Ana Ajdučićevka

    2

    Ana Ajdučićevka

     Ana Ajdučićevka

    Nekoć sam svoju imala djecu. Bila sam mati.

    Uzglavljem dječjim zračio miris, blistali uvojci zlati,

    a jutra pred kućom značio šturak, njišući ružica lati.

    120px-Pleter52.svg

    Svoga sam imala muža… Zjenicu mog oka,

    na usnama mojim, slova njegova imena-

    najljepša pjesma. Bila sam žena.

    120px-Pleter52.svg

    Anica, kako me je moj Dominik volio zvati.

    Zadnjih dana brecala zvona. Beznadno brujanje pratilo

    dugu, neprekinutu kolonu i zebnju dubilo gradom.

    120px-Pleter52.svg

    Odmicao narod, u progonstvo, kradom u stravnome muku,

    žene, djeca, mladost, starost, pred himbenom petokrakom,

    Zlom koje se libalo i ljepljivu pružalo šaku.

    120px-Pleter52.svg

    Gasnula poharana ognjišta. Trnula naša Hrvatska, sama u mrklom mraku.

    Stajao je nijemo, blijedoga lica. Visoka, stasita prilika,

    zagnjuren u dječje kose, shrvan pred onim što imalo je doći,

    moj je tražio pogled i drhtavo pružao ruku.

    120px-Pleter52.svg

    Da mi je suđen, znala sam, dočim

    i prvi puta sam njegove susrela oči.

    U zjenama žarkim, zrcalila moja se slika

    i znala sam umah, da samo za njeg ću poći.

    120px-Pleter52.svg

    Posljednji put, upijam ružica miris i krećemo sa djecom za kolonom dugom.

    Na kućnom pragu ostavljam suze pred mojom sleđene tugom.

    Zbjeg do Bleiburškog polja, nosila varava nada-

    držala djeca, volja, ljeta naša mlada.

    120px-Pleter52.svg

    Međ’ mnoštvom su starice zdvojne, skrivećki brisale oči,

    tješile jedna drugu, da sve po dobru će poći.

    Poznate tražile znake i slike rodnog kraja,

    u pitomu i široku polju, okružju planina plavetna sjaja.

    120px-Pleter52.svg

    Onkraj zemnoga sklada- jeza, bezdana studen. Iz mraka crna,

    zadah Zloga. Izranjala lica partizanska, zlorena, strvna.

    Sve što sam voljela i bilo mi sveto, u tuđoj ostalo zemlji.

    Uzdarje žrtveno bez križa, u vlazi i memli.

    120px-Pleter52.svg

    Vrijeme se vrtilo oduvijek, a naše je nama, oteto

    i hod moj je čeznuće naših izgubljenih snova.

    Moje iznureno lice je alem kamen i Božja volja,

    a srce, zlamen, za sve nevoljnike sa Bleiburškog polja.

    120px-Pleter52.svg

    Ana Bogdan, djevojačko Ajdučić 1920.-2010.,

    Na Bleiburgu izgubila obadvoje djece i supruga.

    Dječak Ilija star godinu dana je umro od gladi.

    Djevojčica Pava stara pet godina je ubijena.

    120px-Pleter52.svg

    Suprug Dominik Bogdan, ustaški časnik, rođen 1904. g., ubijen.

    Ana Ajdučićovka je bila moja prijateljica.

    120px-Pleter52.svg

    Zdenka Bilobrk

    kamenjar.com

    facebook komentari

    • peppermintt

      Počivali u miru Božijeg, a koliko je tek ovakvih tužnih a neispričanih priča hrvatskoga naroda 🙁

    • peppermintt

      Počivali u miru Božijeg, a koliko je tek ovakvih tužnih a neispričanih priča hrvatskoga naroda 🙁