Pratite nas

Razno

Amerika, čemerika

Objavljeno

na

Matiša

Zagrebački kolodvor. Vreva. Ljudi odlaze i dolaze u grupicama. Guraju se. Užurbani. Danas je sajmeni dan, dvadeseti kolovoza. Sajam je jedanput godišnje. Duž Ilice kolona kola, a na Trgu smješteno oko tristo šatora s različitom robom. Sajmište, nekadašnja Harmica, najveći je ali još uvijek nedovoljno uređen prostor, na samom prilazu u grad. To su vrata grada kroz koja su ulazili mnogi znani i neznani ljudi.

I kraljevi. I banovi.

I obični smrtnici. I putnici namjernici.

https://i1.wp.com/www.hrvatiizvanrh.hr/slike/18042013_8096509240.jpg?resize=590%2C336

Danas, na sam dan otvaranja, zvone sva zagrebačka zvona, a nekoliko dana prije početka sajma, u grad su se počele slijevati rijeke ljudi. Sa svih strana nagrnuli trgovci, seljaci, kumice i kumeki. Kumice u bijelim opravama, natovarene robom, žurno silaze s vlaka, gurajući sve ispred sebe.

Tu su i gospođe, dotjerane po posljednjoj pariškoj i bečkoj modi, i galantni kavaliri koji im pomažu pri silasku, uz obvezatan rukoljub pri rastanku.

Nosači viču i nude svoje usluge, dok poneki putnici dolaze, a drugi odlaze.

Na peronu sve veća i veća stiska, žagor i nervoza. Svi bi htjeli što prije doći do svog odredišta pa se guraju, viču, prosvjeduju. Kumice i kumeki žurno odlaze prema sajmištu, a gospođe i gospoda svraćaju u obližnju kavanu da se osvježe, speru vonj gomile i popiju prvu jutarnju kavu.

Kolodvor je ubrzo ostao pust. Tek pokoji putnik je čekao dolazak vlaka i pripremao stvari za ukrcaj.

U jednom kutu kolodvorske čekaonice, na osami, smjestio se jedan mlađi čovjek, od nekih tridesetak godina, lijepa izgleda i dotjeran po posljednjoj modi. U novom- novcatom odijelu, uglancanih kožnih cipela i sa šeširom na glavi. Pored njega smješten malo poveći kovčeg i nekakva torba. Reklo bi se, pravi gospodin. Nakon sve te stiske, sređivao se, lagano ravnajući svoje odijelo, otpuhivao duboko s velikim olakšanjem i nestrpljivo pogledavao na kolodvorsku uru.

Uskoro dolazi vlak. Mladić užurbano uzima stvari i penje se. U jednom odjeljku nalazi slobodno sjedište. Ulazi i odlaže prtljagu. Konačno sjeda, naslanja glavu na naslonjač i zatvara oči. Vlak, uljuljkujući kloparanjem putnike u san, uskoro kreće za Mostar,.

– Da vi samo znate, judi moji, ono što ja znan! Drugu bi vi pismu pivali! Volili bi svaki kamenčić ove nam lipe i napaćene zemlje. Jamerika, to van je kruv s devet kora. Eto, to van je Jamerika!

Čemerika, Jamerika!!! – misli naš Matiša. –Ne padaju tamo pečene kokoši s neba! Triba tamo za ono malo bide i jada rintat od jutra do sutra. Rintat, rintat! Razumiš ti mene? Nego, lako je meni za to, ali što ću ja sad bidan s ovo malo crkavice? Kako ću judin u oči pogledat? Go i bos. I puka sirotinja. Kakav san i bija…

– Ma, nije baš sve tako crno, Matiša! Kupija si nešto malo rubenine. Stavija zlatni zub. Sad si i lipši i šesniji. Možbit se kakva bogata cura u te zagleda – tješi se i kuraži Matiša.

I opet sanja. Uvijek isti. Matiša u Ameriku. Matiša iz Amerike.

 

Putovanje se oteglo u nedogled. Vlak je stajao na svakoj i najmanjoj postaji. U Mostar je stigao tek sutradan. Malo se odmorio na Rondou. Popio kavu u onoj istoj kavani u kojoj je, na polasku u Ameriku, tražio vodu u bukari. Brzo se osvježio hladnom vodom i krenuo pješke put Čitluka.

Gostioničar ga nije prepoznao i obraćao mu se s gospodine, a Matiša je sav blistao od ponosa i sam se sebi činio velikim i važnim.

– I on misli da san ja neki gospodin. Mora da je vidija moj zlatni zub – zaključi naivno Matiša, šepureći se i sav blistajući od silnog zanosa. Osmijeh samozadovoljstva mu nije još dugo, dugo silazio s lica. I tako je veseo, lebdeći sav u oblacima, nastavio put.

 

U Čitluk je stigao tek predvečer. Nešto ga je počelo stezati u grlu. Tjeralo suze na oči. Činilo mu se da sve ovo sanja. Da još uvijek nije među svojima.

Udisao je punim plućima mirise rodne zemlje. I tek je sada primjećivao svu ljepotu zalazećeg sunca. Tek sada osjećao blagodati mira uz zvonjavu crkvenog zvona. I tek sada shvatio ushit i sreću svih onih koji se vraćaju. Zavičaju.

Vratio se i on. Vratio… zauvijek. Vratio se svojim snovima. Djetinjstvu. I ognjištu. Rodnom.

Došlo mu je da zapjeva i zaplače. U isto vrijeme. Zato, podvrisnu Matiša, podvrisnu. Da se tuga rasprsne.

https://i1.wp.com/www.infolive.ba/wp-content/uploads/2013/11/CiroVisegrad1.jpg?resize=586%2C400

Pa gdje će, ako ne ovdje među svojima. A južnjačkoj duši treba i prostora i širine. I za radost. I za suze.

I hoće se i pjesma bećarska i pitko vino koje dušu razgaljuje. I djevojačko kolo. Pa da se ruke uhvate. Čvrsto spletene. Da se nabujala snaga istroši. I tuga mine.

– Judi moji, vratija san se, vratija! – klikće Matišino srce.

I pusti Matiša grlo. Zaori se pjesma. Za povratak. Zavičaju. Zauvijek.

Oj, Potpolje,

moran doći u te,

da obiđen

svoje stare pute.

Ide Matiša prašnjavim putem prema Potpolju. Ne smeta mu ni prašina, ni znoj. Da može, preletio bi za tren do svoje kućice. Svoje kućice. Svoje slobodice.

– Neka, neka. Samo polako. Kad san čeka tolike puste godine, mogu bidan i još malo. Možbit nekog i sritnen. Vrime će mi unda brže proć.

I nije dugo hodao sam. Uskoro je sreo nekoliko znanaca, i Maru, pokojnoga Pere sa Šurmanaca, koja se s njim raspričala, naširoko i nadugačko.

– Oklen tebe Matiša, za miloga Boga? Zar nisi u Jameriki?

–E, moja Mare, a odakle bi bija, neg iz Jamerike.

–Pa kako dođe, kumin te Bogon?

–Dug ti je to put, moja Mare. Što vlakon, što brodon.

–A što ti ga je to?

–E, to ti je ka neka velika kuća što pišti, nasađena na točkove i iđe po nekakvin šinan. A brod ti je, jopet isto, samo što iđe po velikoj vodi. Svašta ti ima na ovon bilon svitu, moja Mare!

Mara osta otvorenih usta od čuđenja, ali i nastavi pomno mjeriti Matišu, od glave do pete. Pogled joj je klizio od šešira, preko odijela, do cipela, i opet se vratio na lice. I tu se i zaustavio. Polako se primicala zureći u Matišine zube. Kao hipnotizirana.

–Deder mi kaži, što ti se to svitli međ zubin?

–E, to ti je zlato. Zlatni zub. Da zlatniji ne mere bit – odgovori sav važan Matiša.

 

Ostade Mara nijema i samo jedan trenutak, bez riječi. Ali, znatiželja je bila još jača, pa se Mara dala na nova ispitivanja. Bez kraja i konca. Pritom stalno pogledavajući u Matišin veliki kovčeg, ne bi li otkrila kakva se to tajna skriva u njemu.

–Čini se teškin taj tvoj kuver! – bubnu Mara ne mogavši više izdržati toliku neizvjesnost.

– Jes, jes, moja Mare. Tute ti je cilo moje blago što san ga steka u Jameriki.

I uskoro Mara ode svojim putem, a Matiša put Potpolja.

–Sad će Mara telalit cilom svitu. Neka, neka! Biće, biće bogati udavača!

I pronese Mara vijest cijelim Čitlukom, Bijakovićima, Šurmancima i Gradnićima.

„Vratija se Matiša s velikim blagon i zlatnin zubin“, išlo je od usta do usta.

Odjedanput je mala Matišina kućica postala pretijesna za sve one koji su ga došli vidjeti i popričati s njim. Najviše je dolazilo mladih cura. Svako malo, a neka dođe da mu pomogne ili da mu ponudi pomoć u kući. I sve lijepe, uređene, rumene, jedre. Sve pucaju od zdravlja i snage.

Prvih nekoliko dana prođoše Matiši ko dlanom od dlan. Dođe i nedjelja. Cijelo se bogovjetno jutro spremao za odlazak u crkvu. Sinoć je izvjesio i očistio od prašine svoje novo odijelo i uglancao cipele. Još samo malo da se opere i bit će pravi gospodin. Naučio je sve to, tamo u Americi.

–Triba vodit računa o sebi. Cure će me bolje volit. Lipit će se one za me ka čele na zrilo grožđe. I pašće ka zrile kruške. A ja ću izabrat onu najslađu.

–I što ako nema para? Što unda?

–Ne leti prid rudu, luda glavo! – udari se Matiša po čelu i nastavi spremanje.

https://i2.wp.com/www.zfbh.ba/zfbhbax/images/stories/slika3.gif?w=740

–E-e-ej, Matiša! Jesi li kod kuće?

–Jesan, jesan. A ko me triba?

–Ja, kuma Anđa.

–A koja kuma Anđa?

–Ma, znaš. Sestra Marine kume Kate.

– Uđi, uđi, Anđe. Uđi!

–Faljen Isus i Marija – pozdravi Anđa.

–Uvik bija faljen. Kojin dobron, Anđe?

–Evo, ja malo došla – odgovori Anđa.

–Pa dobro došla. Kojin dobron? – opet će Matiša.

–Znaš, Matiša–nastavi Anđa–ti si svitski čovik. Vidija si svita i svita. Jesi lip, ali nisi više mladac! –započe Anđa okolokole. –Nego, imam ti ja jednu curu. Dobra je i poštena. I bogata je. Cura je za udaju, pa ja ka velin – tebi triba žena a njoj muž. Iz poštene je i dobre vamilije. Što ti misliš?

–Pa mogli bi se dogovorit – prihvati Matiša razgovor.

–Može, može! Zato i jesan ovdi.

–A ima li cura kakav miraz? – malo zastajkujući nastavi Matiša.

–Ima, ima. I te kakav! Jesan li ti rekla da su puni para. Blaga na sve strane. Ne znaju što će od silne živine. Ali ima nešto! Znaš, ona ti je malo starija od tebe, nekoliko lita.

–To ti, moja Anđe, nije ništa. Je li ono sve drugo u red?

– Jes, jes, moj Matiša. Dajen ti svoju rič – zaključi uspješno posao Anđa.

***

Silna se svjetina skupila ispred Matišinih dvora. Ori se na sve strane, ganga i pjesma djevojačka.

Oj, Matiša,

naša mila diko!

Ne smi više

da te voli niko.

I svi iščekuju dolazak njegove mlade. I uskoro, na okićenom konju, kamenitom stazom lagano se približavala mlada. Sva u bijelom  svečanom ruhu, bogato urešenom. Matiši zaigra srce.

– Dobar san posa napravija, dobar! – pomisli radosno. Sad ću bit gazda. Puno para, žena, blaga. Što ćeš još više? Sigur ću uz nju dobit koju kravicu, nekoliko ovčica  i bar jedno svinjče. Malo zemljice i koji vinogradić. I dosta forinti pride. Sve će mi teć med i mliko!

Konj s mladom zaustavio se točno ispred njega. Prekide Matiša svoje maštarije i podigne pogled put mlade. Ali ona je i dalje bila prekrivena lica.

– Anđa mi reče da je divojka stidljiva i čedna. Vidiću je posli – pomisli u sebi Matiša i priđe mladi da joj pomogne sići s konja.

***

Sijelo se proteglo do u kasne sate. Pjesma se na pjesmu nizala. Pilo se vina, bukarama i bukarama.

–Pa sidi i idi! – nutkao je Matiša sve redom. A njegova se bukara stalno punila novim vinom. To se njegova nevjesta brinula  i točila čim se bukara isprazni.

Mlada je još uvijek imala pokriveno lice, a mladoženja se jedva držao na nogama. Ali s prvim zrakama sunca, počelo je i trežnjenje. Proteže se mladoženja i rukama potraži svoju mladicu. Sjedila je na krevetu. Matiša je pogleda i skameni se. Ispred njega je sjedila žena starija od njega jedno petnaestak godina, isušena lica, velika kukasta nosa, obješenih grudi i već prosijede kose. Protrlja oči Matiša ne vjerujući da vidi ono što vidi.

– Sanjam li ja ili mi se sve priviđa? Ne, ne! Ovo ne mere bit istina! A moji pusti snovi? Jadan ti san ja u što san se uvalija! Neka, neka, tako mi i triba! To me je sam Bog kaznija za moje grije i laži. Neka mi i bude!

I dobi Matiša ono što je zaslužio. Žena mu je bila staro gunđalo. Čangrizava i puna zlobe. I nitko je nije volio. Ni s kim nije pričala. Ni s kim se družila. Niti je u koga išla. Dugo je od straha nije smio ni zapitati za obećani miraz. Jer, ona je vodila glavnu riječ u kući. Određivala je što će tko raditi, kada će raditi i kako će raditi. Usudio se, ipak, jednog dana upitati je za dano obećanje.

–A što bi, Matija, od onog tvog obećanog miraza? – tiho i bojažljivo prozbori moj daidža

(ujak) Matiša.

–Isto što i od tvog blaga iz Jamerike, moj Matiša! – prosikće Matija.

I eto, tako ostade moj jadni daidža Matiša, u svemu kratkih rukava. Kasnije se promijenio. Postao odgovoran, ozbiljan. Dobio i djecu. Davao svima kojima je trebalo davati. A sve krišom od onog svog zmaja u kući.

Voljela sam ga i bilo mi ga je žao. Valjda zato što je bio slika i prilika moje pokojne mame. I velika dobričina. Baš kao i ona. Ali moram iskreno priznati: Što je posijao, to je i požnjeo.

 

izvor: Hrvatski fokus, autor Vera Primorac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razno

Međunarodni dan mira: Tri minute predivne istine – najmotivirajući govor ikada (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Diljem svijeta se 21. rujna obilježava kao Međunarodni dan mira.

Rezolucijom Ujedinjenih naroda (UN) iz 2001. godine, taj je datum određen za dan nenasilja i prekida neprijateljstava na globalnom nivou.

Međunarodni dan mira utemeljila je Opća skupština UN 1981. godine u cilju obilježavanja i jačanja ideala mira među svim narodima i državama, namijenivši za njegovo obilježavanje treći utorak u rujnu: 20 godina poslije novom je rezolucijom za fiksni datum obilježavanja bio proglašen 21. rujan.

Charlie Chaplin, zvijezda nijemog filma, na kraju svojeg prvog zvučnog filma “Veliki diktator”, drži govor o ljubavi i istini o ljudskom životu i stvarnosti u koju smo zarobljeni putem iluzije i laži. Ne možemo zamisliti bolju posvetu na današnji, međunarodni Dan mira, piše dnevnik.hr

“Veliki diktator” je kontroverzni film, spoj satire na nacizam i tragikomedije. U svojem prvom zvučnom filmu Charlie Chaplin glumi dvije uloge – skitnicu i diktatora Adenoida Hynkela, koji je parodija na Adolfa Hitlera.

Film je stekao velik ugled te se na IMDb.com siteu nalazi i na listi 250 najboljih filmova svih vremena, a Američki filmski institut (AFI) stavio je 2001. godine film “Veliki diktator” na 37. mjesto na listi najboljih komedija 20. stoljeća.

Završni govor skitnice o ljubavi je navodno bio potpuno spontan. Navodno je Chaplin odustao od prvotnog kraja i odlučio se za govor mira kada je čuo da su nacisti započeli rat u Europi.

“Žao mi je, ali ja ne želim biti car. To nije moja stvar. Ne želim vladati niti nekoga pokoriti. Želio bih pomoći svima ako je to moguće – židovima, krivovjernicima, crncima, bijelcima. Svi želimo pomoći jedni drugima. Ljudska bića su takva. Želimo živjeti jedni s drugima u sreći, a ne jedni s drugima u bijedi. Ne želimo mrziti i prezirati jedni druge. Na ovom svijetu ima mjesta za sve, zemlja je bogata i može pružiti svima. Način života može biti slobodan i lijep, ali izgubili smo put.

Pohlepa je otrovala ljudske duše, svijet je ograđen u mržnji, kao guske u magli kročili smo u bijedu i krvoproliće. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u sebe. Strojevi koji daju obilje ostavili su nas željne. Znanje nas je učinilo ciničnima, a pamet tvrdima i neljubaznima. Mislimo previše i osjećamo premalo. Više od strojeva trebamo čovječnost. Više od pameti trebamo dobrotu i nježnost. Bez tih kvaliteta život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno…

Zrakoplovi i radio su nas približili jedne drugima. Sama priroda tih izuma vapi za dobrotom u ljudima, vapi za univerzalnim bratstvom, za jedinstvom svih nas. Čak i sada moj glas doseže do milijuna ljudi diljem svijeta, milijuna očajnih muškaraca, žena i male djece – žrtava sustava koji tjera ljude da muče i zatvaraju nedužne ljude.

Onima koji me mogu čuti kažem – nemojte očajavati. Bijeda koja je sad nad nama je samo prolazna pohlepa – gorčina ljudi koji se boje ljudskog napretka. Mržnja ljudi će proći, diktatori će umrijeti i moć koju su uzeli od ljudi će se ljudima vrratiti. I dokle god ljudi umiru sloboda nikada neće umrijeti…

Vojnici! Nemojte se prepustiti brutalnima – ljudima koji vas preziru – koji su vas zarobili – koji upravljaju vašim životima – govore vam što da radite – što da mislite i što da osjećate! Koji vas drilaju – hrane – tretiraju kao stoku, koriste vas kao topovsko meso. Nemojte se dati tim neprirodnim ljudima – ljudima strojevima sa strojnim umovima i strojnim srcima! Vi niste strojevi! Vi niste stoka! Vi se ljudi! Vi imate ljubav prema čovječanstvu u vašim srcima! Vi ne mrzite! Mrze samo nevoljeni – nevoljeni i neprirodni! Vojnici! Nemojte se boriti za ropstvo! Borite se za slobodu!

U Evanđelju po Luki u 17. poglavlju piše: “Kraljevstvo Božje je unutar čovjeka” – ne u jednom čovjeku niti u skupini ljudi, već u svim ljudima! U tebi! Vi ljudi imate moć – moć stvaranja strojeva. Imate snagu stvoriti sreću! Vi, ljudi, imate moć da ovaj život učinite slobodnim i lijepim, da ga učinite divnom avanturom.

Zatim, u ime demokracije, iskoristimo tu moć, ujedinimo se svi. Borimo se za novi svijet – pristojan svijet koji će ljudima pružiti priliku za rad – koji će mladima dati budućnost i starima sigurnost. Obećanjima su brutalni došli na vlast. Ali oni lažu! Ne ispunjavaju to obećanje. I nikada neće!

Diktatori oslobađaju sebe, ali porobljavaju ljude! Sada se borimo za ispunjenje tog obećanja, za oslobađanje svijeta, uklanjanje nacionalnih barijera, uklanjanje pohlepe, mržnje i netrpeljivosti. Borimo se za svijet razuma, svijet u kojem će znanost i napredak dovesti do svih sreće svih ljudi. Vojnici! U ime demokracije, ujedinimo se!”.

Chaplinove su riječi i danas jednako snažne kao i te davne 1940. godine.

Misli koje je za svoj 70. rođendan Charlie Chaplin poklonio čovječanstvu

facebook komentari

Nastavi čitati

Promo

Osijek: „Tajna uspjeha u biznisu i životu“

Objavljeno

na

Objavio

Začetnik IT industrije, jedan od pionira tog posla u Silicijskoj dolini g. Robert B. Faber na poziv buduće gradonačelnice Osijeka Ivane Šojat drži tribinu pod naslovom: „Tajna uspjeha u biznisu i životu“

Gospodin Faber  dao je svoj doprinos u izradi programa upravljanja Osijekom kojeg će gospođa Ivana Šojat ponuditi biračima.  Dobro mjesto u svijetu za ulaganje je Osijek i glavna teza g. Fabera jeste da osim dobrog proizvoda jednako je važna i vjerodostojnost menadžmenta.

Osijek ispunjava sve uvjete na čelu s gospođom Ivanom Šojat kao gradonačelnicom jer ako ljudi vjeruju svojoj budućoj gradonačelnici, nema te krize koju nije moguće svladati.

Gospodin Faber će prezentirati Osijek u svijetu kao dobro mjesto za ulaganje.

Hvala Ivani Šojat što u svoj i naš Osijek dovodi najbolje, zaključeno je na tribini.

facebook komentari

Nastavi čitati