Pratite nas

Kolumne

Aman, kako se mi ono danas zovemo? Bošnjaci, dajdžinice, Bošnjaci…

Objavljeno

na

Desetoricu hrvatskih branitelja, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, uhitili su po nalogu tužiteljstva Bosne i Hercegovine pripadnici SIPA-e 31. listopada u Orašju. Terete ih za ratni zločin. Kakav? U ovom slučaju to nije bitno, ne trebate trošiti vrijeme na guglanje optužnice. I ne, nije ovo nikakvo aboliranje.

Optužnica u ovom slučaju nije bitna jer ovaj slučaj nema nikakve veze s pravosuđem – ovdje je riječ o političkoj poruci koju šalju predstavnici većinskog konstitutivnog naroda Bosne i Hercegovine. Štoviše, riječ je o oštroj, snažnoj i jasnoj političkoj poruci poslanoj Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu, odnosno poruci onima bez kojih ta oksimoronska država danas ne bi ni postojala, bez kojih bi u devedesetima snage UNa hrabro promatrale još nekoliko Srebrenica i, što je najporaznije, s kojima dijele jedan entitet dok agresori, toliko o svjetskoj pravdi, samostalno vladaju drugim.

Stvar je, istinabog, još malo mučnija… još je malo kompliciranija.  Dakle, ovdje je riječ je o političkoj poruci “stambolskog sultana” koji preko “bosanskog paše” hapsi Hrvate kako bi poslao poruku Europskoj uniji.

A to, onda, nameće brojna pitanja:
Kakve su to vođe koje se dragovoljno podjarmljuju za nekoliko datulja i kahvu zabijajući pritom kamu u leđa bratskom, osloboditeljskom ako hoćete, narodu?
Zašto im je draži daleki “sultanat” od sugrađana?
Koji to narod predstavljaju takve vođe?

Za početak evo jedna pričica…

Vratio se, tako, neki Atif iz džihada u bosanskohercegovačku mahalu blizu hrvatske granice. Baš u mjesecu ramazanu, malo prije Lejletul Kadara. I, kako je običaj, već je iduću noć pozvao komšije i cijelu rodbinu na iftar. Ali kakav iftar – ganiluk! Sofra puna svega: ‘oćeš begovu čorbu il’ tarhanu, ‘oćeš sahan il’ burek il’ ćevap il’ sarmu il’ teleće pečenje, ‘oćeš datulje il’ hošaf il’ baklavu il’ tufahiju il’ kadaif…

I baš kad je Amila, hanuma Atifova, kahvu ispekla započeše muškarci ozbiljnu priču. Najprije je komšija, koji je sjedio odmah do domaćina, počeo hvaliti hranu i kuću u kojoj se “od vakta i zemana poštuju običaji“, ali već nakon nekoliko kurtoaznih rečenica priča skrene na politiku. Riječ onda uze domaćin. “Ne može ovo više ovako“, i “mi moramo ovo“, i “oni nam rade ono“, i “puno sam ja u džihadu naučio“, i svašta je još nešto Atif učio najbliže koji su ga slušali pazeći da tiho dišu kako ne bi propustili koju riječ tog kršnog muškarca s dugom paperjastom bradom. Iznenada ga starija žena neprimjereno prekine baš na vrhuncu retoričkog zanosa.
– Mi ovo, mi ono… Aman, Atife, kako se mi ono danas zovemo?
– Bošnjaci dajdžinice, Bošnjaci…

Ne treba zamjeriti zbunjenoj starici, bila je još djevojčurak četrdeset i osme kad se na popisu stanovništva FNRJ, osim kao Hrvatica ili Srpkinja, mogla izjasniti kao neopredijeljena muslimanka (tako je babo i bio upis’o), a onda pedeset i treće kao neopredijeljena Jugoslavenka, pa od šezdeset i prve kao etnička Muslimanka. S velikim M. A danas je, eto, Bošnjakinja…

Taj njen put do Bošnjakinje, odnosno put stvaranja etničkog identiteta bosanskohercegovačkih muslimana, je bio trnovit. Narod su postali tek u sedamdesetima Titovom izmišljotinom, kao Muslimani s velikim početnim slovom. Zamislite narod koji se zove, na primjer, Kršćani. Ili Budisti.

A onda su se u devedesetima sami prozvali Bošnjacima, što opet nije nikakvo povijesno ime tog naroda nego eponim po hidronimu rijeke koja se spominje još u predslavensko doba – Bosne (Bassanus). Mogli su se na isti način nazvati i Dalmatincima. Štoviše, to bi bilo primjerenije jer se rimska provincija Dalmatia prostirala većim dijelom Bosne i Hercegovine.

I evo, malo pomalo smo došli do onog bitnog – iako je nacionalno pitanje bosanskohercegovačkih muslimana već nekoliko desetljeća formalno-pravno riješeno i iako su međunarodno priznati kao narod Bošnjaci koji je danas, uz Hrvate i Srbe, konstitutivni narod Bosne i Hercegovine, nešto im tu ne štima. Nešto ih svrbi. Neovisno o formalno-pravnim činjenicama bosanskohercegovački muslimani vlastito etničko pitanje još uvijek smatraju neriješenim, a njegovo rješavanje je amanet njihovim intelektualcima i političkim vodstvu. Ne postoji danas za Bošnjake društveno važnija tema i zato se već godinama bošnjačka intelektualno-znanstvena elita trsi pronaći nekakav nacionalni kontinuitet znajući kako se ostatak znanstvenog svijeta nekad sprdao s nazivom Muslimani, a danas se podsmjehuje nazivu Bošnjaci. Najblaže rečeno podsmjehuje.

Problem se zakomplicirao nakon što su genetska istraživanja pokazala da Bošnjaci nisu podrijetlom ni Turci ni Arapi nego, jebiga, Slaveni.
– Jeste li onda Hrvati?
– Jok!
– Srbi?
– Aman!
Dakle, trebaju pronaći neki slavenski narod koji je to područje naselio i onda se nazvao po lokalitetu. Postoji li uopće takav narod? Zanimljiv je odgovor, ili prijedlog, ili, još bolje, zanimljivo je rješenje koje im je dao jedan hrvatski znanstvenik, povjesničar Zlatko Hasanbegović: “Bošnjačka nacija ne ovisi o djelovanju pojedinaca u prošlosti već od volje i sposobnosti ovog i budućih bošnjačkih naraštaja da sebe vide i izgrađuju kao poseban i samosvojan narod. Sve ostalo je romantičarska manipulacija poviješću koja kod kompetentnih stručnjaka izaziva podsmijeh. Pojednostavljeno, za bošnjačku budućnost je nažalost ili na sreću relevantnije djelovanje Zlatka Lagumdžije, Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića od pokušaja traženja odgovora na pitanje jesu li Keops i Kefren živjeli u Visokom ili na obalama Nila, jesu li tzv. bogumili protomuslimani, te je li Mehmed Fatih okupator ili otac nacije.

Aktualna agresivna i tvrdoglava potraga za bošnjačkim nacionalnim kontinuitetom jednu oksimoronsku tvorevinu, protektorat točnije, kao što je Bosna i Hercegovina baca upravo tamo gdje ju je beogradski politički tisak bacio još u osamdesetima, u tamni vilajet. Ne zbog sâme potrage. Nikako, to je bošnjačko legitimno pravo, nego zato jer su agresivnost i tvrdoglavost te potrage samo refleksija sukobljenih interesa konstitutivnih naroda (ili interesa sukobljenih konstitutivnih naroda?) Bosne i Hercegovine. Hajdemo još malo o tim interesima, odnosno o interesima Amerike/Europske unije, Rusije i Turske.

Srpski interes je jasan i entitetski odvojen – pripajanje Republike Srpske Srbiji. Republika Srbija je trenutno (nije li uvijek?) razapeta između istoka i zapada, i u velikom je strahu da će izabrati pogrešnu stranu pa pokušava sjediti na dvije stolice (ne pokušava li uvijek?). Primamljiva joj je snaga bratske Putinove Rusije, ali može li Rusija pomoći u aneksiji Republike Srpske? Može li pomoći u vraćanju Kosova? S druge strane s Amerikom su nedavno ratovali, oni su im uzeli Kosovo, a i Dayton je njihova izmišljotina. Kako s njima trgovati? Kako uopće u euroatlantske integracije, kad je tamo već hrvatska busija?

Bošnjački je interes stvaranje unitarne Bosne (i Hercegovine?) kao države bošnjačkog naroda (čitaj: novog Bosanskog pašaluka), a Hrvati i Srbi, koji imaju svoje države, ne bi više bili konstitutivni narodi nego manjine. Hrvati definitivno, a Srbi – otom-potom. To je ono uštimavanje, ono što svrbi bošnjačku javnost pod egidom stava kako su “Bosna i Hercegovina i Bošnjaci jedino neriješeno nacionalno pitanje iz devetnaestog stoljeća u Europi“. Razlog za tu “nepravdu” im je također jasan – zato što su prihvatili islam i zato što su u percepciji Europljana zapadna granica Turske. I uvijek će to biti. Bošnjaci ne vole Dayton, oduvijek su politički daleko od Rusije, ali s novim buđenjem islama i s globalnim jačanjem turskog političkog utjecaja sve su dalje i od Europske unije.
(Upravo se zato naš Atif s početka vratio iz džihada… Mogao je biti samo dobar insan koji vjeruje u jednog Boga i Muhameda kao njegovog poslanika, koji petput dnevno prostire serdžadu, posti o Ramazanu, pomaže siromašnima i baš je obavio Hadž. To bi bilo realnije, ali sigurno ne bi hrvatskog čitatelja potaklo na dublje razmišljanje o temi…)

A baš je eurointegracija Bosne i Hercegovine hrvatski interes. I to preko reda, jer o brzini te integracije, odnosno, posljedično, o mirenju interesa bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda, ovisi (ne)rasplamsavanje nove ratne buktinje. Bez ulaska Bosne i Hercegovine u Europsku uniju rat je sigurna hrvatska budućnost – uz ulazak, samo izvjesna. Onaj tko to ne shvaća ili, točnije, onaj tko se ne miri s tom činjenicom trebao se roditi na nekom drugom mjestu. Ili se barem tamo preseliti. Jer ne spremati se za skori(?) rat, a živjeti u državi s osmanlijsko-vilajetskim karcinomom u trbuhu – koji, da stvar bude gora, predstavlja jedan predpubertetski narod s krizom identiteta – i uz ratobornu ekspanzionistički nastrojenu slavensku braću na istoku, može samo idiot. Poglavito uzevši u obzir trenutnu geopolitičku situaciju, odnosno jačanje globalnog utjecaja Rusije i Turske, i agoniju Europske unije.

U ovom kontekstu, u kontekstu sukobljenih interesa bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda (ili interesa sukobljenih konstitutivnih naroda?), treba sagledati nedavna uhićenja pripadnika HVOa u Orašju. Doista nije potrebno odgovarati na pitanja koja trenutno zaokupljaju hrvatsku javnost: “Jesu li uhićenja selektivna?” i “Je li Hrvatska neselektivno dijelila dokumente BIH tužiteljstvu?” Odgovori su da. Na oba pitanja, jasno, ali to su ipak sekundarna pitanja.

Primarno je pitanje: “Ima li ova Vlada RH strategiju i snagu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa, za osiguravanje opstojnosti bosanskohercegovačkih Hrvata?

Boris.Traljic /Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati