Pratite nas

Povijesnice

Alojzije Stepinac: Propovijed u Starigradu o suvremenim zabludama, 19. kolovoza 1940.

Objavljeno

na

Propovijed na Euharistijskom kongresu u Starigradu o suvremenim zabludama, 19. kolovoza 1940.

Ustrajati vjerno uz Krista

Draga braćo! U knjizi života, u Svetome Pismu, čitamo jednu neobičnu stvar. Kao što mati vodi za ručicu svoje dijete, tako je Bog vodio narod židovski iz Egipta u obećanu zemlju.

Ali umjesto da taj narod drži vazda na umu Onoga, koji ga je izbavio iz ropstva i koji ga je želio učiniti trajno sretnim, taj narod, tek što je Mojsije uzašao na goru, načini sebi zlatno tele, zapleše oko njega, pokloni mu se i prinesavši mu žrtve reče: »Ovo su, Izraele, bogovi tvoji koji te izvedoše iz zemlje Egipatske.« (Izl 32, 8) Zaista prizor, za koji čovjek ne zna, da li bi se nad njim sažalno nasmijao ili gorko zaplakao. Čovjek, razuman stvor, klanja se teletu od zlata.

Ali nemojte se čuditi. Dobar dio današnjeg čovječanstva nije ništa bolji. On je tako nestalan u svojim nazorima, tako prevrtljiv u svojim činima, tako lud u svojim pothvatima, da se ničim ne razlikuje od onih, koji su malo prije vidjeli snagu Božju, kad ih je vodila preko Crvenoga Mora, a sada padaju ničice pred zlatnim teletom.

Pogledajte po našoj vlastitoj domovini i naći ćete sličnih primjera. Zar ne vidimo i tu, ljudi, koji su do jučer bili članovi Crkve katoličke, a onda su ne za komad zlata, to jest za duhovno dobro, nego za zdjelu leće kao Ezav, to jest radi kakve ženidbe, ostavili pećinu, na kojoj je Krist osnovao Crkvu svoju i otišli na drugu vjeru?

Zar ne vidimo i kod nas ljudi, koji čim su iza svjetskoga rata nanjušili, da bi se mogli nečesa dočepati, ako postanu članovi one zloglasne družbe slobodnih zidara, postali njezine sluge, a sada bježe iz nje, kad joj idu crni dani, da opet uskoče u nju, ako bi joj se još kada posrećilo, da zadobije vlast u našoj domovini?

Zar ne vidimo i kod nas ljudi koji su zaboravili preko noći sve što su bili i što moraju biti, i bivaju pristaše najveće laži, koju je svijet vidio, komunizma, čim im se približi kakva plaćena komunistička propalica? Spremni su odmah prodati ne samo svoje prvorođenstvo kao Ezav, nego i samo ime kršćansko i domovinu Hrvatsku.

A što mislite, tko je kriv, da je današnji čovjek tako prevrtljiv i da tako lako podliježe svakoj laži? Kriv je najviše sam. A kriv je sam najviše zato, jer ga je Bog obdario razumom, da misli i sudi, gdje mu je prava sreća i spas. Međutim izgleda, da dobar dio niti misli niti sudi svojom glavom, već padaju prvoj laži na lijepak baš tako kao i muha u mrežu paukovu.

Ono što razni sistemi danas najviše lažu čovjeku jest tvrdnja, da je čovjeku dosta ako ima kruha i zabava. Baš tako kao što je nekad rimski puk vikao:

»Panem et circenses!« Zato se jedino valja truditi, lažu modernom čovjeku, a sve drugo je besmislena izmišljotina svećenika. Da je čovjeku potreban kruh, tko će pametan zanijekati? Ta zar nas nije Krist učio moliti: »Kruh naš svagdanji daj nam danas!«Sam Isus Krist čudom umnožava nekoliko hljebova, da nahrani hiljade gladnih, koji su ga slijedili.

I zato čovjek ima ne samo pravo, nego i dužnost da se brine za kruh, pogotovo ako je otac obitelji. I zato je Katolička crkva dala jasne i sigurne norme za uspješno rješenje socijalnog pitanja, ali nažalost oni koji su na vlasti misle da će učiniti nešto bolje umjesto da poslušaju i provedu u život savjet Crkve. No ako se kaže da je kruh jedino čovjeku potreban onda je to najveća laž, da je to jedino čovjeku potrebno. Imade nešto više, imade nešto daleko vrednije, bez čega sve drugo ne koristi ništa.

A to drugo nije ni više ni manje nego živi Bog, kojeg evo slavimo danas u svetoj Euharistiji. Tu vrijede one lijepe riječi velikog umnika svetoga Augustina: »Jao drzovitoj duši, koja se nada, da će naći nešto boljega ako ode od Tebe, Gospodine! Ja sam se kretao na leđa, na stranu, na prsa, ali uvijek mi je ležaj bio tvrd. Ti si jedini mir, Gospode!«

I ja vama kažem: možete se okretati na prsa ili na leđa, na lijevu ili desnu stranu, možete pristati uz ovaj ili onaj sustav ili skupinu, izvan Krista nećete naći ništa boljega, pa da vam obećaju ili dadu baš cijeli široki svijet. A znate li zašto ne? Zato jer čovjek ima ne samo tijelo, nego i dušu.

Čovjek nije samo životinja kao vol, magarac ili pas. To dobro znadu i osjećaju i oni, koji viču da nema ništa drugo u čovjeku nego samo tijelo, i kad ono svrši, da je svršeno sve. Jer ako možda riječima i tvrde tako, djelima niječu. Kušajte reći seljaku, da je životinja, zar se neće s pravom uvrijediti?

Kušajte reći radniku da je životinja, zar se neće s pravom uvrijediti? A što istom da kažete tako školovanom čovjeku? Predat će vas sudu za uvredu poštenja. Ali ako kažeš magarcu, da je životinja, nema uvrede. Ako kažeš volu, da je životinja, nema uvrede. Ako kažeš psu, da je životinja, nema uvrede, ama baš nikakve. A odakle proizlazi ta razlika?

Sigurno ne po tijelu, koje će izjesti crvi i raspast će se u prah upravo tako kao i ono u magarca, vola ili psa, nego po duši razumnoj i besmrtnoj duši, koja ti daje sposobnost, da misliš i sudiš, da nisi isto što i životinja. I ta tvoja duša je po svojim težnjama neograničena. A pitam vas, tko može zasititi neograničene težnje nego Onaj, koji je tu težnju usadio u ljudsku dušu i koji je po svojoj naravi i sam neograničen, a to je Bog? I zato je razumljiv zaključak glasovitog govornika Lacordairea: »Ili je Bog naša budućnost ili mi uopće nemamo budućnosti. Ili ćemo u Njemu živjeti, ili neminovno idemo ususret smrti!«

Ako dakle hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, onda nam nema druge nego ustrajati vjerno uz Krista. To je jedini zalog sigurnom uspjehu. Sve drugo mogu biti lijepe fraze, iza kojih će brzo slijediti krvavo i gorko razočaranje. Zato vam ne treba nikakvog drugog dokaza, nego uprijeti prstom na sisteme i zemlje koje su htjele izbrisati iz ljudskih duša Krista i Njegov sveti zakon.

Kakva gorka razočaranja! Razočaranja usprkos hvastavim službenim izvještajima, kad znamo da nitko ne smije napose, u komunističkom raju, da pisne i kaže što misli, ako mu je draga na ramenu glava. A nije li već to gorko ropstvo i teška kazna za čovjeka, da ne smije ni misliti više svojom glavom? Zato ponavljamo! Ako hoćemo da živimo i kao pojedinci i kao narod, ostanimo vjerni Kristu i zakonu Njegovu. Krist je jedini izvor pravog ljudskog života, i nitko drugi.

I nehotice mi pada na um jedan prizor, koji sam doživio prije tri godine na putu s našim hrvatskim hodočašćem po Egiptu. Nanio nas je put na rub one glasovite pustinje Sahare. O kako žalostan prizor! Nigdje jedne travke, nigdje zelenog grma, nigdje kapi vode, nigdje traga kakvom životu. Po danu neizdrživa žega, a po noći studen.

Nije mi bilo stalo da idem dalje po pustinji, kad je svuda dalje ista pustoš i smrt. Neki pisac kaže: kad se milijarde onih zrnaca pijeska pomaknute vjetrom počnu trti jedna o drugu, to sliči uzdisanju na smrt ranjenog orijaša. Ogromna pustinja po vjerovanju Arapa plače, plače što je postala beskrajnom nerodnom ravni.

Plače kad se sjeti lijepih vrtova, mirisnih vinograda, zelenih šuma, čistih izvora, šarenih livada, plodnih polja sa zlatnim klasjem, koje je valjda i ona nosila na sebi prije nego je postala tužnom pustinjom.

Draga braćo! To je vjerna slika svake zemlje i svakog naroda koji ostavi Krista. Pogledajte Europu, dok je bila vjerna Kristu. Kakva je to bila plodna zemlja! Zemlja visoke kulture duha, koji je stvorio majstorska djela u kiparstvu, slikarstvu, graditeljstvu, prema kojim su djelima sve tvorevine modernog čovjeka slične lješini prema živome čovjeku. Na oko slične, a stvarno sasvim oprečne, jer jedna nosi na sebi klicu života, a druga klicu smrti.

Zemlja visoke kulture duha, koja je stvorila divna djela kršćanske ljubavi, koja nije zatajila ni onda, kad su se vodili možda ratovi. Zemlja visoke kulture, koja je podređivala materiju duhu znajući, da je »duh onaj koji oživljuje, jer tijelo ne koristi ništa«! (Iv 6, 64)

A danas? Danas imademo pred sobom pustinju, nad kojom još sjaji nešto sunca svete vjere, ali strasti raspaljene i potpirivane od dobro plaćenih komunističkih agenata prijete joj da izdahne u samrtnom hrvanju. Te sudbine mi sigurno ne želimo svome narodu i domovini.

Mi nećemo, da naš narod postane beskrajna pustinja komunističkog divljanja i ubijanja, nego hoćemo da ostane plodna zemlja kršćanske civilizacije, civilizacije duha, kojoj je materija sredstvo, a ne cilj života na ovoj zemlji.

Stoga neka naš zaključak na ovom kongresu bude isti kao i onaj Izraelaca na vodama Babilona: »Ako zaboravimo tebe, Jeruzaleme, neka se preda zaboravu desnica naša! Ako zaboravimo Tebe Kriste, koji si nam dao sav život i veličinu u prošlosti, onda neka se preda zaboravu i uspomena na nas!«

Zg-nadbiskupija.hr
Hrvatska straža, 21. kolovoza 1940., br. 189., str. 2.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 436.–439.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati