Pratite nas

Komentar

Ako želimo više za sebe, trebamo manje siromašnih

Objavljeno

na

Razlika između deset posto najbogatijih i deset posto najsiromašnijih u mnogim članicama OECD-a se drastično povećava. OECD upozorava: nikakav “komunizam”, nego jasna tržišna logika tjera da se to promijeni.

U čitavom nizu zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj se drastično povećava jaz između najbogatijih i najsiromašnijih. Takva velika razlika nije izmjerena u posljednjih trideset godina. To se odnosi i na Njemačku: sredinom osamdesetih prošlog stoljeća je najbogatijih deset posto stanovništva imalo prihode koji su bili pet puta veći nego kod najsiromašnijih 10% – danas je taj omjer već 7:1.

U svih 34 zemalja članica OECD-a, organizacije koja osim najimućnijih zemalja Europe obuhvaća i SAD, Australiju ili Japan, je još sredinom osamdesetih vladao omjer da su najbogatiji zarađivali sedam puta više nego najsiromašniji. Danas je omjer čak 9,5 na 1.

Naravno, OECD nije nikakva politička organizacija i nipošto se ne može reći da ima ikakve veze s nekakvim lijevim ideologijama, ali i ona upozorava kako ova sve veća razlika ima “značajan negativan utjecaj” na gospodarski razvoj. To je čista tržišna logika da su oni koji manje zarađuju zapravo bolji potrošači nego oni kojima (veliki) imutak ostaje “zamrznut”, bilo da je riječ o vili, skupom autu ili dijamantnoj ogrlici. A ta dinamika “obrtanja” novca na tržištu je presudna i za gospodarski rast pa je tako on manji nego što bi realno mogao biti.

Spiskano 6% gospodarskog rasta

UčionicaŠtedjeti na obrazovanju znači rezati granu na kojoj se sjedi

Konkretno na primjeru Njemačke, njen BDP po glavi stanovnika je od 1990. do 2010. narastao za oko 26%. Stručnjaci OECD-a su izračunali da bi, ako bi razlika između najbogatijih i najsiromašnijih barem ostala na razini iz osamdesetih, porast BDP-a u Njemačkoj bio za najmanje 6% – veći!

OECD tu računa posljedice “sve većeg jaza između 40% onih s manjim primanjima i čitavog ostalog društva koje bolje zarađuje”. Tu nije samo problem manje potrošnje, nego i još jedan koji se onda dugoročno negativno odražava na uspješnost čitavog gospodarstva: oni koji manje zarađuju imaju i manje novca za obrazovanje svoje djece. Opet, čak i ako se ne obraća pažnja na socijalnu dimenziju tog problema, u gospodarskom smislu to znači rasipanje postojećih resursa i realno smanjivanje gospodarske kompetentnosti čitave zemlje.

Zato glavni tajnik organizacije OECD Angel Gurria zvoni na uzbunu te u svom zaključku kaže: “Borba protiv takve nejednakosti mora postati središnja tema političkih rasprava.” Jer, “naše analize pokazuju kako se možemo pouzdati u snažan i trajan gospodarski rast samo ako nešto poduzmemo protiv velikih i sve većih nejednakosti u prihodima stanovništva”, smatra Gurria.

Stručnjaci organizacije su analizirali i postojeće mjere za borbu protiv siromaštva koje provode zemlje članice i došli do zaključka kako one ni izdaleka nisu dovoljne. Neophodno je potrebno omogućiti širem krugu stanovništva pristup svim javnim službama i to se ne odnosi samo na škole i sveučilišta. Tu je svakako potrebna i bolja zdravstvena skrb jer samo zdrava osoba je i gospodarski produktivna.

Bomba u mirovinskom sustavu

José Ángel Gurría Treviño Gurria: “Stanje je već kritično”

OECD isto tako upozorava na “bombu” koja otkucava i koja bi mogla još uvelike pogoršati odnos između najbogatijih i najsiromašnijih pa tako i još više ugroziti gospodarski rast: mirovine i mirovinski sustavi. Obzirom na sve starije stanovništvo, postojeći mirovinski sustav jednostavno više neće moći pokriti značajan pad prihoda u trenutku kad se odlazi iz radnog odnosa. Dodatni problem je i začarani krug gdje manji gospodarski rast znači i manje kamate na kapitalna ulaganja – a to onda znači i manje novca za isplatu mirovina.

Gurria traži mirovinski sustav koji bi bio bolje prilagođen budućnosti i tu zapravo ne vidi izbora: “Moramo ljudima bolje objasniti da su prihvatljive mirovine moguće samo ako svi duže radimo i više uplaćujemo u mirovinski fond.” No i Gurriji je jasno da to otvara nove probleme: ako se i želi da starije osobe još uvijek rade, onda se mora nešto učiniti da takve osobe uopće nađu neko radno mjesto. A u vremenima kad i mnogi mladi mogu samo sanjati o nekom radnom mjestu koje će im pružiti dovoljnu sigurnost da osnuju obitelj i dobiju djecu, takav zahtjev glavnog tajnika OECD-a već graniči s iluzijom.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Milijan Brkić: Zakon je jasan – Otvaranjem istrage, saborsko povjerenstvo za Agrokor prestaje s radom!

Objavljeno

na

Objavio

Zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskoga sabora Milijan Brkić osvrnuo se jučer za Novu TV i HTV na temu saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor.

U Članku 4. Zakona o istražnim povjerenstvima stoji da će – ako je pokrenut sudbeni postupak o nekom pitanju o kojem je prethodno osnovano istražno povjerenstvo – ono odmah prestati s radom.

Brkić je istaknuo da SDP i Most ovom problemu pristupaju neodgovorno, populistički i demagoški.

– Jako su dobro znali koja je sastavnica zakona, jednako kao što znaju da se istrage koje provode istražna tijela, DORH i policija, ne smiju kontaminirati bilo kojim drugim aktivnostima, a pogotovo ne aktivnostima zakonodavne vlasti. Zakon je tu jasan – otvaranjem sudske istrage, koja će evidentno uslijediti, rad povjerenstva prestaje.

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Marko Jurič: Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Ima li što zajedničko u slučajevima Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Ivice Todorića?

Osim stila visokog letenja i niskog padanja, istog odvjetničkog ureda koji ih brani, radi li se tu o onom surovom hrvatskom primitivizmu, onoj umivenoj i loše prikrivenoj seljačiji?

Ima li tu nekih poremećaja ili dijagnoza koje počinju s riječju narcisoidnost? Sva su trojica vrlo inteligentni ljudi, a doveli se u jednako glupu situaciju.

Sanader se uspeo na vrhove hedonističkog cinizma pa se strmoglavio Čedi Prodanoviću u naručje. Vidošević se spustio u mračne odaje svojega doma, sladostrasno konzumirao sve što je doteklo, a kad je preteklo i on se otkotrljao u naručje Prodanovića, odnosno Jadranke Sloković.

Ivica Todorić se najdulje penjao i najviše uspeo čak do feudalnih Kulmerovih dvora s kojih puca pogled na kmetstvo, ali i njemu je započelo desetogodišnje razdoblje kada će jutra počinjati s Čedom Prodanovićem.

Zašto u Hrvatskoj ljudi ne čitaju malo više, primjerice Ivana Gundulića i njegovog Osmana, gdje kaže: ‘Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje’. Jer kandidata za ovaj klub Čedinih mušterija ima još, samo oni toga, na njihovu žalost, za sada nisu svjesni.

Navodno su rimski cezari nakon vojnih pohoda kada su Rimom prolazili ispod slavoluka pobjede, praćeni ovacijama svjetine u dnu kola imali šaptača koji im je govorio ‘ne zaboravi ti si samo običan čovjek’.

Možda to nije istina, ali je istina da ovi naši hrvatski cezari imaju gomilu šaptača koji ih uvjeravaju da su postali nadljudi, mesije, božanstva, superstari. A kad hrvatski cezari padnu onda hrvatski šaptači postaju USKOK-ovi pokajnici.

Možda je ovo faza prvobitne akumulacije kapitala, možda ono divlje doba pretpovijesti kada se stvaraju plemići. Čini se da to baš ne uspijeva jer do sada se još ni jedan nije stvorio.

Možda zato što tituli plemić prethodi titula vitez, a ona se stječe plemenitim djelima požrtvovnosti i junaštva. Hrvatski nadri plemići preskaču tu fazu. Draža im je metoda glembajevštine koja žrtvenike prepušta junacima.

Marko Jurič: Izgleda da je Agrokorov neboder bio azil za one koji su trebali završiti u Remetincu

facebook komentari

Nastavi čitati