Alojzije Stepinac i moj djed Petar kopali vinovu lozu, brali masline i učili talijanski

    0
    (Mrtvački sanduci. Bilogaće i urezane petokrake. E neka im je Pupovac rekao da su fašisti.)

    Kao austrougarski vojnik, u zarobljeništvu je kopao vinovu lozu, brao masline, i učio talijanski. Povodom obilježavanja stote obljetnice Sarajevskog atentata i početka I. Svjetskog rata, i ime blaženog Alojzija Stepinca se vrti u medijima.

    stepinac-kamenjar

    Pod kojim uvjetima se našao na Solunskom frontu, i dali je uopće bio na Solunu ili u Prištinskom garnizonu, jednoga dana moguće saznamo i to. U svakom slučaju to mu je bila dobra hrvatska škola. Poslije raspada Austrougarske, hrvatske vojnike koji su se našli u srpskoj vojsci su prisiljavali da se izjasne Srbima. Stavljali su ih u zatvorene mrtvačke sanduke, i tako ucjenjivali potpisom za novi identitet ( Zloglasna Odesa ), a što se sve čulo prije par večeri na znanstvenom skupu u Hrvatskom slovu, organiziranom povodom spomenute obljetnice, a kojem skupu su svoj znanstveni doprinos dali i akademik Dubravko Jelčić, te fra dr.Andrija Nikić iz Mostara.

    Strašno je slušati milijunske gubitničke cifre iz I.Svjetskog rata. Kamo sreće da su milijunske cifre koje dopiru do naših ušiju vezane samo uz međugorske hodočasnike, koji iz cijelog svijeta dolaze u posjet kraljici mira. No, nažalost situacija ispod našeg dijela neba nije ništa manje bremenita nego i prije 100 godina. I maksi i mini imperijalisti vječito igraju svoje imperijalno okupatorsko kolo.

    Neki preživjeli sudionici I. Svjetskog rata su, kako nam je poznato, završili kao blaženici ( Stepinac ), drugi kao mega ratni zločinci (Tito), treći kao Stjepan Radić, Miroslav Krleža…

    O tome ovih dana pratite feljton Stjepana Šuleka u Hrvatskom slovu. Ja ću sada za vas pustiti ploču preživjelog sudionika I.Svjetskog rata, maloga velikana, moga djeda Petra.

    Poslije svake pobjede na paradama bi nam, i mladi i stari mahali i bacali po nama cvijeće i bombone. Najgora je bila teška artiljerija na Tirolu. Jadi je ubili. Tuče li tuče. Zemlja i kamenje padaju po tebi. Migneš malo ramenima i vidiš da nisi pogođen. Mnoge je pogodilo. Kada smo kasnije dolazili na taj položaj, vide se samo crne mrlje po zemlji kao ovčija solila. U zarobljeništvu na Siciliji sam bio dvije godine. Radilo se svašta. Naučio sam parlati i talijanski. I pisac ovih redaka je, prije Njemačkog, koji mu je bio obvezan u školi još u dječjem vrtiću kod svoga djeda učio talijanski. Uno, due, tre, kvatre, ćinkve, sei, sete, oto, nove, deći. Svi su već otišli u svoje zemlje, a ta naša jadna nova država je nas ostavila zadnje. E, moj dedo, nisam mu tada znao reći, ta nova jadna je vas iz zarobljeništva vratila kući, a Bog te sačuvo ove novije i još jadnije, koja je ratne zarobljenike, umjesto kući, poslala tvome imenjaku sv. Petru.

    Kao iskusan ratnik i otac sinova hrvatskih vojnika, savjetovao je 1943.god, na kamenim visovima iznad Neretve, i dalmatinske partizane Milanoviće i Josipoviće da se vrate nazad i ne idu u smrt u koju ih vode njihovi zapovjednici a koja je i snašla njih 7 do 8 tisuća. Umjesto da pružaju otpor Musolinijevu fašizmu na svojim otocima i obali, oni su dozvolili da ih na komunističku udicu, zbog spašavanja svoje glave, upeca Tito i njegovi komunistički rušitelji Hrvatske države, koji su sa sličnim teroristima i hrvatomrziteljima, među kojima je bilo i nedužnih i zavedenih i ranjenih, bježali preko Neretve i Sutjeske, i sakriveni u šumama pjevušili. Sjedi lezi i maramu vezi dok ne dođu Rusi i Englezi.

    Pa kako mogu biti Hrvati, a boriti se protiv Hrvatske a za Jugoslaviju. Kao petnaestogodišnjak pitao sam djeda. Eto mogu, Bog ih ne smeo. Oglasila se i susjeda Mara. Jesu ‘rvati, katolici, Sinjani…dolazili su kod nas kad smo čuvale ovce u brdu. Nosili su bile gaće, pa smo ih mi zvali bilogaće. Kad bi otvarali duvanjsku drvenu kutiju,na kapku bi se ugledala urezana petokraka. A protiv ustaša svašta govore i ne vole ih.

    Pa evo i dan danas, isti takvi, i pored proklamirane pomirdbe između djece hrvatskih ustaša i partizana, naši moderni petokrakaši svoje simpatije upućuju prema četnikolikim Pupovcima, a djeca ustaša i hrvatskih branitelja su im destruktivni. E neka im je Pupovac prije par dana na Jadovnom rekao da su i oni svi redom, zajedno s njihovim medijima, fašisti. Kao i na četničkom skupu mržnje u Srbu prošle godine, kada mu nije došao nitko iz Vlade, Sabora i s Pantovčaka, tako ih je i sada sve nazvao deklarativnim antifašistima. A ako nisi istinski antifašista, onda si fašista. Zar ne. Za načertanijsko četničku ideologiju to su rutinske stvari u odnosu prema Hrvatima. A tko to nezna, neka upiše večernju školu. Do kraja života se treba permanentno obrazovati, reći će pedagoška disciplina andragogija. Ali tko s đavlom tikve sadi, od glavu mu se razbijaju. Do sada je bilo, Pupovac okom a oni skokom.

    Pustili su pjevca na grede, a on ode na pante pod sami krov, i odozgo kukuriječe protuhrvatske četničke megalomanske laži. I još to i priznaje u stilu Dobrice Ćosića. ” Nije uvijek moguće, i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima.” ( M. Pupovac.) I na kraju, ako se po želji Ognjena Krausa, slovo U izbaci iz abecede, onda on nebi bio specijalist urolog, nego specijalist rolog, a Vesna Pusić bi bila Vesna Psić.

    Žarko Marić/dragovoljac.com

    facebook komentari