Analiza problema suvremenog islama

    1

    Islam na tankoj granici između nasilja i reforme

    U mjestima kao što su Iran, Irak, Afganistan i Libanon, ratoborni se islam sve surovijim sredstvima sukobljava sa Zapadom. Ovih dana imamo i pokušaj ponovne uspostave kalifata u Iraku i stravične zločine koje protiv kršćana i ostalih manjina rade islamski fundamentalisti. Iako muslimanske zajednice na Zapadu rastu svojim brojem i obraćenjima, čak i ono što se ponekad može činiti kao renesansa, zapravo je znak duboke krize unutar religije koju je osnovao prorok Muhamed. Odlučili smo se nizom članaka pozabaviti upravo tom nutarnjom krizom u islamu i pokušati za hrvatsku javnost rastumačiti i produbiti razumijevanje zamršenih procesa koji se događaju u islamskim zemljama danas i kroz povijest. Jer problem islama je već davno postao nezaobilazan pri promišljanju o budućnosti svijeta i civilizacije te je, za razumijevanje političkih događaja u svijetu, to znanje neizostavno potrebno. Pater Samir Khalil Samir, isusovac i profesor koji se bavi islamom i predaje u Beirutu, u nizu članaka daje temeljitu analizu problema suvremenog islama. U prvom od niza članaka riječ će biti o načinima na koji radikalni i progresivni muslimani pokušavaju riješiti svoje probleme…

    RezaShrineIslamski svijet djeluje zabrinjavajuće za zapadnjačkog promatrača: čini se kao sila, kao nevjerojatna moć koja melje sve pred sobom i koju nitko ne može zaustaviti. Taj osjećaj – koji plaši mnoge zapadnjake – odgovara onome što mnogi muslimani zovu Sahwah – ponovno buđenje. No, zapravo, islam pati od duboke krize koju uočavaju svi muslimani: nesposobnost uskladiti se s modernim svijetom i u sebe asimilirati modernitet.

    Islam prolazi jednu doista veliku krizu. To je činjenica koja nije očita samo vanjskim promatračima jer, takoreći, dosad nema nijednog muslimana, mislioca, arapskih ili islamskih novina koje nisu raspravljale o ovoj činjenici: islam je suočen s krizom.

    Postoji razlika koju treba jasno uočiti. Za radikalne islamiste – koji pokušavaju ostvariti projekt političkog islama – „krivnju“ za krizu snosi Zapad i njegova agresivnost. Tako za neke radikalne islamiste ova kriza ima korijene u križarskim ratovima, za druge opet u nedavnoj kolonizaciji, za treće u stvaranju izraelske države, za četvrte je, pak, njezin uzrok u američkoj agresiji u Afganistanu i Iraku. U svakom slučaju, ono što muči islam dolazi izvana, od Drugoga.

    No postoji i druga grupa, puno brojnija, koja tvrdi da je boljka islama u islamu samome. Ovo stajalište je uobičajeno među intelektualcima koji su skloni reformističkoj struji. Oni tvrde da problem nije u samome Kuranu već u interpretaciji Kurana, a to je zato što islam shvaća Kuran kao religiozni, politički, društveni i kulturni sistem. Sudeći po komentarima u medijima islamskih zemalja, možemo reći da položaj ovoga gore prvoga navedenog, radikalnog islamizma, obuhvaća dobrih 20 posto muslimana, a ova intelektualno-progresistička tendencija između 10 i 20 posto.

    No svi se slažu da je došlo vrijeme za promjene u islamu.

    POVIJESNI KORIJENI

    1. Drijemež islama

    Česta tema u takvim debatama je ona o „drijemežu islama“. Radikali taj „drijemež“ pripisuju četverostoljetnoj otomanskoj dominaciji koja je zakočila razvoj religije. Reformisti pak tvrde da je taj „drijemež“ počeo već u 12. stoljeću ili čak i ranije. U svakom slučaju, svi se slažu da je ovaj „drijemež“ zaustavio prijašnju „otvorenost Kurana interpretaciji“ ili ako se doslovno prevede s arapskog, to bi značilo da je taj drijemež „zatvorio vrata ijtihādu“. U kontekstu reforme, ijtihād je, naime, ključna riječ. Ova riječ dijeli korijen s riječi jihād – džihad tj. sveti rat. Ta riječ izražava napor koji je u džihadu orijentiran prema nasilju, oružanoj borbi na Božjem putu. A ijtihād je moralni i intelektualni napor za reformom; on je ta „interpretacija“.

    Flag_of_JihadU islamskom svijetu se neprestano ponavlja da su „zatvorena vrata za ijtihād; odnosno, ostavljeno je malo mjesta za interpretaciju, a što je onda rezultiralo fosilizacijom, zakočenošću. Upravo je to rasprava koja je prisutna u arapskom svijetu od sredine 19. stoljeća. Desetljećima se govori o „zatvaranju vrata“ da bi se tako definirala nužnost reforme islama. Mnogi ‘reformisti’ iz tog vremena, uključujući velike vjerske vođe poput Khaira ad-Dīn Al-Tūnisia (1810-1899), iz Tunisa, Jamāla ad-Dīn al-Afghānia (1838-1897) iz Perzije, Abda al-Rahmān al-Kawākibia (1854-1902) iz Sirije, i iznad svega Šeika al-Azhar Muhammad ‘Abdoha (1849-1905) iz Egipta, smatrali su da se reforma treba dogoditi apsorbiranjem elemenata zapadnjačke kulture u islam i postizanjem skladnog ujedinjenja islamskog i zapadnjačkog svijeta.

    Prvi svjetski rat i pad Otomanskog Carstva donijeli su tada sekularizaciju Turske, ukidanje kalifata (1923-1924), i zapadnjačku kontrolu nad raznim arapskim nacijama. Sve to označava veliki religijsko-politički pad islama koji se odjednom našao podijeljen u nacije, bez kalifa, vođa i vodiča.

    2. Radikalizam Muslimanskog bratstva

    Ovo krizno stanje pomoglo je usponu Muslimanskog bratstva. Stoga je općeprihvaćeno da će autentično rješenje krize donijeti Muslimansko bratstvo, a ne reformisti koji su htjeli imitirati Zapad. Osnivač Muslimanskog bratstva Hassan al-Banna (1906 – 1949) koristio je veoma jednostavan argument: naši veliki reformatori su htjeli reformirati islam uzimajući Europu kao model, a upravo je Europa ta koja je prevarila i rastrojila islamski svijet. U takvom razmišljanju podupirao ga je najdraži učenik imama Muhammada Abduha, šeik Rashid Rida, naturalizirani Egipćanin porijeklom iz Tripolija, mjesta u Siriji (sad Libanonu), koji je imao veoma jednostavno načelo: islam je rješenje svih problema društva (al-Islām huwa al-hall); nema potrebe pribjegavanju ičemu izvan islama. Dovoljno je vratiti se korijenima islama, iznad svega Kuranu i tradiciji Proroka koju treba shvaćati doslovno.

    U pokušaju rješavanja krize, takav stav ne teži inovaciji već povratku na „primitivni“ islam koji uzima originalni islam za svoj model. A kada se govori o „originalnom“ islamu, govori se o osvajačkom islamu. Zapravo, takvo se razmišljanje primarno oslanja na drugu fazu Muhamedova života, Medinsku fazu (622-632), kada se islam organizirao politički, i na eru prvih kalifa, poznatu kao „dobro vođena era“, koji su pokorili Bliski istok i Mediteran (632-660). Taj period se smatra pravim islamom, sposobnim osvojiti svijet. Povratak tim korijenima će, smatra ta struja razmišljanja, omogućiti muslimanima da osvoje još mnoga svjetska područja. Odnedavno je ta tendencija postala još radikalnija i dovela je do pokreta koje zovemo islamizam i radikalizam.

    Kao što se može vidjeti, takav pristup naizgled omogućuje direktno rješenje krize, bez potrebe za dubokom analizom koja bi pronašla uzroke same krize. A ako netko pita: zašto je onda islam zaostao (u znanosti, tehnologiji, kulturi, umjetnosti, širenju ideja na globalnoj razini, dominaciji…), odgovor je uvijek sljedeći: zato što je napadnut, ometan, sputavan… Za krizu je uvijek kriv Drugi.

    3. „Reformisti“ i kriza interpretacije

    „Reformisti“ glavnu odgovornost za krizu pripisuju pogrešnoj interpretaciji Kurana; onoj koja ga je pretvorila u politički udžbenik i na Kuran projicirala sociološke i kulturne koncepcije tipične za pojedini period (dominacija muškarca nad ženom, želja za nasiljem, neukost itd.). U ovom periodu, „reformisti“ ustaju protiv neobrazovanosti, autoritarizma (nedemokracije) njihovih vlada i, iznad svega, lošeg obrazovanja imama koje je, do ovog trenutka, generiralo popularni islam koji se može nazvati islamom neukih, za neuke.

    Prijeteća kriza u islamu – fetve žedne ‘nevjerničke’ krvi

    U prvom dijelu je bilo riječi o dvije struje u islamu: progresistima i radikalima. Obje struje smatraju da je islam u krizi, ali radikali smatraju da je problem u Drugome: u zapadu, u kršćanima, u kolonizaciji, u izraelskoj državi itd., dok progresisti, koji su redovito intelektualci, smatraju da se uzrok krize nalazi u islamu samome jer se islam ne uspijeva uskladiti sa suvremenim svijetom i asimilirati ga u sebe. U mnogim muslimanskim zemljama jačaju radikalne snage koje onda kroz razne pokrete teroriziraju svijet, a često i druge muslimane. Da bismo razumjeli tu zamršenu problematiku, vrlo je važno razumjeti pojam “fetva”. Fetva je neka pravna uredba koju izdaju imami i muftije, nešto slično tumačenjima zakona koje su u Isusovo vrijeme umnažali farizeji. Fetve se izdaju za političko područje i za područje svakodnevnog života. Bezbrojne fetve koje izdaju razni imami pokušavaju urediti život do najmanjih sitnica tako čovjeku gotovo da ne ostane prostora za slobodnu volju. Takvo izdavanje bezbrojnih legalističkih pravila vodi k slijepom izvršavanju zakona bez njegova pounutarnjenja i izgradnje savjesti. Tu je zatim problem neobrazovanosti imama, neukosti naroda i brojnih manipulacija koje se onda događaju. Kad se tome doda da se zapravo ne zna tko postavlja imame i muftije, pa pojedinci često sami sebe izaberu i proglase vjerskim vođama, situacija se dodatno komplicira. No u ovom drugom nastavku ćemo se najviše pozabaviti s političkim fetvama i s viđenjem islamske krize kako su je vidjeli sami muslimani na konferenciji u Meki, a u organizaciji islamskih država.

    morgueFile.com

    Muslimanske vlade zabrinute zbog nasilnih fetvi

    Vladari muslimanskih zemalja pomirili su se s činjenicom da im je religija u velikoj krizi. Jedan od pokazatelja te krize je i rastući broj fetvi, ili legalnih izreka koje naređuju ubijanje ateista, otpadnika, izraelskih civila.

    Ali njihovi pozivi na reformu, čini se, samo su kozmetički. Osim za nekolicinu progresivnih muslimana koji su spremni na samokritičnost, za ostale je “nasilni i teroristički” islam samo plod zapadnjačke mašte.

    Ipak, islamska kriza zanima i vlade. Naime, sedmog i osmog prosinca 2005. održana je konferencija u Meki koju je sazvala Organizacija islamskih država, a na njoj su bili nazočni muslimanski političari i intelektualci iz cijelog svijeta. Glavni cilj konferencije bio je naći načine kako zaustaviti širenje krize. Ta konferencija je vrlo bitna te ćemo je ovdje pokušati rastumačiti.

    Za početak, Dokument potvrđuje i otvoreno priznaje krizu koju muslimanski svijet prolazi. U nastojanju da spase islam od ponora, čelnici vlada su nabrojali različite uzroke krize. Prvi od uzroka vide u poplavi fetvi  koje su postale glavna nevolja islamskih društava.

    1. Poplava fetvi

    Fetve su prosudbe, koje donose više ili manje učene osobe, a koje žele propisati kako se u pojedinim konkretnim životnim situacijama treba ponašati a da bi to bilo u duhu islama. U samim početcima islama, fetve su bile neuobičajene i vrlo rijetke, a izricali su ih službenici koji su za to imali službene dozvole i potrebno obrazovanje. Fetve su bile izricane samo vezano za neke političke odluke te se nisu mogle proglašavati po vlastitom nahođenju svakog imama (voditelja molitve), niti svakog fakiha (islamskog pravnika). S vremenom se broj izdavatelja fetvi neograničeno povećavao te su se fetve počele izdavati za svaki aspekt vjerničkog života. Ove fetve koje se tiču svakodnevnog života su često toliko nespretne da im se često i arapske novine izruguju.

    Fetve u kojima su muslimanski političari, na gore spomenutoj konferenciji u Meki, vidjeli glavni problem islamske krize su ponajviše one koje su povezane s političkim nasiljem. To su one koje daju sliku islama povezanu s terorizmom. Predstavnici islamskih vlada kažu: “Dosta je bilo imama koji sebi daju pravo za reći: ‘Ubij ovu grupu’, ili koji legitimiraju džihad (sveti rat), da upotrijebimo termin kojim se služi islamska konferencija. Važno je napomenuti da je u islamu problem nasilja prvotno vezan za rat. A ratu, da bi bio opravdan, mora prethoditi deklaracija (fetva) o džihadu.

    2. Fetve nasilja i terora

    Kad imam proglasi stanje džihada, to znači da svaki musliman, u skladu s mogućnostima koje su mu dostupne, ima obvezu boriti se protiv agresora i braniti i širiti islam. Takve borbe mogu biti i oružane borbe, borbe  fizičkim nasiljem, gdje onda do izražaja dolaze ratnici, mudžahedini. Oni koji se ne mogu direktno boriti, mogu svoj doprinos dati tako da plaćaju onima koji idu u borbu. Još jedan način borbe – pogotovo protiv ateista – je braniti islam pisanom riječju. Čak i žene, rađajući više djece, daju svoj specifičan doprinos džihadu. U svakom slučaju, u džihad su pozvani svi muslimani bez iznimke.

    Zadnjih godina, došlo je do povećanja broja imama koji naređuju ubijanje Izraelaca. Najpoznatiji imam u muslimanskom svijetu danas, Yussef al Qaradāwi, lansirao je fetvu koja opravdava palestinske terorističke napade protiv izraelskih civila. Al-Qaradāwi je Egipćanin koji živi u Emiratima, ali puno putuje u Europu, London i Irsku, gdje je lociran europski Fetva institut. Ovaj institut ima vrlo važnu ulogu u Europi, nekad pozitivnu, nekad negativnu. Prije nekoliko godina, Al-Qaradāwi je javno obznanio fetvu u kojoj tumači da je svaki kamikaza, mudžahid, koji se digne u zrak u kafiću, na ulici, ili u autobusu u Tel Avivu ili drugdje u Izraelu, istinski mučenik.

    Da bi se shvatio iznimni značaj ove fetve, treba znati da muslimanska tradicija ne dozvoljava ubijanje nenaoružane osobe. Džihad se može vršiti samo protiv naoružanog protivnika. Ali Al-Qaradāwi je našao način da opravda ubijanje civila. On objašnjava da je trenutno cijeli Izrael poput vojske, i da je agresor protiv islama s obzirom na to da svi Izraelci podržavaju okupaciju Palestine koja je islamski teritorij.

    3. Popravljanje slike islama

    Nakon što je kritizirao fetve koje potiču i naređuju nasilje, dokument s konferencije u Meki se okrenuo pitanju takfira, odnosno proglasu da je neka osoba kafir, to jest nevjernik, ateist. Zbog krize islama, u muslimanskom svijetu raste tendencija međusobnog optuživanja i proglašavanja „nevjernicima“”. Pakistansku djevojčica koju je otac ubio u Bresciji (Italija), u kolovozu 2006., smatrali su “lošom muslimankom”. Puno islamskih vlada je optuženo da su izdali muslimansku stvar i da su “nevjernici”. Al Qaeda tako optužuje Saudijsku Arabiju, ali i Egipat, Jordan itd… U prošlom ratu između Iraka i Irana, svaka je od dviju zemalja najprije morala dokazati da je ona druga kafir – nevjernička, da bi je smjela napasti!

    Dokument iz Meke traži da se takva međusobna izopćenja obuzdaju, jer ona oslabljuju jedinstvo Umme, islamske zajednice, te, pored toga, prikazuju islam kao nasilnu religiju, što se smatra pogrešnim, jer je islam po svojoj prirodi – kako to dokument navodi – religija tolerancije (din-al-samah). I muslimanske vlade su vrlo zabrinute zbog te negativne i nasilne slike koju je ostatak svijeta stvorio o islamu. No fundamentalisti nisu zabrinuti nad tom slikom: po njihovu mišljenju, ona u biti još više pokazuje koliko je Zapad korumpiran: jednostavno ne razumiju da nasilje protiv Zla dolazi od Dobra.

    Treća točka u dokumentu se bavi pokušajima da se spasi muslimanski identitet koji je “pod napadom sa svih strana”. S nekim dodvoravanjem radikalnim tendencijama, dokument klizi u “viktimizaciju” islama, tvrdeći da kriza praktički proizlazi iz toga što cijeli svijet napada i kritizira muslimansku religiju. Dokument uvelike ističe da Zapad i svijet imaju deformiranu sliku islama. Stoga, da bi spasili islamski identitet i ispravili krive klišeje međunarodne zajednice, odlučeno je u Meki da se “prikaže pozitivna slika islama, izvorne Umme”.

    Dokument tvrdi da je islam stvorio islamsku civilizaciju i, štoviše, dao doprinos gradnji univerzalne civilizacije. Da stvore još pozitivniju sliku islama, vlade u Meki su odlučile “dati prioritet reformama i progresu, u skladu s ljudskom civilizacijom, ali sve to inspirirano šerijatskim zakonima, pravde i jednakosti”. Dokument, međutim, ne ide dalje od tih uopćenih proglasa glavnih principa, te u svom zaključku ukazuje na potrebu za “desetogodišnjim planom za reformu društva”.

    I da bi promijenili deformiranu sliku koju Zapad ima o muslimanskom svijetu, vlade su također odlučile pokušati proširiti istinsku sliku islama na Zapadu. Jer, kako rekosmo, za sudionike konferencije, na koje radikalne ideje očito imaju velikog  utjecaja, slika koju Zapad ima o njima je netočna. Sve u svemu, dokument iz Meke je, čini se, prilično površan u svojim analizama i rješenjima koje daje. Za njih se očito radi samo o tome “kako promijeniti sliku islama?” ispravljajući tu i tamo pojedine aspekte.

    Jedino reformisti u islamskom svijetu imaju hrabrosti reći: “Ovo je slika koju mi muslimani dajemo, nije to nešto što su zapadnjaci izmislili. Ako se ne poklapa s istinskim islamom, to je zato što mi ne prikazujemo istinski islam.” Najradikalnije pitanje postavljaju progresivni intelektualci koji se pitaju kako promijeniti interpretaciju islama? Problem zapravo nije samo u nasilju fetvi, ili načinu na koji Zapad vidi islam, nego je problem u tome kako islam sprovesti u svakodnevni život.

    Nadalje, fetve odražavaju zbunjenost koju veliki dio religioznih muslimana osjeća. Oni ne mogu uskladiti islam sa suvremenim svijetom i boje se napraviti pogreške koje bi ih onda mogle udaljiti od “istinskog islama”. Iz te nesigurnosti i neznanja kako da se usklade sa suvremenim svijetom, muslimani traže od imama i muftija da im daju fetve o svakojakim životnim situacijama. Muftije naravno odgovaraju na taj zahtjev i izdaju na tisuće fetvi koje onda propisuju na koji se način jedan musliman ili muslimanka moraju ponašati i u najsitnijim detaljima svakodnevnog života.

    Samir Khalil Samir SJ, AsiaNews.it , Prijevod: Dubravka Sertić i Victoria Tafra | Bitno.net

    facebook komentari

    • peppermintt

      nu tema o islamu šta se baškare, ohani der malo :))))