sjetio sam se maloljetnog Frane Tente i njegove tragične sudbine. Da vas prisjetim, mladi Splićanin je 1947.g. na Marijanu umjesto jugoslavenske razvio hrvatsku zastavu. Za taj “zločin“ bio je osuđen na 5 godina zatvora. Nije se živ vratio iz Lepoglave. Čitajući to javila mi se čitateljica iz Zadra. Čudi se kako neki koji i danas glorificiraju Tita i Jugoslaviju ne osjećaju sram zbog ubojstva maloljetnog Tente. Kaže da je osjetila sram kad je u Jutarnjem pročitala pismo oca Slavka Goldsteina sinu Slavku iz ustaškog zatvora. Nije joj jasno da se maloljetnik može osuditi na egzemplarnu kaznu od 5 godina jer je u srcu Hrvatske, u Splitu, razvio hrvatsku zastavu… A što joj odgovoriti? Jeste li negdje pročitali da su se Gvozden Flego, Neven Budak, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Jelena Lovrić ili hiper senzibilni Branimir Pofuk…zasramili kad su čuli za 3000 tisuće živih zakopanih “narodnih neprijatelja“ u Hudoj jami? To je već legendarna ljevičarska dvoličnost i farizeiština. Svi komunistički zločini su ustvari samo pravedna osveta za ustaške. Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Gvozden Flego, Goran Gerovac… dobro podmazani kriptokomunistički roboti-bojovnici reagiraju pritiskom na gumb. Nema kod njih ni srama, ni emocija, ni logike. Kao i inače kod robota. Uvijek će početi s Jasenovcem pa nastaviti sa židovskom imovinom koju su ustaše nezakonito koristili četiri godine. Kad im kažeš da su njihove komunjare tu istu imovinu koristile 45 godina, a i danas je koriste, odgovore tipično za njih: a vi ste donijeli rasne zakone! Za te rasne zakone Hrvatska je platila smrću skoro pola milijuna ljudi. I danas plaća svojim poltronskim kompleksom manje vrijednosti, financiranjem izlaženja tjednika koji kontinuirano pljuje po Hrvatskoj – Novostima. Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti. No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

To se plastično pokazuje povodom zadnjeg “gafa“ premijera Plenkovića. Naime Plenki je pred Općom skupštinom UN-a jasno i glasno rekao kako je Hrvatska izašla iz arbitraže jer je Slovenija varala. Nakon što je čuo tu “klevetu“ Miro Cerar je skočio s “konja sa hvataljkama“ i otkazao put u Zagreb. I Slovenci su jedinstveno stali kraj “konja s hvataljkama“. To je u redu. Cerar je sad prvi puta u New Yorku čuo kako Hrvatska misli da je arbitraža kompromitirana. Erjavec mu je to navodno zaboravio reći. Ali zanimljiva je reakcija tzv. Hrvateka. Oni su zinuli. Jezuš na…! Vesna Pusić misli da je na scenu trebala stupiti “tiha diplomacija“ pa tiho, tiho priznati arbitražu. Arbitraži iz koje smo izašli jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora. Opozicija optužuje Premijera za tešku laž. Naime, on je rekao da Miro Cerar dolazi u Zagreb na konju s hvataljkama, a on ne dolazi – što je izazvalo nervozu kod hrvatskih konja bez hvataljki. I sad se vidi da su Predsjednica i Mate s pravom smijenili Lošu. Dobro obavješteni Ante Gugo na fejsu otkriva pravi razlog. “Do Ljubljane bi pješaštvu trebalo 48 sati ako se uključi jednodnevno kupanje u Čatežu. To je nedopustivo u ozbiljnoj vojsci“.

Na fejsu se pojavilo nagradno pitanje koje glasi: “Zašto bi – Slovenci odustali od svojih potraživanja, Bošnjaci od zahtjeva da postanu pomorska sila sa sjedištem u Neumu i ne dozvole gradnju mosta na našem teritoriju jer im zaklanja vidik na Havaje, a Crnogorci od Prevlake, Srbija od Vukovarskih Ada, Mađari od INE – kad imaju posla sa narodom koji abolira i zapošljava svoje agresore, pljuje po svojim braniteljima, o sastavu čije vlade odlučuju manjinski zastupnici koji trebaju 1.600 glasova za ulazak u Sabor za razliku od ”nemanjinaca” kojima treba 17.000 tisuća glasova kako bi sjeli u saborske klupe pored zastupnika Furio Radina. Zastupnika koji ne traži ratnu odštetu od agresora usprkos odluci Haaga o 43 milijarde eura koliko aproksimativno ta šteta iznosi, koji skida ploče svojim braniteljima usprkos 39 četničkih spomenika diljem Hrvatske koje ne dira, čiji novinari iz portala Indeks od Crkve proglašenog jedinog sveca nazivaju lešinom, o čijem obrazovanu djece odlučuje stranka za koju glasuje oko jedan posto birača i koji se ispričava svakoj kišnoj glisti koja izađe iz zemlje. Osobito ako je crvenkaste boje.

Svaki razred uvijek je imao nekog kojem su se svi rugali, otimali hranu i đeparac, ismijavali ga i šamarali… U EU to je Hrvatska. Ružno, zar ne? Tko su ti koji nam kroje takav status? Takvu sudbinu nam kroje oni koji su promijenili vlastita imena i prezimena da sakriju porijeklo, misli na fejsu Mladen Visković. Promijenili su partiju da sakriju opredjeljenje. Promijenili su retoriku da sakriju namjere. Promijenili su dlaku, ali ćud je ostala ista. Oni nas i danas uvjeravaju da su radnici u Jugi imali sva prava. Osim što je štrajk bio zakonom zabranjen. Sjetite se štrajka rudara u Trepči kad se UDBA spuštala u rudarska okna i hapsila.

Za vrijeme Tita nisi morao platiti autoput za putovanje na more, osobito na neke otoke.

Na napuštenoj zgradi stare šumarije u Ulici Stjepana Radića br. 11 u Udbini osvanuo je multietnički natpis: “Oj’ustaše neka, neka, duboka vas jama čeka!“ Ogorčeni progresivac napisao je svoj iskreni grafit pred zavjetno hodočašće vjernika u Crkvu hrvatskih mučenika koje se svake godine organizira na obljetnicu Krbavske bitke. Jeste li negdje pročitali za ovu bratstvo-jedinstvenu poruku mržnje? Naravno da niste! Ali da je umjesto “Oj ustaše…“ netko napisao “O’j četnici…“ već bi na zadnje noge skočio Indeks, javio bi se Dragec Pilsel, o povampirenim ustašama mucao bi prestrašeni Pofuk. Sigurnosno-obavještajna agencija uporno ”trubi” o nabujalom četništvu u RH. Četnički spomenici niču k’o gljive nakon kiše. Sve je to ispod radara lijevo-liberalnih medija. Oni se bave Trumpom i njegovom “smjenom“. Silno im ide “na živce“ Biskup Košić koji još nije shvatio “jugoslavensku sintezu“. Kaže Biskup: “Sramotno postupanje vlasti. Šarafciger vlasti. Ako bude sutra braću Srbe smetala i hrvatska himna, ova vlast će je zabraniti jer su i ustaše pjevale tu himnu. Živjela srpska Hrvatska! Pitam se što bi bilo da su u Francuskoj ili u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji koja se oduprla njihovoj agresiji vlast ukloni spomenik jer to njih smeta. Quo vadis Croatia?“ Ne čini li vam se da se tu pomalo već radi o samoj slobodi. Mi ćemo vama zabraniti vaše totalitarne simbole, a što je sa onim drugima? Četničkim, agresorskim… Tada odmah počnu urlati: ej, pa vi nas dijelite s pozicija hrvatskog nacionalizma. Stvarno otrcana ploča.

Još je Ciceron napisao: “Ubi libertas, ibi patria”. Gdje je sloboda, tu je domovina.

Što se tiče Obrazovne reforme jedna riječ se nameće sama od sebe. Pušiona! HNS na čelu sa “nestranačkom “blaženom” Blaženkom Divjak je pobjednik. Bora Jokić i ekipa opet su u sedlu! Najprije su Mate i Predsjednica KGK stali na stranu naše Blaženke. Razlog će dugo ostati nepoznat. Sve nam je objasnila Blaženkina Mirela Lilek, zvana Lili. Trebalo se imenovati 7 novih članova Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje. To je odgođeno jer je u svibnju Vlada donijela odluku da u to tijelo uđu osobe bliske konzervativnim udrugama, pokretima i pojedincima, Crkvi i strankama poput Hrasta. Lili je zgrožena. Zamislite Neven Horvatić profesor na Odsjeku pedagogije Filozofskog fakasa u Zagrebu i član odbora biskupske konferencije za pastoral Roma. Takav lik za predsjednika!!! Lili se trese…Valentina Jerković bila je koordinatorica udruge U (vidite li vi ovo veliko slovo U) ime obitelji… Suzana Vuletić, docentica je na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Još k tomu ovlaštena promotorica prirodnog planiranja obitelji. Lili ne može vjerovati!!!? Alexander Busczynski, povjesničar koji je 2016.g. branio Zlatka Hasanbegovića (brrr!!!), i napokon Eva Kirchmayer Bilić glazbena urednica u tjedniku ‘Hrvatsko slovo’, koja je podržala inicijativu za uklanjanje imena Trga maršala Tita. Dotična je i profesorica na Glazbenoj akademiji, što je Lili “slučajno“ promaklo. I na kraju šećer: “Odabrani su nakon javnog natječaja u veljači prošle godine po javnosti nepoznatim kriterijima“. Na isti natječaj javio se, između ostalih, i Neven Budak zadnji partijski sekretar na Filozofskom faksu. Sad će proći po poznatim kriterijima. I odoše djeca u ruke Budaka, Jokića, ljevičarskih nevladinih udruga, istospolnih zajednica itd. Analizirat će na satovima hrvatskog jezika i književnosti Antu Tomića, Zorana Feića, Štulića, Juricu Pavičića, Miljenka Jergovića, Frljića, Mile Kekina… A sve to zahvaljujući i našoj Predsjednici te Vladi RH. Hvala im i s moje strane za sveopći napor i trud što su pokazali da i stranka s jedan posto glasova može toliko doprinijeti općem obrazovnom rasulu u RH. Šuvar je opet među nama.

Tamo, u zlatno doba školstva, kolao je vic: koja je razlika između Šuvara i Mengelea?

Nikakva. I jedan i drugi eksperimentirali su na živoj djeci, no ni jedan nije kažnjen za svoj zločin.

Zvonimir Hodak/7Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati