Analiza: Bez europskih kompromisa Ukrajina srlja u novi, još veći, vojni sukob

0

Njemački ministar vanjskih poslova, Frank-Walter Steinmeier, jučer je obišao Kijev i Moskvu te se tamo sastao s državnim dužnosnicima kako bi razgovarao o sve napetijoj situaciji na istoku Ukrajine.

ukraine stein frankSudeći prema njegovim današnjim komentarima nema značajnog pomaka. “Ne vidim razloga za optimizam”, rekao je Steinmeier za vrijeme današnje novinske konferencije.

Što je Steinmeier planirao postići, nije sasvim jasno. No njegov posjet dolazi u vrijeme sve veće eskalacije sukoba na istoku Ukrajine, mada je službeno mirovni sporazum potpisan prije više od dva mjeseca još uvijek na snazi. Berlin je očito zabrinut zbog ovakvog razvoja situacije bez obzira što su se svojom inicijalno relativno nesvrstanom politikom u konačnici prebacili potpuno u “Zapadni kamp”.

No, neke stvari se od početka Ukrajinske krize nisu znatno promijenile, barem ako se Njemačku pita. Nove sankcije prema Rusiji mogle bi ugroziti nekoliko stotina tisuća radnih mjesta u Njemačkoj. Pritom treba spomenuti kako anti-ruska klima u Njemačkoj nikada nije bila znatno jaka, a u poslovnom sektoru gotovo da ni ne postoji.

Europa predvođena Njemačkom, Ukrajina i Rusija, zajedno bi se možda nešto i dogovorili i prije izbijanja rata na istoku Ukrajine, no sada je već SAD upleten kao ključni akter, a to dodatno komplicira stvari.

U razmatranju Ukrajinske krize pametno je ponekad se vratiti na sam početak. Naime, dok je Viktor Janukovič još uvijek bio na vlasti, a Maidan se tek zahuktavao i brojale su se prve žrtve, ključne sile Europe dogovorile su susret između lidera opozicije i samog Janukoviča.

Tri zemlje odradile su taj posao, Francuska, Njemačka i Poljska. Ministri vanjskih poslova ovih zemalja otputovali su u Kijev, sastali se s obje strane i isposlovali kompromis. Lideri opozicije već su se profilirali i njihova imena postala su poznata – to su bili boksački as Vitalij Kličko, kao predsjednik stranke “Udar”, neo-fašist koji više ne pozdravlja s uzdignutom desnicom, Oleh Tahnjibok, te Arsenij Jatsenjuk, vođa stranke “Domovina” – tipičan demagog i polu-tehnokrata.

Maidan se zapalio i sve je usredotočeno na rušenje Janukoviča. Riječ je o vrlo korumpiranom čovjeku, tipičnom predstavniku oligarhijske izdajničke klase koja drži ukrajinski narod kao žrtvu vlastitog probitka već desetljećima. Isti je došao na vlast legitimnim, demokratskim, putem, a na Zapadu nitko nije tada osporio njegovu pobjedu, zato jer nikome nije niti smetao. To je bilo vrijeme dok je Janukovič često pričao o “euro-atlantskim integracijama” kao važnom putu za Ukrajinu.

Zašto dirati korumpiranog predsjednika koji radi u našim interesima, pa taman i ako jest u dobrim odnosima s Moskvom, koga briga? To je otprilike bio stav Zapada nakon njegove pobjede na predsjedničkim izborima 2010.

Frank-Walter-Steinmeier-HA-Wirtschaft-BerlinKako li se samo olako stvari zaboravljaju, kao da je ta 2010. jednostavno nestala iz formalne kronologije. Janukovič je nakon pobjeda na izborima za svoje prvo međunarodno putovanje odabrao Bruxelles kako bi EU birokratima dao da znanja da Ukrajina želi postati dio europskih integracija te kako će nastaviti NATO-ov tzv. “Program dosega” (eng. “outreach program”).

Svi oni koji su početkom ove godine pisali o “pro-ruskom” Janukoviču očito misle na nekog drugog Janukoviča, jer ako bi saželi sve njegove izjave date tijekom četiri godine na vlasti one su bile dominantno pro-Zapadne.

Taj dobar odnos između Janukoviča i Zapada trajao je negdje do kraja 2013. Tada se desio jedan šok. Održavao se summit u Vilnijusu na kojem je Ukrajina trebala potpisati EU trgovinski pakt. O tom paktu sam Janukovič već godinama priča i tvrdi kako je to onaj pravi put kojime bi Ukrajina trebala ići.

Ako ćemo biti baš pedantni mogli bismo reći kako su EU integracije bile nešto što je Janukovič obećao svojim biračima za vrijeme kampanje za izbore 2010. Zaista, tako je i bilo, to je bio njegov program. No, pred summit u Vilnijusu desio se spomenuti šok – Janukovič je poručio kako od potpisivanja EU pakta neće biti ništa, od toga se jednostavno odustaje. Ne samo to, Janukovič ističe kako će se Ukrajina okrenuti ruskoj sferi, Carinskoj Uniji kojom dominira Rusija.

Zašto je to učinio? Teško da se tek tako, “preko noći”, predomislio. Stvar je zapravo vrlo jasno i tu nema ništa spornog – Rusija je, u manirima slobodnog tržišta i konkurencije, Janukoviču ponudila u zadnji trenutak bolju ponudu. Na dražbi za Ukrajinu Rusija je dala više i Janukovič je to objeručke prihvatio. Na sastanku sa Zapadnim liderima samo je slegnuo ramenima i izvijestio ih o novoj situaciji.

Rusiji se nikako nije dopadala ideja da Ukrajina postane dio EU trgovinskog pakta, ne nužno zato što Rusija želi dominirati Ukrajinom (naravno da želi, kao i gotovo sve veće zemlje svojim manjim susjedima) već zato što im je taj pakt posebno smetao iz ekonomskih razloga. Naime, slobodni ulazak EU robe u Ukrajinu ugrozio bi ruske izvoznike koji se već oslanjaju na niz dosadašnjih ugovora između Rusije i Ukrajine.

Rusija je stoga Ukrajini ponudila izbor, ne baš jednostavan izbor, ali ipak izbor koji još nije na razini ultimatuma – Ukrajina može ući u EU pakt, ali povlašteni ugovori s Rusijom tada prestaju vrijediti, ili može zaboraviti na EU pakt, primiti odmah velike novce (milijarde eura) poticaja i kredita i orijentirati svoju ekonomiju prema Rusiji.

O ekonomiji se radi od prvog dana, svi ovi kasniji nacionalizmi nisu ništa nego produžeci određenih politika. Sve u svemu, Janukovič se sastao s Putinom i pristao na odbacivanje EU pakta. Zapravo, ne baš “odbacivanje” već samo “odgodu”, prema njegovim riječima.

Ako je mislio, a to vrijedi i za Putina, da će ovo tek tako proći, uskoro će otkriti koliko je bio u krivu. Maidan je eksplodirao neposredno nakon što je Janukovič, nastojeći ne izgledati drsko, slegnuo ramenima pred Zapadnim liderima.

Maidan je izveden besprijekorno te bi ga trebalo još dugi niz godina studirati kao ogledni primjer brzo organizirane, dugo pripremane, napredne verzije “Narančaste revolucije” s elementima oružanog ustanka.

Janukovič je bio zatečen, a Putin još i zatečeniji. Dok je on gledao zatvaranje Olimpijskih igara u Sočiju raspadao se njegov plan za Ukrajinu.

Tri mjeseca nakon eskalacije Maidana stvari su postale kritične i tada dolazimo do spomenutog kompromisa u režiji EU sila. Ministri vanjskih poslova Francuske, Njemačke i Poljske stigli su u Kijev, razgovarali s obje strane i ponudili im kompromisno rješenje koje je uključivalo zapravo gotovo sve na čemu je opozicija inzistirala, od prijevremenih izbora do nepristupanja ruskoj Carinskoj Uniji.

Da, tim sporazumom Janukovič i dalje ostaje na vlasti, ali čisto reda radi, da se demokratski izbor baš ne guši silom. Nije bilo teško očekivati da će Janukovič pristati, mada su mu iz Moskve sugerirali da nastavi žestoko. Ruski premijer Dmitrij Medvedev javno mu je poručio da ne dopusti “da ga se gazi”. No, Janukovič nije bio spreman na borbu, jednostavan nije takav tip, a i u takvom sukobu bi previše izgubio.

Opozicija je s druge strane dobila što je tražila, procesi su zamrznuti i na neki način već preuzimaju kontrolu. Kome smeta da je Janukovič još malo tu nakon 4 godine? Europi očito ne, pa to i jest bio njihov plan – oni su ga potpisali, to je bila njihova zamisao.

Fotografije koje bi trebalo zapamtiti, 20. veljače 2014.

No, nekome je ovakav ishod ipak smetao – SAD-u. Zašto? Prije svega zbog činjenice što bi Ukrajinska kriza bila riješena “europskim rješenjem”, a između EU i SAD ipak postoji jedno određeno rivalstvo, koliko god se ponekad činili kao iznimno kompaktna cjelina (ne nadzire NSA Europljane zato jer nemaju što pametnijeg raditi).

Tada u javnosti curi kontroverzan telefonski razgovor između američkog ambasadora u Kijevu i američke zamjenice državnog tajnika, Victorije Nuland, kojoj je Ukrajinska kriza “dodijeljena” kao posao života. Ambasador Pyatt joj u razgovoru (kojeg je gotovo sigurno u javnost pustila ruska ili pro-ruska obavještajna služba, no razgovor je autentičan) govori o aktualnom stanju na terenu i događanjima, uključujući i rješenje kojeg su skrojili najviši EU dužnosnici na što onda, sada već historijski, odgovara “jeb*š EU” te ističe kako bi trebalo Arsenija Jatsenjuka pogurati da preuzme kontrolu nad zemljom.

Rečeno – učinjeno. Tinta na potpisanom sporazumu između opozicije i Janukoviča, uz prisutnost EU ministara, još se nije niti osušila, a u centru Kijeva je otpočeo jedan proces kojeg se ne može nazvati drugačije nego orkestriranim državnim oružanim udarom.

Snage neo-fašističkog Desnog Sektora izvele su napad na zgradu parlamenta i druge Vladine zgrade. Sam Janukovič jedva je izvukao živu glavu, na njegovo vozilo je otvorena vatra, a život su mu spasili lojalisti koji su ga uspjeli prvo prebaciti do istočne Ukrajine, a tada i do Rusije.

Američka dužnosnica Nuland željela je da Jatsenjuk preuze Ukrajinu, Jatsenjuk preuzima Ukrajinu. Na vlasti je, u točnoj interpretaciji te riječi, hunta na čijem čelu se nalazi Arsenij Jatsenjuk kao premijer. Tek kasnije će se održati izbori kojim će se pučističkim vlastima dati demokratski legitimitet.

SAD je htio izrazito anti-rusko nastrojenog Jatsenjuka, dobili su Jatsenjuka. Njemačka je htjela “njemačkog čovjeka” Klička, nisu dobili Klička.

Sve kasnije je povijest – kao posljedica puča u Kijevu izbija oružana pobuna na istoku zemlje i pobunjenici zauzimaju teritorij na prostoru regije Donjeck i Lugansk te tamo proglašavaju svoje Narodne Republike. U ratu će život izgubiti preko 4,000 ljudi, a rat nipošto nije završen, samo miruje (mada ni to s obzirom da su sporadični sukobi već svakodnevni).

I s čime sada zapravo Steinmeier dolazi u Kijev i Moskvu? Da priča o tome kako je EU plan za Ukrajinu gurnut u stranu jer nije odgovarao SAD-u? Može li uopće smoći snage to si priznati jednog dana? Jer izgleda kako je njegov jučerašnji posjet Kijevu podjednako besmislen kao i ove sudbonosne veljače kada je sve pregaženo bez povratnog komentara.

I nakon svega još uvijek samo Rusija nudi nešto što donekle ima smisla – ruski MVP Sergej Lavrov jučer je svom njemačkom kolegi u Moskvi poručio kako bi najbolje bilo da Kijev stupi u direktne pregovore s pobunjenicima pa neka si međusobno jedni drugima priznaju nedavno održane izbore i krenu raditi nešto na tim temeljima.

Berlin je taj koji je u veljači nudio kompromis u vidu “malo nama, malo vama”, a sada je zaista teško reći na koji način uopće predstavljaju svoju vanjsku politiku i imaju li je uopće?

Dojam se stječe da se Europa poprilično povukla otkako je SAD Ukrajinsku krizu pretvorio u puni borbeni anti-ruski projekt. To je najgori scenarij jer samo Europa i povratak na kompromise može spriječiti novu eskalaciju, a sudeći prema svemu što možemo čuti zadnjih dana ta eskalacije se opako priprema na obje strane, a broj od dosad 4,000 mrtvih bi se mogao vrlo lako i brzo udeseterostručiti ako se nešto ne poduzme.

Rješenje se nalazi negdje na relaciji između Europe i Rusije, ali Europa je ta koja mora sjesti za taj stol.

Izvor: D. Marjanović/Advance.hr

facebook komentari