Pratite nas

Feljton

Amerikanci izučavaju Oluju, a kako mi u svojem obrazovnom sustavu tretiramo Domovinski rat?

Objavljeno

na

Dr. Jareb i prof. Bekavac, autori udžbenika povijesti, o tretmanu Domovinskog rata u povijesnim udžbenicima

Kakav je tretman Domovinskoga rata uopće, a napose vojno-oslobodilačke operacije Oluja čiju 22. obljetnicu obilježavamo ovoga tjedna? Pitanje se nameće s obzirom i na činjenicu na koju doista Hrvatska može biti ponosna, a to je da i moćna Amerika na svojim učilištima izučava briljantnost operacije Oluja, što je i nedavno američki min istar obrane potvrdio svome hrvatskome kolegi. Najpozvanije osobe da progovore o zastupljenosti Domovinskoga rata i Oluje u udžbenicima povijesti su dr. sc. Mario Jareb i Stjepan Bekavac, autori udžbenika iz povijesti.

Oluja

Od njih doznajemo da je u uporabi 15 udžbenika iz povijesti, ali neki su autori u udžbenicima naveli ime Rajka Vukadinovića, prve srpske žrtve u Domovinskom ratu, ali su preskočili junački čin hrvatskoga branitelja Mile Blaževića Čađe koji se, opasan eksplozivom, bacio se na oklopni transporter pobunjenih Srba i svojim činom spasio sumještane Struge Banske u Pounju, što znači da se ne bave smislom i stvarnim povijesnim značenjem Domovinskoga rata, dakle ne bave se istinom, nego se bave sjenama, sporednim događajima, ukratko nude agresorski pogled na noviju povijest. Pomalo je nevjerojatno da Ministarstvo odobrava i takve udžbenike, a još je nevjerojatnije da je jedno od stručnih povjerenstava MZOS-a za odobravanje udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava inzistiralo na izbacivanju zemljovida masovnih grobnica u Domovinskome rau iz školskoga povijesnog atlasa. Učenici se ne boje istine, ali čini se da se neki u Ministarstvu boje.

Dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik u Hrvatskome institutu za povijest i suautor udžbenika iz povijesti: Kolega Bekavac i ja napisali smo udžbenik temeljen na činjenicama, a ne na politikantstvu poput nekih drugih autora

U posljednjih petnaestak godina koliko pozorno pratim pitanje zastupljenosti Domovinskoga rata i pristupa toj problematici u nastavi povijesti u hrvatskim školama dogodile su se značajne promjene, i to u pozitivnome smislu. Od ozbiljnih pokušaja relativizacije prošlosti i izjednačavanja krivnje za izbijanje rata i ratne zločine od strane nekih autora udžbenika, došli smo do stanja u kojemu u znatnoj mjeri prevladavaju sadržaji utemeljeni na činjenicama i spoznajama do kojih je došla i hrvatska historiografija. Uz to je sve veći i broj nastavnika, ali i učenika, koji sa zanimanjem i entuzijazmom prate teme koje se odnose na to ključno razdoblje najnovije hrvatske povijesti, a stečena znanja i spoznaje nastoje i produbiti. Nastavnicima su već više od desetljeća dostupni i specijalizirani stručni skupovi na kojima imaju prigode upoznati se s pogledima hrvatske historiografije, ali i istaknutih sudionika ratnih događaja na brojne teme povezane s Domovinskim ratom, a niz skupova održava se i na lokalnoj razini. Svakako treba istaknuti razmjerno nedavno uvedene organizirane posjete škola Vukovaru, gdje se tisuće učenika na licu mjesta upoznaju s tragedijom toga grada, ali i Domovinskim ratom u cjelini. Istodobno postoji niz edukacijskih projekata različitih udruga koje u suradnji s brojnim školama rade na upoznavanju učenika s pojedinim događajima iz Domovinskog rata.

Sve to ne znači da je stanje potpuno zadovoljavajuće i da nema prostora za njegovo poboljšanje. Još je uvijek aktualno pitanje odgovarajuće zastupljenosti tema iz Domovinskog rata u nastavi povijesti, pa i pristupa tim temama. One se prema postojećim planovima i programima obrađuju potkraj 8. razreda osnovne škole i u 4. razredu gimnazije, odnosno u odgovarajućim razredima srednjih strukovnih škola. Obrada takvih tema uobičajeno pada potkraj školske godine, što je svakako otežavajuća okolnost za kvalitetno izvođenje nastave. Uz to, u 4. razredima gimnazije nastava završava ranije, a učenici su usmjereni prema kraju svojega srednjoškolskog obrazovanja i polaganja mature te nije neobično što mnogi od njih zanemaruju mnoge sadržaje koji po planu rada ulaze upravo u posljednje tjedne njihova boravka u školi.

Sadržaji tema predviđenih planom i programom obrađeni su u postojećim udžbenicima za osnovne i srednje škole, pri čemu oni u udžbenicima za 8. razred osnovne škole čine dio X. cjeline pod naslovom „Postanak i razvoj samostalne hrvatske države“. Stanje obrađenosti te teme se s obzirom na opseg koja ona zauzima, a djelomice i na pristup problematici, razlikuje od udžbenika do udžbenika. Kao suautor jednog od udžbenika (onoga kojega sam napisao u suradnji s kolegom Stjepanom Bekavcem), kojega su neki mediji u svojim besmislenim i često priglupim uradcima višekratno označili „kroatocentričnim“ i „nacionalističkim“, nastojao sam što više prostora dati nacionalnoj povijesti, a kao istraživač suvremene hrvatske povijesti učinio sam sve da sadržaj udžbenika bude utemeljen na činjenicama i spoznajama do kojih je došla suvremena hrvatska historiografija. Problematici stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata, koju je u većem dijelu napisao kolega Bekavac, nastojali smo pristupiti na isti način – vođeni činjenicama i spoznajama do kojih je došla historiografija, a ne naklapanjima i manipulacijama koje su u prvom redu proizveli neki političari i politički aktivisti kako bi opravdali svoje politikantske poglede na prošlu stvarnost. U udžbeniku koji ukupno sadrži 200 stranica, spomenutoj X. cjelini pripada njih tridesetak, što s obzirom na plan i program koji predviđa obradu hrvatske i europske povijesti 20. stoljeća (uključujući i nezaobilaznu problematiku Drugoga svjetskog rata) čini značajan dio sadržaja udžbenika. Postoje i opsežniji udžbenici od našega, no po opsegu spomenute cjeline pa i po pristupu neki od njih svakako značajno zaostaju za onim što smo napisali kolega Bekavac i ja. Nomina sunt odiosa, no oni na koje se to odnosi svakako će se prepoznati.

Sadržaj sadašnjih udžbenika i stanje nastave povijesti kakvo sada poznajemo još će neko vrijeme utjecati na oblikovanje svijesti i spoznaja mladih generacija, no najavljene reforme obrazovnoga sustava svakako će u skoro vrijeme donijeti značajne promjene kako u način poučavanja tako i u sadržaje nastavnih planova i programa. Česte promjene na čelnim mjestima u sustavu obrazovanja te ono što se je nedavno događalo sa zloglasnim Jokić-Budakovim „kurikulumom“ potiču na oprez. Držim, naime, kako bi usvajanje onoga što je pripremila njihova ekipa svakako značilo smrtni udarac povijesti kao nastavnom predmetu, pa bi sukladno tome i poučavanje o Domovinskom ratu doživjelo težak udarac. Iako su se u posljednje dvije godine prilike znatno promijenile, ipak su zagovornici pristupa te dvojice i njihovih sljedbenika na onome što smatram uništavanjem hrvatskog obrazovnog sustava u javnosti još uvijek vrlo glasni i utjecajni te osobito uspješni u medijskim manipulacijama kojima ono što zastupaju posve neopravdano predstavljaju čudotvornim lijekom za hrvatsko obrazovanje.

Prof. Stjepan Bekavac, suautor udžbenika iz povijesti: Naši učenici žele punu istinu o slavi i veličini Oluje, ali neki od autora udžbenika nude im agresorski pogled

Uskoro će biti dvadesetdruga obljetnica operacije koja je poznata pod imenom Oluja. To je operacija koja se ovdje u Americi proučava i pokazuje što dobro predvođena, dobro opremljena, dobro uvježbana snaga, i politički dobro predvođena – može napraviti i preokrenuti. Iznimno poštujemo vas, našega saveznika – jednu malu zemlju koja se zna boriti znatno iznad svoje kategorije“, rekao je, na sastanku u Pentagonu 12. srpnja 2017., James Mattis, ministar obrane SAD-a svojem hrvatskom kolegi Damiru Krstičeviću.

Ovu je činjenicu potvrdila prije 15 godina i Središnja obavještajna agencija SAD-a u svojoj studiji Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995. Washington, DC: Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis, 2002. Ona navodi kako se temelj vojno-redarstvene operacije Oluja nalazio u poboljšanoj doktrini i strukturi HV-a, koja se provodila od 1993. Premda se u njezinoj pripremi i izvođenju pojavilo niz objektivnih problema, Oluja predstavlja vojnostrateški vrhunac hrvatskoga Domovinskog rata i potvrdu umijeća hrvatske vojske, vojske stvorene u kratku roku i ustrojavane u ratnim uvjetima.

Na žalost, Oluja predstavlja i jednu od polemičnih podtema u šaroliku spektru povijesnih udžbenika hrvatskog obrazovnog sustava, tj. kamen spoticanja i razilaženja među njihovim autorima. Naime, osnovnoškolski udžbenici koji se danas rabe u nastavi povijesti nastali su prema Nastavnomu planu i programu iz 2006., dok su gimnazijski udžbenici kao i oni za srednje strukovne škole, nastali prema programu iz 2000. godine.

U Katalog obveznih udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava u školskoj godini 2014./ 15. koji je donijelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, trenutačno je uvršteno 15 udžbenika u kojima se obrađuje Domovinski rat.

Unatoč detaljnim smjernicama Nastavnoga plana i programa, koje podjednako obvezuju nakladnike, autore udžbenika i članove povjerenstva za prosudbu kakvoće udžbenika, kada je riječ o bilo kojemu dijelu nastavnoga sadržaja (tako i Domovinskoga rata), danas u hrvatskom obrazovnom sustavu postoje različite inačice pristupa toj građi, i ne samo u grafičko-likovnomu oblikovanju udžbenika, nego i sadržaju, odnosno pristupu činjenicama.

S obzirom na Oluju, današnji se udžbenici mogu podijeliti na one koji detaljno opisuju njezine ciljeve, provedbu i rezultate te uspjeh i učinke Oluje i one koji naglasak stavljaju na njezine posljedice, ponajprije na civilne žrtve. Objema činjenicama neki autori udžbenika pristupaju tako da jednu činjenicu, primjerice uspjeh i učinkovitost vojnoredarstvene operacije, prikazuju u samo nekoliko rečenica ili pola stranice, a njezine posljedice (civilne žrtve) prikazuju na pet i više stranica, a drugi autori obrnuto. To je pokazatelj velikoga nerazmjera prema temeljnim odrednicama u obvezujućem dokumentu MZOS-a, tj. istom Nastavnom planu i programu.

Tekst udžbenika nedvosmisleno treba ukazati na razumijevanje ciljeva i rezultata Oluje – poraz srpskoga agresora, oslobađanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske i dolazak na međunarodno priznatu granicu, povratak prognanika i izbjeglica te pomoć Armiji BiH u deblokadi opkoljenoga Bihaća kako bi se izbjegla humanitarna katastrofa. Stoga je neupitno naglašavati činjenicu da se Olujom spriječio pokušaj trajnoga otkidanja velikog dijela hrvatskog narodnoga i državnog teritorija. Razlog i smisao Oluje jest obnova života, a oslobođenjem okupiranih područja i prestankom rata, omogućen je gospodarski oporavak i daljnji gospodarski razvoj.

Potpunu anarhiju u prikazu novije hrvatske povijesti izazvalo je pomodarsko uvođenje metoda multiperspektivnosti i multiinterpretativnosti u prikazivanju, tumačenju i vrjednovanju povijesnih događaja i osoba. Takav koncept ostavlja prostor višeznačnosti jednoga te istoga događaja i osoba, a poražavajuća je činjenica što na njemu inzistiraju i autori radnoga materijala kurikularne reforme. Primijenjeno na Domovinski rat, to znači da se o obrani Domovine može govoriti i iz perspektive branitelja i perspektive agresora, što implicira da je svaka od tih perspektiva legitimna te da jednu od njih učenik može izabrati za svoj subjektivni stav. Ovakva perspektiva polučila je u hrvatskim udžbenicima povijesti ime Rajka Vukadinovića, prve srpske žrtve u Domovinskom ratu (poginuo u sukobu s hrvatskim redarstvenicima 31. ožujka 1991. na Plitvicama), ali je istim onima kojima su ti udžbenici namijenjeni ostao nepoznat junački čin hrvatskoga branitelja Mile Blaževića Čađe (dana 26. srpnja 1991. opasan eksplozivom bacio se na oklopni transporter pobunjenih Srba i svojim činom spasio sumještane Struge Banske u Pounju koje su pobunjeni Srbi koristili kao živi štit).

Na žalost, tako se u većini udžbenika Oluja prikazuje navođenjem imena mjesta i predjela oslobođenoga teritorija, dok se puno više pažnje pridaje sjenama nad tom operacijom. Te sjene žele predstaviti odnos Hrvatske vojske prema srpskome stanovništvu na oslobođenom području kao zločinački, kao i nečinjenje hrvatskih vlasti u sprječavanju takvih radnji. Drugim riječima, veća se pažnja pridaje događajima koji nisu povezani s ciljevima Oluje, tj. lošim događajima koji su rezultat samovolje neodgovornih pojedinaca, a ne službene politike hrvatskoga državnoga vodstva. Naglašavanje zločina nad srpskim civilima tijekom Oluje, za razliku od prijašnjih generacija udžbenika povijesti, najznačajnija je promjena koja se dogodila u novim izdanjima udžbenika. Izostanak sveopćih vrijednosti istine i dobra te i svođenje povijesnih činjenica na subjektivnu i netočnu interpretaciju čini Oluju kao negativnu posljedicu Domovinskoga rata.

Osim mnoštva važnih podataka, smisao i značenje udžbenika povijesti jest u prenošenju mentalnih slika, obrazaca, tradicije, norme i vrijednosti koje oblikuju naše shvaćanje prošlosti, a time utječu i na shvaćanje našeg kolektivnoga nacionalnoga identiteta. Pritom ne zanemarujemo važnost nastavnika i obitelji na kreiranje tih procesa. Udžbenik ima javnu narav, odobrava ga nadležno državno tijelo, jer kroz obrazovni sustav dopire do velikoga broja korisnika, pa shodno tomu može postati i predmetom javne rasprave i sukoba u kojem sudjeluju svi – od profesionalnih povjesničara do običnih građana. Cjelokupno razdoblje Domovinskoga rata u udžbenicima povijesti, a posebno vojnoredarstvena operacija Oluja, najviše je podložno „javnoj uporabi povijesti“ i tema je koja izaziva burne reakcije struke, ali i šire javnosti.

Vrijeme u kojemu živimo svjedoči o slabo utvrđenim temeljima vlastite prošlosti, o bojazni i sumnjama u površno znanje ono što današnji naraštaji znaju o vlastitom identitetu. Postoji istinska potreba za nedvosmislenim i istinitim informiranjem mladih kako bi mogli izgraditi pravilan sustav vrijednosti, sustav u kojem će biti sigurni u istinu o Domovinskom ratu, napose o Oluji, da bi tako bili sigurni u sebe, stekli jasnu svijest o svojemu narodu i svojoj Domovini i njezinim vrijednostima. Tako poštuju sebe i druge, tako postižu poštovanje drugih. Isto ono poštovanje koje trebaju pridati krvavoj berbi u Lovasu, HOS-ovoj štafeti smrti, događajima u Rosinjači, Baćinu ili Golubovu kamenu.

Vlastitim iskustvom svjedočim u njihovu iznimnu zainteresiranost za takvim sadržajima, svjedočim da se učenici ne boje zaključivati o povijesnim okolnostima na temelju zemljovida masovnih grobnica u Domovinskom ratu, zemljovida na čijem je izbacivanju iz školskoga povijesnog atlasa inzistiralo jedno od stručnih povjerenstava MZOS-a za odobravanje udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava. Hrvatski učenici u tome slijede Ciceronov drugi zakon povijesti: ne bojati se reći ono što je istinito.

pripremila Barbara Kraljičak
Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

Objavljeno

na

Objavio

U Beogradu je nedavno novovjekom „srpskom Sinđeliću“, majoru bivše „JNA“ Milanu Tepiću, koji je u Bjelovaru ubio 11 hrvatskih branitelja i planirao sravniti ovaj hrvatski grad sa zemljom, podignut spomenik.

Da je ubio više ljudi ili uspio u svome naumu potpunog uništenja grada, za veliku većinu Srba bio bi još veći heroj i sasvim sigurno se ne bi čekalo 26 godina na podizanje spomenika.

Što veći zločinac, veći heroj – uglavnom je stav većinske javnosti u Srbiji i „republici srpskoj“ i to je kod naših istočnih susjeda tako, ne od jučer, nego stoljećima unatrag, naravno, pod uvjetom da se zločini čine za „Srpstvo“ i „Srbiju“. A „Srpstvo“ i „Srbija“ se „brane“ na svim onim prostorima na koje upru prstom srpski popovi i nacionalisti i ustvrde da su njihovi. Parole o „okupljanju svih Srba pod kapom nebeskom u jednu državu“, o „trinaestom izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom“ koje „ima pravo“ granice i pravdu krojiti po svome jer spada u „izabranu naciju“, teorije o tomu da je „Srbija tamo gde god postoji makar i jedan srpski grob“ ili „gde živi barem jedan Srbin“ i slične nebuloze, temelj su srpskog naci-fašističkog programa s kojim se mi Hrvati u raznim oblicima suočavamo već dulje od jednog stoljeća (od emancipacije srpske nacije u Hrvatskoj).

Srpski naci-fašizam (kao izvorni program velikosrpske nacionalne ideologije u koju je ugrađena srpsko-pravoslavna religijska matrica), najstarija je inačica ove ideologije u Europi – što u svojim spisima potvrđuje i danas (poslije Svetoga Save) najviše čašćeni i slavljeni svetac Srpske pravoslavne crkve (okorjeli antisemit, fašist i velikosrpski šovinist) Nikolaj Velimirović koji je u zadnjih 80-ak godina u sjenu potisnuo čak prvoga srpskog sveca i rodonačelnika „svetorodne loze Nemanjića“, Stefana Nemanju. Nikolaj taj srpski naci-fašizam naziva „nacionalizmom Svetog Save“ ili „organskim nacionalizmom“ (i on obuhvaća „narodnu crkvu“, „narodnu dinastiju“, „narodnu državu“, „narodnu prosvetu“, „narodnu kulturu“ i „narodnu odbranu“) i sasvim je nalik njemačkom nacionalsocijalizmu, ali u sebi sadrži i elemente znakovite za talijanski fašizam.

Stoga ne čudi da se Nikolaj u vrijeme uspona nacionalsocijalizma u Njemačkoj s divljenjem i obožavanjem obraća „Velikom Vođi nemačkog naroda“ Adolfu Hitleru nazivajući ga „genijem“ i „herojem“, ali i podsjećajući na to da je „posaokoji on poduzima srpskom narodu prije 600 godina svršio Sveti Sava“, te da je „nacionalizam srpski kao stvarnost najstariji u Evropi“ (što je detaljno obrazložio u svojoj knjižici „Nacionalizam Svetog Save“ iz 1935. godine).

Dakle, imamo dva temeljna stupa velikosrpske nacionalne ideologije: prvo, rasističku teoriju o vlastitom narodu kao „izabranom“ (od Boga), „nad-rasi“ ili „nad-naciji“ (s posebnim statusom i pravima u odnosu na sve druge narode); i drugo, težnju da se ostvari ideal „okupljanja svih Srba u jednu državu“, ali tako da se neovisno o pravima i interesima drugih naroda svi krajevi u kojima oni žive (bez obzira na postotak koji čine u ukupnom stanovništvu) ili pak svi oni prostori koji su nužni za uspostavu održive srpske nacionalne države (čak ako Srba tamo i nema) pripoje toj budućoj „Velikoj Srbiji“.

Problem je kao što se vidi, mnogo dublji nego se manifestira na vanjskoj, pojavnoj razini.

Imamo posla s jednom monstruoznom osvajačkom ideologijom koja koristi sva sredstva i ne preza ni od čega kako bi li ostvarila svoje ciljeve. To je, nažalost, bjelodana i nedvojbena činjenica.

Cinični osmjeh „heroja Višegrada“, srpskog monstruma koji je ubio najmenje 130 osoba od čega je 119 žena, djece i staraca spalio žive – Milan Lukić u haaškoj sudnici

Bajke o „Nebeskoj Srbiji“, „Dušanovom Carstvu“, „Kosovskim junacima“ i svi drugi mitovi vezani za nacionalnu povijest, nisu ništa drugo do odraz kompleksa i frustracije jednog malog i u europskom kontekstu gotovo beznačajnog naroda koji je sam sebe uvjerio da je veliki, moćan i da može krojiti svoju sudbinu i sudbinu onih kojima je okružen onako kako to njemu i njegovim interesima odgovara.

Srbi su u isto vrijeme „najveći junaci“, ali i „najugroženiji narod“, oni se „nesebično i bez ostatka žrtvuju“, ali gube bitke – uvijek ih netko „progoni, kolje, ubija“, oni su trajno „ugroženi“ i „obespravljeni“, a u isto vrijeme u stanju su krajeve koji nikad u povijesti nisu bili njihovi (bilo da je u pitanju Dalmacija, Lika, Slavonija, Srijem, Bačka ili Banat) proglasiti „oduvek srpskim“. Za njih je normalno da danas tvrde kako su „starosjedioci“ u Hrvatskoj, iako do kraja XIX i početka XX stoljeća nije bilo niti spomena srpskog imena, a kamo li njihove nacije na tim prostorima (sve dok Srpska pravoslavna crkva nije posrbljavanjem pravoslavnog življa stvorila današnje „Srbe“.

Kult samožrtvovanja i osvete u kombinaciji s junaštvom i ugroženošću, daju onaj eksplozivni kompost koji uokviren u ovako postavljenu nacionalnu ideologiju za krajnji rezultat ima osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja.

Od razdoblja vladavine Nemanjića, preko pet-stoljetnog robovanja pod Turcima, potom protu-turskih, Balkanskih i Prvoga svjetskog rata, kod Srba se stvorila svojevrsna „kultura nasilja“ koja je postala sastavnicom mentaliteta brojnih naraštaja, a preko usmenih predaja, junačkih epskih pjesama, bajki, legendi i narodnih priča, taj narativ prenosio se s koljena na koljeno, do današnjih dana. I na temelju toga se nastojalo rješavati „srpsko nacionalno pitanje“, što u kontinuitetu traje već više od 150 godina (od Garašaninovog Načertanija)..

Sjetimo se 90-ih godina i onih čopora srpskih „patriota“ koji su hrlili iz Srbije i Bosne i priključivali se svojim istomišljenicima i sunarodnjacima u Hrvatskoj. U početku su mnogi mislili da je posrijedi  „folklor“ ili ikonografija koja je tek „ukras“ i nuspojava srpskih mitinga, sve dok se ti likovi nisu dočepali oružja i počeli pucati. Sjetimo se i tenkova „JNA“ koji su iz Beograda odlazili zasipani cvijećem, da bi već za dna-dva sijali smrt po Hrvatskoj.

I sve „u ime Srpstva“, „Srbije“ i „Pravoslavlja“. Koji to narod svoju sreću i budućnost može izgraditi na patnjama drugih? I je li to kršćanski narod? Ta pitanja oni moraju postaviti sebi samima. Zloporaba nacionalnih mitova i religije i njihova ideološka instrumentalizacija kod njih je dosegla zastrašujuće razmjere i u tom smislu Srbi su posve usamljeni i jedinstven primjer među narodima Starog kontinenta (dakako, nemam namjeru generalizirati, govorim o prevlađujući tendencijama).

Lik Rastka Nemanjića (Svetog Save) upotrijebljen je kako bi se ojačala velikosrpska nacionalna ideologija i on je ustoličen na mjesto „srpskog boga“, o čemu sjajno piše beogradski sociolog Damjan Pavlica:

„ (…) Sveti Sava je danas u Srbiji kultna figura broj jedan. U svome nezaustavnom rastu, Savin kult je potisnuo druge bitne ličnosti naše tradicije iz vidokruga, uključujući i samog Isusa Hrista.“ (http://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2017.).

Naravno, Sava nije izabran slučajno za prvog i najvećeg među srpskim svecima. On u svojoj osobi objedinjuje onu religijsko-ideološku supstancu od koje je sadržana srpska velikodržavna misao kao ideja vodilja čitavog naroda. Sava je čak, što je nečuveno i nezabilježeno u bilo kojoj drugoj crkvi koja sebe smatra kršćanskom, proglašen božanstvom (entelehijomsavršenstvom), a budući da Srpska pravoslavna crkva već stoljećima njeguje etnofiletizam (stavljajući nacionalni interes iznad vjere ili točnije, zlorabeći vjeru kako bi ostvarila nacionalni interes – unatoč tomu što je etnofiletizam osuđen i odbačen kao hereza od strane Sabora carigradskih patrijarha još 1872. godine, što je obvezujuće za sve pravoslavne crkve), u konačnici dolazimo do onog najvažnijeg pitanja: pojma, sadržaja i svrhe „srpskog pravoslavlja“ kao specifične i posebne inačice „srpskog hrišćanstva“.

„Svetosavlje“ nije ništa drugo nego naci-fašistička ideologija upakirana u niz religijsko-filozofskih floskula koje bi u konačnici trebale opravdati sve ono što velikosrpska politika zagovara i provodi. To je uloga koju su „Svetosavlju“ namijenili njegovi tvorci – fašisti Nikolaj Velimirović i vođa srpske fašističke organizacije „Zbor“ Dimitrije Ljotić zloupotrijebivši tako sveca koji je u srpskom narodu već stoljećima imao nespornu karizmu tvorca crkve, prosvjetitelja i čuvara vjere i nacije.

Osnovna poruka je: „U ime Srpstva i Pravoslavljasve je dopušteno, „Srbin nikad ne može počiniti zločin“ (jer „Božji narod nikad ne greši“), oni drugi su uvijek krivi ne samo za ono što su (možda) počinili prema Srbima, nego i za ono što čine Srbi („Ne možemo vam oprostiti što ste nas naterali da vas ubijamo“). Nije li to monstruozno?

Za sve postoji „opravdanje“ i „u ime srpske nacije i vere“ slobodno se može činiti najgore zločine, lagati, varati, pljačkati, silovati i oni Srbi koji to čine „bolji su hrišćani“ od časnih ljudi i mirotvoraca.

Srpski popovi prednjačili su u borbama u vrijeme Turaka, u Balkanskim ratovima (s križem oko vrata i sabljom u rukama), oni su masovno sudjelovali u četničkim odredima i trojkama u Drugome svjetskom ratu, mnogi popovi-koljači (poput Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka) proglašeni su svecima SPC, a njihovi duhovni uzori bili su fašisti – Nikolaj Velimirović, Joanikije Lipovac (također sveci SPC). Dobro znamo kako su se srpski patrijarh, episkopi i vladike ponašali 90-ih godina XX stoljeća (od patrijarha Pavla, preko Atanasija Jevtića, Amfilohija Radovića, Irineja Bulovića, Filareta Mićevića, Vasilija Kačavende, Longina Krče, do Nikanora Bogunovića, Lukijana Pantelića, Nikolaja Mrđe, Lukijana Vladulova). „Nikolajevci“ u SPC i danas kolo vode i predstavljaju uporište i rasadnik radikalnog velikosrpskog ekstremizma.

Ta količina otrovne i rasističke mržnje koja je dolazila (za ratova 90-ih godina) iz redova najviših autoriteta Srpske pravoslavne crkve, nešto je nezabilježeno u povijesti Europe. Nosili su mitraljeze, blagosiljali četničke koljače i tenkove, vodili najprljaviju ratnu propagandu koja je ikad viđena na ovim prostorima (donosili lažne lubanje „srpske dece“ pred TV kamere kako bi dokazali „ustaški genocid“ – i to u isto vrijeme dok su etnički čistili, ubijali, palili i pljačkali hrvatska sela na Banovini, u Slavoniji, Lici, na Kordunu), sam patrijarh Pavle blagosiljao je Martića, Karadžića, Mladića i druge zločince a svojim govorima i „Poslanicama“ raspirivao mržnju i huškao svoj narod na rat.

I treba li se onda čuditi ponašanju „stada“ o kojemu „duhovnu skrb“ vode ovakvi „pastiri“?

Ako „Srbin ne može počiniti zločin“ i ako je njemu sve dopušteno, ta mitska matrica opravdava sve: od ubojstava i mučenja, do krivokletstva, prijevare, laži, mimikrije.

„Najveći srpski junak“ Marko Kraljević (poturica, lijenčina, pijanac – kako ga sami srpski izvori prikazuju), na prijevaru ubija Musu Kesedžiju koji ga je nadjačao u borbi – i to je „junačko djelo“.

Miloš Obilić na sličan način ubija sultana Murata – i to je također „junačko delo bez premca“.

Srpske i crnogorske komite (četnici) u Makedoniji i Albaniji izvrše genocid i etničko čišćenje u vrijeme Balkanskih ratova – i to su „junačka dela“ koja i danas služe „na ponos naciji“.

Draža Mihailović, pop Momčilo Đujić i ostali četnički koljači pokolju desetke tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu – i oni su također neupitni „nacionalni junaci“ i „čuvari Srpstva“.

Srpski kriminalci koji se stavljaju u službu jugoslavenskih tajnih službi i ubijaju emigrante po zapadnoj Europi – time čine „hvale vrijedna patriotska djela“.

Srpski monstrum Milan Lukić u vrijeme dok je haračio Višegradom 90-ih godina

Srpske paravojne postrojbe sastavljene od kriminalaca i zločinaca (JSO, Crvene beretke, Tigrovi, Škorpioni, Beli Orlovi, Srpski četnički pokret, Dušan Silni, Osvetnici, Srpska garda, Srpska dobrovoljačka garda, Beli Anđeli, Šakali, Šiltovi, Knindže, Alfe, Garda Panteri, Vukovi sa Vučjaka, Srpski sokolovi i drugi) izvrše masovna ubojstva i grozne zločine po Hrvatskoj, B i H, na Kosovu –  a njihove vođe (Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, Branislav Lainović Dugi, Milorad Luković Legija, Vojislav Šešelj, Slobodan Medić, Mirko Jović, Slavko Aleksić, Vasilije Vidović Vaske, Slobodan Katić, Siniša Vučinić, Dragoslav Bokan, Dragan Vasiljković, Siniša Martić, Veselin Vlahović Batko, Nebojša Minić Mrtvi, Veljko Milanković, Ljubiša Savić Mauzer, Milan Lukić i drugi) danas su neupitni „junaci Srbije“ i idoli mladih o kojima se prave TV emisije i ispredaju legende.

Isti ti kriminalci – pripadnici paravojne postrojbe SDB-a (JSO) iz zasjede ubili su (2003. godine) premijera Srbije (nemoćnog čovjeka na štakama) i postali „nacionalne veličine“ (a onaj koji je ubojstvo najavio preko medija nakon toga je izabran za predsjednika države).

Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali notorni ratni zločinci odgovorni za desetke tisuća žrtava i optuženi za genocid, u Srbiji i „republici srpskoj“ slave se kao „Srpski Obilići“ i „spasitelji Srpstva“.

Jedan od najvećih monstruma, odgovoran za smrt najmanje 130 osoba (uglavnom žena, djece, staraca – bosanskih muslimana) od čega za spaljivanje „najmanje 119“ (i to živih!) na dvije lokacije u Višegradu, Milan Lukić, slavi se također danas u Srbiji i „republici srpskoj“ kao jedan od najvećih ratnih junaka. Njegova se knjiga promovira u hramu Svetog Save u Beogradu i u Kulturnom centru Pale („Istočno Sarajevo“) i naveliko reklamira s namjerom dokazivanja kako nije kriv. Na internetu se veličaju njegov „lik i djelo“ uz poznatu četničku pjesmu „Beli or’o“, naziva ga se „Herojem Višegrada“. Što reći na to?

(https://www.youtube.com/watch?v=8A-na6mEwUQ)

Pretresno vijeće MKSJ u Den Haagu u izricanju presude doživotnog zatvora tom „Heroju Višegrada“ okrutnom monstrumu Milanu Lukiću (20. srpnja 2009. godine) izreklo je u završnoj riječi ono što do tada ni u jednom drugom postupku nije:

„U cijelom predugačkom i prežalosnom istorijatu ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti visoko mjesto. Pred kraj 20. vijeka, vijeka obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/bcs/090720.pdf; točka 740; str. 320.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 9.10.2017.)

Stupanj civilizacijske zrelosti bilo kojeg društva mjeri se među ostalim i time koliko je ono u stanju realno sagledati sebe, pa i one „crne mrlje“ iz vlastite povijesti, odnosno, može li apsorbirati prošlost tako da na pogrješkama nešto nauči i ne ponavlja ih u budućnosti.

Ne rijetko čujemo kako je „zločin pitanje svih pitanja“, odnosno, da je upravo odnos prema tom najgorem obliku ljudske destrukcije – oduzimanju ljudskog života – razdjelnica koja odvaja humane, poštene i časne ljude od onih drugih koji su zgazili ljudske norme i prešli rubikon.

U tom kontekstu jako je važno napraviti mentalni odmak od zločina i zločinaca i ne dopustiti da opterećuju cijeli kolektivitet. Nema naših i njihovih zločina. Postoje samo zločini i zločinci (dakako, uz sagledavanje svih okolnosti, uzimajući kao jedino mjerilo istinu i činjenice – bilo da je riječ o djelima pojedinaca ili cjelini događaja i procesa).

Naši istočni susjedi u tom su smislu čini se još uvijek na početku, kao da je rat završio jučer.

Oni ne priznaju elementarne istine o naravi rata koje su već odavno činjenično argumentirane i toliko očite da ih je gotovo suvišno ponavljati, pa kako onda očekivati bilo kakav objektivan odnos prema drugim aspektima tog sukoba, pa i prema zločinima koji su evidentno i bez ikakve dvojbe počinjeni u ime srpskog naroda, Srbije i pravoslavlja?

Ako Srpska pravoslavna crkva, njihovi nacionalisti, vodeći intelektualci, političari, ali i većinska srpska javnost (!) kao nacionalne veličine i junake slave masovne zločince koji su počinili najgora djela genocida, zločine protiv čovječnosti, zločine etničkog čišćenja i naročito okrutnih umorstava, mučenja, silovanja, pljačke, zar se onda treba čuditi što podižu spomenik jednom Milanu Tepiću?

Zar nije za očekivati da i takvi monstrumi kakav je Milan Lukić u dogledno vrijeme dobiju spomenike? Ako ga se danas može propagirati kao „Heroja Višegrada“ i javno veličati okrutno spaljivanje živih ljudi samo zato što su žrtve druge vjere i nacije, koliko duboka mora biti ta mržnja i može li ljudski stvor niže pasti?

U Srbiji, nažalost, demokratske snage oduvijek završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake i duboke korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno.

Oni su se odrekli Slobodana Miloševića i svu krivnju zbrisali na njega, potiskujući činjenicu da on nije pao s Marsa i da je imao milijune sljedbenika koji su ga doveli na vlast, održavali na vlasti i konačno svrgnuli kad su vidjeli da nije ostvario velikosrpske ciljeve. Zar tamo, uostalom, nisu i danas na vlasti akteri ratova iz 90-ih predvođeni Vučićem i Dačićem? Zar u državnoj upravi i svim institucijama nisu ostale garniture iz bivšeg sustava koje omogućavaju preživljavanje i nastavak iste naci-fašističke ideologije (neki u Srbiji to su zgodno izrazili doskočicom: „Sve je isto, samo njega nema…“)

Koje su to međunarodne presude Srbija i „republika srpska“ prihvatile – osim onih koje su im išle u korist i amnestiraju ih od evidentne krivnje za počinjeno?

Oni se ne drže nikakvih međunarodnih normi, otklanjaju svaku odgovornost za izvršeni genocid, zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje, što je nedvojbeno sudski dokazano uz desetke osuđenih za ta djela i stotine godina dosuđene robije srpskim monstrumima.

I nikom ništa.

EU s njima pregovara kao da je sve u najboljem redu. UN šuti. Vijeće Europe šuti. Vodeće svjetske sile šute.

Srbija ne priznaje krivnju za ratove 90-ih i sve agresivnije radi na tomu da iskrivi prošlost i od sebe napravi žrtvu, a žrtve optuži kao krivce.

Kod njih je u tijeku rehabilitacija najvećih zločinaca XX stoljeća (Draže Mihailovića, Milana Nedića), dok je već prije 12 godina Ravnogorski četnički pokreta rehabilitiran i formalno, zakonski definiran kao „antifašistički“.

Ulice, trgovi, mostovi, škole po Srbiji i „republici srpskoj“ već godinama dobivaju imena masovnih zločinaca i sve je do sada ostajalo uglavnom bez reakcije.

Srbija je država koja „nije sudjelovala u ratovima 90-ih godina“ a ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana (točan broj se ne zna jer su podaci strogo zaštićeni).

Srbija je država koja ima uvjerljivo najveći broj zločinaca i masovnih ubojica u Europi (a i šire) po glavi stanovnika.

Srbija je država koja se diči time što njezina mafija zauzima 8. mjesto u svijetu (ispred albanske mafije i mafije Jamajke).

Srbija je zemlja koja negira identitet gotovo svih naroda s kojima je bila u zajedničkoj državi (Makedonaca, bosanskih muslimana, Hrvata, Crnogoraca) i opstruira autokefalnost pravoslavnih crkava u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. I po tomu je jedinstvena u Europi.

Srbija je od 1986. godine do danas izradila dva velikosrpska „Memoranduma“ u kojima definira svoje naci-fašističke ciljeve, te načine i metode kojima će ih ostvarivati (prvi 1986., drugi 2011.), a treći je upravo i pripremi. Dakle, ne samo da se ne odriče svoga naci-fašizma, nego nastavlja s razvijanjem novih strategija u tom smjeru.

Srbija je država u kojoj se putem obrazovnog sustava i ideološke indoktrinacije djeci od malih nogu usađuje mržnja prema narodima u okruženju i priprema ih se za nove ratove. „Republika srpska“ je u svemu tomu prati u stopu i postaje rasadnik radikalnog srpskog ekstremizma i njegova udarna snaga zapadno od Drine.

Za svaku obljetnicu obilježavanja stradanja Vukovara mi Hrvati srećemo se s najprimitivnijim uvredama i blaćenjem žrtava agresije. Na športskim utakmicama na vukovarsko-borovskom području srpska mladež uzvikuje: „Vukovar je Srbija!“, „Ovčara, Ovčara!“, za pravoslavne Božiće i slave nose se srpske zastave i četnička obilježja, puca se, provocira i izaziva, skrnave se spomenici našim braniteljima a podižu mauzoleji četničkim zločincima – u hrvatskoj državi i na hrvatskoj zemlji stoje četnička obilježja. Hrvatsku se optužuje za „etničko čišćenje“ i „genocid“ u „Oluji“, a da se niti jednom riječju ne spominju masovni zločini što su ih srpski pobunjenici s „JNA“ i četničkom subraćom iz Srbije i Bosne napravili kroz pune 4 godine agresije (u Hrvatskoj i B i H uzrokovali su preko 20.000 hrvatskih žrtava).

Ni jedna obljetnica pokolja u Srebrenici ne prođe, da se diljem Srbije i genocidne tvorevine „republike srpske“ ne lijepe plakati sa slikom Karadžića i Mladića i natpisima: „Đenerale, hvala ti za Srebrenicu“.

Nismo li mi u Hrvatskoj zadnjih 10-15 godina suočeni s nastavkom te agresivne velikosrpske politike koja se očituje u stalnim pojavama ekstremnog srpskog nacionalizma uz ponovne tvrdnje da su Srbi (i nakon svega što su počinili) opet „ugroženi“? I o tomu se uglavnom šuti.

Jesmo li zbog svega toga odavno trebala reagirati – mnogo oštrije i odlučnije, pa i uz prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom? Kud vodi ova politika zavlačenja glave u pijesak?

Zašto se od agresora utuženjem ne traži isplata ratne odštete i time ne uvjetuju svi budući odnosi? Zašto se ne inzistira na potpisivanju deklaracije o miru, međusobnom nenapadanju i odricanju od teritorijalnih aspiracija za sve države koje su tvorile bivšu SFRJ?

Možemo li konačno shvatiti prostu i neumitnu istinu: da s ovakvom Srbijom koja se nije odrekla svoga velikosrpskog naci-fašizma (nego na njemu ustrajava i čak u isto vrijeme nas kao žrtve agresije optužuje za ekstremizam), ne možemo imati nikakve, a pogotovu ne normalne susjedske odnose?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati