Pratite nas

Analiza

Analiza: Bez europskih kompromisa Ukrajina srlja u novi, još veći, vojni sukob

Objavljeno

na

Njemački ministar vanjskih poslova, Frank-Walter Steinmeier, jučer je obišao Kijev i Moskvu te se tamo sastao s državnim dužnosnicima kako bi razgovarao o sve napetijoj situaciji na istoku Ukrajine.

ukraine stein frankSudeći prema njegovim današnjim komentarima nema značajnog pomaka. “Ne vidim razloga za optimizam”, rekao je Steinmeier za vrijeme današnje novinske konferencije.

Što je Steinmeier planirao postići, nije sasvim jasno. No njegov posjet dolazi u vrijeme sve veće eskalacije sukoba na istoku Ukrajine, mada je službeno mirovni sporazum potpisan prije više od dva mjeseca još uvijek na snazi. Berlin je očito zabrinut zbog ovakvog razvoja situacije bez obzira što su se svojom inicijalno relativno nesvrstanom politikom u konačnici prebacili potpuno u “Zapadni kamp”.

No, neke stvari se od početka Ukrajinske krize nisu znatno promijenile, barem ako se Njemačku pita. Nove sankcije prema Rusiji mogle bi ugroziti nekoliko stotina tisuća radnih mjesta u Njemačkoj. Pritom treba spomenuti kako anti-ruska klima u Njemačkoj nikada nije bila znatno jaka, a u poslovnom sektoru gotovo da ni ne postoji.

Europa predvođena Njemačkom, Ukrajina i Rusija, zajedno bi se možda nešto i dogovorili i prije izbijanja rata na istoku Ukrajine, no sada je već SAD upleten kao ključni akter, a to dodatno komplicira stvari.

U razmatranju Ukrajinske krize pametno je ponekad se vratiti na sam početak. Naime, dok je Viktor Janukovič još uvijek bio na vlasti, a Maidan se tek zahuktavao i brojale su se prve žrtve, ključne sile Europe dogovorile su susret između lidera opozicije i samog Janukoviča.

Tri zemlje odradile su taj posao, Francuska, Njemačka i Poljska. Ministri vanjskih poslova ovih zemalja otputovali su u Kijev, sastali se s obje strane i isposlovali kompromis. Lideri opozicije već su se profilirali i njihova imena postala su poznata – to su bili boksački as Vitalij Kličko, kao predsjednik stranke “Udar”, neo-fašist koji više ne pozdravlja s uzdignutom desnicom, Oleh Tahnjibok, te Arsenij Jatsenjuk, vođa stranke “Domovina” – tipičan demagog i polu-tehnokrata.

Maidan se zapalio i sve je usredotočeno na rušenje Janukoviča. Riječ je o vrlo korumpiranom čovjeku, tipičnom predstavniku oligarhijske izdajničke klase koja drži ukrajinski narod kao žrtvu vlastitog probitka već desetljećima. Isti je došao na vlast legitimnim, demokratskim, putem, a na Zapadu nitko nije tada osporio njegovu pobjedu, zato jer nikome nije niti smetao. To je bilo vrijeme dok je Janukovič često pričao o “euro-atlantskim integracijama” kao važnom putu za Ukrajinu.

Zašto dirati korumpiranog predsjednika koji radi u našim interesima, pa taman i ako jest u dobrim odnosima s Moskvom, koga briga? To je otprilike bio stav Zapada nakon njegove pobjede na predsjedničkim izborima 2010.

Frank-Walter-Steinmeier-HA-Wirtschaft-BerlinKako li se samo olako stvari zaboravljaju, kao da je ta 2010. jednostavno nestala iz formalne kronologije. Janukovič je nakon pobjeda na izborima za svoje prvo međunarodno putovanje odabrao Bruxelles kako bi EU birokratima dao da znanja da Ukrajina želi postati dio europskih integracija te kako će nastaviti NATO-ov tzv. “Program dosega” (eng. “outreach program”).

Svi oni koji su početkom ove godine pisali o “pro-ruskom” Janukoviču očito misle na nekog drugog Janukoviča, jer ako bi saželi sve njegove izjave date tijekom četiri godine na vlasti one su bile dominantno pro-Zapadne.

Taj dobar odnos između Janukoviča i Zapada trajao je negdje do kraja 2013. Tada se desio jedan šok. Održavao se summit u Vilnijusu na kojem je Ukrajina trebala potpisati EU trgovinski pakt. O tom paktu sam Janukovič već godinama priča i tvrdi kako je to onaj pravi put kojime bi Ukrajina trebala ići.

Ako ćemo biti baš pedantni mogli bismo reći kako su EU integracije bile nešto što je Janukovič obećao svojim biračima za vrijeme kampanje za izbore 2010. Zaista, tako je i bilo, to je bio njegov program. No, pred summit u Vilnijusu desio se spomenuti šok – Janukovič je poručio kako od potpisivanja EU pakta neće biti ništa, od toga se jednostavno odustaje. Ne samo to, Janukovič ističe kako će se Ukrajina okrenuti ruskoj sferi, Carinskoj Uniji kojom dominira Rusija.

Zašto je to učinio? Teško da se tek tako, “preko noći”, predomislio. Stvar je zapravo vrlo jasno i tu nema ništa spornog – Rusija je, u manirima slobodnog tržišta i konkurencije, Janukoviču ponudila u zadnji trenutak bolju ponudu. Na dražbi za Ukrajinu Rusija je dala više i Janukovič je to objeručke prihvatio. Na sastanku sa Zapadnim liderima samo je slegnuo ramenima i izvijestio ih o novoj situaciji.

Rusiji se nikako nije dopadala ideja da Ukrajina postane dio EU trgovinskog pakta, ne nužno zato što Rusija želi dominirati Ukrajinom (naravno da želi, kao i gotovo sve veće zemlje svojim manjim susjedima) već zato što im je taj pakt posebno smetao iz ekonomskih razloga. Naime, slobodni ulazak EU robe u Ukrajinu ugrozio bi ruske izvoznike koji se već oslanjaju na niz dosadašnjih ugovora između Rusije i Ukrajine.

Rusija je stoga Ukrajini ponudila izbor, ne baš jednostavan izbor, ali ipak izbor koji još nije na razini ultimatuma – Ukrajina može ući u EU pakt, ali povlašteni ugovori s Rusijom tada prestaju vrijediti, ili može zaboraviti na EU pakt, primiti odmah velike novce (milijarde eura) poticaja i kredita i orijentirati svoju ekonomiju prema Rusiji.

O ekonomiji se radi od prvog dana, svi ovi kasniji nacionalizmi nisu ništa nego produžeci određenih politika. Sve u svemu, Janukovič se sastao s Putinom i pristao na odbacivanje EU pakta. Zapravo, ne baš “odbacivanje” već samo “odgodu”, prema njegovim riječima.

Ako je mislio, a to vrijedi i za Putina, da će ovo tek tako proći, uskoro će otkriti koliko je bio u krivu. Maidan je eksplodirao neposredno nakon što je Janukovič, nastojeći ne izgledati drsko, slegnuo ramenima pred Zapadnim liderima.

Maidan je izveden besprijekorno te bi ga trebalo još dugi niz godina studirati kao ogledni primjer brzo organizirane, dugo pripremane, napredne verzije “Narančaste revolucije” s elementima oružanog ustanka.

Janukovič je bio zatečen, a Putin još i zatečeniji. Dok je on gledao zatvaranje Olimpijskih igara u Sočiju raspadao se njegov plan za Ukrajinu.

Tri mjeseca nakon eskalacije Maidana stvari su postale kritične i tada dolazimo do spomenutog kompromisa u režiji EU sila. Ministri vanjskih poslova Francuske, Njemačke i Poljske stigli su u Kijev, razgovarali s obje strane i ponudili im kompromisno rješenje koje je uključivalo zapravo gotovo sve na čemu je opozicija inzistirala, od prijevremenih izbora do nepristupanja ruskoj Carinskoj Uniji.

Da, tim sporazumom Janukovič i dalje ostaje na vlasti, ali čisto reda radi, da se demokratski izbor baš ne guši silom. Nije bilo teško očekivati da će Janukovič pristati, mada su mu iz Moskve sugerirali da nastavi žestoko. Ruski premijer Dmitrij Medvedev javno mu je poručio da ne dopusti “da ga se gazi”. No, Janukovič nije bio spreman na borbu, jednostavan nije takav tip, a i u takvom sukobu bi previše izgubio.

Opozicija je s druge strane dobila što je tražila, procesi su zamrznuti i na neki način već preuzimaju kontrolu. Kome smeta da je Janukovič još malo tu nakon 4 godine? Europi očito ne, pa to i jest bio njihov plan – oni su ga potpisali, to je bila njihova zamisao.

Fotografije koje bi trebalo zapamtiti, 20. veljače 2014.

No, nekome je ovakav ishod ipak smetao – SAD-u. Zašto? Prije svega zbog činjenice što bi Ukrajinska kriza bila riješena “europskim rješenjem”, a između EU i SAD ipak postoji jedno određeno rivalstvo, koliko god se ponekad činili kao iznimno kompaktna cjelina (ne nadzire NSA Europljane zato jer nemaju što pametnijeg raditi).

Tada u javnosti curi kontroverzan telefonski razgovor između američkog ambasadora u Kijevu i američke zamjenice državnog tajnika, Victorije Nuland, kojoj je Ukrajinska kriza “dodijeljena” kao posao života. Ambasador Pyatt joj u razgovoru (kojeg je gotovo sigurno u javnost pustila ruska ili pro-ruska obavještajna služba, no razgovor je autentičan) govori o aktualnom stanju na terenu i događanjima, uključujući i rješenje kojeg su skrojili najviši EU dužnosnici na što onda, sada već historijski, odgovara “jeb*š EU” te ističe kako bi trebalo Arsenija Jatsenjuka pogurati da preuzme kontrolu nad zemljom.

Rečeno – učinjeno. Tinta na potpisanom sporazumu između opozicije i Janukoviča, uz prisutnost EU ministara, još se nije niti osušila, a u centru Kijeva je otpočeo jedan proces kojeg se ne može nazvati drugačije nego orkestriranim državnim oružanim udarom.

Snage neo-fašističkog Desnog Sektora izvele su napad na zgradu parlamenta i druge Vladine zgrade. Sam Janukovič jedva je izvukao živu glavu, na njegovo vozilo je otvorena vatra, a život su mu spasili lojalisti koji su ga uspjeli prvo prebaciti do istočne Ukrajine, a tada i do Rusije.

Američka dužnosnica Nuland željela je da Jatsenjuk preuze Ukrajinu, Jatsenjuk preuzima Ukrajinu. Na vlasti je, u točnoj interpretaciji te riječi, hunta na čijem čelu se nalazi Arsenij Jatsenjuk kao premijer. Tek kasnije će se održati izbori kojim će se pučističkim vlastima dati demokratski legitimitet.

SAD je htio izrazito anti-rusko nastrojenog Jatsenjuka, dobili su Jatsenjuka. Njemačka je htjela “njemačkog čovjeka” Klička, nisu dobili Klička.

Sve kasnije je povijest – kao posljedica puča u Kijevu izbija oružana pobuna na istoku zemlje i pobunjenici zauzimaju teritorij na prostoru regije Donjeck i Lugansk te tamo proglašavaju svoje Narodne Republike. U ratu će život izgubiti preko 4,000 ljudi, a rat nipošto nije završen, samo miruje (mada ni to s obzirom da su sporadični sukobi već svakodnevni).

I s čime sada zapravo Steinmeier dolazi u Kijev i Moskvu? Da priča o tome kako je EU plan za Ukrajinu gurnut u stranu jer nije odgovarao SAD-u? Može li uopće smoći snage to si priznati jednog dana? Jer izgleda kako je njegov jučerašnji posjet Kijevu podjednako besmislen kao i ove sudbonosne veljače kada je sve pregaženo bez povratnog komentara.

I nakon svega još uvijek samo Rusija nudi nešto što donekle ima smisla – ruski MVP Sergej Lavrov jučer je svom njemačkom kolegi u Moskvi poručio kako bi najbolje bilo da Kijev stupi u direktne pregovore s pobunjenicima pa neka si međusobno jedni drugima priznaju nedavno održane izbore i krenu raditi nešto na tim temeljima.

Berlin je taj koji je u veljači nudio kompromis u vidu “malo nama, malo vama”, a sada je zaista teško reći na koji način uopće predstavljaju svoju vanjsku politiku i imaju li je uopće?

Dojam se stječe da se Europa poprilično povukla otkako je SAD Ukrajinsku krizu pretvorio u puni borbeni anti-ruski projekt. To je najgori scenarij jer samo Europa i povratak na kompromise može spriječiti novu eskalaciju, a sudeći prema svemu što možemo čuti zadnjih dana ta eskalacije se opako priprema na obje strane, a broj od dosad 4,000 mrtvih bi se mogao vrlo lako i brzo udeseterostručiti ako se nešto ne poduzme.

Rješenje se nalazi negdje na relaciji između Europe i Rusije, ali Europa je ta koja mora sjesti za taj stol.

Izvor: D. Marjanović/Advance.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati