Aktivnosti UDBA-e protiv ‘Počasnoga bleiburškog voda’

0

Austrijske su vlasti pod pritiskom Beograda poduzimale sve mjere opreza i pratile aktivnosti hrvatskih emigranata na svome tlu, posebice one vezane uz okupljanja na Bleiburškome polju, ali ipak nisu prihvatile jugoslavenske zahtjeve za zabranom komemoracije za bleiburške žrtve. Stoga su se beogradski vlastodršci odlučivali na aktivnosti protiv članova vodstva PBV-a. Slovenska Udba ozbiljno je shvatila zadaću te je prvu ‘specijalnu akciju’ izvela 8. svibnja 1966. podmetanjem bombe u gostionici ‘Hrust’, u vlasništvu Johanna Staudeggera kod Bleiburga, gdje je nakon komemoracije bio priređen ručak za hrvatske hodočasnike

[dropcap]U[/dropcap] sklopu raspodjele rada unutar jugoslavenskih tajnih službi, zadaća praćenja ‘Počasnog bleiburškog voda’ i njegovih dužnosnika pripala je slovenskoj Udbi (‘Služba državne varnosti’ – SDV), koja je službenu obradu nad PBV-om zavela 1962. godine (Operativna obrada /OO/ ‘Pliberški vod’). Dvije godine kasnije ta OO preregistrirana je u Operativnu akciju (OA) ‘Ustaši na Koroškom’. Naravno, Udba je počela znatno ranije, još krajem 40-ih, prikupljati informacije o hrvatskim emigrantima u austrijskoj Koruškoj koji će kasnije sudjelovati u osnivanju PBV-a. Opširnije obrazloženju razloga zavođenja ‘obrade’ nad PBV-om navodi se u elaboratu Udbe s nazivom ‘Ustaška emigracija u Koruškoj’ od 9. lipnja 1965., u kojemu među ostalim piše:

‘Pošto se ‘Počasni blajburški vod’ smatra nekom vrstom svetinje u spomen žrtava sa Bleiburškog groblja, povodom raznih manifestacija na ovom terenu susrećemo solidarisanje (baš po pitanju tog kulta) predstavnika različitih političkih struja u ustaškoj emigraciji. O tome očito govori činjenica da sa grupom u Celovcu kontaktiraju svi… Interesantno je zapaziti da se na ovom terenu slabo osećaku politička razmimoilaženja, pa i lična mržnja pojedinaca, jer su svi jedinstveni kada se radi o ‘blajburškim’ žrtvama’.

Podatke su PBV-u prikupljali još bosansko-hercegovačka i hrvatska Udba, a sve je koordinirala savezna centrala u Beogradu. U ‘obradu’ se povremeno, periferno uključivao i KOS. U početku poseban uspjeh imala je bosansko-hercegovačka Udba, odnosno njezin područni centar u Mostaru koji je već 1954. godine uspio zavrbovati emigranta iz Linza Josipa Vlahu, rođenoga 1926. u Žitomisliću, bivšega časnika Ustaške vojnice. U Vlahinu suradničkome dosjeu koji se nalazi u mikrofilmiranoj bazi podataka republičke Udbe u Sarajevu (D-346), navodi se da je zavrbovan ‘na bazi određenih usluga njemu i porodici’. S obzirom da je bio bratić Pere Miloša, člana vodstva PBV-a, Vlaho je postao pouzdana osoba u najvišim emigrantskim krugovima tako da ga je poglavnik dr. Ante Pavelić imenovao povjerenikom ‘Hrvatskog oslobodilačkog pokreta’ (HOP) za Austriju. Sedamdesetih godina na vezi ga je držao zloglasni mostarski udbaš Stipe Grizelj, da bi u studenome 1976. u Beogradu bila donesena odluka kako mostarska Udba treba Vlahu prepustiti na korištenje obavještajnoj službi saveznoga ministarstva vanjskih poslova (SSIP) koja se zvala ‘Uprava za istraživanje i dokumentaciju’ (UID), kasnije preimenovana u ‘Službu za istraživanje i dokumentaciju'(SID). Vlaho je kao novopečeni suradnik SID-a dobio nalog da pokuša nagovoriti svoga bratića Peru Miloša na suradnju s Udbom, s objašnjenjem da bi tako mogao isposlovati ukidanje smrtne presude protiv svoga sina Tvrtka Miloša koja je bila protiv njega izrečena u Zagrebu (slučaj ‘Paromlin’). Pero Miloš nije prihvatio taj prijedlog niti je ikoga u emigraciji izvijestio o njemu pa je Josip Vlaho početkom osamdesetih godina nesmetano izabran na dužnost predsjednika saveza HOP-ovskih organizacija u cijeloj Europi (‘Središnji odbor hrvatskih društava u Europi’ – SOHDE).

Bomba u Bleiburgu

Austrijske su vlasti pod pritiskom Beograda poduzimale sve moguće mjere opreza i pratile su sve aktivnosti hrvatskih emigranata na svome tlu, posebice one vezane uz okupljanja na Bleiburškome polju, ali ipak nisu prihvatile jugoslavenske zahtjeve za zabranom komemoracije za bleiburške žrtve. Stoga su se beogradski vlastodršci odlučivali na aktivnosti protiv članova vodstva PBV-a, od prijetnji i ucjena sve do izvođenja tzv. ‘specijalnih akcija’, kojima je bio cilj onemogućiti organiziranje masovnijih komemoracija na Bleiburškome polju. Slovenska je Udba vrlo ozbiljno shvatila svoju zadaću te je prvu ‘specijalnu akciju’ izvela za Majčin dan, 8. svibnja 1966. podmetanjem bombe u gostionici ‘Hrust’, u vlasništvu Johanna Staudeggera kod Bleiburga, gdje je nakon komemoracije bio priređen ručak za hrvatske hodočasnike. Antun Paus, tada mlađi član PBV-akoji je radio na osiguranju komemoracije, prisjetio se tog događaja:

‘Budući da je ručak bio organiziran odmah poslije mise, vlč. Cecelja je zadužio člana PBV-a Vladu Čorka i mene da odemo obavijestiti vlasnika gostionice da će ručak nešto kasniti jer su se misa i procesija bile nešte odužile. Dok smo Čorak i ja sjedili u gostionici, u prostoriji koja je već bila pripremljena za ručak naših ljudi, i čekali vlč. Cecelju i ostale, najednom se dogodila eksplozija. U prvi mah nismo znali što se dogodilo, pa smo obojica iskočili kroz prozor. U drugoj prostoriji je bilo još gostiju, među njima i djece, ali i nekoliko austrijskih policajaca koji su uvijek pratili naše skupove. Njima se nije ništa dogodilo, jer kako smo kasnije saznali – bomba je bila tako napravljena i postavljena da ubije ili ozlijedi samo one koji su se nalazili u toj prostoriji.’

U arhivi slovenske Udbe nalazi se nekoliko detaljnih izvješća o tom događaju. U ‘Operativnom poročilu, sastavljenom 12. svibnja 1966., opisane su pripreme za taj bombaški atentat:

’20/4-1966 smo poslati v Libuče vira ‘Haleta’ z nalogo, da si ogleda prostore v gostilni ‘Hrust’ (lastnik Johann Stauberger), v kateri so imali do sedaj vsako leto emigranti slavnostno kosilo. ‘hale’ je potoval ponovno 27/4-1966. Na osnovi njegova poročila smo načertovali akcijo. Odločili smo se, da ustrezno sredstvo (smrad – kemikalija) pritrdimo pod ustrezen kos pohištava. zaradi neprimernosti embalaže, v kateri je bilo sredstvo, smo se kasneje odločili, da bi gostilno ‘Hrust’ ogledata se dva operativna uslužbenca in sodelevac, ki bo sodeval pri akciji. To ogled sta opravila tov. tratnik Tone, Mrevlje Ivo in sodelavec ‘Beno’, dne 6/5-1966′.

U izvješću sastavljenome istoga dana, koje je bilo namijenjeno II. upravi SDB-a SSUP-a u Beogradu, među ostalim piše:

‘U vezi akcije 8-og maja saopštavamo vam da su u akciji sarađivali suradnici ‘Beno’, ‘Kovač’ i ‘Nuša’. Po inštrukciji koju su dobili 8-og maja oko 7.00 časova saradnicu prešli su granicu preko međunarodnog bloka Vič. u gostioni su se nalazili oko 8.00 časova kad su smestili spremljeni detonator pa su se oko 8.30 časova prebacili preko međunarodnog bloka Holmec u SFRJ. Upaljač u spremljenoj spravi bio je aktiviran oko 8.00 časova time da bi po prošlom vremenu norao se aktivirati oko 13.00 časova. Iz dosada nepoznatih tehničkih faktora detonator aktivirao se več po proteku 3.15 časova pored toga da je bio to upaljač koji je tempiran na 5.00 časova’.

Slovenska Udba pokrenula je istragu o uzroku prijevremenoga detoniranja bombe u gostionici ‘Hrust’. U tu svrhu aktivirala je nekolicinu suradnika u Klagenfurtu koji su trebali doznati rezultate austrijske policije o eksploziji. Izvješća su bila umirujuća jer su austrijski policijski eksperti utvrdili da je bomba nestručno napravljena i postavljena te su zaključili da stoga iza atentata ne stoji Udba.

Mjere za paralizaciju aktivnosti

U sljedećim godinama Udba je nastavila subverzivni rad protiv PBV-a i pojedinih članova njegova vodstva te je za njihovo praćenje zavrbovala niz slovenskih i hrvatskih emigranata kao i gastarbajtera u austrijskoj Koruškoj. Među angažiranim agentima bio je jedan broj austrijskih Slovenaca, čak i filokomunistički orjentiranih Austrijanaca. No slovenska Udba kao nositelj tih aktivnosti nije poduzimala nove tzv. specijalne akcije protiv hrvatskih emigranata, ali izvela je niz diverzija na razne objekte (zadružne domove, željezničke tračnice, električne i telefonske stupove i sl.) u svrhu aktualiziranja pitanje slovenske manjine na tom području. Formalna odluka o pripremama Martinovićeve likvidacije vidljiva je iz plana rada slovenske Udbe sastavljenoga u prosincu 1974. za 1975. godinu. U odnosu prema PBV-u, pored ostalih mjera, planirano je: ‘priprava ukrepov za paralizacijo njihove sovražne aktivnosti in za ustvarjanje međsebojnega nezaupanja – rok: maj 1975’. Plan rada potpisao je tadašnji šef slovenske Udbe Janez Zemljarič. Može se pretpostaviti da su prvi koraci u tom pravcu započeti još nekoliko mjeseci ranije jer je jedan vrlo kvalitetan suradnik bosansko-hercegovačke Udbe predan na vezu mariborskome centru SDV-a. U pitanju je Josip Lukenda, rođen 1941. u Laktašima, koji je pod pseudonimom ‘Borje’ od veljače 1970. radio za banjolučki centar Udbe. A inače je bio namještenik u Martinovićevoj cvjećarnici i stanovao je u njegovoj kući, tako da ga je mogao nadzirati gotovo 24 sata.

Nikica Martinović, rođen 7. travnja 1912. pokraj Brčkoga, kao i mnogi drugi pripadnici Hrvatskih oružanih snaga (HOS), došao je u Austriju u svibnju 1945. godine i podijelio sudbinu ostalih hrvatskih izbjeglica. No za razliku od većine drugih, nije želio potražiti novi život u prekomorskim zemljama, pa čak ni negdje dalje u Europi. Ostao je u Klagenfurtu, blizu domovine i Bleiburškoga polja, mjesta simbola početka poslijeratnoga pokolja nad hrvatskim narodom. Kad je početkom 50-ih godina osnivan ‘Počasni bleiburški vod’ (PBV), Martinović bio je jedan od inicijatora osnivanja i potom najaktivniji član njegova vodstva. Privatno, marljivo je radio i štedio, tako da je sredinom šezdesetih godina postao vlasnikom male trgovine cvijećem u Klagenfurtu. No svake je nedjelje obilazio hrvatske grobove u Donjoj Austriji i brinuo da se na njima nađe buket svježega cvijeća i upaljena svijeća. Kao dugogodišnji tajnik PBV-a, na 30-godišnjicu bleiburške tragedije 1975. planirao je organizirati komemoraciju na koju bi došlo nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta. Beogradski vlastodršci odlučili su to spriječiti. Istodobno s diplomatskom prosvjednom notom austrijskim vlastima protiv dolaska većeg broja hrvatskih emigranata na Bleiburško polje, otpočele su i intenzivne pripreme za Martinovićevu likvidaciju.

Smrtonosni pucanj na Baumbachplatzu

Nikica Martinović se 17. veljače 1975., po običaju, malo iza 18 sati, dovezao automobilom na posao i parkirao ispred svoje trgovine cvijećem i povrćem na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. Ubrzo nakon ulaska u trgovinu odjeknuli su pucnjevi. Sve se odigralo munjevito. Atentatori su neopaženo pobjegli. Martinović je izdahnuo na putu prema bolnici. Jedini svjedok koji je policiji mogao nešto reći o događaju bila je dvanaestogodišnja djevojčica koja je ulazila u trgovinu upravo u trenutku kad ju je ubojica žurno napuštao. Ona je dala njegov opis: ‘Otprilike 20-godišnjak, visok oko 175 cm, ovalne glave, duže crne kose, u crnim hlačama i crnoj zakopčanoj kožnoj jakni’.

Martinović je godinama prije pogibije dobivao poruke prijetećega sadržaja zbog čega je zatražio od policije dozvolu za posjedovanje oružja koju je i dobio. Posljednjih dana prijetnje su bile učestale i, prema svjedočenju njegove udovice, na njemu se vidjela pojačana zabrinutost i oprez. Međutim, ubojica je očigledno bio profesionalno obučen i nije mu dao priliku za obranu. Martinović je iza sebe ostavio, osim supruge Eleonore, četvero djece u dobi od četiri do 21 godinu. Na njegovu pogrebu, 21. veljače 1975. na groblju St. Peter u Klagenfurtu, koji je predvodio vlč. Vilim Cecelja, okupilo se oko tisuću Hrvata iz cijeloga svijeta. Austrijske su novine isti taj dan izvijestile kako je izaslanstvo austrijske vladajuće stranke, Socijaldemokratske partije, otišlo u posjet Titu u Beograd.

Svega 13 dana prije Martinovićeve likvidacije, 4. veljače 1972., šef II. odjela republičke Udbe u Ljubljani Milan Paulin sastavio je ‘predlog za sodelavca ‘Hanzija’: ‘Glede sodelavca ‘Hanzija’, kateri pozna širok krog ekstremistov, prevladuje mišljenje da bi se ga izkoristilo še za neko konkretno akcijo na enega izmed njemu poznanih ekstremistov, nato pa bi se ga potegnilo v SFRJ, kjer bi se mu dalo finančna sredstva da otpre gosltilski lokal. Na katerega ekstremista se bo ‘hanzija’ namerilo, zavisi še od konkretnoga dogovora’. Kako je u prošlome nastavku feljtona navedeno, iza pseudonima ‘Hanzi’ skrivao se slovenski emigrant u njemačkome gradiću Führtu, Milan Dorič. U svrhu realizacije navedenoga prijedloga Dorič je dobio putovnicu na ime Jožef Katiš, rođ. 31. kolovoza 1933. u Zverinjaku kod Brežica.

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

facebook komentari