Aktivizam crk­venih ljudi

0

Premda je papa Franjo unio osvježenje svojim stilom u pristupu obnašanja papinske službe, uzdrmao mnoge učmale duhove, stubokom promijenio sliku Crk­ve u javnosti svojim evanđeosko-socijalnim zauzimanjem za siromašne čiji je postao globalni glasnogovornik, treba ipak znati da postoje i drugačija gledanja na način provođenja ili shvaćanja smjernica i javnih (na)govora novoga pape kako ih iznose neki eminentni autori.

Aktivizam crk­venih ljudi

Suočen s pokoncilskim oduševljenjem crk­venih ljudi za socijalna pitanja Hans Urs von Balthasar u članku “Die Tragödie und der christliche Glaube” (Tragedija i krš­ćanska vjera) upozorava na granice socijalnog angažmana Crk­ve. Balthasar smatra da socijalni aktivizam ne može biti odgovor na prijašnju (predkoncilsku) zatvorenost Crk­ve u sebe, te da pomodno bavljenje socijalnim pitanjima više potiče autopromociju “naprednih” pojedinaca nego što se bavi ili što može plodonosno riješiti odnosne probleme. “Ne trebamo si tovariti teret tehničke civilizacije, niti grčevito gristi u probleme razvoja i raspodjele dobara… jer pri tome možemo zaboraviti vlastite terete.”

Razlog ovakvog stava je dvojak: s jedne strane treba ponizno priznati da se u mnoge stvari ne razumijemo ili da nemamo dovoljno informacija, a s druge pak nalazi se teološki limit koji kaže da križ Kristov stoji kao opomena pri pokušaju ovakvih sinteza. Socijalni angažman i javna riječ – to da, no vodeći uvijek računa o spomenutim limitima. U protivnom, završava kardinal Balthasar, mogli bismo se naći u poziciji Edipa koji istražuje grijehe polisa zbog kuge u gradu da bi na kraju došao do toga da samom sebi iskopa oči otkrivajući vlastitu krivicu.

Istu problematiku dotaknuo je na prilično drastičan način i jedan od najpoznatijih američkih katoličkih intelektualaca Michael Novak u knjizi Duh demokratskog kapitalizma, stavljajući naglasak na prvi Balthasarov argument (nedostatak kompetencije). Novak piše: Među krš­ćanskim Crk­vama… ” tako ih je malo koji razumiju zakone razvoja rasta i produkcije. Mnogi na brzinu svode sav moral na moralnost raspodjele. Oni zahtijevaju radna mjesta bez razumijevanja kako se stvaraju. Oni zahtijevaju raspodjelu svjetskih dobara bez shvaćanja kako se zalihe svjetskih dobara mogu proširiti. Oni zahtijevaju posljedice bez kritičkog znanja o sredstvima… Njihovo ih neznanje lišava autoriteta. Njihove bi se dobre namjere lakše štovale kad bi bile potkrijepljene dokazima marljive obaviještenosti u pitanjima ekonomije”.

Ni Von Balthasar ni Novak ovim ukazivanjem na granice društvenog angažmana krš­ćanskih zajednica i Crkava, fratara i svećenika, ne žele reći da Crk­vu treba “stjerati u sakristiju” ili osporiti javnu riječ, već im pomoći da si ne tovare suvišne terete. Ipak, “nekima” su, kako u RH tako i u BiH, ti “suvišni tereti” postali kruh svagdašnji kojim se hrane pa, zaboravivši na križ, križaju političke neistomišljenike skriveni iza obrazine teologije i vjere.

Prema Miguelu de Unamunu, španjolskom filozofu i vjerniku (La agonia del cristianismo), prvotna zadaća krš­ćanstva, koja ne isključuje druge, nije “…rješavanje ekonomsko-socijalnih problema (to ni Krist nije radio), problema bogatstva i siromaštva, niti raspodjele zemaljskih dobara; jer ono što otkupljuje siromaha od njegovog siromaštva isto je što otkupljuje bogataša od njegovog bogatstva”. Izvorno krš­ćanstvo ne smjera na promjenu političkih ni ekonomskih struktura već na preobrazbu ljudskog srca (obraćenje), a tek potom sve ostalo. Zato poziva belgijske katolike (njima je upućeno razmišljanje) da se ne rastoče u neprestanom hrvanju sa “strukturama” društva jer postoji opasnost da zaborave ono primarno i specifično vjerničko te vrhunaravno poslanje koje, dakako, ne isključuje “ovaj svijet” i “brigu za najranjivije”. Takav aktivizam osiromašuje sve nas: potvrđuje nepodnošljivu supremaciju politike nad svim područjima djelatnosti, pri čemu se, u konkretnom slučaju socijalno-političkog aktivizma kršćana, fratara i svećenika, događa da krš­ćanstvo ne evangelizira politiku već politika politizira vjeru te svodi njezinu prisutnost u društvu na komentiranje vlastite provizorne dinamike ili zametanje kavge među braćom.

Ivica Šola /Svjetlo riječi

facebook komentari